Laž

Jedna od opasnih šteta koje nanosi jezik jeste laganje. Laž spada u velike grijehe i predstavlja ključ svih grijeha te ishodište svih zala i ogavnosti. Vrli vjernik nikad neće navići svoj jezik na tu ogavnost, jer laž čovjeka pravi lažljivcem i izopačuje ga, rušeći njegov ugled u društvu i uništavajući povjerenje koje je uživao među ljudima. Međutim, budući da je izreći laž lahko te da za to nije potrebno mnogo, neki ljudi, nažalost, ipak za njom posežu, u nadi da će tako prije ostvariti svoje namjere, ne prezajući tom prilikom ni od čega i često izričući u jednom danu i na desetine laži. Međutim, vrhunac nesreće leži u činjenici da takvi ljudi ne razmišljaju o nepovoljnim odrazima i lošim posljedicama laži, kako za život pojedinca, tako i za život samoga društva. Oni laž svrstavaju u bistre dosjetke i mudrosti, smatrajući kako su iskreni ljudi nesposobni i neuki. Ali, oni previđaju jednu bitnu činjenicu, tj. da je laganje u suprotnosti sa čistom iskonskom prirodom i uzvišenom ličnošću čovjeka, i ne znaju da laž predstavlja čin neprijateljstva i borbe protiv Uzvišenog Boga, kao ni to da se ona kosi sa Njegovom filozofijom stvaranja, pošto je On izgradio svijet na temelju istine, iskrenosti i ispravnosti. Tako u Kur'anu stoji:

وَهُوَ الَّذِى خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ بِالْحَقِّ

On je Onaj Koji je Zemlju i Nebesa s Istinom stvorio… (El-En'am, 73)

Cijelim svijetom bitka provodi se zakon iskrenosti, jasnoće i istinitosti. Premda se čini da se u svijetu bitka primjećuju suprotnosti i protivrječnosti, laž i prevara uopće ne postoje u prirodi. U osnovi se čiste istine trebaju tražiti u svijetu prirode i bitka, i treba ih čuti iz usta same kreacije. Zar svi naučni i filozofski zakoni nisu samo relativno poimanje svijeta bitka i zakona koji njime vladaju, i zar svi tragaoci za Istinom – kako oni koji posmatraju svijet kroz vratašca gnoze, tako i oni koji koračaju putem nauke i iskustava ili filozofije i logike – ne promišljaju o tajnama svijeta, nadahnjujući se njima, i zar se bave ičim drugim, doli svijetom bitka i zakonima koji njime vladaju? I Uzvišeni Bog nas putem znakova na obzorjima i u dušama upućuje na istine svijeta, tamo gdje kaže:

Mi ćemo im pružati dokaze Naše na obzorjima, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je on[1] istina… (Fusilet, 53)

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

…إِنَّ الدُّنْيَا دَارُ صِدْقٍ لِمَنْ صَدَّقَهَا…

Ovaj svijet je mjesto istine za onoga ko ga istinitim smatra…”[2]

Suština ovih riječi je postavka da su svijet stvorenoga i svijet prirode podignuti na temeljima istine i iskrenosti, dok je nasilni i nepravedni čovjek onaj koji je istinu pomiješao sa laži, prikazujući je izokrenutom, kako stoji već u predaji od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim:

وَ لَكِنْ يُؤْخَذُ مِنْ هَذَا ضِغْثٌ وَ مِنْ هَذَا ضِغْثٌ فَيُمْزَجَان

“Ali se uzme malo od ovoga i malo od onoga, pa se pomiješa…”[3]

Zato što se ljudima ne može ponuditi potpuna laž, jer istinoljubiva ljudska priroda bi je odmah odbacila. Uzvišeni Bog se – i jezikom bitka, i jezikom zakona – iskreno obraća ljudima i kaže:

وَتَمَّتْ كَلِمَتُ رَبِّكَ صِدْقًا وَعَدْلاً لاَّ مُبَدِّلِ لِكَلِمَاتِهِ

Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; riječi Njegove niko ne može promijeniti… (El-En'am, 115)

On također kaže:

وَمَنْ أَصْدَقُ مِنَ اللهِ حَدِيثًا

…A ko je od Boga u govoru iskreniji? (En-Nisa’, 87)

Od Svojih robova On prihvata samo istinu i iskrenost, jer kaže:

هَذَا يَوْمُ يَنفَعُ الصَّادِقِينَ صِدْقُهُمْ

…Ovo je Dan u kojem će iskrenima iskrenost njihova od koristi biti… (El-Ma'ide, 119)

I još kaže:

يَوْمَ لَا يَنفَعُ مَالٌ وَلَا بَنُونَ إِلَّا مَنْ أَتَى اللَّهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ

Dan kada neće blago nikakvo, niti sinovi od koristi biti,osim onome ko Bogu srca čista dođe.(Eš-Šu'ara’, 88–89)

O vrijednosti iskrenosti dovoljno je navesti činjenicu da Uzvišeni Bog, hvaleći Sebe, određuje Svoje Biće sljedećim riječima:

وَمَنْ أَصْدَقُ مِنَ اللّهِ قِيلاً

…A čije su riječi od Božijih istinitije! (En-Nisa’, 122)

