Ciljevi poslanstva
Značaj poslanstva
Slanje poslanika se u Kur’anu tumači kao “poslanje” (bi’aset) i to je važna činjenica. Poslanje nije jedan običan postupak koji se nauči. Jedan poslanik koji se pojavi u jednom društvu nije samo neko ko je došao da nešto nauči ljude. Tačno je da je tu da uči knjizi i mudrosti i također da ih očisti. Ali sve je to u okviru jednog poslanja, jednog velikog pokreta. Bi’aset znači poslanje i poticanje.
Sa početkom misije poslanja, na taj dan sveto srce časnog Poslanika, s.a.v.a., je postalo riznica najvrjednijeg Božijeg emaneta, znači božanske Objave i na njegova snažna pleća je postavljena najteža odgovornost svijeta postojanja, a to je odgovornost upućivanja ljudi do kraja svijeta. Naravno, to poslanje je bilo i veliki poklon cijelom čovječanstvu. Bi’aset znači poslanje, naime slanje čovjeka koji je Božiji odabranik, koji je Božiji poslanik. I to poslanje je praćeno njegovim povezivanjem sa Vječnim izvorom božanskog znanja i moći. I to je manifestacija velike pojave poslanstva. U narednoj fazi, to poslanje Poslanikove ličnosti će rezultirati poslanjem ljudskih zajednica. Znači, plemeniti Božiji poslanik u svakom periodu – kao i svaki od velikih Božijih poslanika – nakon što bivaju poslani i potaknuti, oni potaknu skupine ljudi i pokreću ih prema novom putu, prema sreći čovječanstva i stavljaju put pred ljudske noge. To je značenje poslanja. Ako želimo da u jednoj sažetoj rečenici definišemo poslaničko poslanje i njegove granice – iako je ono beskrajno – treba reći da poslanje pripada čovjeku i radi čovjeka je. I čovjek je beskrajan i posjeduje veličanstvene dimenzije, te ne može biti sveden na tijelo, na materiju i na kratkotrajni život na Ovom svijetu. Nije ograničen ni samo na duhovnost, kao što nije ograničen ni jednim određenim dijelom historije. Čovjek je, uvijek i u svakom stanju, čovjek i dimenzije njegove egzistencije su beskrajne i nespoznate. Čovjek je još uvijek nespoznano biće. Poslanje jeste radi ovog čovjeka, radi sudbine ovog čovjeka i za uputu ovog čovjeka.
Radi se o tome da ono što je poslanjem Poslanika poklonjeno ljudima nije određeni broj suhoparnih pojmova, niti pokazivanje puta na kojem nema putnika i na kojem nema nikog da upravlja poslovima ljudi. Od prvog momenta, ovo poslanje je ostvareno u biću časnog Poslanika, a zatim u duši, srcu i djelu uvjerenih u ovu poruku i od prvog trenutka primitivizam i neznanje su dobili udarac od ove poruke i usprotivili su joj se. Ovo je specifičnost poslanja poslanika.
1.Osvješćenje čovjeka
Od samog početka, od kada se desio ovaj događaj… u njemu je postojao jasan cilj, a to je usmjeravanje čovjekove nutrine prema Uzvišenom Bogu… (jer) ko u sebi probudi ovaj spomen i slijedi ga, nakon toga će se moći opomenuti, popraviti, napredovati i boriti na putu društvenih ciljeva.
2. Poziv u monoteizam (tevhid)
U poslanju i misiji svih poslanika postojali su određeni ciljevi – božanski ciljevi – i prirodno je da će, slijedeći Gospodara, to biti i ciljevi samog poslanika. Dakle, poslanje poslanika ima velike ciljeve, a na vrhu svih tih ciljeva je monoteizam (tevhid); monoteizam je veliki cilj misije i poslanja poslanika. Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu se klanjajte, a kumira se klonite![1] Čisti monoteizam, potpuni monoteizam, a ovaj časni ajet nalazi se u suri En-Nahl. U suri El-A‘raf i također u suri Hud jezikom nekoliko velikih poslanika kao što su Nuh, Hud, Salih i drugi ovako se kazuje: O narode moj,” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?[2]
Ovaj monoteizam je prvi cilj misije i poslanja poslanika. Naravno, znate da monoteizam (tevhid) ne znači samo to da čovjek u svom razumu ima uvjerenje da je Bog jedan i da nisu dvojica, naravno i to jeste, ali monoteizam dolazi u jednom bitnom značenju, a to je božanska vladavina. Monoteizam znači apsolutnu vladavinu Gospodara i nad svijetom koji je stvoren i nad svijetom koji se posredstvom božanskih zakona želi stvoriti – i jednim i drugim – božanska odredba treba da se provodi; kako u stvorenom svijetu – u svim manifestacijama egzistencije “Nema snage ni moći do Allaha” – a i u propisanom svijetu, sve ove manifestacije i sva stanja proističu iz jedinstvene Božije moći. To je dakle temeljni cilj.
