BUDNOST I SVJESNOST VJERNIKA

“O Ebu Zerre, bogobojazni su uglednici, a učenjaci su predvodnici. Druženje s njima uvećava znanje i vrline. Vjernik svoj grijeh vidi kao stijenu i strahuje da će ona na njega pasti, a nevjernik svoj grijeh vidi kao muhu koja prolazi ispred njegovog nosa. O Ebu Zerre, kada Allah Uzvišeni i Slavljeni želi dobro nekom robu, grijehe mu pred očima njegovim učini otjelovljenim i prikaže mu ih teškim i kobnim. A kada želi nekom robu zlo, učini da on zaboravi na svoje grijehe. O Ebu Zerre, ne gledaj na malehnost grijeha, već gledaj na Onoga prema Kome činiš neposluh. O Ebu Zerre, strah i uznemirenost vjernika zbog njegovog grijeha jači su od straha i uspaničenosti vrapca u zamci.”

Druženje sa bogobojaznim i učenjacima; različitost grijeha u očima vjernika i nevjernika

“O Ebu Zerre, bogobojazni su uglednici, a učenjaci su predvodnici. Druženje s njima uvećava znanje i vrline. Vjernik svoj grijeh vidi kao stijenu i strahuje da će ona na njega pasti, a nevjernik svoj grijeh vidi kao muhu koja prolazi ispred njegovog nosa.”

Časni Poslanik, s.a.v.a., u prethodnim dijelovima govora upoznao je čovjeka sa njegovim osjetljivim položajem, sa važnošću života, vrijednošću svakog trenutka života i upozorio ga je da se udalji od lijenosti i ravnodušnosti te da na životna pitanja gleda sa osjećajem odgovornosti. Naglašeno je da čovjek treba prilike cijeniti i koristiti te da ne treba današnji posao ostavljati za sutra. U ovom dijelu objašnjava se put najboljeg korištenja života i prvi korak na “putovanju ka Allahu”.

Sigurno da je u pogledu cijenjenja života i “putovanja ka Allahu” prvi korak koji se pravi suzdržavanje od činjenja grijeha, zato što čovjek koji je uprljan grijesima ne može nigdje stići. Čovjekov život vrijedan je sve dok se on ne uprlja grijesima.

Imam Sedždžad, a.s., u dovi Mekarimu-l-ahlak kazuje: “Neka su blagoslovi Božiji na Muhammeda i na porodicu Muhammedovu… i produži mi život sve dok se jedino Tebi pokoravam. A kada mi život postane pašnjak šejtana, uzmi me Sebi prije nego što me osuda Tvoja stigne ili srdžba Tvoja protiv mene žestoka postane.”

Prema tome, grijeh, ma koliko bio malen, uzrokuje uništenje, čak i ako čovjek uz njega čini mnoštvo ibadeta. Onaj koji pored ibadeta čini i grijehe je poput čovjeka koji ima šuplju kesu, pa koliko god da s jedne strane u nju stavlja novac i dragulje, oni s druge strane ispadaju, ili je poput čovjeka koji požanje žito, pa ga onda zapali. Grijesi su poput vatre koja spaljuje naša djela.

Dakle, na prvom koraku treba spoznati grijehe i izbjegavati uprljanost njima, a ako smo počinili grijeh, pokajmo se, moleći nakon toga pomoć od Boga i tražeći zagovor od njegovih evlija, odlučimo se da više ne činimo grijeh!

Neophodnost odabira dostojnog prijatelja i smatranje grijeha velikim

Prema Poslanikovom, s.a.v.a., viđenju, čovjek koji se kreće prema savršenstvu ima jako izražene dvije potrebe: jedna je dostojan prijatelj, a druga smatranje grijeha velikim i suzdržavanje od njih. Kada ovo dvoje stavimo jedno pored drugog i razmotrimo, shvatamo da je odabir dostojnog prijatelja uvod u smatranje grijeha velikim i ima za posljedicu suzdržavanje od grijeha, dok odabir lošeg prijatelja uvodi u zaprljanost i sve veće griješenje, zato što dostojan prijatelj može biti izvor mnoštva dobara i blagoslova, a loš prijatelj može biti uzrok mnoštva zastranjenja i grijeha.

Dobar prijatelj prouzrokuje da grijeh u našim očima postane velik, a ako počinimo grijeh, da stalno sebe smatramo krivim i postiđenim pred Istinom. Suprotno od ovog, loš prijatelj uzrokuje da se grijeh u našim očima smanji i da se smatra malim, sve do stanja u kojem nećemo osjećati stid prema činjenju bilo kakvog grijeha.