On hvali i Poslanika zbog njegove iskrenosti[4] i traži od vjernika da uvijek budu uz iskrene ljude:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللّهَ وَكُونُواْ مَعَ الصَّادِقِينَ

O vi koji uzvjerovaste, Boga se bojte i s iskrenima budite! (Et-Tevbe, 119)

 Nekoliko važnih napomena

a)  Obično se za mjerilo istine i laži uzimaju podudaranje ili razilaženje sa stvarnošću. Dakle, ukoliko čovjekove riječi budu u skladu sa stvarnošću, istina su, a ukoliko se budu s njom razilazile, laž su. Premda je ovo mjerilo utvrđivanja stvarnosti najispravnije mjerilo u određivanju i spoznaji istine i laži i u znanstvenim pitanjima se upravo ono uzima kao jedino valjano, ipak, sa pravnog i etičkog gledišta ono ne može biti potpuni uzrok (ellet-e tamme). Odnosno, ovo mjerilo nije dovoljno prilikom donošenja zakona, određivanja dužnosti i kazni, budući da će dužnost biti obavezujuća tek kada joj prethodi znanje i uvjerenost (znanje o dužnosti i znanje o predmetu) i sve dok propis i predmet obvezniku ne budu poznati, ni dužnost neće postati izvršna. Prema tome, ako čovjek po svom uvjerenju pretpostavi da neka laž ogovara stvarnosti te je iznese kao istinu, prema islamskom i građanskom pravu se neće smatrati lažljivcem niti će se tako tretirati, makar sa suštinskog stanovišta i sa naučnog gledišta izrekao laž. Naprimjer, jedna od stvari koje kvare post je laganje o Bogu i Poslanika, s.a.v.a., ali ako postač greškom kaže za neki propis da je naredba Boga i Poslanika, s.a.v.a., njegov post će biti valjan, jer on nije namjerno izrekao laž. U takvim primjerima, onaj ko izrekne laž neće biti smatran lažljivcem. Ovaj stav proizlazi iz činjenice da je elemanat znanja utječe na izvršnost obaveze, iako se zbilja čovjekovim znanjem i neznanjem zapravo ne mijenja. Isti tako, u slučaju duševnih i moralnih posljedica činilac znanja posjeduje naročit značaj, jer ono što vrijeđa čovjekovu dušu i primorava je na licemjerstvo i raskol jeste namjerno izricanje laži, a ne ono koje se desi greškom ili slučajno, i možda je Imam Sadik, mir neka je s njim, mislio upravo na to kada je opisao lažova u odgovoru upućenom Abdurrahmanu ibn Hadždžadžu: “Ne, jer nema nikoga kome se to ne desi, ali je to onaj ko je po prirodi sklon laži.”[5].

Imam mu je, naime, rekao da samo izricanje laži ne čini čovjeka lažljivcem, budući da nema nikoga ko ponekad ne kaže nešto što je u suprotnosti sa stvarnošću, ali je lažljivac onaj ko se na to privikne, tj. onaj ko laganje uzme kao životni nastup. Drugim riječima, lažljivac je onaj ko iz svjesno i namjerno neprestano laže, a ne onaj ko pogriješi i kome se omakne pa izusti nešto što nije istina. Prema tome, nenamjerna laž nije grijeh, ali se ne smije zanemariti činjenica da se vjerski osviješten čovjek mora uzdržati od prenošenja sumnjivih vijesti, a ukoliko je prenošenje takvih vijesti neizbježno, nije dopušteno činiti to odsječno i odrješito, već takve vijesti treba izraziti u granicama vjerovatnoće i nedoumice. Jer, kako god činilac znanja utječe na obaveznost i izvršnost obaveze, on otkriva i jednu dimenziju stvarnosti te obaveze, i u načelu uzrok izvršnosti dužnosti u okviru znanja i leži u ovom njegovom svojstvu, i sve dok se elemenat otkrivanja stvarnosti ne ostvari stvarnost neće biti jasna. Stoga se treba uzdržati od prenošenja onih vijesti u vezi s kojima postoji određena nedoumica, budući da Uzvišeni Bog kaže:

وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولَـئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

 Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati. (El-Isra’, 36)

Znači, sve dok čovjek o nečemu ne stekne znanje i uvjerenje, ne treba to prihvatati kao istinu niti po tome djelovati, nego treba istraživati, kako bi doznao punu istinu.

b)   Nema nikakve dvojbe da je laž zabranjena i ogavna i – kako kaže Šejh Ensari – sva četiri izvora dokaza (Kur'an, Sunet, razum i idžma) ukazuju na njenu zabranjenost. Laž, ma kako mala bila, spada u moralne poroke i pokazatelj je čovjekovog licemjerja.

