Razlike između muškarca i žene

Govoriti ćemo na temu razlika između muškarca i žene. Prije negoli pređemo na njeno razvijanje, napravit ćemo podjelu, tj. razlike ćemo razvrstati u tri kategorije:

– tjelesne,

– psihološke i duhovne,

– različitosti u međusobnim očekivanjima.

Tjelesne razlike

Medicinski je dokazano da je žena otpornija na veći broj bolesti od muškarca, te da je općenito otpornija na tegobe bolovanja od muškarca. Ovih činjenica manje ili više svi smo svjesni, pa nije neophodno da se one dalje razlažu. Kada govorimo o psihološkim i emocionalnim razlikama između muškarca i žene, ne smijemo ostati u uskim okvirima i moramo imati u vidu da ova pitanja moraju biti sagledana iz različitih pozicija članova porodične zajednice: majke, sina, oca, kćerke, brata, sestre, itd. S obzirom na okolnost da je riječ o pojavi koja je očita, nećemo se na njoj puno ni zadržavati.

Psihološke i duhovne razlike

Muškarac je skloniji grubljim i dinamičnijim sportovima, lovu i težim fizičkim naporima. Naprimjer, kada otac shvati ovu razliku, a ima kćerku i sina pa vidi kako kćerka mirno sjedi i lijepo se igra, a sin ne zna šta će prije pokvariti i u stalnom je pokretu, trči, galami – e tada otac ne treba kazati nešto kao: “Eh, kako je moja kćer kulturna, pametna i dobra, a sin tako nekulturan i blesav!” Ne treba tako postupiti, već treba znati da je riječ o unutrašnjoj razlici, koja se ispoljava u različitom vanjskom ponašanju, što je veoma važno imati u vidu.

Sljedeća razlika: muškarac je borben, dok je žena miroljubiva. Naprimjer, upriliči se jedan zajednički izlet na Prokoško jezero. Pripadnici muškog sastava, čim ugledaju planinske vrhove zastrte snježnim prekrivačem, brže-bolje se organiziraju da se ide na vrh, a nisu se ni raspakovali, ni smjestili pa ni odmorili od puta. A djevojke, šta one rade? One se najprije raspakuju, pa se odmore, pa idu tražiti endemsko cvijeće koje stidljivo izviruje iz trave na pašnjacima po obroncima Vranice.

Muškarac je borbeniji, dok je žena povučenija. Kada dođe do verbalnog nesporazuma, kod muškog dijela populacije lahko dođe i do fizičkog obračuna, dok se kod ženskog dijela većinom ostaje na verbalnoj raspravi. Žena ne poteže za silom i nije sklona nasilju ni prema drugima, ni prema sebi. Kada govorimo o razvoju civilizacije, ne bi bilo loše da žene uzmu malo više inicijative. Po pitanju ove razlike statistički podaci ukazuju da su muškarci skloniji i samoubistvu od žene; ukoliko se žena ipak odluči na samoubistvo, to čini blažim načinom, kao što je uzimanje velike količine određenih pilula, dok je muškarac sklon sebi presuditi grubljim načinom, kao što je vatreno oružje.

Žena je opreznija od muškarca. Zatim, žena je naklonjenija lijepim stvarima, ukrasima, šminki, dopadljivoj vanjštini. Također, žena je pribranija i naklonjenija je vjeri.

Razlike između muškaraca i žene ne svode se na dosada pobrojane, ali i nakon iznesenih razlika postavlja se pitanje: Zašto govoriti o ovoj temi? Upravo zato da bi se razlike spoznale, da bi se realnosti pogledalo u oči, jer srazmjerno spoznaji tih činjenica bit će i odnosi između muškarca i žene ljepši i smjerniji.

Kada ovu temu već razmatramo na izneseni način, zamislimo primjer žene koja kaže: “Hajde da kupimo jedan lijep ćilim! Hajde da promijenimo žaluzine ili zavjese!” Muškarac koji poznaje ženu, ali upravo kao ženu, a ne kao kućnog ljubimca ili sobaricu, neće pomisliti: “Vidi je kako mi ugrožava budžet!” On dobro zna da nije to u pitanju. On je svjestan da žena voli neke stvari, da to jednostavno izvire iz njene suptilne prirode. Ona voli ukrase, voli izmjene u kući, to je dio nje. Učenjak Allame Tabatabai kaže: “Kućne prilike u vašem životu uvijek prepustite da uređuje žena, pa čak ukoliko želi da uredi vašu biblioteku, pustite je, neka joj moguće uskraćivanje tog zadovoljstva ne zagorčava život.” Ukoliko ne dozvolimo svojoj supruzi da uredi našu biblioteku po svom ukusu, ona će – kad god uđe u tu sobu – osjećati nelagodu. Psiholozi ovakve stvari nazivaju velikim sitnicama.

Kada bismo u trenutku kada žena predlaže promjene na pažljiv način odgovorili: Šta ti ovo smeta, kakve razlike ima ovako ili onako? – što je čisto muška reakcija – možda bismo izbjegli izazivanje ružnog osjećaja i slijedećeg zaključka kod supruge, koja bi u sebi mogla pomisliti da muž zaista ne pridaje pažnju nekim njenim osjećanjima i sklonostima. Isti odnos može se uočiti i između brata i sestre koji žive u jednoj kući, pa kad sestra uđe u njegovu sobu, kad tamo – kao da je bomba u nju pala, pa mu sestra kaže: Šta je ovo brate, kakav je ovo nered? Brat bi u tom trenutku trebao shvatiti odakle takva reakcija, trebao bi znati da je to u njoj usađena potreba za urednošću i ljepotom.

Žena je naklonjenija porodici i posvećenija joj je od muškarca. Sklonost ka porodici veoma je naglašena kod ženskog dijela populacije. Žene žele da su što više u krugu porodice i sve što je u vezi sa porodicom, kod njih je na najvišem podioku intenziteta. Upravo zato muževi, očevi, braća trebaju biti svjesni potrebe majke, kćerke i sestre za toplinom porodičnog okrilja, za što češćim i bliskijim odnosima, za što čvršćom povezanošću članova porodice. S druge strane, i žene trebaju razumjeti mušku populaciju. Ukoliko brat, otac ili muž neće da provode sa njima puno vremena u kući, ne trebaju odmah pomisliti kako im nisu važne. Jednostavno, priroda muškarca je takva da on nema potrebu da sjedi u kući onoliko koliko to želi žena. Ukoliko se oblikuju ovakva svijest i predstava o razmatranim pitanjima, porodični život bit će puno mirniji i skladniji.

Dalje, muškarac je superiorniji na terenu filozofskih i racionalnijih, suhoparnih znanja, dok je žena superiornija u književnosti, slikarstvu i ostalim umijećima izraslim na tankoćutnosti.

