Produktivno vjerovanje i njegova združenost s praktičnim odgovornosti

I borite se, Allaha radi, istinskom borbom! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. On vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom sada, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i Allaha se držite; On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik![1]

Riječ je o tome da vjerovanje, na osnovu nesumnjive kur’anske kulture, nije samo pitanje srca. Naravno da je tačno da vjerovanje, iman, znači ‘uvjerenje’, a uvjerenje se tiče srca, ali Kur’an ne priznaje svako uvjerenje, vjerovanje, primanje i prihvatanje. Samo vjerovanje, suhoparno i prazno srčano vjerovanje, vjerovanje kojem se ne svjedoči vanjskim organima vjernika jeste vid vjerovanja koje nema vrijednost s islamskog stanovišta.

Šejtan je prvi uzvjerovao u Boga. Mnogo prije nego što su neki robovi Gospodara Uzvišenog mislili da posjeduju visoke položaje i prije nego što su sinovi Ademovi došli na ovaj svijet, Iblis je obožavao Uzvišenog Boga, srce mu je bilo ispunjeno spoznajom Boga, ali na onom mjestu i u ono vrijeme kada je trebalo primijeniti vjerovanje, znači, prilikom izbora, prilikom određivanja krajnjeg cilja, njemu njegovo vjerovanje nije bilo od koristi, vjera mu je ostala samo u srcu. Tvrdim da vjerovanje koje ostaje u srcu postepeno vehne i suši se. Možeš kazati da ono opstaje, ali ćemo osnažiti sumnju i reći da iman ostaje samo u dubinama srca i ništa više. Vjerovanje koje ostaje u srcu i ne ispoljava se u životu rukama, nogama, očima, ušima, mozgom i drugim organima, moćima i potencijalima, to vjerovanje sa stanovišta kur’anske kulture nema nikakvu vrijednost. Ovu smo tezu saželi u naslov: produktivno vjerovanje. Vjerovanje iz kojeg, kao iz bujnog izvora, vriju djela. Vjerovanje koje je združeno s praktičnim obavezama i dužnostima. Vjerovanje koje vjerniku na pleća stavlja teret. Vjerovanje koje prati djelovanje.

Htio sam prebrojati koliko se puta u Kur’anu spominje ajet: Oni koji vjeruju i dobra djela čine…, i vidio sam da se ova rečenica spominje na desetine puta, rečenica u kojoj vjerovanje stoji zajedno s dobrim djelovanjem. Samo vjerovanje, vjerovanje bez praktičnih obaveza i dužnosti, vjerovanje koje ne prati osjećaj odgovornosti, ne koristi ni ovome svijetu, ni onome. To je kur’anska logika. Oni koji su umislili da je vjerovanje nešto što se tiče samo čovjekovog srca i da se čovjek, bez obzira što ne ispunjava praktične dužnosti i obaveze koje vjerovanje iziskuje, može smatrati vjernikom, oni koji su umislili da je samo bivanje vjernikom, odnosno posjedovanje samog vjerovanja, bez djelovanja, bez truda, bez pregnuća i napora, dovoljno da čovjek zadobije nagrade Božije koje daje vjernicima, oni koji su mislili da se Džennet daje samo nečemu što se tiče srca bez djela, da vlast na Zemlji daju samo za neku srčanu stvar, a ne za djelo,ukratko, oni koji misle da će nešto od vjerovanja opstati i ako se ukine djelo, oni moraju da razmisle o ovim ajetima, kao i o drugim ajetima koji će kasnije biti tumačeni, a moraju da razmisle i o desecima drugih primjera iz Kur’ana da bi vidjeli da je s islamskog stanovišta vrijedno samo ono vjerovanje koje je popraćeno djelom, odgovornošću, ispunjavanjem zadaća i ispunjavanjem praktičnih propisa i obaveza. Ako nemaš osjećaj odgovornosti i obaveze, onda posumnjaj u to da si vjernik.