Imam Bakir, mir neka je s njim, prenosi da Imam Sedžad, mir neka je s njim, savjetovao svoju djecu, govoreći im: “Čuvajte se laži, kako one male, tako i one velike, u zbilji i u šali, jer, uistinu, kada čovjek izrekne laž malu, osmjeli se izreći i veliku. Zar ne znate da je Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao: ‘Rob neće prestatigovoriti istinu, a da ga Bog neće upisati u iskrene, i rob neće prestati govoriti laži, a da ga Bog neće upisati u lažljivce.”[6]

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je, savjetujući Ebu Zera: “Ebu Zere, uistinu, čovjek na skupu nešto kaže da bi time prisutne zasmijao, pa u Džehennem propadne toliko koliko je između Nebesa i Zemlje. Ebu Zere, teško li se onome ko prozbori, pa slaže, kako bi time ljude zasmijao, teško li se njemu, teško li se njemu!”[7]

c)   Laž u šali je također grijeh. Neki smatraju da je uredu kada čovjek u šali, da bi privukao pažnju i zasmijao ljude, izrekne laž, budući da takvi slučajevi predstavljaju jedan vid šale, a ne ozbiljnosti. Međutim, treba imati u vidu i činjenicu da je u svetom vjerozakonu islama laž općenito zabranjena, te se svaka vrsta laži – kako ona u šali, tako i ona u zbilji – smatra nespojivom sa vjerovanjem, kao što kaže i Imam Ali, mir neka je s njim: ”Nijedan rob neće vjerovanja okusiti sve dok se ne okani laži, kako one u šali, tako i one u zbilji.”[8]

Također je rekao i sljedeće: Ne priliči lagati, ni u zbilji, ni u šali, niti je ispravno da neko od vas obećanje djetetu svome da, pa ga zatim ne ispuni. Uistinu, laž u razvrat vodi, dok razvrat vodi u Vatru.”[9]

U svakom slučaju, laž je grijeh, bila mala ili velika, bila ona izrečena u šali ili u zbilji, i piše se u čovjekovu knjigu djela. Koliko je samo laži koje ljudi možda i ne drže grijehom, ali su one sa islamskog gledišta ružne i odvratne.

Medžlisi, Bog mu se smilovao, kaže: “Nažalost, jedan od grijeha koji čine mnogi ljudi, čak i oni ugledni, jesu uobičajena laskanja u kojima nema istine i u kojima je mrlja laži očita. Naprimjer, nekad ljudi kada ih domaćin čiji su gosti ponudi nekom hranom i pićem, kažu kako nisu gladni, premda imaju želju jesti i piti ono što im je ponuđeno. Isti je slučaj sa ljudima koji, iako prema nekoj osobi ne gaje u svome srcu nikakva posebna osjećanja, iskazuju joj toliko ljubavi i pažnje da su ponekad i sami svjesni da pretjeruju. Premda su takve laži male i beznačajne u odnosu na velike i laži koje izazivaju smutnju, ipak se u časnom vjerozakonu smatraju grijehom i zabranjenim, te ih se, u slučaju kada se ne radi o nuždi i prečoj dobrobiti, treba čuvati.”

Nakon izrečenog, kao potvrdu onoga što je iznio, Medžlisi donosi jednu priču čiji vam sadržaj predstavljamo:

Od Esme bint Umejs prenosi se sljedeće: “Onoga dana kada je Aiša trebala biti odvedena kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., kao njegova žena, ja i još nekoliko žena otpratili smo je do njegove kuće. Kada smo ušle kod njega, on je Aiši ponudio posudu s mlijekom. Aiša je od stida ne htjede uzeti, pa joj ja rekoh: ‘Ne odbijaj ruku Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i uzmi posudu.’ Stideći se, ona uze posudu i popi malo iz nje. Potom mi se Poslanik Božiji, s.a.v.a., obrati riječima: ‘Podaj ovu posudu s mlijekom ženama koje su s tobom došle, da i one iz nje piju.’ Žene su se stidjele i, pored toga što im se pilo, rekle su da im se ne pije. Poslanik Božiji, s.a.v.a., tada reče: ‘Ne sastavljajte glad i laž!’ Upitala sam ga: ‘O Božiji poslaniče, ako nam se nešto jede, a mi kažemo da nam se ne jede, jesmo li slagali?’ On reče: ‘Laž, koliko god mala bila, piše se u knjigu djela.'”[10]

Sve u svemu, nehaj i nemar, čak i u navedenim primjerima, koji su naizgled beznačajni i nebitni, dovode do pojave da se čovjek navikne lagati, a onome ko se navikne činiti nešto bit će veoma teško od toga se odviknuti. Tako Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

“Odvratiti naviklog od navike njegove ravno je čudotvorenju.”[11]

Tako, da se neko ne bi navikao na laganje, on se mora držati daleko i od malih laži, kako bi bio u stanju nadzirati svoj jezik.

d)  Kao što je već rečeno, laž je u potpunosti zabranjena i smatra se odvratnom, osim u slučaju nužde (o ćemo će biti govora nešto kasnije). Međutim, ono o čemu se u etici raspravlja kao o pojavi koja je suprotna moralnim vrijednostima i što se ubraja u moralne poroke jesu navika da se laže te lažljiva ćud, isto onako kako se u poglavlju o vrlinama istinoljubiva ćud i navika da se govori istina smatraju vrijednim i cijenjenim. Dakle, kako god slučajno govorenje istine ne dokazuje postojanje vrline i savršenstva, tako ni rijetko izricanje laži ne govori o zloći i moralnoj pokvarenosti. Drugim riječima, ono što se smatra vrijednim ili tome suprotnim, čovjekova su lijepa moralna svojstva ili njegove ružne duhovne osobine, a ne tek puko govorenje i ponašanje. Iako je čovjekovo svakodnevno ponašanje i postupanje pokazatelj njegove ćudi, te jedno na drugo uzajamno utječu, povremeno i prolazno ponašanje ipak se ne može smatrati istinskim pokazateljem čovjekove naravi. U tom smislu, u predajama se prenosi da navika laganja nije u skladu sa vjerovanjem. Znači da vjernik ponekad, iz nužde ili iz nemara, može izreći laž, ali nije prihvatljivo da on laganje uzme kao osnovu ponašanja i djelovanja u životu.

Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže: “Uistinu su najteži grijesi oni koje počini lažljivi jezik.”[12]

U drugoj predaji stoji da je rekao: “Vjernik se može navići na sve, osim na laž i prevaru.”[13]

Hasan ibn Mahbub kaže: “Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim: ‘Može li vjernik biti škrt?’ Odgovorio je: ‘Može.’ ‘Je li moguće da vjernik bude plašljiv?’, pitao sam opet. ‘Jeste,’ odgovori on. ‘Da li vjernik može biti lažljivac?’ pitao sam. On tada reče: ‘Ne.’ Te potom doda: Vjernik je sklon prema svemu, osim prema prevari i laži.”[14]

Abdurrahman ibn Hadždžadž kaže: “Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim, da li je čovjek koji nekada slaže, lažljivac. Imam mi je u odgovoru rekao: ‘Ne, jer nema nikoga kome se to ne desi, ali je to onaj ko je po prirodi sklon laži.'”[15]

e)   Kao što smo već ranije napomenuli, ne postoji ni najmanja sumnja da je laž zabranjena i ogavna, a ajeti i predaje koje o tome govore, bilo općenito ili napose, su brojne i općeprihvaćene. Međutim, pitanje o kojem bi valjalo raspravljati glasi: Da li laganje u potpunosti i samo po sebi spada u velike grijehe, ili se tek po potpadanju u neku od drugih kategorija grijeha i u posebnim slučajevima ubraja u velike grijehe?

Šejh Ensari, Bog mu se smilovao, te moj veliki profesor Imam Homeini, k.s., kazali su:”Iz predaja se pouzdano razumije toliko da određene vrste laži, kao naprimjer, laganje o Bogu i Poslaniku, s.a.v.a., i njegovoj porodici, mir neka je s njima, lažno svjedočenje, potvora (ukoliko bude jedan od primjera laži), objeda, islamskopravna odluka donesena bez potrebnog znanja te laži koje izazivaju smutnju spadaju u velike grijehe, a sve ostale vrste laži smatraju se malim grijesima.[16] Osim u slučaju da laž, usljed ponavljanja, postane navika i druga priroda, na način da primjeri laži proisteknu iz čovjekovih svojstava i naravi. U takvom slučaju, smatrat će se velikim grijesima, ali ne zbog istrajavanja i ponavljanja, kao što je to slučaj sa ostalim malim grijesima, nego iz obzira prema činjenici da u ovom slučaju laž spada u okvir jedne duševne osobine i poroka.”[17]

Ono što su ova dvojica velikana kazali predstavlja jedno islamsko pravno istraživanje, koje na svom mjestu zaslužuje pažljivo i pomno razmatranje, ali je sada izvan okvira naše rasprave. Ipak, ne smije se zanemariti sljedeća moralna poenta: da je laž sa gledišta morala apsolutno ogavna i odvratna, i da je se, osim u slučaju nužde, treba najozbiljnije kloniti. Svakako, ne može se reći da su ogavnost i grijeh laži isti i jednaki u svim njenim primjerima i vrstama, ali se, uprkos tome, laž ne može porediti sa nekim malim grijesima niti se može ubrojati u oprostive grijehe i one preko kojih se može preći. Jer iz tog razloga što se po svojoj prirodi i biti kosi sa stvarnošću i uvjerenjem govornika te je ujedno i pokazatelj njegove dvoličnosti i licemjerstva, laž je sa gledišta morala veliki i neoprostivi grijeh.

Prema tome, kako dvojenje ove dvojice velikana u pogledu svrstavanja nekih primjera laži ne bi dovelo toga da se čovjek osmjeli i pogriješi, pa da u uobičajenim prilikama laž protumači malim grijehom te svoja usta njome zagadi, malo po malo se privikavajući na laganje, laži se – ma koliko ona sićušna bila – treba u potpunosti kloniti i ne treba dozvoliti da se njome gazi svijetla i nebeska ličnost čovjeka, jer je duhovno putovanje nije moguće putovati uz laž i prevaru.

f)  Psihički uzrok laganja je kompleks manje vrijednosti. Na ovu činjenicu bi u psihologiji morala trebalo obratiti naročitu pažnju. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže: “Lažljivac ne laže, osim iz svoje niskosti.”[18]

Sada vam skrećemo pažnju na ajete i predaje koje govore o pokuđenosti grijeha.