Ne moramo se zadržavati na filozofiji i književnosti, osvrnimo se na iznajmljivanje stana. Pođu muž i žena ili brat i sestra da iznajme stan. Muž za prvi stan koji vidi kaže da nije loš, dok žena kaže: nemoj, molim te, prozor je okrenut na stranu gdje sunca nikada nema, muž misli da je to nebitno, ali sa aspekta ženine potrebe za estetikom, to je bitno. Kada je u pitanju usklađivanje boja, muškarci nisi baš vični tom umijeću, dok su žene stručnjaci za to. Koliko je samo puta Allame Tabatabai znao promijeniti odjeću zbog svoje supruge. Pitao bi: “Sviđa li ti se ova boja, da li mi odgovara?” Ako bi ona rekla da joj se ne sviđa, otišao bi i uzeo drugu, sve dok joj se ne bi svidjelo. Ovo je metod rasuđivanja i sporazuma korisnog za mirniji i bolji život. Nakon 25 godina sretnog braka, žena Allame Tabatabaija preselila je na Ahiret, a on je mnogo plakao za njom. Neki mu prigovaraše što plače, umrla pa umrla. Allame reče: “Ee, mi smo proveli 25 godina zajedničkog života. U tih 25 godina nije se desilo da je nešto uradila što nije bilo po mojoj volji, ni jednom nije došlo između nas do nesporazuma.” Šta je razlog toj nevjerovatnoj slozi i razumijevanju? Razlog je taj što su obje strane išle po svojim tračnicama, niko nije prešao na drugu tračnicu, kako bi došlo do nesporazuma – svako je išao svojom linijom i sve je bilo u najboljem redu.

Vi, koji ste mladi, uzmite kur’anski princip i imajte ga uvijek na umu u svojim životima. Kur’an, govoreći o Benu-Israilu, ukazuje da nakon što je faraon otišao pod vodu, a Musa i njegov narod se spasili i izašli kao pobjednici, kaže: sad šaljemo univerzalnu poruku preko Musaa, a.s., prvo Musaovom narodu, pa zatim svim ljudima do Sudnjega dana. Prvi dio je povijesna činjenica, a drugi univerzalni zakon. Prvi dio tiče se Benu-Israila: O sinovi Israilovi, Mi smo vas od neprijatelja vašeg izbavili. Zna se kakav je bio faraon. ...I na desnu stranu Tura vas doveli i manu i prepelice vam slali. “Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo, ali ne-mojte prelaziti granicu u tome da vas ne bi snašla srdžba Moja – a koga snađe srdžba Moja, taj je sigurno propao.” (Ta-ha, 80-81)

Želimo li na pravi način shvatiti ovu Božiju naredbu, trebamo znati da je riječ o zakonu kojim nam se naređuje: “Ne smijete biti nasilnici, nemojte biti neposlušni!” Riječ tugjan znači prestupiti preko nečeg, preko granice, tj. raditi ono što je zabranjeno.

Možda ćete se upitati: Kakve veze ima ovaj zakon sa našom temom? A zapravo, nevjerovatno je koliko je vezan za temu: Žena je biće stvoreno unutar Kreacije, biće osjećajnije od muškarca. Upravo zato, ukoliko muškarac kaže: Ma pusti, nije važno hoće li zavjesa biti plava ili žuta, hoće li knjiga stajati ovdje ili ondje – takav pristup predstavlja prelazak preko granice spomenute u prethodnom ajetu. A kada pređemo svoju granicu, onda smo napravili prekršaj u prirodnom zakonu. Na taj način oduzeli smo i uskratili nekome pravo za koje se Kreacija zalaže. Kada žena osjeti da je njeno pravo oduzeto ili prikraćeno usljed činjenice da je muškarac jači, ona tu ne može drugačije, ne može uzvratiti istom mjerom, jer muškarac ima veće mišiće i tu nema priče. Međutim, postavlja se pitanje hoće li ona preći preko činjenice da je uskraćeno njeno pravo i hoće li ga se odreći. Sigurno je da neće! Zašto? Zato što svaki čovjek u svojoj biti voli samoga sebe i svoja prava, i jednostavno mrzi, ne podnosi ništa od onoga što mu dolazi kao prijetnja i mogućnost trpljenja štete. S jedne strane, ona želi vratiti svoja prava, a s druge, nema snage da to neposredno ostvari pa u takvom položaju poteže za lažima i prevarom. Nije joj se, naprimjer, svidio položaj nekog prozora u stanu pa će potaknuta time možda reći mužu: “Vidiš, dragi, djeca iz komšiluka tuku svaki dan našu djecu!” – i to će stalno ponavljati, sve dok muž ne izjavi: “Idemo promijeniti stan!” Zbog čega preseljavanje, napor, dodatni troškovi? Sve samo zbog prozora o kojem smo maločas, navodeći primjer, govorili. Jasno je da će muškarac u takvom spletu okolnosti steći dojam kako njegova žena uvijek iznalazi neka opravdanja za nezadovoljstvo, a ustvari ne voli život i muž će je početi izbjegavati – postat će mu naporna, antipatična. Međutim, stvarni razlog zbog kojeg žena počinje pokazivati nezadovoljstvo je muškarac; drugim riječima, razlozi za takvo stanje počeli su se sticati od onog trenutka kada je on prešao preko svoje granice i uskratio njeno pravo, pokrenuvši na taj način cijelu lavinu ženinih neočekivanih postupaka i potezanja skrivenih aduta, kako bi povratila svoja prava.

Ovakvo stanje obuhvaćeno je u 80. i 81. ajeta sure Ta-ha, kada se kaže: Ne budite od onih koji čine tugjan, tj. od onih koji prelaze granice. Naivno je pomisliti da se uputa u ajetu odnosi samo na ljude koji imaju moć i silu, tj. na one koji se nalaze na državnim razinama, pa kazati: “Šta ću ja, jadan, imam ženu, dvoje-troje djece, kako ću ja prelaziti preko granica.” Poslužimo se logikom – ko hoće iglu, hoće i lokomotivu, drugim riječima, ukoliko pojedinac bude takav da kao otac, brat ili muž ne nađe za shodno da potraži odgovor na potrebe svoje žene, sestre ili majke – kako će on, ukoliko postane predsjednik države, naći način da drugima osigurava njihova prava. Da li se takvo šta može dogoditi? Nema govora! Zašto? Zato što je takav pojedinac u svojoj biti od onih koji prelaze granice. Upravo zbog ove činjenice Kur’an usmjerava ljude, protresajući ih iz dubine suštine i unutrašnjeg ustrojstva. Nakon svega iznesenog, možemo doći do konkretnog zaključka da ukoliko oni ljudi koji na sva zvona trube o ljudskim slobodama i demokratiji unutar sebe nemaju duhovne ispravnosti i pravilno utemeljenog pogleda na svijet, na osnovu kojeg bi sagledali stvarne granice Objektivnog svijeta – oni, kao takvi, ne mogu imati smisla za slobodu i demokratiju; kada su oni u pitanju, jedina “demokratija” može biti tamo gdje oni imaju vlastitu korist. Uzmimo u obzir direktora škole koji više voli učitelje, nastavnike i profesore, negoli učiteljice, nastavnice i profesorice, dakle, koji je više naklonjen muškoj populaciji, zbog čega im daje veće nagrade, pogodnosti. Taj čovjek, bez obzira na koji položaj da dođe, nema pretpostavke da bude pravedan. Ovo je samo jedan isječak sadržajnog paketa zbog kojeg nam psiholozi iznose i prikazuju neke razlike koje postoje između muškarca i žene, a mi ćemo pokušati objasniti razloge zašto to čine. Jedan od razloga koji se navodi jeste da se ljudima na osnovi upoznavanja međusobnih razlika olakšava život i sasvim je izvjesno da život zaista biva lakšim.