Misija plemenitog Poslanika na prvom mjestu je bila pozivanje u monoteizam. Monoteizam (tevhid) nije samo i isključivo jedna filozofska i intelektualna teorija, nego je jedan način života za ljude. To znači postavljanje Boga kao vladara u svom životu i odbacivanje različitih sila iz čovjekovog života. Uistinu, čovječanstvo danas više nego ikada ima potrebu za razumijevanjem značenja poslaničke misije i suštine poslaničkog poslanja… Poslanstvo je za sve ljude. Mi danas imamo potrebu za smislom i značenjem poslanstva, čovječanstvo ima ovu potrebu, a posebno islamski ummet.
3. Neprijateljstvo sa šejtanima i tagutima
S druge strane, nastojanje svih čovjekovih neprijatelja, šejtana i taguta je bilo da ga udalje od ovog dobrog života. Zato je element vjerovanja, te neprijateljstvo sa šejtanima i tagutima uvijek bio jedan od glavnih dijelova poziva svih poslanika, pa je i djelovanje Poslanika islama bilo na to usmjereno.
4. Reforma čovječanstva
Pokret poslaničke misije je pred čovječanstvo postavio novi put: On vas blagosilja, a i meleci Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo.[3] Poslanje je radi toga da ljude izvede iz tmina i uputi ih prema svjetlu. Ove tmine obuhvataju svaki mrak koje se javlja na nivou svijeta i u životnoj sferi ljudi tokom cijele historije, tmine nevjerstva i idolopoklonstva, neznanja i zbunjenosti, tmine nasilja, nepravde i diskriminacije, tmine udaljenosti od islamskog morala i zaprljanosti u glibu moralne pokvarenosti, tmina bratoubilaštva, tmina pogrešnog razumijevanja i razne druge vrste i oblici tmina. Islam upućuje ljude ka izlasku iz ovih tmina i postepeno čovječanstvo će kroz učenje, kretanje, uz odlučnost, ispravno razmišljanje i upoznavanje prepreka pronaći ovaj put.
Od prvog momenta poslanja i Objave plemenitom Poslaniku u kur’anskim ajetima je poklonjena pažnja svim sredstvima za dobro i reformu ljudske zajednice. U časnoj suri El-’Alek, nakon imena Boga Uzvišenog i naredbe Poslaniku da čita, kaže se: Stvara čovjeka od ugruška![4] Čovjeka, čiji je najveći bol sebičnost, pobuna, oholost i osjećaj neovisnosti, tog čovjeka se podsjeća da ga je Bog zaodjenuo postojanjem, savršenstvom i dostojanstvom i da pred njim treba uvijek da ima osjećaj poniznosti, da se ne buni, da se ne okreće protiv božanskih vrijednosti, da se ne postavlja na Božije mjesto i da se ne smatra gospodarom života… Nakon dva-tri ajeta, također, kaže: Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.[5] Kada se čovjek vidi bogatim i neovisnim, to ga potiče na pobunu. Pogledajte, trajni problemi čovjeka su upravo u tome.
5. Odbacivanje vladavine robova i potvrda Allahove vladavine
Možda se može reći da je cilj svih napora koje su podnijeli plemeniti Poslanik, velikani vjere i vjerovjesnici, a.s., bilo uspostavljanje božanske vladavine… Cilj je da se ljudi izbave iz vladavine sluga i robova i usmjere prema Allahovoj vladavini.
6. Uputa čovjeka na Pravi put
Sva nastojanja božanskih religija, duhovnog puta, zalaganja poslanika i šehadet velikih Božijih ljudi je radi toga da se čovječanstvo uputi na Pravi put, znači da čovjek krene prema Bogu, da ostvari duhovno uzdizanje i ljudsko savršenstvo.
7. Formiranje vlasti i stvaranje islamske civilizacije
Ako vjera bude praćena snagom biće u stanju da se proširi i rasprostre, da se ostvare vjerski ciljevi i želje i da se u društvu ostvare ideali koje vjera promovira. To nije moguće bez moći. Uz moć je moguće. Na primjer, vi mislite da se društvena pravda u društvu može uspostaviti savjetima, preporukama, molbama i zahtjevima? Zar je moguće da se društvena pravda, uklanjanje diskriminacije i pomoć za uspostavljanje jednakosti u zakonu, na nivou društva na jedan način i na nivou svijeta na drugi, uspostavi bez moći?