Društvo koje ne djeluje na ispunjavanju odgovornosti koje proizlaze iz vjerovanja sebe ne može nazivati vjerničkim društvom. Oni koji su čuli kur’anski poziv: I ne malaksajte i ne žalostite se, vi ste iznad svih drugih, ako ste vjernici![2] , nakon što su čuli ovaj začudan proglas iz Kur’ana pa pogledali u stvarnost, zapazili su da vjernici koji prihvataju Kur’an nisu iznad svih drugih ljudi, već su dužnici svima, i začudili su se – pa šta je onda s ovim kur’anskim obećanjem? A ako ne nađu vremena da ispune ovo obećanje, onda jednostavno čekaju dolazak Imama Mehdija, mir s njim!

Ovoj skupini vjernika treba napomenuti da je Božije obećanje Istina, i u vrijeme pojave Mehdija Očekivanog, a. s., a također i u svakom drugom vremenu i na svakom drugom mjestu gdje postoji vjerovanje. To je ono vjerovanje udruženo s djelovanjem i vjerovanje koje se ne smatra odvojenim od odgovornosti i obaveza. Vjerovanje nije nešto što se tiče samo srca. Kada bi samo potvrđivanje i prihvatanje bili dovoljni za iskrenost vjerovanja, tvrdim da bi prvi vjernik koji je povjerovao u Božijeg Poslanika, s. a. v. a., bio Ebu Leheb[3] ili Velid Ibn Mugire Mahzumi[4] . Ti oštroumni Arapi dobro su shvatili da Božiji Poslanik, s. a. v. a., ne laže i da govori istinu. Želite li dokaz za ovo? Dokaz je njihov dogovor sa saveznicima da osramote Božijeg Poslanika, s. a. v. a. Kazali su – idemo da vidimo, da čujemo šta govori i da mu nađemo mahane. Nakon što su poslušali, sutra navečer su se ponovo sastali i kazivali – ne, ovaj govor nije ljudski, ovaj govor je govor Boga ljudi. Dakle, oni su prihvatali i potvrđivali da on govori u ime Boga, ali nakon četrnaest stoljeća njih ne smatramo vjernicima. Ako oni nisu vjernici, tvrdim da je to zato što njihovo vjerovanje, prihvatanje i potvrđivanje nije praćeno odgovarajućim obavezama i odgovornostima. Jesmo li mi vjernici iako naše potvrđivanje nije popraćeno odgovarajućim obavezama i odgovornostima? Šta vi mislite o tome?

Ako je dovoljno posjedovanje srčanog vjerovanja, ‘Amr Ibn ‘As[5] bi trebao biti prvi sljedbenik Poslanikovog Ehli-bejta, a. s., jer je on, ili svojim očima svjedočio događaj na Gadir Humu ili je čuo o njemu od nekoga ko je vidio taj događaj, a mi smo nakon trinaest stoljeća i nešto više, o tom događaju čitali iz knjiga. Znači, riječ je o ‘Amru Ibn ‘Asu, koji sklada stihove[6] o Imamu Aliju, a. s., koji se u posljednjim trenucima svoga života, u onim trenucima koji su najosjetljiviji za jednog čovjeka, kaje, kori samog sebe i kazuje da je svoju vjeru prodao za Muavijin ovaj svijet, da je znao da je Imam Ali, a. s., na istini a ratovao protiv njega.[7]

Po mom mišljenju, ‘Amr Ibn ‘As je pronicljivije i učenije od sljedbenika Imama Alija, a. s., koji žive u četrnaestom stoljeću po Hidžri, shvatio i potvrdio neposredni vilajet Zapovjednika pravovjernih Imama Alija, a. s., ali, da li je bio njegov sljedbenik? Vi ćete kazati da nije bio. A zašto nije sljedbenik Poslanikovog Ehli-bejta, a. s.? Zato što vjerovanje u Imamet Imama Alija, a. s., sa sobom nosi određene odgovornosti i obaveze. Prva od tih odgovornosti jeste da se ne daje prisega Muaviji Ibn Ebu Sufijanu. ‘Amr Ibn ‘As, koji se, suprotno tome, udružuje s Muavijom i ratuje protiv Imama Alija, a. s., ne ostaje vjeran odgovornostima, dužnostima i obavezama koje proizlaze iz tog vjerovanja i nije sljedbenik Poslanikovog, s. a. v. a., Ehli-bejta, a. s.