Naredna razlika koju psiholozi navode jeste da muškarac bolje čuva tajne od žene. Roditelji koji imaju i kćerku i sina mogu nešto od toga uočiti već u ponašanju njihove djece. Ukoliko se u školi nešto dogodilo, kćerka odmah s vrata objavljuje: “Oče, majko, znate šta se desilo u školi?”, dok će brat reći: “Jesi tužibaba, zašto to govoriš?” Također, ukoliko muškarac priča sa svojom suprugom o nekim pojavama o kojima ne bi želio da drugi znaju, tj. ne bi volio da to izađe iz kuće, ipak se dešava da žena u povjerenju kaže svojoj majci, majka drugoj kćerki i tako se brzo razglasi o svemu u mahali. U tom slučaju muškarac ne bi trebao ljutito reagirati, već bi joj trebao kazati: “Slušaj, draga, iz tih i tih razloga nisi trebala o tome nikom govoriti!” – a ona će shvatiti da je pogriješila, i to je ujedno najljepši način da joj se ukaže na grešku, dok korištenje nekakvih kazneno-popravnih mjera, kao što su batine i vika, ne urađa plodom. Možemo zaključiti nešto što i nije sasvim u korist muškaraca, a to je da se ne bi trebao ljutiti na svoju suprugu ukoliko ona otkrije nešto o čemu on ne bi volio da se sazna, zato što je ona po prirodi takva da ne umije sačuvati tajnu, pa je to na neki način njeno pravo da tako uradi. Ukoliko iz nekog razloga kaže: “E da znaš da ti više nikad neću odati ni jednu tajnu”, on je tada dodirnuo osjetljivu tačku, zbog čega se može desiti da se čitava kuća rasturi.

Iduća razlika je da su žene mekšeg srca, te zato puno brže puste suzu od muškarca. Zato Božiji Poslanik kaže: “Žene su poput cvjetnih latica, a nisu poput junaka.” Latice su tako nježne, moraju se čuvati, inače će uvehnuti. Obično kada kupimo neki nevažan predmet, možemo ga bacati, a da mu se ništa ne dogodi, a nije nam žao ni da se polomi. Međutim, kada kupimo cvijet, pazimo da se ne prekine i da ne uvehne. Upravo zato nas Božiji Poslanik savjetuje da kada odlučimo iskazati svoju naklonost, ljubav i dobrotu, prednost obavezno imaju kćerka, žena i sestra, a ne sin, brat ili babo. Tako u jednom hadisu Poslanika čitamo: “Ako imate sina i kćerku – kada ulazite u kuću, prvo poljubite kćerku, a kada izlazite iz kuće, kćer je posljednja sa kojom se opraštate.” Razlog je upravo u tankoćutnosti ženske duše. Ako bismo uvažavali većinu onoga što smo čuli – a što predstavlja tek mali dio onoga što bi se trebalo uvažavati u porodičnim odnosima – život bi nam bio i ljepši, i bolji. Nažalost, upravo zbog neuvažavanja iznesenih činjenica, svjedoci smo da se neki mladi par – koji je zajedno četiri, pet ili više godina – nikako ne odlučuje sklopiti brak. Zašto? Zato što muškarac, s jedne strane, ne poznaje navedenu problematiku i zahtijeva, na osnovu svojih kriterija, da mu žena bude onakva kakvu on priželjkuje, a djevojka, s druge strane, na osnovu opet svojih ličnih kriterija želi i zahtijeva svoje, npr. “E pa trebao bi biti ovakav, ovo mu nije dobro, eh kada bi samo ovo promijenio.”

Ovakav način podrazumijeva život na pretpostavkama i prividima, a ne na poznavanju prilika u stvarnosti. Kada bi se poznavala zbilja i stvarni odnosi, onda bi bilo lahko odrediti koji bi bračni partner nekome odgovarao. Imam jednog prijatelja u Njemačkoj koji ima sina, koji bi da se oženi, a nikako da to učini, sve govoreći: “Dok položim ovaj ispit, dok učinim još samo ovo ili ono” – i tako punih 16 godina. Recite mi, nakon 16 godina prijateljstva, šta može biti novo i osvježavajuće u njihovom braku i u njihovom životu, šta će to imati svoje, zajedničko? To je isto kao kada bismo iščupali dvije mladice i držali ih tako, a nakon 16 godina, kada se već osuše, htjeli bismo ih ponovo zasaditi, o one se više za željeno ne mogu upotrijebiti. Najbolje su za metlu i nisu ni za šta drugo! Zaključak je jasan, posebno za one koji nisu oženjeni. Pošto se saznaju i utvrde mjerila na osnovu kojih se određuju vrijednosti, ne mogu ja, kao budući muž, uzeti neke svoje standarde i reći: “E bit ćeš ovakva”, ili pak da žena kaže: “Ti mi moraš biti ovakav ili onakav!” A šta ako ne mogu biti ovakvi ili onakvi?

Već smo nekoliko puta spomenuli Allame Tabatabaija, jednog od velikih komentatora Kur’ana, a on je rekao da kada Kur’an govori da možemo uzeti jednu, dvije, tri ili četiri, da je tada zapravo riječ o posebnim društvenim uvjetima, kada ne može drugačije, a inače – ukoliko bismo uzeli stvarnost onakvu kakva jeste – 80 posto muškaraca ne može upravljati ni jednom ženom, a kamoli sa više. Ovih 80 posto muškaraca nisu spremni držati jednu ženu, ali jednu ženu koja je u granicama svoga zakona i u okviru prava koja pripadaju ženi, a ako ćemo inada i svađe, lahko je nasilu držati i 10 žena. Na jednom mjestu u Kur’anu (Er-Rum, 21) stoji da je Uzvišeni Gospodar između muškarca i žene stvorio ljubav i milost kada je u pitanju osnivanje bračne zajednice. Kakva je razlika između ljubavi i milosti?

Ljubav je stanje naklonosti, ali takve naklonosti u kojoj očekuješ protivuslugu: šta god da uradiš, očekuješ da ti se vrati. Naprimjer, dvoje mladih, tek se uzeli i muškarac, želeći da se pokaže, odvede mladu u restoran, naruči njeno omiljeno jelo, ali očekuje da mu ona izvadi maramicu koja stoji na stolu da bi on obrisao ruke. Kur’an nam daje do znanja da je u sklopu zakona koji vladaju Ovim svijetom stvorena i ljubav. Sada se postavlja pitanje da li je ljubav dovoljna za opstanak i postojanost zajedničkog života. Nije! Nemojte se čuditi, jer riječ je o trgovini, o razmjeni, a trgovina nije prava ljubav; ono što nam zaista treba, to je milost (rahmet). Kakvo je to stanje? To je stanje u kojem i jedno i drugo kažu: Učinit ću nešto i ne očekujem ništa! To činim zato što ga (ili što je) volim, nije bitno hoće li djelatno odgovoriti ili neće.

Kada bi nas neko upitao koja je porodica sa islamskog stanovišta uspješna porodica – pravi odgovor bi bio jasan i kur’anski usredsrijeđen: Uspješna je ona porodica koja je što je moguće više zajedno, što omogućava da se među njima oblikuje veća ljubav i naklonost.

Ukoliko bračni partneri ne bi funkcionirali na način da što su više u braku, to je među njima veza i naklonost jača i veća – došlo bi do zamora materijala: stari žena, stari muž, oboje ostarili i ni jednom nije ni do čega, oni su poput dva suha drveta koja leže u istom krevetu; on se okrene na jednu stranu, prema svom svijetu, ona na drugu stranu u svom svijetu, niko od njih nije spreman da ugodi drugom, tj. da mu bude sluga, ne može ni sebi ništa pomoći, a kamoli još da i drugom udovoljava. Međutim, ukoliko iz dana u dan među njima jača ljubav i zajednički osjećaj potrebe jednog za drugim, onda je stanje sasvim drugačije.