Plemeniti Poslanik je bio onaj dostojni element koji je Bog bio pripremio za jedan ovakav veliki pokret za cijelu historiju čovječanstva. Zato je bio u stanju da tokom 23 godine pokrene jedan tok i taj tok i proces je, uz sve prepreke, sa svim problemima, do danas pokretao historiju naprijed… Trinaest godina od ovog perioda je prošlo u teškoj borbi… i mali broj ljudi je uspio da pruža otpor pred neizdrživim pritiscima fanatičnih, slijepih i primitivnih neprijatelja. Izgrađeni su čvrsti stubovi, kako bi se na tim stubovima uspostavilo islamsko društvo i islamska civilizacija. Zatim je Uzvišeni Bog stvorio uvjete, te je Poslanik bio u mogućnosti da se preseli u Medinu i stvori taj poredak i to društvo i uspostavi tu civilizaciju. Ukupno vrijeme u kome je plemeniti Poslanik uspostavljao, gradio, pripremao i unapređivao taj sistem je bilo deset godina… Deset godina je veoma kratak period. Ali, u tom razdoblju plemeniti Poslanik je uspio da tu mladicu zasadi, zalijeva i da osigura sredstva za njen rast i razvoj. Da stvori pokret koji je izrodio jednu civilizaciju i ta civilizacija se, u za nju odgovarajućem periodu, našla na vrhuncu čovječanstva. Znači, u trećem i četvrtom stoljeću po Hidžri, u cijelom svijetu toga vremena, pored stečevina civilizacija, moćnih vladavina, raznovrsnih historijskih naslijeđa, nije zabilježena nijedna civilizacija ravna islamskoj civilizaciji po veličini i progresu; to je vještina islama.
8. Modeliranje idealnog monoteističkog društva
Poslanik je ušao u Medinu kako bi uspostavio i upotpunio ovaj poredak i kako bi ga zauvijek ostavio u historiji, kao model i primjer kako bi svako, u bilo kojem dijelu historije – nakon njega sve do kraja historije – bio u stanju da stvori poredak sličan njemu i da u srcima izazove ushićenje, kako bi ljudi išli ka takvom društvu.
9. Spuštanje Kur’ana za opće korištenje
Kur’an je knjiga upute, knjiga mudrosti, knjiga morala, knjiga života, knjiga politike, knjiga ljudskog usavršavanja, to je skup vrijednih božanskih ajeta za čovjeka.
10. Povezanost vjere i politike
Sljedeći korak je formiranje poretka zasnovanog na idejama i na temeljima poslanja. Zato obratite pažnju… veoma dobro se može shvatiti da su pogrešne riječi onih koji nastoje da vjeru, a posebno vjeru islam, predstave nečim odvojenim od vladavine… Ova tvrdnja u vezi s islamom je veoma čudna, da neko želi da islam odvoji od života, politike, upravljanja zemljom i od vladavine, da islam ostavi po strani i da ih udalji jedno od drugog.
Da li su političari koji stalno govore o razdvajanju vjere i politike, kao i oni među samozvanim vjernicima koji im pritiču u pomoć i ponavljaju iste te stavove, ikada razmislili o ajetima Kur’ana, historiji islama i propisima šerijata? Da li su razmislili zašto, ako je vjera odvojena od politike, Kur’an sve političke aktivnosti, znači vladavinu, zakon, uređenje života, rat i mir, određivanje prijatelja i neprijatelja i druge političke manifestacije, dakle zašto sve to dovodi u vezu sa Bogom, Božijom vjerom i Božijim prijateljima? Radi ostvarivanja čega i radi odbrane kojih vrijednosti postoji islamski džihad, koji je u stotinama kur’anskih ajeta i vjerodostojnih predaja ubrojan među najvrjednije vjerske dužnosti, a njegovo napuštanje opisano kao razlog poniženja i sramote i na Ovom i na Onom svijetu? Da li je dobar život, za čije ostvarenje treba voditi džihad, život u zlokobnoj sjeni nebožanske vladavine? Ili sjediti ponižen, posmatrati vladavinu silnika i nebožanskih vrijednosti i predavati se poniženju? A ako nije tako i ako je džihad za ostvarivanje vladavine Allaha i oslobađanje od vladavine taguta, kako se onda može omalovažiti i zanemariti uloga i vrijednost politike u vjeri i definisanim vjerskim ciljevima?