Ovo je tačno, a s obzirom na to da je tačno, ja ću ovaj govor uputiti nama samima i iznosim upravo navedeni dokaz i pitam i sebe i vas – možemo li biti stvarno sigurni da smo sljedbenici Poslanikovog, s. a. v. a., Ehli-bejta, a. s., i Imama Alija, a. s.? Potvrđujemo li mi tu tvrdnju praktično izvršavanjem dužnosti i obaveza? Pridržavamo li ih se? Kur’an jasno, nesumnjivo i bez nejasnoće govori o ovome. Izravno odriče postojanje vjerovanja kod onih ljudi koji nisu apsolutno privrženi praktičnim obavezama i dužnostima koje prate njihovo vjerovanje. Stoga, vjerovanje koje u islamu ima vrijednost – ovo predstavlja osnovu vjerovanja u islamu i u školi Ehli-bejta, a. s. – jeste produktivno vjerovanje koje prate praktične odgovornosti i obaveze. To je vjerovanje koje prate praktične odgovornosti i obaveze, a ako ga ne prate ove praktične odgovornosti i obaveze, od njega ne treba očekivati ni neke rezultate, ni pomoć, a ni sigurnost na ovom svijetu.

Oni koji vjeruju i ne miješaju svoje vjerovanje s nepravdom, takvima je sigurnost i oni su upućeni.[8] Ovaj ajet ukazuje na vjerovanje koje nije izmiješano s nepravdom, a ono koje u sebi ima bilo kakav oblik nepravde, ono ne nudi nikakvu sigurnost. Vjerovanje bez odgovornosti i obaveze vjerniku ne nudi pomoć, ne osigurava mu pobjedu, ne donosi pomoć od Boga i od svih čestica koje se mogu naći u svijetu prirode i stvorenog, ne donosi mu sreću i ovosvjetski uspjeh, ukratko kazano, takvo vjerovanje čovjeku ne osigurava Džennet ni na ovome, a ni na onome svijetu. Beskorisna mišljenja koja su proizvod težnje za konformizmom sugeriraju nam suprotno. Čovjeku je svojstveno da stalno ide za lakšim stvarima, u čovjeku postoji ta težnja za lahkoćom i popustljivošću. Ako se nađe pred izborom dvaju poslova, čovjek bira onaj koji je lakši, za koji se manje treba truditi. To je svojstveno čovjeku, obično su ljudi takvi.

Ovo svojstvo, ova ljudska osobina govori nam – prihvati lakši posao, izaberi put na kojem ćeš najmanje potrošiti i na kojem ćeš se manje truditi i zalagati, dok, s druge strane, vjera i njeno učenje govore – e, ispustio si Džennet iz ruku! Da bi se sačuvala lahkoća i rahatluk i da se Džennet ne bi propustio, prisiljeni smo napraviti neku formulu da bismo ovo riješili. Moramo napraviti formulu koja će rezultirati da besposlen i lijen čovjek ide u Džennet. Ustrajat ćemo na toj formuli i još ćemo insistirati na njoj sve dok na kraju ne odemo u Džennet i shvatimo da je formula bila pogrešna. Hajde da malo preispitamo svoje mišljenje i da vidimo jesu li nam stvarno ove formule ispravne?