Zato na početku života nije potrebno da se troši vrijeme na neke nedoumice i sumnje, jer ukoliko sumnje odbacimo a uzmemo valjana mjerila, vrlo lahko ćemo preći preko svih ne-doumica. Ukoliko pak budemo davali prednost svojim ličnim standardima, uvijek će nam nedostajati još koji dan, zbog čega ni nakon 16 godina ne stupamo u brak. Prije nekoliko dana čitao sam na internetu kako je krampa okončala 62 godine zajedničkog života. Mužu je “pukao film” i ubio je svoju ženu. Razlog tome je što je on 62 godine išao svojim putem, a ona svojim, zapravo, 62 godine oni su živjeli različitim životima. U brakovima gdje su bračni parovi vjerni-ci ima više poteškoća nego kod onih koji nisu vjernici. Zašto je tako – razmislite sami!

Pristupajući razradi ove teme napominjem da je nemam namjeru obraditi na čisto naučan način. Glavni razlog zbog kojeg smo pristupili ovoj temi jeste iznošenje prirodnih zakona i kretanja koji postoje kao očite pojave, a dokazane su i potvrđene naučnim putem, da bi nam to poslužilo kao sredstvo da sebi olakšamo život, te kako bismo, učeći ih, uplovili u zajednički život puno mirnije, bolje, sretnije i bezbolnije.

Kada već spominjemo nauku, recimo da sa jednog aspekta nauku dijelimo na spekulativnu i praktičnu nauku. Spekulativna ili teorijska nauka bavi se apstrakcijama, tj. onim što naš um i misli apstrahiraju, služeći se pritom argumentima kao što su matematičke činjenice i aksiomi. Čovjeka na bavljenje takvim naukama podstiče radoznalost i želja za usvajanjem novih saznanja. Praktične nauke izviru iz praktičnih potreba koje se čovjeku nameću u životu. Čovjekova volja za životom, potrebe za sticanjem dobara i izbjegavanjem mogućih šteta navele su ga da se počne zanimati za tu vrstu znanja i usvajati ga. Kada kakvim slučajem ne bismo imali volju za životom, žudnju za srećom i za otklanjanjem nesreća, onda ne bi bilo nikakve stvarne potrebe za bavljenjem takvim naukama.

Dakle, ovu smo temu započeli na temelju ličnih koristi i potreba, da bismo došli od određenih koristi i da bismo tako na najbolji mogući način uspjeli ostvariti zajednički život sa svojim supružnikom. Započeli smo je da bismo umjeli napraviti pravi odnos sa svojim bratom i sestrom, sa svojim roditeljima, da bi zajednički život bio zaista poželjan i sretan, te da bi se sve ovo polahko širilo na nivo društva, da bi se ti odnosi ustalili u društvu, da bi se znala i prava i obaveze, da se zna ko je direktor, ko nije direktor, ko je odgovoran, ko nije itd.

Sada ćemo se usredotočiti na odnose muškarca i žene sa aspekta njihovih unutrašnjih osjećaja i očekivanja. Jedna od činjenica na koju su ukazali psiholozi, a koju u potpunosti po-tvrđuje i vjera kroz hadis, jeste da je naklonost muškarca strastvenoga tipa. Drugim riječima, muškarac voli posjedovati ženu koja je sa njegovog aspekta lijepa. Što je ona ljepša, to je njegova želja veća. Pročitao sam na internetu da su psiholozi ispitivali 3.572 bračna para i uvidjeli da je život muškarca čija je žena ljepša kraći.

Što se tiče žene, ona više voli onog muškarca u čiju vrijednost se uvjerila i čija ljubav prema njoj je iskrena. Upravo zbog toga, kada se žena žali i jadikuje na svoga muža, ona kaže da on nije shvatio kakvu vrijednost ima u svojoj kući. Dakle, ona radi na tim vrijednostima. Prema tome, ako muškarac želi da veza i odnos u kući bude realan i lijep, izdržljiv i poželjan, u skladu s tim željama on bi svoj odnos trebao zasnovati na iskrenosti, na jakoj i zdravoj ljubavi. Ako supruga želi da njen bračni život sa suprugom bude lijep kao u bajkama, onda se umjesto uobičajenog uređivanja i spremanja kada želi izaći u čaršiju, treba truditi da to uradi za muža u svojoj kući.

Još jedna razlika između muškarca i žene je u tome što muškarac teži ka tome da posjeduje ženu i da mu ona bude potčinjena. Žena, pak, želi posjedovati muškarčevo srce i njegovu ljubav. Upravo zato muškarac voli formalnu, tj. vanjsku nadmoć i upravljanje, dok žena voli unutrašnju dominaciju nad muškarčevim srcem. Prevedeno na jezik politike, žena bi u ovom slučaju bila političar, a muškarac ratnik. Što je žena više prisustvovala časovima politologije i što bolje zna čovjeku zavrtjeti mozak, s te strane njoj je život ljepši i ona je dominantnija osoba.

Naredna razlika je da muškarac voli da bude taj koji uzima, dok žena voli biti uzeta, odnosno ona koja je privukla pažnju. Koja je razlika između ove i prethodne stavke? Zašto žene vole da su uzete? Kada muškarac odabere ženu, ona zna da mu je osvojila srce i da je ta koja se može izabrati. Ova bi stavka bila praktični dio prethodne razlike. Drugim riječima, zbog toga što žena voli posjedovati srce muškarca, iz toga proizlazi da muškarac kaže: “Ja te želim.”

Sljedeća razlika je da žena voli da joj muž bude odvažan i hrabar. Muškarac želi da mu supruga bude lijepa i uživa u osvajanju njenog srca, tj. muškarac želi da mu supruga bude dil-ber. Dilber je perzijski izraz sastavljen od dviju riječi: del – srce, i bar – odnijeti, tako da delbar, ili na bosanskom dilber, znači onaj koji odnosi srce. Muškarac voli da njegova supruga stalno (od)nosi njegovo srce.

Žena može sakriti strast, dok muškarac to ne može. Žena vrlo smireno, korak po korak, otkriva mužu šta želi. Muškarac je sušta suprotnost, on to pokazuje krajnje otvoreno, direktno, bez okolišanja i pod svaku cijenu. Privlači pažnju stav poznate američke psihologinje Rick, žene koja je obavila brojna istraživanja na ovom polju. Po njenom mišljenju, svijet muškarca se umnogome razlikuje od svijeta žene. To što žena ne može razmišljati i raditi poput muškarca je zbog toga što pripadaju različitim svjetovima. Muškarac i žena su poput dvije zvijezde koje se kreću u svojim orbitama i svojim posebnim putanjama. Upravo zahvaljujući tome mogu jedno drugo razumjeti, jedno drugo voljeti i jedno drugog nadopunjavati. A i Kur’an kazuje da trebaju jedno drugo nadopuniti i nadomjestiti međusobne nedostatke, dajući nam do znanja da smo stvoreni u parovima i da ne možemo biti jedno bez drugoga. Odvojeni smo nepotpuni, a tek kada dođe ona druga polovina, sve biva ljepše i potpunije. Ova psihologinja dalje tvrdi da muškarac i žena zbog ovih razlika nikada ne mogu biti jedno. Za muškarca je zamorno da stalno bude pored žene. Vođen ljubavlju i željom da se ta ljubav produži, on se voli malo odmaći. To odmicanje ne znači zasićenost, nego darivanje ljubavi na duge staze.

