Kakvoća robovanja i put izbavljenja

Predaja koju ćemo razmatrati zbir je obuhvatnih i veoma korisnih savjeta Poslanika, s.a.v.a., jednom od njegovih uglednih ashaba, Ebu Zerru. Izvorni tekst ove predaje, sa malim razlikama, naveden je u dragocjenim djelima, kao što su Mekarimu-l-ahlak, Emali Šejha Tusija, Medžmu‘a verram, te 74. i 77. svezak djela Biharu-l-envar, objavljenog u Iranu. Uz Božiju pomoć, mi ćemo je prenijeti iz djela Biharu-l-envar i u skladu sa mogućnostima pristupiti njenom tumačenju i objašnjavanju.

Ebul-Esved Ed-Dueli kazuje: “Kada je Ebu Zerr bio u izgnanstvu u mjestu Rebze, došao sam kod njega, a on mi je prenio sljedeću predaju. Ebu Zerr je rekao: ‘Jedno jutro, ušao sam kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u njegov mesdžid. Nisam u mesdžidu vidio nikog drugog od ljudi, osim Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i Alija, a.s., koji je sjedio pored njega. Iskoristio sam okolnost da u mesdžidu nema nikoga i rekao: O Božiji Poslaniče, žrtvovao bih i majku i oca za tebe, savjetuj me nečemu zbog čega će mi Allah dati korist.’” Poslanik, s.a.v.a., odgovori: “Da, Ebu Zerre, kako si ti plemenit čovjek! Zaista si ti od nas, od Ehli-bejta!”[1]

Izraz ef‘il bihi u arapskom jeziku predstavlja oblik glagola koji se koristi za iskazivanje iznenađenosti i divljenja. Dakle, taj oblik glagola koristi se u prilici kada je čovjek nečim iznenađen ili zadivljen. Naprimjer, kada se divi ljepoti i dobroti neke osobe, kaže se: Edžmil bike! (Kako si ti lijep!) Prema tome, značenje izraza ekrim bike (koji je Poslanik za Ebu Zerra upotrijebio) jeste: Kako si ti samo plemenit čovjek! Poslanikova upotreba izraza kerim za čovjeka kao što je Ebu Zerr pokazatelj je veličine i visine položaja tog velikog ashaba kod Poslanika. Pored toga, Poslanik je, što potvrđuje citirani hadis, Ebu Zerra ubrojao u svoj Ehli-bejt. I u vezi sa Selmanom Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Selman je od nas, od Ehli-bejta.”

U nastavku hadisa Poslanik, s.a.v.a., pristupa savjetovanju Ebu Zerra: “Dajem ti jedan savjet i očekujem da ćeš ga sačuvati i djelovati po njemu, jer on obuhvata sve puteve i staze dobra (hajr). Ako budeš djelovao po ovom savjetu, bit će ti darovano dobro i Ovoga i Budućeg svijeta.” Vasijjet u tekstu ovog hadisa ima značenje savjeta, preporuke, a ne značenje oporuke. Riječi tarik i sebil obje su u značenju puta, s tim da se riječ tarik koristi za široki, glavni put, a sebil označava sporedni put. Što se tiče riječi kiflan, ona može imati dvojako značenje. Prvo značenje riječi kiflan je “dvostruka milost”. I u Kur'anu je riječ kiflan korištena u ovom značenju:

يَـٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ ٱتَّقُوا۟ ٱللَّهَ وَءَامِنُوا۟ بِرَسُولِهِۦ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِۦ

O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati…[2] Prema tome, značenje Poslanikovog, s.a.v.a., govora bilo bi: Ako budeš djelovao po mom savjetu, postići ćeš dvostruku milost. Drugo značenje ili druga mogućnost jeste da kiflan označava Ovaj i Onaj svijet. U tom slučaju, značenje rečenice bi bilo: Ako budeš djelovao po mom savjetu, postići ćeš sreću i Ovoga i Onoga svijeta.