U ovom dijelu Poslanik, s.a.v.a., ukazuje na dva mjerila za odabir prijatelja:

1) posjedovanje bogobojaznosti,

2) obaviještenost o halalu i haramu, drugim riječima – poznavanje vjere.

Druženje s prijateljem koji nije bogobojazan i posmatranje njegovih postupaka, u kojima nema bogobojaznosti, u očima čovjeka grijeh čini bezazlenim, i kao posljedicu toga on stiče vječnu propast i žaljenje, kako Kur'an prenosi govor nekih stanovnika Džehennema, koji uzvikuju: “Teško meni, kamo sreće da toga i toga za prijatelja nisam uzeo! On me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je priopćen bio.” A šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu.[1]

Kao što čovjek koji nije bogobojazan nije dostojan prijateljstva, ni neznalica nije dostojan druženja. Kada bi i htio uraditi nešto dobro, neznalica zbog svoga neznanja upada u greške i srlja. Prema tome, kako god su bogobojaznost i znanje dva krila za razvoj, uzdizanje i usavršavanje na putu Istine, također su i dva vrijedna mjerila za odabir prijatelja i druga. Upravo stoga Časni Poslanik, s.a.v.a., predstavlja u svojim savjetima Ebu Zerru bogobojaznost i poznavanje vjere kao dva mjerila za odabir prijatelja. Svakako, čovjek mora objediniti u sebi ove dvije osobine jer čovjek koji krene u izvršavanje svojih obaveza, ukoliko ne bude poznavao vjeru, koliko god da bude svet, bit će prevaren od strane ljudi i šejtana.

Opasnost od učenjaka koji se ne drže vjere i glupih i neobaviještenih neznalica

U poznatoj predaji Časni Poslanik kaže: “Dvojica su mi lomila kičmu: učenjak koji se ne drži vjere i pobožnjak neznalica.”[2]

Imam Homeini bi govorio: “Kvazisveci su obavljali svoje dužnosti robovanja, ali su zaboravili na svoju glavnu, temeljnu dužnost, a to je sticanje znanja i ispravne spoznaje. Tim svojim krivim načinom i uz neznanje kreću se putem na kojem istrajavaju i za koji su gorljivo vezani. Šteta koju ova skupina čini islamu veća je od štete koju čine grješnici. Ova skupina niti sama stiže do cilja, niti dopušta da drugi napreduju.” Riječima Imama Sadika, a.s.: “Onaj ko radi bez znanja više pokvari nego što popravi.”[3]

Učenjak koji se ne drži vjere ne radi po svome znanju i vara narod, ljudi mu ukazuju poštovanje zbog njegovog znanja, a zbog neposjedovanja bogobojaznosti zadaje takav udarac islamu kakav neznalica nikada ne može zadati. Stoga, gdje god se govori o bogobojaznosti i ona se hvali, misli se na bogobojaznost koju prati znanje, a ako se ovo dvoje razdvoji, ne samo da neće biti korisni, već su kao takvi i štetni. S druge strane, kada se hvale znanje i razumijevanje, misli se na znanje i razumijevanje koji idu zajedno s djelom, jer je vjerski učenjak koji posjeduje znanje, ali ne djeluje u skladu s njim, zapravo drumski razbojnik.

“O Davude, između Mene i sebe nemoj postavljati za posrednika učenjaka koji je opčinjen Ovim svijetom, da te ne bi udaljio od puta Moje ljubavi. Takvi su, zaista, razbojnici na putu kretanja robova Mojih, koji Me traže. Najmanja kazna za njih je to da ću im iz srca odstraniti slast obraćanja Meni.”[4]

Učenjak koji je bez djela i koji obožava Ovaj svijet je poput razbojnika koji usred bijela dana opljačka karavanu. Pošto posjeduje znanje, bolje zna i kako će prevariti ljude. Takav učenjak ne koristi vjeri, pa moramo biti pažljivi da nas ne prevari, jer su razumijevanje i bogobojaznost djelotvorni kada su zajedno i tek onda bivaju uzrokom sreće pojedinca i društva. Ispravno je družiti se s onima koji su zbog bogobojaznosti ojačali u sebi služenje Bogu, robovanje i pokornost Božijem naređenju, a s druge strane su se odvažili i na spoznavanje vjere i savladali su vjerska učenja. Druženje s ovom skupinom učenjaka je povod uvećanja čovjekovih savršenstava i vrlina.