Sljedeća razlika: Za ženu nema ništa ljepše i poželjnije od toga da stalno sjedi pored svoga muža kojeg voli i da stalno priča s njim. Ipak, ako je žena svjesna ove razlike, onda joj je lahko zaključiti ukoliko muškarac izlazi iz kuće ili od nje, da to nije zamor. Neće reći da je ne voli, jer je svjesna da on to čini upravo iz potrebe da bi je više volio te se upravo zato malo i odvojio.

Kaže se da je primjer muškarca i žene kao primjer dva čvora na koncu, a da je konac koji stoji između njih zapravo bračna veza i oni vole da taj konac bude prekinut. Zašto? Jed-nostavno zato što ako se konac prekine, tada ga uzimamo i zavežemo novi čvor. I šta se desi? Sada su ona dva čvora, muškarac i žena, još bliži. Upravo se zato kaže da je razlika između muškarca i žene začin života. Zbog tih razlika ne treba patiti, jer kako god uživamo da nam jelo ima i soli, i vegete, i bibera, i ostalih začina, isto tako razlike u našim životima začinjavaju zajednički život. Kada spoznamo ove razlike i njihove osnovne razloge i kada muškarac, s jedne strane, vidi da njegova žena stalno želi biti kraj njega i voljela bi da on nikako ne izlazi iz kuće, a s druge strane, kada žena vidi da muškarac hoće izaći, onda će oni to umjeti shvatiti i prihvatiti te uzeti kao začin života, odnosno nešto što životu daje poseban ukus i čini ga boljim i ugodnijim.

Sljedeća razlika na koju ukazuje psihologinja Rick je da muškarac ima želju za monotonim vanjskim izgledom, naprimjer kupi jedno odijelo i hlače koje mu se sviđaju i on bi to nosio dok se ne raspadne, dok bi žena željela da svaki dan bude novo biće. Zato vidimo da je praćenje mode u odijevanju znatno prisutnije kod žena nego kod muškaraca. Kada muškarac shvati tu potrebu koja se javlja i izvire iz biti žene, on neće reći da mu je žena rasipnica, već će svaki vi-šak koji ima gledati da uloži na svoju suprugu.

Jedan moj profesor je govorio: Svoju plaću stavite uvijek na raspolaganje supruzi, kao da vama uopće ne pripada. A moj otac mi je govorio i davao lijep savjet da pred ženom nikad ne brojim novac, jer ako pri brojanju ispadne da nedostaje novca, ženi bi se time moglo dati do znanja da je ona potrošila novac, da je pitamo gdje su pare i slično, a to bi je povrijedilo. Ovo je plod životnog iskustva. Savjet muškarcima je da ne jadikuju kako im se plaća smanjila, kako ima mnogo nekakvih rata, zato što to ženi zagorčava život i razara njenu potrebu za promjenom, da uvijek bude nova, čini je ogorčenom te ona stiče dojam da ne može sebi nešto priuštiti.

Psihologinja dalje kaže da najljepša riječ ili riječi koje žena želi čuti od muškarca jesu: “Draga, volim te”, ali to će kod nje biti djelotvorno pod jednim uvjetom: ona mora osjetiti da je to istina, a ne pretvaranje. Prema tome, ne smije biti ono naše svakodnevno, stotinu puta ponovljeno: “Draga, volim te!”, a ona na te riječi ostaje mrtva hladna, zato što osjeća da je to laž. Od Poslanika se prenosi da je rekao da kada muškarac svojoj supruzi kaže: “Volim te”, pod uvjetom da je to istina, to se do kraja života ne briše iz njenog srca. Evo jedne lijepe lekcije iz života Božijeg Poslanika: S obzirom da je Poslanik u isto vrijeme imao više žena, jed-no veče otišao je na po pet minuta kod svake od njih. Svakoj je rekao: “Nemoj slučajno da kažeš da sam bio kod tebe!” Sutradan, kada su svi bili na okupu, on ih je upitao: “Šta mislite koju od vas najviše volim?” Svaka je rekla ponešto. Poslanik je rekao: “Ne, ali ću vam malo pomoći. Najviše volim onu kod koje sam sinoć bio.” Nijedna nije znala da je bio kod svih i svaka je mislila da baš nju najviše voli. Ovo nije igranje tuđim životima, ovo je odgoj. Poslanik nas uči da smo dužni da svoje supruge uvjerimo da ih volimo. S druge strane, muškarac najviše voli od svoje žene čuti: “Ponosim se tobom, dragi.”

Psihologinja čije stavove iznosimo zalazi u neke sfere koje nisu baš islamske tvrdnjom da je muškarac koji u svom životu ima više žena zanimljiv drugim ženama, dok je kod muškaraca prezrena ona žena koja u životu ima više od jednog muškarca. Gospođa Rick kaže da za muškarca starost predstavlja nesreću jer u starosti čovjek gubi svoj oslonac, tj. mogućnost rada, dok za ženu starost predstavlja zadovoljstvo jer ima kuću i unučad te ne traži ništa ljepše. Upravo zato nana se uvijek više obraduje kad dobije unuke nego dedo.

Sljedeća razlika: Za muškarca je sreća u sticanju položaja i autoriteta koji svi poštuju. Kada čovjek osjeti da ima društveni autoritet, on kaže da je uspješan, dok je za ženu sreća osvojiti srce jednoga muškarca i čuvati ga cijeloga života. Prošle sedmice jedna je sestra postavila pitanje: Zašto muškarac kada se oženi ima potrebu da ženu prevede i u svoju vjeru i u naciju, dok žena, koliko god je lahko stupila u brak s voljenim muškarcem i lahko promijenila svoje djevojačko prezime, toliko će lahko promijeniti vjeru i naciju?

Ovo bi bile ne sve, ali najočiglednije razlike između muškarca i žene. Vjerujte mi da je veoma važno i odveć korisno da djevojke i mladići koji su spremni za udaju i ženidbu uvijek imaju na umu skicu ovih razlika. Ovo je važno stoga što na jedan način treba doći do forme ili standarda. Muškarac i žena koji ne poznaju ove razlike i standarde na osnovu svojih mjerila uvažavat će ženu ili muškarca, a kada djevojka ili mladić poznaju ove razlike, onda će suprotni spol gledati kroz mjere tog spola, tj. gledat će da li ispunjava i zadovoljava kriterije toga spola. Pogrešno je mišljenje da se u periodu zaručništva mogu međusobno upoznati. Zašto je pogreš-no? Zato što se oboje na neki način igraju jedno drugim, krijući svoje psihičke posebnosti, a prikazujući se u najljepšem ruhu. Zbog toga se i kaže da ljubav prema nečemu čovjeka učini i slijepim, i gluhim. Drugim riječima, kada čovjek voli nekoga, on ne želi vidjeti njegove nedostatke niti želi slušati kada mu neko prenosi te nedostatke. Upravo zato, kada otac, majka ili neko stariji na osnovu iskustva i poznavanja osnovnih karakteristika hoće posavjetovati svoju kćerku ili sina govoreći: Da se ja pitam, ne bih, oni odmah prelaze u opravdavanje i govore: Ne, ne, to je bilo prije, sada nije takva ili takav, promijenila se ili promijenio se. A istina je da nije to bilo prije, već je ljubav to stavila u prošlo vrijeme. Roditelji bi sa svoje strane, kao iskusni ljudi, trebali uzeti u obzir razliku generacija i truditi se da ne prilaze problemu ili pitanju sa svoga aspekta, tj. da pristupaju sa stavom: Ja 60-godišnjak savjetujem tebe 20-godišnjaka, već se moraju spustiti na nivo onoga koga savjetuju, moraju uzeti u obzir njegove potrebe, njegovo stanje i njegov položaj te na osnovu svoga iskustva pretresti i razmotriti njegove (ili njene) okolnosti i iznijeti stav. Ni po koju cijenu otac ili majka ne smiju suditi kao 60-godišnjaci, kojima nije ni do čega stalo, već bi samo sjedili.