Kur’an je apsolutan i neuništiv tekst koji nam je dat. Postoji na stotine vjerodostojnih i čvrstih predanja, a u jednom od njih Imam iz Poslanikovog, s. a. v. a., Ehli-bejta, a. s., kaže da njihov zagovor neće obuhvatiti, ili da se njihov zagovor ne može zaslužiti osim trudom, radom, zalaganjem i ozbiljnošću. Sada mi lijeno, predani tuzi, tužni i zbog onoga što je prošlo i zbog onoga što će doći, bez ikakve revnosti – tugovanje je dobro ali ne smije biti lijeno i bez revnosti – mi ovakvi negativni i nedostojni sjedimo i čekamo da budemo obuhvaćeni zagovorom (šefatom), a sam Imam, a. s., shodno predaji, kaže da njihov zagovor obuhvata samo one koji su ozbiljni, koji se trude i rade. Ovo je potpuno suprotno onome što smo mi zamislili svojim umovima, a predaja koje govore o ovoj temi ima veoma mnogo.

Imam Sedžad, a. s., obavljao je ibadet u džamiji u pola noći jecajući pred Bogom. Taj čovjek je, kada ispravno analiziramo njegov život, bio oličenje truda i napora na putu uspostave vladavine Istine i pravde. Noći je provodio u ibadetu, poniznosti pred Bogom, u plaču, šapćućim moljenjima, i to kakvim moljenjima, na koje se sada ne možemo osvrnuti, i to je sve činio u jednom začuđujućem stanju. Tada mu jedan naivan čovjek površnog vjerovanja reče: “O sine Božijeg Poslanika! Zašto ti? Pa kakvog ti samo oca imaš, kakvu majku i kakvog djeda, koji su odabrani robovi Božiji, pusti nas da mi plačemo. Ti si sin Božijeg Poslanika, Alija, sin Husejna, sin Fatime Ez-Zehre, pa zašto ti plačeš?” Tada Imam Sedžad, a. s., osim što brani stajalište poniznosti, pokornosti, plača, dove i skrušenosti pred Bogom da bi uglačao dušu, da bi pokazao odlučnost, da bi se što više oslanjao na Boga, a ne da bi se umrtvljivao i omamljivao, jačanjem svoga stajališta otklanja i ovo pogrešno mišljenje iz uma ovog površnog čovjeka upitavši ga – kakve su to riječi: “Pusti se ti govora o mome ocu, majci i djedu jer je Allah stvorio Džennet za onoga ko Mu je pokoran i ko čini dobro pa makar taj bio i crni rob.”[9]

To je stajalište islama i sljedbenika Poslanikovog, s. a. v. a., Ehli-bejta, a. s., kada je riječ o vjerovanju i djelovanju. Zašto toliko naglašavam ovo pitanje? Zato što se godinama, pa čak i stoljećima, radilo na mišljenju koje će uvjeriti muslimane da im nije potrebno djelovanje, da je dovoljno imati čisto srce da bi se bilo vjernikom, a ne i čisto djelo. Ovim izdajnicima i plaćenicima pomogao je i naš konformizam, lijenost i uobraženost, u želji da dobijemo Božiji Džennet za neku malu cijenu. Ovo pogrešno shvatanje potpomogle su i neznalice, koje nisu imale loše namjere. Da, oni nisu imali loše namjere, samo su bili neznalice. Bilo kako bilo, već dugo se poigrava s ljudskim umovima da bi se reklo da je islam odvojen od djela, da je vjerovanje odvojeno od djela, da je važno u srcu osjećati ljubav i vjerovanje, bez truda, kretanja i tragova u praksi. Godinama rade na tome da nas uvjere u takvo što, dok Časni Kur’an živim, stalno novim i prodornim pozivom govori:…e takvi nisu vjernici.[10]

Dakle, oni koji ne rade nisu vjernici i nemaju vjerovanje. Vjernici su, s vama su, obuhvaćeni su Božijom dobrotom, bratstvom i islamom oni koji se na Božijem putu trude i kreću se odgovorno i na temelju vjerovanja. To je kur’anska logika.