Mada se izraz fakih u pravnoj terminologiji koristi za učenjake koji su sposobni da izvode zakonske (šerijatske) propise iz njihovih izvora i da tumače sekundarna pitanja na osnovu načela, fakih u terminologiji Kur'ana i predaja ima značenje vjerskog stručnjaka. Općenito, osoba koja poznaje sekundarna (fer‘i), akaidska i etička pitanja jeste fakih. Zapravo, učenjak koji poznaje pitanja i akaida i etike je dobar drug.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Sada, kada si odlučio da putuješ i za sebe si izabrao dostojnog prijatelja, pazi da se ne uprljaš grijehom. Budeš li se uprljao grijehom, tvoje putovanje i kretanje neće imati učinka te tvoje robovanje i trud neće uroditi plodom.”

Čovjek ne čini grijeh bez razloga. Sigurno je da grijeh donosi uživanje, sladak je i privlačan; zato ga čovjek i čini. Iako su ove privlačnosti izmišljene, šejtanove sugestije i nemaju zbilju, čovjek neupitno u grijehu vidi slast i privlačnost te se zbog toga i kreće prema njemu. Važno je znati šta čovjek treba činiti da bi se suzdržao od grijeha i da bi se suprotstavio griješenju.

Najbolji način za uzdržavanje od grijeha je da čovjek shvati opasnost grijeha i njegovu veličinu, da spozna štete i opasnosti koje sa sobom nosi taj užitak koji brzo prolazi, kao i loše i trajne posljedice koje grijeh donosi za ovosvjetski i onosvjetski čovjekov život.

Osobina vjernika je da on ima razgovijetno viđenje grijeha. Upravo ovaj postojani stav mu je prepreka da čini grijeh. Za vjernika je grijeh kao velika stijena, koja mu svaki čas može pasti na glavu. Ako se kod njega javi posrnuće i grijeh, prestravljen je zbog njihovih posljedica. Ovaj stav vrši takav uticaj na njegovu misao da ga savjest potiče protiv grijeha, pa kad god počini grijeh, okrene se pokajanju i izvinjenju, poput čovjeka koji vidi da mu velika stijena visi iznad glave i u stalnom je strahu zbog nje.

Naime, duša ovakvog čovjeka je tako čista i neuprljana da odgovara na svaki grijeh, stalno sebe kudi i kara, do te mjere da više nema ni sna, ni smiraja. Nasuprot ovome, nevjernik i onaj koji je svoju iskonsku prirodu (fitret) prekrio hrđom grijeha ne osjećaju uznemirenost zbog grijeha i u njihovim očima grijeh je kao muha koja im prolazi pred nosom. (Pod nevjernikom se ne misli samo na osobu koja poriče Boga i Sudnji dan, već je nevjernik i onaj ko poriče sastavne dionice vjere.)

Pored toga što tako tvrde ajeti i predaje, i psihološka je istina da ponavljanje odurnog djela uništava njegovu ružnoću. Ono se na kraju pojavljuje kao djelo u kojem se uživa i više se ne osjeća stid zbog njegova činjenja. I grijeh je takav: ukoliko se stalno ponavlja, njegova pokuđenost nestaje, a nestajanje pokuđenosti za sobom kao posljedicu povlači neosjećanje stida za počinjeni grijeh. Ovdje ćemo navesti mjerilo za svakoga ko želi vidjeti da li je bliži granici vjerovanja ili nevjerovanja: treba da vidi kakav mu je odgovor na grijeh.

Ako vidi da grijeh za njega nije važan i da na njega ne obraća pažnju, treba znati da korača putem nevjerstva zato što kajanje zbog grijeha proizlazi iz vjerovanja, a nepridavanje pažnje grijehu proizlazi iz nevjerovanja. Vjerovanje iziskuje da se čovjek – ukoliko srdžba i strasti ovladaju njime pa počini grijeh – odmah pokaje i da se boji svoga djela. Ako kod nas ne postoji ovakvo stanje, onda se trebamo bojati za svoj kraj, jer se krećemo opasnim putem.

Obraćanje pažnje na grijeh i smatranje grijeha teškim posljedica je Božije pažnje i dobrote

“O Ebu Zerre, kada Allah Uzvišeni i Slavljeni želi dobro nekom robu, grijehe mu pred očima njegovim učini otjelovljenim i prikaže mu ih teškim i kobnim. A kada želi nekom robu zlo, učini da on zaboravi na svoje grijehe.”