Nakon što smo u određenoj mjeri sagledali međusobne razlike, postavlja se pitanje da li su one pokazatelji međusobnih prednosti muškarca i žene, ili se iza toga krije nešto drugo. Drugim riječima, da li se htjelo kazati da je žena dobra, a muškarac nije, ili suprotno, ili je možda nešto treće posrijedi? Ako se ispostavi da se radi o nečem trećem, treba sagledati da li je riječ o nužnosti Božijeg stvaranja, ili je u pitanju samo šarolikost Božijeg carstva, kao u slučaju kada nešto pišemo, pa sa željom da to bude šareno i zanimljivo mijenjamo olovku te malo pišemo crvenom, malo plavom itd. Ako uspijemo iznaći odgovor na ova pitanja, time nalazimo i odgovor na veliki broj pitanja koja se postavljaju nama samima, a zadiru u društvene segmente i odnose. Znajte da kada čovjek iznađe odgovor na svoja pitanja, taj mu odgovor promijeni način i smjer života isto kao što nekada određena dilema ili nejasnoća čovjeka spuštaju sa visina do kojih je uz veliki trud i muku stigao u svome životu. Upravo zbog toga u jednoj predaji nam se poručuje da je jedan sahat razmišljanja bolji od jedne, sedam ili sedamdeset godina ibadeta. Tako, naprimjer, ako uzmemo u obzir dvije linije koje se od po-četka počinju odvajati jedna od druge, to odvajanje u početku nije toliko primjetno, ali što se ide dalje i što vrijeme više protiče, one su sve više i više udaljene. Tako je i u životu. Nekada je potrebno samo jedno malo skretanje, malo odstupanje da se ode na sasvim drugu stranu. Zato, kada čovjek sebe spasi tog malog odstupanja i zastranjenja, zapravo je sebe spasio toga da završi na drugoj stani, jer smo rekli da je zastranjenje u početku malo.

U Objektivnom svijetu bez izuzetka vlada zakon kauzaliteta, tj. sve što se događa podređeno je uzročno-posljedičnom ustrojstvu. Isto pravilo važi kada je u pitanju genetsko nasljedstvo ili prenošenje osobina. Ulogu uzročnosti imaju razni aspekti kod roditelja, počevši od načina ophođenja roditelja, načina njihove ishrane itd. Od svega toga zavisi kakve će osobine dijete naslijediti od njih. Također ćemo vidjeti da zakon kauzalnosti vrijedi i za duhovne i psihološke horizonte, kao što vrijedi i u materijalnom segmentu. Einstein kaže da što nauka bude više napredovala i dolazila do novih otkrića, to će kredibilitet i vjerodostojnost vjere više dolaziti do izražaja i bit će sve jasnije da je vjera ispravna. Ako Bog da, naredni put ćemo navesti dvije-tri rečenice iz njegovih razmišljanja u vezi sa religijom da bismo vidjeli kako jedan znanstvenik njegovog kalibra i njegovih kvaliteta gleda na religiju.

Upravo Onaj Bog Koji je stvorio Objektivni svijet poslao je i spustio vjeru. Zahvaljujući toj činjenici nemoguće je da u materijalnom svijetu vlada harmonija i preciznost, a da, nasuprot tome, u svijetu religije vlada haos. Jedan od problema koji je zahvatio cijelo društvo i sve kategorije ljudi jeste i taj što naučnici koji se bave spekulativnim znanostima ne razumiju jezik vjere, a naučnici koji se bave vjerskim naukom ne razumiju jezik znanstvenosti. Dželaludin Rumi upečatljivo nam ukazuje koliko je nezahvalno takvo razumijevanje. Putovala trojica ljudi. Kada su ogladnili, počeli su raspravljati šta bi mogli nabaviti za po jedan dirhem koji su imali uza se. Dogovorili su se da ne kupuju odvojeno, jer sa jednim dirhemom ne mogu mnogo čega kupiti, već da saberu novac pa da za tri dirhema kupe šta budu mogli i da to zajedno i pojedu. Nakon toga su se počeli dogovarati šta da kupe. Jedan reče: “Ja bih angur”, drugi: “E ja bih ‘ineb”, “Ja ću üzüm” – povika treći. Tri riječi vode porijeklo iz tri jezika: perzijskog, arapskog i turskog, a imaju isto značenje: grožđe. Međutim, oni nisu znali da žele isto pa su se počeli pre-pirati. Naišao je jedan čovjek i upitao ih u čemu je problem. Rekoše: Hoćemo da uzmemo nešto za pojesti, ali ne možemo da se dogovorimo. Čovjek upita: “Kako ne možete, šta želite?” Prvi reče da hoće angur. “Dobro, znači da hoćeš grožđe.” Drugi reče da hoće ‘ineb. “Dobro, i ti hoćeš grožđe.” Treći reče da hoće üzüm: “Pa dobro, i ti hoćeš grožđe.” Čovjek im reče: “Vidite, vi svi želite jednu te istu stvar, samo što govorite različitim jezicima.” Ukoliko vjerski i svjetovni naučnici budu razumjeli jezik jedni drugih, onda neće imati nikakvih problema.

Vratimo se našoj temi koju smo započeli, a tiče se razlika između muškarca i žene. Te razlike smo podijelili na tri segmenta: prvi se odnosi na tjelesne razlike, drugi na psihičke i du-hovne, a treći na razlike u međusobnim osjećajima i očekivanjima. Sva tri aspekta zajednički smo obradili i došli do dva pitanja.

Prvo, da li je ova razlika pokazatelj međusobnih prednosti muškarca i žene ili se iza njih krije neki drugi cilj? Ukoliko se u odgovoru ispostavi da nije posrijedi nikakvo favoriziranje, već da je riječ o nečemu sasvim drugom, u tom slučaju nameće nam se sljedeće pitanje – da li je cilj, za koji se ispostavi da je razlog ovih razlika, neminovan u stvaranju i stvaralačkom procesu ili je riječ o tome da je Stvoritelj želio raznolikost pa u stvaranju, između ostalog, postoje i muškarac i žena? Postane li nam odgovor na prvo pitanje jasan, odgovor na drugo pitanje sam po sebi bit će dat.

Prva činjenica do koje se dolazi jeste da spomenute razlike ulaze u okvir stvaralačke nužnosti. Zašto? Zbog toga što ove dvije kategorije Božijih stvorenja, kojima je Gospodar po-dario razum, trebaju voditi zajednički život. Ona trebaju izvjesno vrijeme ili život provesti jedno kraj drugog, pa bismo na neki način mogli zaključiti da su ove razlike proporcionalna neophodnost. Upravo su tako podešeni da njihovo zajedničko obitavanje jeste ono što se podrazumijeva i može trajati dugo. Ne radi se o tome da je jedno savršeno a drugo ne, već je riječ o tome da njih dvoje trebaju iznjedriti nešto treće. Kada je riječ o bilo kojoj stvari koja je sastavljena od više elemenata ili činilaca, ako između njih ne postoji kompatibilnost, tj. odgovarajuća povezanost, u tom slučaju nema mogućnosti da ta stvar dođe do svoga pretpostavljenog cilja takva, sastavljena od elemenata koji ne odgovaraju jedan drugom. Muškarac i žena spadaju u kategoriju ovog primjera. Oni su dva činioca jedne cjeline koja mora stići do svoga cilja, što znači da oni kao elementi nečeg što se treba kretati do svoga cilja moraju odgovarati jedno drugom. Upravo iz ovoga se shvata neophodnost različitosti, odnosno dolazi se do zaključka da se u njihovoj proporcionalnosti iznjedruje razlika. Oni su različiti, ali proporcionalno, tako da odgovaraju jedno drugom.