O vi koji vjerujete! Činite ruku’ i padajte na sedždu i obožavajte Gospodara svog i činite dobro, da biste uspjeli.[11]

Ako bude O vi koji vjerujete!, a ne bude Činite ruku’ i padajte na sedždu i obožavajte Gospodara svog i činite dobro, može li biti uspjeha? Na ovo pitanje sami odgovorite.

I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti![12] Šta sve radite i koliko truda ulažete u toku jednog dana i jedne noći? Koliko se samo borite? Radi usporedbe treba vidjeti koliko truda treba ulagati na Božijem putu. Znači, sve drugo nam je važnije, a djelovanje radi Boga nešto je sporedno. Uglavnom je naš život takav. Svi su poslovi važniji – podučavanje, učenje, zarađivanje novca, ulaganje truda u obavljanje nekog posla, sport i rekreacija – sve je postalo važnije u životu, a na marginama su možda poslovi u vezi s Bogom. Ali ako pogledate ispravno, trud koji treba uložiti radi Boga i na Njegovom putu, kada se pogleda na njegov kvantitet, kvalitet, dubinu, izdržljivost koju treba pokazati, istrajnost na njemu, u poređenju s Božijom veličinom i veličanstvenošću, takav trud i zalaganje treba da budu veći, istrajniji i treba se pokazati veća izdržljivost u odnosu na sva druga zalaganja i sve druge poslove.

I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao…[13] On vas je izabrao, o narode islama! Šta znači izabrao? Znači li to da je vas izabrao kao unikatno biserje i ostavio negdje po strani, i rekao – ovi su odličnici, čak i kada bi počinili grijehe i griješili, i kada bi radili suprotno Mojoj naredbi, Džennet je ipak njihov? Ovo je nešto što su za sebe tvrdili i jevreji. Oni su griješili, i svaki musliman koji ovako misli također griješi. Kur’an jasno i glasno poručuje jevrejima, onima koji su umislili da su Božiji miljenici, odabranici, prijatelji, pa čak su umislili da su Božija djeca, koreći ovakvo razmišljanje, Kur’an kazuje da je to prijateljstvo s Bogom uvjetovano djelovanjem po Božijim naredbama. Da, tačno je, On vas je izabrao i Benu Israil su prije bili Božiji odabranici. Bog je odabrao islamski ummet, ali je prije islama odabrao Benu Israil. Oba su ova odabira istovrsna, znači, biraju se najspremnije osobe za najveći i najzahtjevniji posao. Gledate u desetericu i vidite da jedan izgleda spremno, njegovo je tijelo snažno, boja njegova lica je zdrava, šake su mu jake, mišići su mu jaki i prsa široka i jaka i vi mu kažete: “Gospodine, vi ćete ponijeti ovaj teški teret, biram vas za ovaj posao”, a on pristane i pristupi poslu. Ako podigne teret i uspije da to uradi, znači, iskaže volju i odluči da to uradi – a svakako je za to sposoban – i ponese taj teret, tada se on uzdiže iznad sebi sličnih i postaje izuzetna osoba. Šta se dešava ako ne podigne teret? Ako ne podigne teret, bit će gori i uniženiji od svih drugih ljudi. Svi će mu govoriti: “E, nesretniče jedan! Drugi nisu bili ni sposobni podići teret zato i nismo tražili od njih, ali od tebe smo tražili, a ti to nisi učinio.”

Odabir islamskog ummeta jeste kao odabir ummeta Benu Israil, i on je iz iste vrste odabira. Benu Israil u svome vremenu, a muslimani u svome vremenu najodabraniji su narodi i pojedinci koji su trebali i trebaju ponijeti teret emaneta islama i vodstva i upute čovječanstva pa je zbog toga ovaj teret emaneta njima dat. Jesu li ga oni ponijeli ili ne? Ako su ga ponijeli, jesu li ovaj emanet odnijeli tamo gdje mu je mjesto, a oni koji su najodabraniji i najdostojniji među ovim nositeljima jesu muslimani. Međutim, postavlja se pitanje – ako ga nisu ponijeli i odnijeli, šta se onda dešava? Ako ga nisu ponijeli, oni se nalaze u onom stanju u kojem su se nalazili jevreji zbog toga što nisu amanet ponijeli, i zahvatile su ih posljedice koje su zahvatile i jevreje, kao što je to opisano: I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše...[14]