Uzvišeni Bog je prema svim ljudima dobrostiv i voli ih. Kada nekog ne bi volio, ne bi ga ni stvorio. Međutim, Bog prema svojim ugodnicima (evlija) pokazuje posebnu dobrotu i pažnju. Ako ovi zbog nemara učine grijeh, da bi ih upozorio i probudio, otjelovljuje im grijeh pred očima, jer je prvi korak ka propadanju u prljavštine i utapanju u grijesima zaboravljanje grijeha i njihovih posljedica. S obzirom na okolnost da Bog prema nekim robovima gaji posebnu pažnju i brigu i ne prepušta ih njima samima, a s druge strane, na neke ne obraća pažnju i prepušta ih njima samima, svako može procijeniti da li je predmet Božije pažnje i dobrostivosti ili ne.

Ako nije zaboravio svoje prijašnje grijehe i ako su mu grijesi u njegovim očima teški i veliki, treba znati da je predmet Božije pažnje, ali ako zaboravlja svoje grijehe i smatra ih malim, treba znati da Bog ne obraća pažnju na njega.

Očito je da je sjećanje na grijehe korisno tek kada sprječava daljnje griješenje; inače, ako se neko sjeća svojih grijeha, ali ih ne smatra teškim i velikim teretom na svojim plećima, takav neće imati strah od činjenja grijeha.

Imam Sedždžad u dovi Ebu Hamze Somalija kaže:

“Ja sam onaj kojem Si dao rok za povratak od činjenja grijeha, ali se nisam vratio, i prekrio Si mi grijehe, a ja se nisam postidio i ponovo učinih grijeh, i prešao sam granicu, sve dok me nisi prepustio meni samom.”

Dakle, ako Bog nekom bude želio dobro, stalno će mu prikazivati njegove grijehe, sve dok ih ovaj ne bude počeo smatrati teškim i velikim teretom. U suprotnom, ako Bog ne obraća pažnju na nekoga i želi mu zlo, prepušta ga njemu samom, a nakon toga njemu grijeh postane lahak i ne pridaje mu važnost. Svakako, Bog na početku nikom ne uskraćuje Svoju pažnju i nikom ne želi zlo, već tek nakon što čovjek počne činiti ružne stvari i nakon što bude istrajavao na grijehu, Bog mu dade takav kraj. Kod Boga je omiljen onaj koji se udostoji Njemu robovati i tražiti Njegovu blizinu, a bezvrijedan je kod Boga onaj koji se od Njega udaljio i koji je na Njega zaboravio. Kada čovjek zaboravi na Boga, onda ga Bog prepušta njemu samom.

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave…[5]

Neophodnost obraćanja pažnje na veličanstvo Onoga prema Kome se čini neposluh, a ne na malehnost grijeha

“O Ebu Zerre, ne gledaj na malehnost grijeha, već gledaj na Onoga prema Kome činiš neposluh.”

Grijehe možemo posmatrati iz tri ugla:

1) posmatranje samog grijeha iz ugla njegova bivanja velikim ili malim,

2) posmatranje grijeha iz ugla vršioca radnje, tj. onoga ko čini grijeh,

3) posmatranje grijeha iz ugla Onoga prema Kome se čini neposluh.

U Kur'anu i Sunnetu grijesi su podijeljeni na dvije vrste, na velike i male, a svaki od njih ima poseban propis i njemu primjerenu kaznu. Kur'an govori kako će – kada se jednoj skupini daju knjige njihovih djela – ljudi reći: “Teško nama!”, govorit će, “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!”[6]

Možda je osnovna razlika između ovih dviju vrsta grijeha okolnost da je za velike obećana kazna, a za male nije. Također, za male grijehe nisu propisane zakonske kazne (hadd), a za neke velike grijehe propisane su određene zakonske kazne.

Treba također reći da je moguće da neko učini nešto što je po njegovom mišljenju mali grijeh koji može biti oprošten, ali takav pojedinac zanemaruje sljedeće: prvo, ponavljanje malog grijeha i smatranje malog grijeha malim je veliki grijeh i neprekidno griješenje čini tog čovjeka bezobzirnim u pogledu činjenja grijeha; i drugo, čovjek zaboravlja prema Kome čini neposluh i prema Čijoj zabrani čini neposluh.

Ovaj dio predaje tiče se drugog primjera: Ne gledaj samo na malehnost grijeha, već obrati pažnju i na činjenicu prema Kome činiš neposluh i grijeh.