Naprimjer, ako jedan prehrambeni element, koji je presudan za nastavak života nekog bića bilo iz biljne, životinjske ili ljudske vrste ne bude regulirao proporcionalnost među elementima onoga ko ga unosi u svoje tijelo i ne bude svakom dijelu ili organu davao energiju u potrebnoj mjeri, to biće neće moći nastaviti postojati i ubrzo će biti uništeno ili cilj koji je uzet u obzir stvaranjem toga bića neće moći biti ostvaren. Zahvaljujući takvoj neuravnoteženoj raspodjeli energije koja se unosi u organizam, to tijelo može doživjeti ili potpuni pad ili to može rezultirati nekim odstupanjima koja će spriječiti normalan hod ka cilju.

Sljedeće što se može kazati vezano za razlike između muškarca i žene jeste da je postojeća razlika jedno od najuzvišenijih stvaralačkih djela Uzvišenoga Gospodara, što nam svjedoči da je cio svijet svrsishodan i da se kreće ka svome cilju. Istovremeno dok postoje razlike, slijedi se isti cilj i nijedan element ogromnog prostranstva po kojem je razastrta Kreacija ne suprotstavlja se slijeđenju univerzalnog usavršavajućeg hoda. S jedne strane govorimo o međusobnim razli-kama, a s druge o zajedničkom hodu različitih elemenata ka istom cilju. Kada posmatramo sa strane, to nam svjedoči da postoji neka uzvišena sila, Kreator Koji je to sa namjerom ostvario. Ove razlike, kako se god mogu uočiti u materijalnom svijetu, uočavaju se i na polju legislativnih propisa ili šerijatskog prava bilo koje vjere, gdje vidimo da je upravo zbog svih tih različitosti cilj jedan.

U 3. i 4. ajetu sure Mulk predstavljaju se dvije činjenice koje u isto vrijeme možemo ubrojati u naučna kur’anska čuda:

الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ طِبَاقًا مَّا تَرَى فِي خَلْقِ الرَّحْمَنِ مِن تَفَاوُتٍ فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَى مِن فُطُورٍ ثُمَّ ارْجِعِ الْبَصَرَ كَرَّتَيْنِ يَنقَلِبْ إِلَيْكَ الْبَصَرُ خَاسِأً وَهُوَ حَسِير

...Koji je sedam spratova nebeskih stvorio; ti nećeš vidjeti u stvaranju Milostivog nikakva nesklada, pa vrati pogled: vidiš li kakvog nedostatka? Zatim ponovo vrati pogled, vratit će ti si sustao i iscrpljen.

Uvaženi komentator Kur’ana Allame Tabatabai kaže da ponovljeni poziv: Pa vrati pogled, zapravo daje do znanja da je prvo pozivanje bilo obično pozivanje da se pogleda mogu li se naći neka neslaganja, disharmonija ili nepodudaranje pojedinih dijelova, ali ako ljudi nisu zadovoljni time, onda neka se posluže naučnim sredstvima i instrumentima te upotrijebe sve što im je pri ruci u tome nastojanju, ali neće naći ništa od nedostataka. U zaključku ovog izazova kaže se: vratit će ti se (pogled) sustao i iscrpljen, dakle već te hvata umor i pospanost, a ti nećeš naći ništa od neslaganja. Tako vidimo da Časni Kur’an nije objav-ljen samo za Arape onoga doba, niti samo za njihovo područje, već je Knjiga koja ima univerzalno značenje, nema rok upotrebe, već kako god važi za prošlost, tako je aktuelan i za našu sadašnjost, ali i za budućnost. Ista ta Knjiga i nas poziva jednakim akcentom kojim je pozivala nekadašnjeg čovjeka, poziva i današnju nauku, današnje znanstvenike ako ne vjeruju, da se pomognu svim sredstvima, svim snagama da vide da li u Božijem stvaranju ima nesklada. Između ostalog, poručuje se da je vjera poslana i da je čovjek stvoren u svijetu u kojem obitava sa svrhom, da svojom radoznalošću i svojim naučnim otkrićima dođe do spoznaje da postoji Stvoritelj i da je Stvoritelj apsolutno Moćan i apsolutni Znalac Koji je stvorio svijet i u njemu čovjeka. Čovjeku je dao određene nadležnosti i zadatke, među ostalim i da istražuje u svijetu u kojem trenutno živi, te dođe do zaključka da je sve ono što Allah putem Objave šalje sušta istina. Nažalost, muslimani su previdjeli ovu odsudnu činjenicu i time su se osudili na zaostalost u odnosu na ostatak svijeta, te su zapravo prešli preko kur’anskih propisa koji poručuju da smo stvoreni da bismo živjeli na Ovom svijetu i istraživali, da bismo na njemu napredovali i da bismo uočili ovu činjenicu o kojoj smo do sada govorili.

U komentaru kur’anskog ajeta: …Onaj koji je stvorio smrt i život da bi vas ispitao koji će od vas biti najboljeg djela (El-Mulk, 2), maločas spomenuti Allame Tabatabai kaže: Zapitajmo se zašto je konstrukcija ajeta postavljena na ovaj način! Zašto je rečeno: ...da vidimo koji će od vas biti najboljeg djela. Zašto pridjev najboljeg, zašto se ovdje ne spominje onaj koji će biti najružnijeg djela, tj. onaj koji će imati najgora djela? Allame kaže da za to postoje dva razloga. Jedan je što nam se kazuje kako je suština stvaranja upravo dobro djelo, odabiranje onoga lijepog i najljepšeg, a grijesi i ono što je loše jesu otpad i višak koji se javlja u stvorenom svi-jetu. Pokušajmo to shvatiti kroz primjer kada bismo jednome stolaru odnijeli nekoliko dasaka da nam napravi sto. Cilj je da se od materijala izradi jedan lijep sto koji će nam odgovarati, ali obratimo li pažnju na pod stolarske radnje, vidjet ćemo otpad, otpad koji nije cilj nego višak. Drugi razlog zbog čega je rečeno na ovakav način jeste da bi nam se dalo do znanja da je sa vjerske tačke gledišta budućnost svijeta sasvim jasna, a ogleda se u tome da će čovječanstvo doći do tačke, kako se u Kur’anu kazuje, da ćemo obožavati samo Allaha i ništa drugo. Prema tome, možemo reći da su stavovi određenih učenjaka koji su skeptični po pitanju toga šta će se desiti čovječanstvu u budućnosti nesuvisli jer nas vjera i Kur’an upoznaju da je čovječanstvo usmjereno ka napretku i boljitku. Ovdje se krije jedna veoma zanimljiva činjenica: Na fakultetu ili u bilo kakvoj skupini gdje se upriliči izbor za najboljeg, taj najbolji se bira iz skupine najboljih koji su primljeni, koji su prošli, dok se oni koji nisu prošli, koji nisu primljeni na fakultet i ne uzimaju u obzir, jer se biraju najbolji, oni koji su uzor. Šta se želi reći riječima: ...da vidimo koji će od vas biti najboljega djela. To znači da će ljudi u budućnosti biti dobrog djela, ali među njima se biraju oni koji su najboljeg djela. Kur’an kako god potvrđuje da je ma-terijalni svijet djelo Jednoga, također kaže za sebe: A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti (En-Nisa, 82), no on nije djelo više njih, već jednoga Boga, što znači da u njemu nema nikakvih različitosti, nikakvih odstupanja ni protivrječja.