Ovo se odnosi samo na njihov ovaj svijet, a na onom svijetu im je Džehennem stanište. On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao…[15]

Dakle, Bog vas je odabrao i nije ništa teško postavio u vjeri, nije vas stavio pod pritisak. Nema teških tereta, tereti koje treba podignuti ne uzrokuje patnju i muku, podnošljivi su.

I u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik![16] Dakle, On vas je prije, a i u ovoj prilici, nazvao muslimanima, odnosno ljudima predanim Njemu. To stoji u Ibrahimovoj, a. s., dovi u suri el-Bekare, čime se ukazuje na to: Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, vas smo izabrali i dali vam ovaj teret. Zašto? Da bi se postiglo – šta? Da vi uradite – šta, i da stignete – gdje? …da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Poslanik je izravno odgovoran za vas a vi ste odgovorni za čovječanstvo. Da Poslanik bude svjedok protiv vas, da na vas motri i da vas nadzire, a da vi budete svjedoci protiv čovječanstva, da ga motrite i nadzirete. Vi ste predvodnici i upravitelji čovječanstva, vi ste motritelji ove karavane. …da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Kada je već ovako i kada je vaša odgovornost teška i kada vas Bog šalje na tešku dužnost, molitvu obavljajte i zekat dajite. Ranije sam pojasnio šta znači obavljajte namaz. …i u Allaha se pouzdajte – tražite utočište kod Allaha, oslonite se na Boga, ne bojte se nikoga, niti jedne druge moći. Onda kada se putevi pred vama zatvore, ne gubite nadu u Božiju dobrotu i pomoć. On je Gospodar vaš, Bog je vaš staratelj, vaš čuvar i na vašoj je strani. …i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik!

Ima i nekoliko drugih ajeta na kraju sure el-Enfal. Obaveze i odgovornosti u vezi s vjerovanjem, kao što su zekat, namaz, povezivanje s Bogom, ponovljene su na kraju sure el-Hadždž. U ovim ajetima govori se o jednoj drugoj vrsti obaveze i odgovornosti vjerovanja, iz jednog drugog ugla. Oni koji vjeruju i koji su iselili…[17] Šta znači iseljavanje, hidžra? Znači li to iseliti se iz Mešheda u Teheran i slično? Znači li to iseliti se iz jednog grada u drugi, i to je to? Ne. Kao prvo, hidžret se koristi u značenju napuštanja svih stvari jedanput radi određenog cilja, radi priključivanja islamskom društvu, radi prihvatanja obaveza i odgovornosti koji postoje u cijelom sistemu islamskog društva.

Kada kreneš iz Mekke i napustiš je, kako danas kažu, moraš zatvoriti svoj dućan pun robe i napustiti mušterije, izgubiti obraz, jer za tebe više nema mjesta u Mekki. Dućan će vam oduzeti a vašu će imovinu opljačkati krvoločni zlikovci iz Mekke. Ako si iz Mekke došao sam, a tvoja supruga nije postala muslimanka, ti si morao zaboraviti na svoj brak i sve si morao napustiti, da sve vjetar odnese, morao si sjećanja istrgnuti iz svoga srca i nastaviti dalje. Ako ste izašli iz Mekke i krenuli prema Medini, a vaši očevi i sinovi ostali u Mekki, onda su vaši najdraži i najmiliji postali vaši krvni neprijatelji. E to znači hidžra. Oni koji su učinili hidžru prihvatili su sva uskraćivanja i teškoće na tom putu.