 

Laž sa kur'anskog stanovišta

U Kur'anu Časnom, laž i obmana se svrstavaju u red pripisivanja Bogu druga, pa se kaže:

فَاجْتَنِبُوا الرِّجْسَ مِنَ الْأَوْثَانِ وَاجْتَنِبُوا قَوْلَ الزُّورِ

…Pa klonite se pogani kumira i klonite se govora neistinita. (El-Hadždž, 30)

·         Lažljivac nema vjerovanja:

Kur'an Časni smatra da lažljivci ne vjeruju i svrstava ih u red nevjernika i poricatelja Božijih znakova, pa kaže:

إِنَّمَا يَفْتَرِى الْكَذِبَ الَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ بِآيَاتِ اللهِ وَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَاذِبُونَ

Laži izmišljaju samo oni koji u znakove Božije ne vjeruju i oni su ti koji lažu. (En-Nehl, 105)

·         Laž je razvrat:

Na drugom mjestu Uzvišeni Bog spominje laž kao “razvrat” i kaže:

فَلاَ رَفَثَ وَلاَ فُسُوقَ وَلاَ جِدَالَ فِي الْحَجِّ

…Pa nema snošaja ni razvrata, niti svađe na Hadždžu…(El-Bekare, 197)

·         Lišavanje Božije upute:

U Kur'anu stoji:

إِنَّ اللَّهَ لَا يَهْدِى مَنْ هُوَ كَاذِبٌ كَفَّارٌ

…Bog uistinu neće uputiti onoga ko laže i nevjernik je. (Ez-Zumer, 3)

I još stoji:

إِنَّ اللَّهَ لَا يَهْدِى مَنْ هُوَ مُسْرِفٌ كَذَّابٌ

…Bog uistinu neće uputiti onoga ko je rasipnik i lažljivac. (El-Mu'min, 28)

·         Lažljivac je daleko od Božije milosti:

U ajetu o međusobnom prizivanju prokletstva kao i drugim ajetima o prokletstvu lažljivci su Bogom prokleti. U kazanom ajetu stoji:

فَنَجْعَل لَّعْنَةُ اللهِ عَلَى الْكَاذِبِينَ

…Pa ćemo prizvati prokletstvo Božije na one koji laži govore! (Ali Imran, 61)

A u ajetu o proklinjanju stoji:

أَنَّ لَعْنَتَ اللَّهِ عَلَيْهِ إِن كَانَ مِنَ الْكَاذِبِينَ

…Neka ga prokletstvo Božije pogodi ako laže! (En-Nur, 7)

Iako ovi ajetu nisu opće naravi i premda da su objavljeni u povodu posebnih slučajeva laganja, ipak, svi zajedno navješćuju da će lažljivac skončati u prokletstvu Božijem.

Uzimajući u obzir činjenicu da su jezikom Objave na lašca prizvani Božije prokletstvo i kletva ljudi, nije na odmet ukratko objasniti neke primjere i osobenosti prokletstva. Neka ovo pojašnjenje bude opomena vjernicima, kako bi više pazili na svoj jezik.

·         Šta je prokletstvo?

O značenju riječi lan (proklinjanje) Ragib Isfahani kaže:

“Proklinjanje je protjerivanje i udaljavanje zbog srdžbe. Proklinjanje od strane Boga Uzvišenog predstavlja kaznu na Onom te prekidanje Njegove pomoći i milosti na Ovom svijetu, dok proklinjanje od strane čovjeka predstavlja njegovo prizivanje propasti na druge.”[19]

          Pitanje:

Kakva nesretna sudbina čeka onoga koga Bog prokune?

          Odgovor:

Na ovo pitanje Kur'an časni daje jasan i uvjerljiv odgovor:

وَمَن يَلْعَنِ اللهُ فَلَن تَجِدَ لَهُ نَصِيرًا

…Onome koga Bog prokune nećeš nikakva pomagača naći. (En-Nisa’, 52)

Na drugom mjestu kaže:

وَمَن يَحْلِلْ عَلَيْهِ غَضَبِى فَقَدْ هَوَى

…A koga snađe srdžba Moja – propao je! (Taha, 81)

Kao što ćemo u nastavku rasprave kazati, lažljivac spada u najjasnije i najzornije primjere onih na koje će se sručiti Božija srdžba.

·         Ko su oni koji su prokleti?

Uzvišeni Bog u Kur'anu Časnom proklinje mnoge pojedince i skupine, a lažljivac je jedan od njih.

1.      Licemjeri:

Prvu skupinu prokletih u Kur'anu čine licemjeri, jer Bog kaže:

وَعَدَ اللهُ الْمُنَافِقِينَ وَالْمُنَافِقَاتِ وَالْكُفَّارَ نَارَ جَهَنَّمَ خَالِدِينَ فِيهَا هِىَ حَسْبُهُمْ وَلَعَنَهُمُ اللهُ وَلَهُمْ عَذَابٌ مُّقِيمٌ

Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Bog obećava vatru džehennemsku u kojoj će vječno biti – ona im je dovoljna! Bog ih je prokleo, i njih čeka patnja neprekidna. (Et-Tevbe, 68)[20]

2.      Mnogobošci:

Drugu skupinu čine mnogobošci o kojima se kaže:

وَيُعَذِّبَ الْمُنَافِقِينَ وَالْمُنَافِقَاتِ وَالْمُشْرِكِينَ وَالْمُشْرِكَاتِ الظَّانِّينَ بِاللَّهِ ظَنَّ السَّوْءِ عَلَيْهِمْ دَائِرَةُ السَّوْءِ وَغَضِبَ اللَّهُ عَلَيْهِمْ وَلَعَنَهُمْ وَأَعَدَّ لَهُمْ جَهَنَّمَ وَسَاءَتْ مَصِيرًا