Obožavanje Allaha i opažanje Njegova prisustva

“O Ebu Zerre, obožavaj Boga kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.” Ovaj dio hadisa, ako nije mutevatir[3], onda je u najmanju ruku mustefid[4], i prenesen je preko više lanaca prenosilaca od Poslanika, s.a.v.a., uglavnom preko Ebu Zerra, različitim izrazima. U vezi sa ovim značenjem u jednom drugom hadisu se kaže: “Dobročinstvo je da obožavaš Boga kao da Ga vidiš.”[5]

Za Ebu Zerra, koji dugi niz godina korača putem robovanja Bogu i želi se okoristiti djelotvornim savjetima Poslanika da bi postigao sreću, možda bi najbolji savjet mogao biti onaj kojim će ga podučiti najboljem načinu robovanja i otvoriti mu vrata dobivanja najvećih koristi od tog robovanja, a to je posjedovanje prisutnosti srca tokom ibadeta. Prisutnost srca priskrbljuje se kroz vježbanje, praktično djelovanje i opažanje Božije prisutnosti, odnosno to da čovjek stalno osjeća da je u Božijem prisustvu i da je Njemu blizak, jer kad bi se neko zbližio s Bogom, nikad se ne bi osjećao umornim od obraćanja Njemu i slušanja Njegova govora: naime, što zaljubljeni provodi više vremena sa voljenom i što joj se više obraća, srazmjerno provedenom vremenu uvećava mu se zaljubljenost. Razlog što se brzo umaramo prilikom obavljanja ibadeta i namaz klanjamo u žurbi da bismo stigli obaviti svoje poslove – pa ako se slučajno namaz odulji, ne samo da ne uživamo u njemu, već se osjećamo kao da smo zatvoreni u kafezu – jeste okolnost da ne znamo i ne opažamo pred Kim stojimo i s Kim razgovaramo. Moguće je da stečenim znanjem spoznamo položaj obožavanja i uzvišenost Boga i da dokučimo Njegovu veličanstvenost, ali ti pojmovi uma nisu ostavili trag u našim srcima i ne mogu biti povod za uspostavljanje istinske veze s Bogom. Ono što dovodi do uspostavljanja istinske veze s Bogom jeste prisutnost srca prilikom obavljanja ibadeta (robovanja Bogu). Ibadeti koje uspijevamo obavljati imaju za učinak samo oslobađanje od obaveze, a one koristi koje bismo trebali ostvarivati ibadetom mi ne ostvarujemo jer su naši ibadeti lišeni produhovljenosti i obavljamo ih bez prisutnosti srca. Zabavljenost ovosvjetskim poslovima sprječava zbližavanje srca s Bogom i zadobijanje prisutnosti srca i to je teškoća s kojom se suočavamo. Stalno se postavlja pitanje: Šta činiti da bi čovjek u namazu imao prisutno srce? Postizanje prisutnosti srca zahtijeva stalnu duhovnu vježbu (rijazet).

Za početak, čovjeku je potrebno da sjedne u neki kutak, u osami, i da razmišlja o tome da ga Bog vidi. Neki učitelji ahlaka (etike) preporučivali su korištenje imaginacije tokom ove vježbe, i to na sljedeći način: Ako sjedite u nekoj sobi ili ste se negdje drugdje osamili, zamislite da Vas i Vaše ponašanje posmatra neko ko je skriven na tom mjestu. Da li je vaše ponašanje jednako onom u kojem ste mislili da vas niko ne vidi? Posebno ako ta osoba (posmatrač) nije neko običan, već neko koga smatrate važnim i vidite da je Vaša sudbina u njegovim rukama. Voljni ste mu biti dragi i željeli biste da Vas voli. Da li u ovom slučaju možete biti potpuno nemarni prema njemu i možete li se zaokupiti nekim drugim poslom? Ukoliko čovjek putem vježbi uspije u sebi oblikovati spoznaju da se nalazi u prisustvu Boga te da ga Bog vidi, iako on Boga ne vidi, postepeno će u ibadetima postajati prisutan i srcem, i ibadeti će mu imati dušu. Takav ibadet neće za posljedicu imati samo oslobođenost od obaveze, već će ibadet za tog čovjeka biti povod duhovnog napretka, uzdizanja i bliskosti s Bogom. Bez ikakve sumnje, sljedeće kazivanje Imama Alija, a.s., najbolji je dokaz za ovu tvrdnju: “Bojte se griješenja prema Allahu u osami, jer Onaj Koji je Svjedok – On je i Sudija.”[6]