11. Ukrašavanjem islamskim moralom
Prema mutevatir i poznatom hadisu sam Poslanik je rekao: “Poslan sam da upotpunim moralne vrline.”[6] Poslanstvo se sa ovim ciljem pojavilo u svijetu, da se usavrše moralne odlike i duhovne vrline i učine općim. Da bi čovjek stigao do cilja svoga stvaranja treba da usvoji cilj poslanja poslanika u vezi sa sobom, znači da se transformiše, da se popravi, postane dobar i spasi se od prljavština, niskosti, nedostataka i prohtjeva duše koji postoje unutar čovjeka i koji vode svijet u pokvarenost. To je na području bića pojedinca i poslaničko poslanje je radi toga.
12. Individualno i društveno savršenstvo
Čovjek ne može živjeti u sjeni nepravde, nasilničkog ponašanja, nasrtanja, agresije i s oslanjanjem na silu i nasilništvo. To nije život, to je pakao. Poslanici su došli da od životnog okruženja načine džennet. Naravno, ako detaljno razmotrimo ovo drugo, šta je cilj poslanika u sferi društvenog života – preduvjet za čovjekovo dosezanje upravo onog cilja koji postoji u individualnoj sferi; znači unutarnja transformacija, te postajanje pravim i ispravnim čovjekom. U šta god da pogledate u svijetu, njegova ispravna forma je ona forma iz koje se ispoljava poželjna korist. Čovjek nije došao radi toga da bi drugima zadao udarac, da bi bio zavidan drugima, da bi sve želio za sebe, da drugima uskraćuje i da iz njegovog bića izbija zlo za ljude i svijet; da se posveti malim stvarima i da zanemari željena savršenstva i ideale. Čovjek je došao da postane dobar, da bude koristan, da se kreće i da ide prema savršenstvu. Ako bude tako i ako krene prema savršenstvu i ako njegov put bude koristan za njega i druge, onda je to transformiran i pročišćen čovjek. To su stvari koje spadaju u ciljeve poslanstva.
13. Poučavanje i pročišćavanje
Ono čemu je pozvao Poslanik jesu upravo one stvari za kojima je čovjek imao potrebu u svim periodima historije. Poslanik je čovjeka pozvao znanju. Prvi ajeti Kur’ana su o veličanju znanja: Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru.[7] Prvo je istakao poučavanje. Znanje je sredstvo spasa i izbavljenja čovjeka i ne tiče se nekog posebnog mjesta i vremena, te se odnosi na sve periode života čovječanstva. Bez sumnje, znanje i civilizacija čovječanstva, lijepe ćudi kod ljudi, lijepi običaji i mnoge od ovih kategorija… u izvornom korijenu proističu iz božanskih religija i spoznaja i na njihovom vrhu je poslanstvo plemenitog Poslanika islama. Tako da će cijelo čovječanstvo – i u budućnosti znatno više – koristiti ove blagodati. Prema tome, najveći, najvažniji i najistaknutiji događaj u historiji čovječanstva je ovo poslanje. Da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči.[8] To je i čišćenje i poučavanje. Područje vjerskog odgoja je i moje i vaše srce, i moj i vaš mozak, kao i moja i vaša ruka.
14. Korištenje Ovog svijeta u službi vjere i Onoga svijeta
Sa stanovišta islama Ovaj svijet je njiva za Drugi svijet. Šta je Ovaj svijet? Sa ovog stanovišta i na osnovu ovog tumačenja, Ovaj svijet podrazumijeva čovjeka i svijet, život ljudi, nastojanja ljudi, razum i znanje ljudi, prava ljudi, dužnosti i obaveze ljudi, područje politike ljudi, ekonomije ljudskih društava, sferu odgoja, sferu pravde – sve su to područja života. U tom smislu, Ovaj svijet je temeljno područje obaveza i odgovornosti misije vjere. Vjera je došla da na ovom velikom polju i ovoj raznolikoj areni oblikuje, formira i usmjeri sva čovjekova nastojanja i da ga uputi. Vjera i Ovaj svijet, u ovom tumačenju i u ovom značenju Ovog svijeta, neodvojivi su jedno od drugog. Vjera ne može naći drugo područje osim Ovog svijeta za ispunjavanje svoje misije. A Ovaj svijet, bez upravljanja vjere i bez stvaralačke i konstruktivne ruke vjere biće svijet prazan od duhovnosti, ispražnjen od istine, prazan od ljubavi i prazan od duha. Ovaj svijet – znači životno okruženje čovjeka – bez vjere se pretvara u zakon džungle, u džunglu i život u džungli. Čovjek na ovom velikom polju treba biti u stanju osjetiti spokoj i sigurnost i otvoriti put prema duhovnom uzdizanju i usavršavanju. Na životnoj sceni ne treba da se materijalna sila i moć smatraju mjerilom istinitosti. Ono što na ovoj sceni može na sebe preuzeti ispravno vladanje nije ništa drugo do vjera. Odvajanje vjere od Ovog svijeta u ovom smislu znači pražnjenje života, politike i ekonomije od duhovnosti; znači uništavanje pravde i duhovnosti. Ovaj svijet u smislu prilika čovjekovog života, u smislu rasprostranih blagodati na svjetskoj sceni, u smislu ljepota i slasti, gorčina i nedaća, jeste sredstvo za razvoj i usavršavanje čovjeka. Ovo su i sa stanovišta vjere sredstva, kako bi čovjek bio u stanju nastaviti svoj put prema uzdizanju i usavršavanju, te ispoljavanju potencijala koje je Bog položio u njegovo biće. Ovaj svijet u ovom smislu je neodvojiv od vjere. Politika, ekonomija, vlast, pravo, moral i individualni i društveni odnosi u ovom smislu nisu odvojivi od vjere.