I da kazni licemjere i licemjerke i mnogobošce i mnogoboškinje koji o Bogu zlo misle – neka zlo njih snađe! Bog se na njih rasrdio i prokleo ih i Džehennem im je pripremio, a grozno je on boravište! (El-Feth, 6)

3.      Nevjernici:

Treću skupinu Bogom prokletih čine nevjernici, a o njima se kaže:

إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا وَمَاتُوا وَهُمْ كُفَّارٌ أُولَئِكَ عَلَيْهِمْ لَعْنَةُ اللهِ وَالْمَلآئِكَةِ وَالنَّاسِ أَجْمَعِينَ

Oni koji ne vjeruju i koji kao nevjernici umru – oni su, doista, ti nad kojima je prokletstvo Božije i meleka i ljudi svih. (El-Bekare, 161)[21]

4.      Oni koji čine zlo na Zemlji:

Četvrta skupina su oni koji čine zlo na Zemlji, a o njima se kaže:

وَالَّذِينَ يَنقُضُونَ عَهْدَ اللَّهِ مِن بَعْدِ مِيثَاقِهِ وَيَقْطَعُونَ مَآ أَمَرَ اللهُ بِهِ أَن يُوصَلَ وَيُفْسِدُونَ فِى الأَرْضِ أُوْلَئِكَ لَهُمُ اللَّعْنَةُ وَلَهُمْ سُوءُ الدَّارِ

A oni koji Bogu dati zavjet krše nakon što su se njime čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Bog naredio da se povezuje, i zlo na Zemlji čine – oni su ti kojima prokletstvo pripada i najgore prebivalište! (Er-Ra'd, 25)

5.      Jevrejski narod:

Petu skupinu čini narod jevrejski, i o njegovim pripadnicima se kaže:

وَقَالَتِ الْيَهُودُ يَدُ اللَّهِ مَغْلُولَةٌ غُلَّتْ أَيْدِيهِمْ وَلُعِنُواْ بِمَا قَالُواْ

Jevreji govore: “Božija ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! (El-Ma'ide, 64)

6.      Otpadnici od vjere:

U šestu skupinu prokletih spadaju otpadnici od vjere (oni koji prime islam i potom ga napuste), i o njima se govori:

كَيْفَ يَهْدِى اللهُ قَوْمًا كَفَرُواْ بَعْدَ إِيمَانِهِمْ وَشَهِدُواْ أَنَّ الرَّسُولَ حَقٌّ وَجَاءَهُمُ الْبَيِّنَاتُ وَاللهُ لاَ يَهْدِى الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ ۝ أُوْلَـئِكَ جَزَآؤُهُمْ أَنَّ عَلَيْهِمْ لَعْنَةَ اللهِ وَالْمَلآئِكَةِ وَالنَّاسِ أَجْمَعِينَ

Kako da Bog uputi one koji su nevjernici postali, nakon što su uzvjerovali i nakon što su posvjedočili da je Poslanik istina, a pruženi su im i dokazi jasni?! – Bog neće uputiti narod nepravedni.Kazna im je prokletstvo Božije i meleka i ljudi svih. (Ali Imran, 86–87)

7.      Šejtan:

Šejtan također spada u one koji su izgnani iz okrilja Božije milosti i proklinje se na više mjesta u Kur'anu. Uzvišeni Bog kaže:

إِن يَدْعُونَ مِن دُونِهِ إِلاَّ إِنَاثًا وَإِن يَدْعُونَ إِلاَّ شَيْطَانًا مَّرِيدًا ۝ لَّعَنَهُ اللهُ

Oni mimo Njega samo kumire dozivaju, a ne dozivaju nikog do šejtana-prkosnika,Bog ga prokleo!… (En-Nisa’, 117-118)

Na drugom mjestu On se obraća šejtanu riječima:

وَإِنَّ عَلَيْكَ لَعْنَتِى إِلَى يَوْمِ الدِّينِ

Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti! (Sad, 78)

Zatim opet:

وَإِنَّ عَلَيْكَ اللَّعْنَةَ إِلَى يَوْمِ الدِّينِ

Prokletstvo će te pratiti do Dana sudnjeg! (El-Hidžr, 35)

8.      Oni koji vrijeđaju Boga i Poslanika:

U skupinu onih koje je Bog prokleo spadaju i oni koji vrijeđaju Boga i Poslanika, a Kur'an o njima kaže:

إِنَّ الَّذِينَ يُؤْذُونَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ لَعَنَهُمُ اللَّهُ فِى الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ وَأَعَدَّ لَهُمْ عَذَابًا مُّهِينًا

One koji Boga i Poslanika Njegova vrijeđaju Bog je i na Ovom i na Onom svijetu prokleo, i ponižavajuću im patnju pripremio. (El-Ahzab, 57)