Prema tome, osobe koje se dosada nisu trudile da ostvare prisutnost srca u namazu trebale bi u svakom danu odvojiti vremena za vježbanje: da sjednu u neki kutak u osami i da razmišljaju o tome da ih Uzvišeni Bog vidi. Naravno, nema sumnje u činjenicu da je čovjek stalno u Božijem prisustvu i da ga Bog vidi, na što se u Časnome Kur'anu ukazuje na nekoliko mjesta: zna poglede kriomice, a i ono što grudi kriju.[7]

Jedan učenik je ispričao sljedeći događaj: U posljednjim trenucima života jednog mog profesora, došao sam kod njega i zatražio sam da me posavjetuje. Profesor je jedva otvorio usta i rekao je: Zar on ne zna da Allah vidi?[8]

Imam Ali u jednoj od svojih kratkih izreka kaže: “O ljudi, bojte se Boga, Koji čuje kada govorite, a zna i onda kada skrivate!” U prvoj rečenici hadisa Poslanik, s.a.v.a., ibadet je istakao kao ključ ljudske sreće. Zatim je u sljedećim rečenicama počeo objašnjavati razine koje postoje u obožavanju Boga. Pored toga, u prvoj rečenici pažnja je usmjerena na kakvoću ibadeta i na neophodnost da ibadeti moraju imati dušu – a duša ibadeta je prisutnost srca. Ustvari, ovdje uočavamo da sami ibadet i robovanje nisu izravno predmet savjetovanja, kao da je to pitanje u hadisu uzimano u obzir kao nešto nedvojbeno.

Obožavanje i robovanje Bogu, sredstva napretka i uzdizanja za vjernike

Mora se priznati da je dragulj čovječnosti skriven u obožavanju Boga i robovanju Njemu. Čovjek bez robovanja Bogu nema prednost nad životinjama koja bi bila posljedica njegovog slobodnog izbora i posjeduje samo prednosti po stvaranju, bez da ih ispoštuje. Osoba koja se suzdržava od robovanja Bogu, zapravo zatvara pred sobom put ljudskog savršenstva, zato što je ostvarivanje čovjekovih savršenstava moguće jedino tim putem. Ako bismo se osvrnuli na način življenja velikana, vidjeli bismo da je robovanje Bogu jedno od temeljnih načela u njihovom životu. Svi oni koji su bili dostojni da pronađu put do položaja “Kelimullah”, “Halilullah”, “Habibullah” samo su kretanjem ovim putem i prolaskom kroz tegobna i mučna iskušenja stigli do ovih visokih položaja. Ne može se naći ni jedna osoba koja je bez robovanja Bogu stigla do nekog od ljudskih savršenstava koja se stiču posredstvom slobodnog izbora. Pored navedenog, stizanje do položaja kao što su položaj zadovoljstva i položaj čvrstog uvjerenja (jekin) treba tražiti u robovanju i obožavanju Boga.