S druge strane, hidžra znači ponijeti jednu ciglu za izgradnju velike palače islamskog društva. Obratite pažnju, ovdje se treba graditi. Zamislite sada da se ovdje na jedno mjesto mora staviti stotinu greda s hiljadama cigli i svako od vas treba donijeti po jedno od toga da bi se ovdje izgradila palača. Kada bi svaki čovjek postavio jednu ciglu, izgradila bi se jedna veličanstvena palača. Islamsko društvo koje je izgrađeno u Medini imalo je potrebu za vjernicima, radnicima, trudbenicima, koji su snažni, iskusni, koji razumijevaju islam, koji vole i vjeruju u ovaj put i čija su srca puna vjerovanja. Oni koji su napustili Mekku napustili su i spokoj, ljubav, sjećanja, ugodnost i život i došli u Medinu. Čovjek koji je napustio Mekku i krenuo u Medinu učinio je veliki korak na putu izgradnje ovakvog društva, onoliko koliko je mogao i onoliko koliko je imao snage za to pa je to zbog toga imalo svoju cijenu i vrijednost. Zato i čitamo u ajetu: Oni koji vjeruju, i iseljavaju se, i u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni su jedni drugima zaštitnici.[18] Oni su jedno, oni su cigle jednog zida i jednog krova. Kako se to i u hadisu od Božijeg Poslanika, s. a. v. a., prenosi: “Primjer vjernika u onome što je između njih jeste kao primjer zgrade u kojoj se dijelovi njeni oslanjaju jedni na druge i učvršćuju jedni druge.”[19]

Vidjeli ste kako su ove cigle povezane jedne s drugom i vidite cigle koje se međusobno povezuju i obrazuju kupolu. Svaka je cigla jedan vjernik, svaki je vjernik jedna cigla koja se povezuje s drugom i tako čuva desetke drugih cigli. Ako s mukom izvučeš jednu ciglu, deset će cigli spasti sa svoga mjesta jer je jedna čuvala desetak cigli, a i svaka od tih deset imala je udjela u čuvanju ove jedne cigle; oni su jedni drugima zaštitnici.

Sada obratite pažnju na nastavak: A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili – vi ne možete, sve dok se ne isele, zaštitnici biti.[20]

Dakle, oni koji vjeruju, ali nisu prekinuli srčane veze s kućom i nisu hidžru učinili, oni su vjernici koji nisu djelovali na osnovu obaveze i odgovornosti koje proizlaze iz vjere. Šta je s takvima? U vezi s njima se kazuje: A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili – vi ne možete, sve dok se ne isele, zaštitnici biti, takvi nisu s vama u vezi, nisu dio vas i između vas i njih ne postoji zaštitništvo i veza. Do kad – sve dok se ne isele, sve dok ne budu djelovali na osnovu obaveza i dužnosti koje vjera propisuje. Suhoparno i prazno vjerovanje ne daje rezultate ni na ovom svijetu, moj dragi brate, a također ne ostavlja ni neki trag u islamskom društvu, a da ne govorimo kako je na onome svijetu s takvim vjerovanjem. …vi ne možete, sve dok se ne isele, zaštitnici biti.

U nastavku ovih ajeta, nakon dvije-tri rečenice, ima jedna rečenica koja nam je od velike koristi. Ta je rečenica veoma zanimljiva kao svjedočenje u vezi s temom koju obrađujemo. Ovom prilikom ću vam samo navesti ovaj ajet: Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu – oni su, zbilja, pravi vjernici.[21]

Dakle, ajet govori o istinskim vjernicima, a ko su oni drugi? To su lažni vjernici. To je ono što nam ovaj ajet želi poručiti.

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Islamska misao u Kur'anu, sv.1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2024., sa prezijskog preveo Ermin Klepo

[1] El-Hadždž, 78.

[2] Alu ‘Imran, 139.