9.      Lažljivci:

Još jednu skupinu Bogom prokletih ljudi čine lažljivci (već smo naveli ajete koji o njima govore). U ovim ajetima, lažljivci se svrstavaju u red skupina kao što su nevjernici, mnogobožci, licemjeri, oni koji na Zemlji zlo čine, Jevreji, otpadnici, i oni koji vrijeđaju Boga i Poslanika, i sama ta činjenica dovoljno govori o težini toga grijeha. Ipak, neki ljudi, nažalost, olahko se odnose prema tom grijehu, još uvijek ne shvatajući istinu u potpunosti. Kada bi dobro promislili o navedenim ajetima, shvatili bi da je sa kur'anskog gledišta laž veoma ružna i odvratna, toliko da je u stanju sunovratiti čovjeka sa njegovog visokog ljudskog i nebeskog položaja i strpati ga u red šejtana. Kamo sreće da ljudi počnu slijediti svjetla nebeska učenja Kur'ana te da se u svjetlu njihove upute oslobode zablude, ali…

 

Laž sa gledišta predaja

Nakon što smo iz Kur'ana Časnog naveli nekoliko ajeta koji govore o pokuđenosti laži, prilika je da navedemo i nekoliko predaja koje se bave istim pitanjem.

 

Laž je odmah iza pripisivanja Bogu druga

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Da vas o obavijestim o grijesima najvećim: to su pripisivanje Bogu druga, iskazivanje neposlušnosti prema roditeljima, i govorenje neistine, tj. laganje.”[22]

 

Laž – ključ svih grijeha

Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

“Sva djela ružna stavljena su u jednu kuću, a ključ njen laž čini.”[23]

 

Laž je gora od opojnog pića

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Uistinu je Bog Uzvišeni stavio na zlo katance, i ključevima tih katanaca učinio je piće opojno, a laž je gora od opojnog pića.”[24]

 

Laž razara vjerovanje

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Laž uistinu razara vjerovanje.”[25]

 

Laž i sramota

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Laž obeščašćuje.”[26]

 

Laž nije u saglasju sa vjerovanjem

“Od Imama Rize se prenosi da je rekao: ‘Upitali su Poslanika Božijeg, s.a.v.a.: Da li vjernik može biti strašljivac? On je rekao: ‘Može.’ – ‘A može li biti tvrdica?’ – upitaše ga. ‘Može’ – reče on. ‘I lažljivac?’ – upitaše još. ‘Ne!’ – odgovori.”[27]

 

Lažljivac je prognan iz okrilja Božije milosti

Imam Sedžad, mir neka je s njim, moleći kazuje:

“Ili si me možda našao od onih koji lažu, pa si me odbacio.”[28]

 

Lažljivac zaslužuje prokletstvo meleka

U predaji od Poslanika, s.a.v.a., stoji da je kazao:

“Kada vjernik bez ikakvog opravdanja slaže, prokune ga sedamdeset hiljada meleka te iz srca njegova izađe smrad koji do Prijestolja dosegne, pa onda ga prokunu i oni koji Prijestolje nose.”[29]

 

Laž je znak licemjerstva

Poslanik Božiji, s.a.v.a., kaže:

“Onaj ko bude imao sljedeće tri osobine licemjer je, makar postio i klanjao i tvrdio da je musliman: ko kada govori, laže, kada obeća, iznevjeri, i kada mu se povjeri, izda.”[30]

 

Laž je najgora kamata

Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao je:

“Najgora kamata je laž.”[31]

 

Laž je najgora bolest

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

“…A bolest laganja je bolest najgora.”[32]

 

Lišenost noćnog namaza

Jedan od grijeha koji čovjeka lišavaju uspjeha u obavljanju noćnog namaza je laganje. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Uistinu, čovjek laž izrekne, pa time namaza noćnog lišen bude.”[33]

 

Čovjekova opskrba u odnosu na laž

Poslanik Božiji, s.a.v.a., je rekao:

“Laž umanjuje opskrbu.”[34]

 

Laž donosi zaboravnost

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

Uistinu, jedna od stvari kojom Bog odmaže lažljivcima jeste zaborav.”[35]

 

Sažetak rasprave

Iz svega onoga što smo iznijeli da se zaključiti da laž spada u štete koje nanosi jezik i koje razaraju vjerovanje. Upravo laž lišava čovjeka Božije milosti i na Ovom i na Onom svijetu te ruši njegov ugled u društvu. Laž uništava povjerenje koje čovjek uživa u svojoj društvenoj zajednici, a u samom društvu izaziva bolest licemjerstva. Posebno je zanimljiva činjenica koja se prenosi u predajama, a koja kože da je osnovni uzrok laganja osjećanje niže vrijednosti, što zapravo govori o psihičkoj pozadini ovog pitanja, na što se, kao na psihologiju morala, i ukazuje u govorenju Bezgrješnih, mir neka je s njima.