Allah, dž.š., u Kur'anu poručuje: Gospodaru svome se klanjaj dok ne postigneš položaj čvrstog uvjerenja (jekina)![9] A u vezi s položajem zadovoljstva kaže se:..I veličaj uz zahvalu Gospodara svoga prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i u noćnim časovima veličaj, i na krajevima dana – da bi dostigao položaj zadovoljstva.[10]

Poruka svih poslanika bila je upućivanje ljudi ka klanjanju Bogu, naređivanje robovanja Njemu te odvraćanje od obožavanja taguta: Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu se klanjajte, a taguta se klonite![11] Jedna od postavki koje Kur'an ističe jeste da je sve što postoji, htjelo ili ne htjelo, zauzeto hvaljenjem Njega i robovanjem Njemu: „ Ono što je na Nebesima i ono što je na Zemlji veliča Allaha…[12] Međutim, ovo je robovanje Bogu na temelju stvaranja i ne igra ulogu u čovjekovom ostvarivanju savršenstva. Ono što ima učinka i ima ulogu u čovjekovom nastojanju za postizanjem savršenstva jeste robovanje Bogu zasnovano na slobodnom izboru; u suprotnom bi i kamen, i brdo, temeljem svoga služenja Bogu po samom stvaranju, stizali do krajnjeg savršenstva. Važnost i vrijednost ibadeta je tolika da ga je Uzvišeni Bog u Kur'anu predstavio kao krajnji cilj stvaranja ljudi i džina. Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju.[13]

Osim navedenog, osjećaj obožavanja proizlazi iz načina čovjekovog stvaranja, tj. potreba za obožavanje je utkana u čovjekovoj iskonskoj prirodi. Izučavanjem historije religija i naroda može se zaključiti da nije pronađena ni jedna zajednica ljudi koja se nije predavala nekom obliku robovanja Bogu i obožavanju.

Razine robovanja Bogu

1.Spoznaja Boga

Poslanik, s.a.v.a., u nastavku hadisa počinje objašnjavati razine robovanja Bogu. “Znaj, o Ebu Zerre, da je prva razina robovanja Bogu spoznaja Njega. On je Prvi i nema ništa što bi bilo prije Njega, On je Jedan Jedini i Njemu sličnog nema, On je Opstojeći, ali ne do znanog kraja. On je Onaj Koji je Nebesa i Zemlju, i ono što je između njih i ono što je u njima, stvorio, On je Blag, Sveznajući i On sve može.” U ovom dijelu hadisa spoznaja Boga predstavljena je kao prva razina robovanja Njemu. Svakako da i sama spoznaja Boga posjeduje mnoštvo razina, ali ono što je neophodno u obožavanju i robovanju Bogu jeste općenita spoznaja Boga, tj. da čovjek zna da postoji Bog te da je On Stvoritelj čovjeka i svijeta. Ne ostvari li čovjek spoznaju makar na ovoj razini, neće moći doći na red robovanje i obožavanje Boga. Dakle, ova razina spoznaje prethodi robovanju Bogu. Naravno, čovjek na kraju svoga usavršavajućeg kretanja stiže do najveće razine spoznaje, svojstvene samo bogougodnicima (evlija) i mi ne možemo dokučiti zbilju te pojave.

Općenito znamo da je ta krajnja spoznaja veoma vrijedna i uzvišena, da nju bogougodnici ostvaruju na kraju svoga putovanja i da je to posljednja razina robovanja Bogu. Nakon što čovjek ostvari prvu razinu robovanja Bogu i uvjeri se da Bog postoji, potrebno je da razmišlja o Božijim svojstvima i djelima, kako bi se ta spoznaja ukorijenila i učvrstila u njegovom srcu, te kako ne bi ostala samo u ravni neke umske spoznaje, već da se pretvori u spoznaju koja je živa, prisutna, i koja ima uticaja na čovjekova djela. Ova razina spoznaje, koja se odlikuje promišljanjem, naziva se “srednja razina spoznaje”. Sama “srednja razina spoznaje” također posjeduje mnoštvo razina. Čovjek posredstvom promišljanja o Božijim dokazima i posredstvom djelatnog robovanja Bogu može postići ovu razinu. Iz predočenog je očito da promišljanje o Božijim svojstvima i djelima te trud zarad boljeg spoznavanja Boga jesu i sami robovanje Bogu i tiču se čovjekovog slobodnog izbora. U toj vertikali ostvaruje se spoznaja koja spada u uvode robovanja Bogu (promišljanja o Božijim znamenjima čine “bliski uvod” spoznaje, a prisustvovanje predavanjima profesora i proučavanje knjiga jesu iz skupine “daljnjih uvoda” za sticanje spoznaje Boga).