[3] ‘Abdu-l-‘Uzza Sin ‘Abdu-l-Mutaliba, koji je zbog crvenila lica postao poznat pod nadimkom Ebu Leheb. On se nakon obznane poslanstva Božijeg Poslanika, s. a. v. a., oštro suprotstavio Božijem Poslaniku, s. a. v. a. Kada bi Božiji Poslanik, s. a. v. a., pozivao ljude, on bi išao za njim i govorio da je lažljivac. On, koji nije mogao sudjelovati u bici na Bedru, sedam dana nakon što je čuo da su mnogobošci poraženi, umro je u teškoj žalosti i jadu zbog toga. Govore da zbog bolesti koju je imao nije ukopan dva dana. Njegovi sinovi tijelo su mu prebacili na mjesto koje je udaljeno od Mekke, a ukopavali su ga tako što su iz daljine bacali kamenje na njegovo tijelo dok ga ono nije zatrpalo. Sura el-Mesed ukazuje na vječnu kaznu kojoj su izloženi on i njegova supruga.

[4] Velid Ibn Mugire bio je jedan od velikana Kurejšija iz plemena Benu Mahzum i bio je poznat svima po svojoj prepredenosti i znanju. Kada je Božiji Poslanik, s. a. v. a., počeo pozivati ljude, velikani Kurejšija bili su zapanjeni kur’anskim ajetima i nisu znali kako da ih nazivaju pa su zbog toga otišli Velidu. Velid je otišao kod Božijeg Poslanika, s. a. v. a., on mu je proučio prve ajete iz sure es-Sedžde, a Velid se potresao slušanjem tih ajeta i vratio se Kurejšijama. Onda je Ebu Džehl otišao kod Velida i nahuškao ga, nakon čega je Velid Kurejšijama rekao da taj govor nije ništa drugo do magija. Na taj događaj ukazuju ajeti iz sure El-Muddesir, tačnije ajeti od 11. do 30. Velid je umro prve godine po Hidžri.

[5] ‘Amr Ibn ‘As je među Arapima bio poznat kao lukav i dosjetljiv čovjek. Na početku misije poslanstva Božijeg Poslanika, s. a. v. a., bio je žestoki protivnik i neprijatelj islama u Mekki. Kurejšije su ga odredile za predvodnika skupine mnogobožaca koji su trebali vratiti muslimane iz Etiopije. Malo prije osvajanja Mekke i pod uvjetom da mu se oproste prijašnji propusti koje je imao, dao je prisegu Božijem Poslaniku, s. a. v. a. U vrijeme Omera predvodio je vojsku koja je osvojila Egipat i nakon osvajanja postao je upravnik u Egiptu. U vrijeme Osmana, skinut je s pozicije upravnika Egipta, a u vrijeme hilafeta Zapovjednika pravovjernih Imama Alija, a. s., stao je uz Muaviju i odigrao je ključnu ulogu u učvršćivanju Muavijine pozicije. ‘Amr Ibn ‘As ponovo je otišao u Egipat i nakon što je ubio Muhammeda Ibn Ebu Bekra, prisvojio je poziciju guvernera Egipta. On je do kraja svoga života živio u Egiptu, sve do 43. godine po Hidžri.

[6] Kasida nazvana Džuldžulija, koju je ‘Amr Ibn ‘As spjevao u odgovoru Muaviji, a allame Amını ju je prenio u djelu El-Gadır: Gdje je šljunak s obala mora, a gdje su zvijezde na nebesima? Gdje je Muavija, a gdje je Ali?

[7] Tarıh el-Ja‘kubı, period Muavije Ibn Ebu Sufjana, str. 222.

[8] El-En‘am, 82.

[9] El-Menakib, sv. 4, str. 151; Biharu-l-envar, sv. 46, str. 81.

[10] En-Nur, 47.

[11] El-Hadždž, 77.

[12] El-Hadždž, 78.

[13] El-Hadždž, 78.

[14] El-Bekare, 61.

[15] El-Hadždž, 78.

[16] El-Hadždž, 78.

[17] El-Enfal, 72.

[18] El-Enfal, 72.

[19] ‘Avalı el-Lalı, sv. 1, str. 377.

[20] El-Enfal, 72.

[21] El-Enfal, 74.