Jedno pitanje za studente: Nađe se čovjek i pročita ovaj ajet: A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti, kojim se želi ustvrditi da je činjenica kako u Kur’anu nema neslaganja, protivrječnosti i da je to dokaz da postoji Bog. Kakav bi odgovor ili objašnjenje studenti mu-slimani ponudili na sljedeće pitanje: Vi muslimani tvrdite da je Kur’an uzvišeniji od Indžila i Tevrata, i tvrdite da je Indžil uzvišeniji od Tevrata, a zar Autor svih triju knjiga nije jedan Bog? Da li među knjigama ima razlike i protivrječnosti ili nije riječ o razlikama već o nečemu drugom?

Odgovor bi glasio:

1. Pokret i promjena spadaju u sigurne zakone Svijeta. To znači da se svako biće koje postoji u materijalnom svijetu kreće od najniže tačke ličnog intenziteta unutar okvira svoje savršenosti do najviše tačke u tome okviru. Upravo zahvaljujući ovom zakonu, kada se posmatra razvoj embriona u utrobi majke, ukoliko se nakon sedam dana ne vidi nikakva razlika, jasno je da sa embrionom nešto nije uredu. Tada se traži razlog zbog ko-jeg je došlo do zastoja u razvoju embriona. Bez ikakvog izuzetka ovaj zakon obuhvata cijelu Kreaciju.

2. Druga premisa glasi da je čovjek dio svijeta, a dio uvijek slijedi cjelinu u zakonima koji njom upravljaju. Dio se ne može odvojiti od cjeline. Kada bi se odvojio, više ne bi bio njen dio. Rekli smo da je univerzalni zakon cjeline pokret, a čovjek kao dio cjeline potpada pod taj zakon. Šta je, zapravo, čovjek? Čovjek je isto što i duša, misli, djela. Svaki čovjek, uzmemo li u obzir njegovo biće, njegov način djelovanja i način razmi-šljanja, iz dana u dan se razlikuje u navedenim segmentima. Navest ćemo jedan primjer. Mlada, odnosno snaha dolazi u novu porodicu. U početku neiskustvo i trema čine da joj ponekad zagori ručak. Ukućani obično u početku to zanemaruju jer je tek došla. Međutim, za jednu “mladu” koja je već 10-20 godina u kući, a kojoj još uvijek zagori hrana, nećemo reći da je treba pustiti na miru jer je tek došla. Zašto? Zato što je našem odnosu prema spoljnjem svijetu svojstvena svijest o zakonu kretanja i promjene, o zakonu adaptiranja i socijalizacije, tako da svaki čovjek shvata da se kreće sa cjelinom i da u tom kretanju doživljava promjene. Kada se neko tek počne baviti kaligrafijom, prvi i drugi put linije koje povlači više liče na hijeroglife negoli na arapske harfove. Nakon izvjesnog vremena, ako bude neprestano vježbao pisanje, on postaje stručnjak za kaligrafiju. Sve što se može od čovjeka očekivati, bilo da je riječ o sportu, umjetnosti ili nečemu drugom, sve što je unutar nabrojanih triju segmenata koji predstavljaju čovjeka, sve se to nalazi na stazi usavršavajućeg pokreta.

Uzmimo u obzir pjesnika čija sabrana djela rado držimo u našoj biblioteci. Vidjet ćemo očiglednu razliku između stihova koje je napisao kada je imao 18 godina i onoga što piše u 56. godini. Zaključujemo da je kretanje univerzalni zakon koji je bez izuzetka u opticaju u svakoj čestici ovog materijalnog svijeta i nijedan element ne može se pohvaliti činjenicom da se njegovo stanje prije deset godina ne razlikuje od njegovog sadašnjeg stanja. Kakve ovo veze ima sa Kur’anom, upitat ćete.

Koliko je godina Kur’an objavljivan? Objavljivan je 23 godine. Da li su ove 23 godine – gledano sa vanjskog aspekta u načinu života i uvjetima u kojima su se Poslanik i njegovi ashabi nalazili – bile iste, bez ikakvih promjena? Ni u kom slučaju. Nemoguće je i pretpostaviti da bi takvo šta moglo biti istina. Desilo se da su Poslanika protjerali iz Mekke. Međutim, jednoga dana u velikom slavlju pobjedonosno se sa preko 10.000 ljudi vraća u Mekku. Jednoga dana u Bitki na Uhudu gubi 72 dobra prijatelja. Jednoga dana u Bitki na Bedru izvojevao je jednu od najvećih pobjeda. I tako redom. Uzmemo li u obzir 23 godine poslaničkog života, one bi izgle-dale kao EKG snimak srca. Nekada su muslimani napredovali, nekada nazadovali. Nekada su vrlo dobro stajali, a nekada loše. Nekada mjesecima nije bilo ničega pa se prenosi da je stanje bilo toliko loše da žene koje su živjele u jednom dijelu Poslanikove džamije, u skupini poznatoj pod nazivom stanovnici sofe (ashabe soffe), nisu imale dovoljno odjeće, te kada se trebao obaviti namaz, pozajmljivale su odjeću jedna drugoj da bi klanjale. Međutim, Kur’an je objav-ljen od strane onoga Koji je vidio sve ove razlike u periodu od 23 godine. Da je Kur’an kojim slučajem djelo Poslanika, dakle čovjeka nad kojim također upravlja ovaj zakon promjene, bilo bi sasvim normalno da se iz takvog Kur’ana mogu izdvojiti zlatni trenuci nadahnuća, kao i veliki niz protivrječnosti, izmjena i dodataka na prethodna mišljenja i stavove. Upravo zbog ove činjenice, zbog toga što Kur’an nije djelo čovjeka, već apsolutno Moćnog i Onoga Koji znanjem obuhvata sve postojeće, kada bi bilo ko na svijetu, pa čak i stručnjak iz književnosti, uzeo Kur’an, ali bez znanja o hronologiji objavljivanja ajeta, nikada sam po sebi ne bi mogao precizirati koji je ajet prvi objavljen, a koji posljednji. Zato se kaže da je Kur’an knjiga čiji su kraj i početak isti. Drugim riječima, prvog dana, kada je počelo objavljivanje Kur’ana, i posljednjeg dana, kada je objavljivanje završeno, stil je isti, istine su iste i ništa protivrječno nije kazano. Upravo nam to dokazuje da Kur’an ne pripada Ovom svijetu. Zašto? Zato što ne potpada pod zakon koji vlada materijalnim svijetom. Upravo je Bog Koji je stvorio materijalni svijet u kojem nema disharmonije objavio i Kur’an, u kojem također nema toga.

Vratimo se temi o kojoj smo razgovarali, tome da dijelovi koji su međusobno različiti da bi sačinjavali jednu cjelinu moraju jedni drugima odgovarati, tj. biti podudarni. Ta se različitost razlikuje od usavršavanja. Drugim riječima, međusobna proporcionalnost tih dijelova razlikuje se od teme usavršavanja. Možemo zaključiti da je razlika između muškarca i žene razlika koja se tiče proporcionalnosti, a ne razlika koja izaziva kontradiktornost.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanje mladim,Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, preveo sa perzijskog: Ertan Basarik

Pitanja i odgovori