2. Vjerovanje u Poslanika, s.a.v.a., i priznavanje njegova poslanstva

“Zatim slijedi vjerovanje u mene i priznavanje da me je Uzvišeni Bog poslao svim ljudima da obradujem, da opominjem i da pozivam k Njemu, sa Njegovim dopuštenjem, i da me je učinio svjetiljkom Upute.” Svaki od opisa donesenih u Kur'anu i predajama o Poslaniku, s.a.v.a., treba objašnjenje i tumačenje. Ako naše vjerovanje u Poslanikovo poslanstvo bude ojačano i upotpunjeno, izbjeći ćemo opasnost upadanja u zamku mnoštva sumnji. Nepoznavanje Poslanika u dovoljnoj mjeri i nepostojanje dovoljno jake vjere u njega kod većine muslimana slabog vjerovanja uzrokuje upadanje u sumnje. Kao posljedica tih sumnji, oni polahko skreću s puta Istine, te na kraju – neka nas Bog od toga sačuva! – mogu biti odvedeni i u nevjerstvo, jer ne vjeruju da je istina sve što je Poslanik rekao. Neki pojedinci slabog vjerovanja govore: Propise koje je Poslanik donio nije nužno u naše vrijeme provoditi u praksi. Ti propisi i pravila bili su s ciljem popravljanja lošeg stanja u kojem su se nalazili narodi Arapskog poluotoka onoga vremena, a u ovom vremenu više nema potrebe za zakonima i propisima islama. Ovakvi stavovi pojavljuju se zbog toga što njihovi zagovornici ne vjeruju u Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Jer, da vjeruju govoru Poslanika u kojem kaže: “Poslao me svim ljudima”, onda njegovo poslanstvo ne bi ograničavali vremenom ili bilo čime drugim. Mora se reći da se zapravo sva skretanja u vjeri javljaju kao posljedica slabosti vjerovanja u Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i darove njegovog poslanstva.

3. Ljubav prema Poslanikovoj porodici (Ehli-bejtu)

“Zatim dolazi ljubav prema mojoj porodici (Ehli–bejtu), koju je Allah očuvao od svake nečistoće i koju je potpuno očistio.” Općenito se može reći da je veličina spoznaje porodice Poslanika i stizanja do vrhunca uzvišenosti položaja ljubavi prema članovima Ehli-bejta, tolika da Imam Homeini, r.a., svoju vjersko-političku oporuku započinje hadisom: “Zaista među vama ostavljam dva skupocjena zaloga: Božiju Knjigu i svoje potomstvo…” Možda je ovakav postupak ljudima bio začuđujući – da se vođa islamske revolucije u svojoj oporuci hvali zbog činjenice da slijedi ovu porodicu. Mi ne znamo kakva tajna leži u ljubavi i privrženosti Ehli-bejtu te u oslanjanju na spoznaju Ehli-bejta. Možda to smatramo nevažnim i mislimo da ih se, s obzirom da su Ehli-bejt, čeljad i porodica Poslanikova, mora voljeti. Kada bi bilo tako, oni ne bi u hadisu bili predstavljeni jednakim Kur'anu. Istrajavanje na ljubavi prema Ehli-bejtu nije zbog toga što su njegovi pripadnici dio Poslanikove porodice, jer je Poslanik, s.a.v.a., imao više supruga, a u vezi s njima nešto ovakvo nije oporučio, već je ovo naglašavanje zbog toga što je Allah, dž.š., sačuvao Ehli-bejt od svake vrste zaprljanosti.