Nekad je neki posao sam po sebi malehan, ali je velik stoga što je povezan sa velikom ličnošću. Zamislite da ste u prisustvu Bezgrješnog Imama i da vam je naredio nešto beznačajno. Primjera radi, naredi vam da mu donesete čašu vode, ali vi u sebi pomislite da je to nešto nevažno i zbog toga ne izvršite njegovo naređenje.

Da li je ovakvo razmišljanje razumno? Da li lijepo ponašanje iziskuje ovakvo nešto?! Da li je ovaj neposluh prihvatljiv? Nikada, jer bez obzira na okolnost što je naređeno nešto beznačajno, onaj koji je naredio veoma je velik pa naređenje koje je beznačajno postaje veliko zbog onoga koji naređuje.

Sada ovakav primjer zamislite u vezi sa svetom Biti Boga, s tim da nije moguće uporediti neposluh prema Imamu sa neposluhom prema Bogu.

Dakle, za određivanje ružnoće neposluha morate kao mjerilo uzeti veličinu onoga koji naređuje i zabranjuje.

Ovakvo poimanje grijeha može kod čovjeka proizvesti jak poticaj u suprotstavljanju šejtanu i lišiti ga svake vrste izgovora duše koja naređuje zlo (nefsi emmare). Nekad čovjekov prijatelj zatraži nešto od njega. Moguće je da čovjek ne prihvati njegovo traženje i da mu odgovori: “Ti nemaš pravo da mi naređuješ!” Međutim, nekad naredbu izriču otac, majka ili učitelj, prema kojima je neposluh veoma ružan, nekad je naređenje od vrhovnog vjerskog učenjaka (merdže), nekada od Bezgrješnog Imama, a nekad od Boga. Što je položaj onoga koji naređuje ili zabranjuje veći, neposluh prema njegovom naređenju je ružniji, a time je i kažnjiviji.

Kada šejtan došaptava: Ma jedan pogled prema ženi koju nije dozvoljeno gledati ne znači ništa, slušanje jedne minute muzike koja nije dozvoljena ne znači ništa – morate obratiti pažnju na to prema čijoj naredbi činite neposluh.

Upravo zbog ovoga Poslanik, s.a.v.a., poručuje Ebu Zerru: “Ne gledaj na malehnost grijeha, već gledaj na Onoga prema Kome činiš neposluh.”

“O Ebu Zerre, strah i uznemirenost vjernika zbog njegovog grijeha jači su od straha i uspaničenosti vrapca u zamci.”

Ovdje Poslanik, s.a.v.a., navodi još jedan slikovit primjer s ciljem objašnjenja odgovora vjernika na počinjeni grijeh. Ako postavite zamku da biste uhvatili vrapca i ako ovo živahno stvorenje upadne u nju, ono reagira veoma burno te bez predaha i smirivanja traži izbavljenje iz zarobljeništva. Nekada ovo nastojanje da se izbavi biva uzrokom njegove propasti i smrti – toliko se baca tamo-ovamo. Ovo bacanje je usljed žestine uznemirenosti i brige, a uzrokovano je upadanjem u zamku. I reakcija vjernika na učinjeni grijeh je ovakva. Kada osjeti da je upao u šejtanovu zamku, uznemirenost i briga zavladaju njegovim bićem do te mjere da više nema ni mira, ni smiraja, nema želje za jelom, ne može spavati i stalno se nastoji spasiti iz ove šejtanske zamke.

Mi nismo bezgrješni i stalno se suočavamo sa opasnošću da griješimo i zaboravljamo. Od nas se i ne očekuje da nikada ne griješimo. Moguće je da nekad upadnemo u šejtanovu zamku. Svakako, nebivanje bezgrješnim ne znači da se mora griješiti, jer je moguće da i ljudi koji nisu bezgrješni ne čine grijeh, a oni se razlikuju od bezgrješnih po tome što bezgrješni posjeduju ustaljeno svojstvo (meleke), koje ih sprječava da čine grijeh, ali i obični ljudi, bez obzira na činjenicu da ne posjeduju ustaljeno svojstvo bezgrješnosti (meleke ismet), mogu ne činiti grijeh.

U svakom slučaju, ukoliko smo pogođeni grijehom, naše vjerovanje iziskuje da budemo u neprekidnoj brizi zbog toga i da se nastojimo pokajanjem, povratkom i plačem sačuvati od posljedica grijeha.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] El-Furkan, 28-29.

[2] Bihar-l-envar, sv. 2, str. 111, predaja 25.

[3] Biharu-l-envar, sv. 1, str. 208.

[4] Kafi, sv. 1, str. 46.

[5] El-Hašr, 19.

[6] El-Kehf, 49.