15. Izvođenje čovjeka iz tmina prirode na svjetlo spoznaje
U predislamskom dobu neznanja, nije postojalo to da čovjek učini nešto i da kaže da je to za Boga, duhovnost i dan obračuna. Islam je kao jednu od specifičnosti odredio i to da cijeli život i nastojanja čovjeka ne budu ograničeni samo na život na Ovome svijetu. To su svojstva poslanja, a na suprotnoj strani od njega se nalazi neznanje.
16. Uspostavljanje pravde
Uspostavljanje pravde, slijeđenje pravde, širenje pravde, trud i zalaganje za pravdu, veličanje pravde gdje god da se nađe – pa čak i u neislamskim zemljama – i osuda nepravde gdje god da se nađe u svijetu, to je također jedno od svojstava islama i vi vidite da su islamski život i časni život Poslanika i islamska historija, u najboljim i najzdravijim svojim periodima, pokazatelji pravednosti i pravdoljubivosti. To je, također, jedna od privilegija Poslanikove misije.
17. Radosna vijest o nagradi i upozorenje na posljedice
Sada se postavlja sljedeće pitanje: Da bi ljude doveli do ove faze i otklonili prepreke na putu, kakav poklon, program i preporuke imaju poslanici? Kur’anski ajeti daju odgovor… Objašnjavaju temeljni cilj: Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija.[9]
O Poslaniče! Tebe smo dali kao blistavu svjetiljku, kao onoga koji poziva Bogu, koji donosi radosne vijesti ljudima o Božijoj nagradi, koji ih upozorava na posljedice i Božiju srdžbu i na nedaće koje se nalaze skrivene na čovjekovom putu.
18. Lijep život
Postoje i drugi ciljevi: pročišćavanje ljudi, znači duhovno rafiniranje ljudi od prljavština i destruktivnih i devijantnih svojstava; poučavanje ljudi i podizanje njihovog naučnog nivoa; uspostavljanje pravde, jer se upravljanje ljudskom zajednicom vrši pomoću pravde: Da bi ljudi pravedno postupali. [10] Uspostavljanje lijepog života: Mi ćemo dati da proživi lijep život.[11] Šta znači ovaj lijepi život? Lijep život je u značenju, s jedne strane, razvoja i procvata ljudskog intelekta i znanja i, s druge strane, duhovni spokoj čovjeka, materijalno blagostanje čovjeka, sigurnost životnog okruženja, prosperitet i sreća i više, iznad svega, duhovno usavršavanje i uzdizanje duha čovjeka. Sve ovo znači lijep život. Ovo su ciljevi poslanja poslanika. Naravno, ovdje se uglavnom govori o velikim Božijim poslanicima. Međutim, postojali su i drugi poslanici, koji su kao promotori dostavljali i širili ove istine, poslani na različita mjesta u svijetu.
Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Poslanik milosti, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o. Sarajevo, 2023, sa perzijskog preveo Sabahudin Šarić.
[1] En-Nahl, 36.
[2] Između ostalog, u suri El-A‘raf, 65.
[3] El-Ahzab, 43.
[4] El-‘Alek, 2.
[5] El-‘Alek, 6 i 7.
[6] Šejh Tabresi, Mekarimu-l-ahlak, str. 8.
[7] El-‘Alek, 1-4.
[8] Alu‘Imran, 164.
[9] El-Ahzab, 45-46.
[10] El-Hadid, 25.
[11] En-Nahl, 97.