Poređenje Ehli-bejta sa Nuhovom, a.s., lađom i Vratima pokajanja sinova Israilovih

“Znaj, o Ebu Zerre, da je Allah, dž.š., moj Ehli-bejt u mome ummetu postavio na položaj Nuhove lađe; ko se u nju ukrca, spašen je, a ko god se od nje okrene, bit će potopljen. Također, ima i položaj Vrata pokajanja (hitta) kod sinova Israila; ko god uđe kroz njih, bit će siguran od Božije kazne.” Poslanikovo naglašavanje ljubavi prema Ehli-bejtu i uspoređivanje Ehli-bejta sa Lađom spasa i Vratima pokajanja sinova Israila nije emocionalno pitanje, pa da bi neki pomislili da je urođena ljubav i privrženost Poslanika svojoj porodici uzrok preporučivanja ljubavi i privrženosti njima. Zapravo, ova preporuka je iznad instinktivne ljubavi i privrženosti. Otuda Poslanik predstavlja Ehli-bejt kao lađu spasa za ummet i vjeruje da će svako ko je zalutao i izgubljen, ako se u nju ukrca, biti spašen od utapanja u uzburkanom moru izopačenosti i lutanja, jer je i narod Nuha, a.s., ulaskom u njegovu lađu izbavljenja bio spašen od Božije kazne, dok su oni koji su izostali i uzoholili se – među njima i sin Nuha, a.s. – bili uništeni. Na samom početku islamskog poziva, dok još nije bilo nikakve naznake ni vijesti o razdoru i razmimoilaženjima, Poslanik, s.a.v.a., napominje Ebu Zerru: Moj Ehli-bejt je kao Nuhova lađa; ukoliko neko nije povezan s njim i ne slijedi ga, propast će kao i Nuhov narod. Ovo je, ustvari, podsjećanje i upozorenje muslimanima u vezi sa vremenom pojave zastranjivanja, pristrasnosti i licemjerja koje će se događati nakon preseljenja Poslanika.

Dalje, Poslanik svoj Ehli-bejt uspoređuje sa Vratima pokajanja sinova Israila (ove dvije usporedbe – s Nuhovom, a.s., lađom i Vratima pokajanja – prenesene su od Poslanika u brojnim i šiijskim i sunijskim predajama i one su postigle stepen tevatura). Kada su sinovi Israila, zbog prekomjerne nepravde i grijeha, postali predmet Božije srdžbe i bili osuđeni da četrdeset godina lutaju pustinjom Tijje, zbog njihova pokajanja i iskrenog povratka Njemu, Allah, dž.š., im se još jednom smilovao i otvorio im Vrata pokajanja (koja se nazivaju Hitta). O tome se u Kur'anu kazuje: I kada smo rekli: “Uđite u ovaj grad, jedite što god hoćete i koliko god hoćete, padajte ničice, i uđite kroz kapiju, i recite: ‘Oprosti!’, oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više!”[14] Svakome ko bi prošao kroz Vrata pokajanja, pored toga što bi mu bili dati čast i ugled, bili su oprošteni i grijesi. Navodeći ovu usporedbu, Poslanik je imao namjeru objasniti sljedeće: Kao što su vjernici Benu Israila ulaskom kroz Vrata pokajanja uspjeli osigurati sebi sreću obaju svjetova, i muslimani će – uđu li kroz vrata spoznaje, učenja i slijeđenja Ehli-bejta, a.s., i budu li koračali njihovim putem – osigurati sebi sreću i Ovoga i Onoga svijeta. Riječ hitta znači “prosuti” i “uništiti”. Izgovaranjem ove riječi sinovi Israilovi su tražili od Boga oprost i poništenje svojih grijeha. Bog je to učinio sredstvom oprosta za njih. A oni među njima koji nisu vjerovali, Božiji govor su izvrgli ruglu i, prema onome što se navodi u nekim predajama, umjesto riječi hitta (oprosti nam), namjerno su izgovarali riječ hinta (pšenica). Uzvišeni Bog im je, zbog njihovih poroka te odbijanja pokajanja i traženja oprosta, spustio s Neba kaznu: Onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena i Mi smo na one koji su bili nepravedni s Neba kaznu pustili zato što nisu poslušali.[15]

Još jedna od poruka ovog dijela jeste da temeljna razina robovanja Bogu obuhvata poslove srca i unutrašnja činjenja. Dakle, oni koji ne posjeduju spoznaju, vjerovanje u Boga i Njegovog poslanika, te ljubav prema Ehli-bejtu ne mogu ostvariti dovoljnu korist od robovanja Bogu, što znači da ono nije ograničeno na spoljašnje stvari i vidljive radnje, nego da njegov temelj i korijene čine srčane naklonosti i da svako istinsko robovanje Bogu potiče iz srca.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Smatramo da je ovdje potrebno dati kratko objašnjenje značenja riječi kerem i keramet. Ragib Isfahani u svome djelu Mufredat ističe: “U vezi sa Uzvišenim Bogom, riječ kerem se koristi za darivanje, dobrotu i blagodati koji su od Njega. Što se čovjeka tiče, kerem se koristi za lijepo ponašanje i moralna svojstva koja se kod njega javljaju. Neki učenjaci su navodili da kerem označava slobodu (hurrijjet), s tom razlikom da se riječ hurrijjet koristi i za velika i za mala dobra djela, a kerem samo za velika dobra djela, kao kada neko sav svoj imetak potroši na opremanje islamske vojske.” (El-Mufredat fi garibil-Kur'an, str. 428.) Riječ keramet jedna je od riječi za koje u perzijskom jeziku ne postoji ekvivalent. Riječi kao što su bozorgevari (veličanstvenost, velikodušnost), ardžmandi (dragocjenost, ugled), u perzijskom, i riječi ‘azamet (veličanstvo), nefaset (skupocjenost, vrijednost), šerafet (visok položaj, ugled, čast), ‘izzet (slava, sjaj, moć), sehavet (darežljivost), u arapskom jeziku, ne mogu razjasniti značenje riječi keramet. Za opisivanje obuhvatnosti značenja ove riječi dovoljna je činjenica da je u Kur'anu izraz kerim korišten kao odlika osoba i pojava koje su veoma visokog položaja i svetosti. U nastavku ćemo navesti neke primjere:

1. Atribut Uzvišenog Boga: …A ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit. (En-Neml, 40)
2. Atribut Poslanika: Kur'an je zaista kazivanje Poslanika plemenitog. (Et-Tekvir, 19)
3. Atribut Arša: On je Gospodar Prijestolja veličanstvenog! (El-Mu'minun, 116)
4. Atribut hazreti Musaa: …Kada im je bio došao plemeniti Poslanik. (Ed-Duhan, 17)
5. Atribut meleka: Kod Nas cijenjeni pisari. (El-Infitar, 11)
6. Atribut hazreti Jusufa: …Ovo je melek plemeniti! (Jusuf, 31)
7. Atribut položaja vjernika u Džennetu: …Riznice i dvorci divni. (Eš-Šu‘ara, 58)
8. Atribut opskrbe vjernika: Oni su zbilja pravi vjernici – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju. (El-Enfal, 4)

[2] El-Hadid, 28.

[3] Mutevatir je predaja koju u svakom naraštaju prenosi tako velik broj prenosilaca da nije utemeljeno pretpostaviti da su se dogovorili oko zaobilaženja istine. (Nap. prev.)

[4] Mustefid je predaja koju u svakom naraštaju prenosi više prenosilaca, a koja ne dostiže stepen mutevatira. (Nap. prev.)

[5] Biharu-l-envar, sv. 65, str. 116.

[6] Nehdžu-l-belaga, str. 124.

[7] Gafir, 19.

[8] El-‘Alek, 14.

[9] El-Hidžr, 99.

[10] Ta-ha, 130.

[11] En-Nahl, 36.

[12] El-Džumu‘a, 1.

[13] Ez-Zarijat, 56.

[14] El-Bekare, 58.

[15] El-Bekare, 59.