Još jedna važna napomena

Pored toga što se sam treba kloniti laganja, čovjek se mora uzdržati i od druženja sa lažljivcima. Obratite pažnju na nekoliko predaja koje govore o tome:

“Od Imama Sadika, mir neka je s njim, se prenosi da je rekao: ‘Kada bi se Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, popeo na govornicu, govorio bi: ‘Musliman se treba kloniti prijateljevanja sa trojicom: sa bestidnim razvratnikom, sa budalom i sa lažljivcem. (…) Što se lažljivca tiče, zaista ti život s njim neće prijati. On će prenositi riječi tvoje, i donositi ti riječi tuđe. Kad kod bude jednu priču iscrpio, nadopunit će je drugom sličnom, dotle da će i istinu govori, ali mu se neće vjerovati. Ljude će jedne s drugima zavaditi i mržnju u grudima njihovim zasijati. Čuvajte se zato Boga Uzvišenog i brinite za sebe.'”[36]

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Ne druži se i ne prijateljuj s četvoricom: budalom, tvrdicom, strašljivcem i lažovom. Što se lažova tiče, on i kada istinu govori, ne vjeruje mu se.”[37]

Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, obraćajući se Imamu Hasanu, mir neka je s njim, rekao je:

“Pazi se prijateljevanja sa lažljivcem, jer on je uistinu poput fatamorgane: daleko ti bliskim predstavlja, a blisko dalekim.”[38]

 

Zaključak rasprave

Iz svega onoga što smo kazali zaključuje se da druženje i prijateljevanje s pokvarenim osobama (od kojih je jedna i lažljivac), htjeli mi to ili ne, ostavlja na čovjeka ružan i neželjen trag. Tako Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Ne druži se sa zlim, jer narav tvoja će od naravi njegove zla poprimiti, a da to i ne primijetiš.”[39]

Prema tome, prilikom odabira prijatelja treba biti krajnje pažljiv, jer nije svako dostojan prijateljstva, budući da prijatelj i drug imaju utjecaja na sva životna pitanja čovjeka, i kako god dobar prijatelj potiče čovjeka da čini dobro, tako ga loš i zabludjeli prijatelj gura u propast.

Drugim riječima, prijatelj i drug utječu na čovjekovu ćud, govor, postupanje i ponašanje, čak i na njegovo vjerovanje, a da on sam nije toga ni svjestan. Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Čovjek je u vjeri svoga prijatelja i druga.”[40]

A poslanik Sulejman kaže:

“Ni o jednom čovjeku nikakav sud ne donosite, sve dok ne vidite s kime se druži, jer čovjek se uistinu poznaje po sebi sličnima i drugovima svojim, i svrstava se među drugove i prijatelje svoje.”[41]

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže u jednoj predaji:

“Kada vam se u pogledu nekoga javi sumnja i ne znate koje je vjere, pogledajte onda drugove njegove: pa ako oni budu pripadnici vjere Božije, i on je u vjeri Božijoj, a ako budu u nekoj drugoj vjeri mimo Božije, onda ni on nema udjela u vjeri Božijoj.”[42]

Ukoliko čovjek u ovoj važnoj stvari – tj. u odabiru prijatelja – ne bude pažljiv i oprezan, na Sudnjem danu (koji Uzvišeni Bog naziva danom žalosti[43]) gristi će svoje prste od žalosti, govoreći: ”Eh kamo sreće da toga i toga za prijatelja nisam uzimao. Tako u Kur'anu stoji:

وَيَوْمَ يَعَضُّ الظَّالِمُ عَلَى يَدَيْهِ يَقُولُ يَا لَيْتَنِى اتَّخَذْتُ مَعَ الرَّسُولِ سَبِيلًا ۝ يَا وَيْلَتَى لَيْتَنِى لَمْ أَتَّخِذْ فُلَانًا خَلِيلًا ۝ لَقَدْ أَضَلَّنِى عَنِ الذِّكْرِ بَعْدَ إِذْ جَاءَنِى وَكَانَ الشَّيْطَانُ لِلْإِنسَانِ خَذُولًا

Na Dan kada nepravednik prste svoje bude grizao govoreći: “Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao,kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo,on me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je priopćen bio!” – a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu. (El-Furkan, 27-29)

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Ko se druži sa drugom zlim neće ostatizdrav.”[44]

Iz tog razloga čovjek se treba kloniti druženja sa nečistim osobama, a ukoliko je, ne daj Bože, zapao u takvo društvo, mora, dok još ima ikakvu priliku, iskoristiti vrijeme i udaljiti se od njih.

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Samed Jelešković



[1] Neki tumači Kur'ana smatraju da se zamjenica hu odnosi na Boga, a ne na Kur'an, te bi u tom slučaju prijevod ajeta glasio: …da je On istina… (Prim. prev.)

[2] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 126.

[3] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 50.

[4] O ovome vidi u poglavlju Ispunjavanje zavjeta i dogovora.

[5] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, poglavlje 138, predaja 9, str. 573.

[6] Usul-e Kafi, sv. 2, str. 338.

[7] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 74, str. 88.

[8] Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 11, 34.

[9] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, str. 577.

[10] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 258.

[11] Isto, sv. 75, str. 374.

[12] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 100.

[13] Isto.

[14] Isto.

[15] Mustedreku-l-vesa'il, Mu'essese-je Ali-l-bejt, sv. 9, str. 85, ”Kitabu-l-hadždž”; Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, str. 573, ”Kitabu-l-hadždž”, predaja 9.

[16] Šejh Ensari, Mekasib muharreme, Imam Homeini, Mekasib muharreme, sv. 2, str. 72.

[17] Moglo bi se reći da se istrajnost u malim grijesima ubraja u velike grijehe također zato što ona otkriva čovjekovu skrivenu pokvarenost i njegovu nepokornu i neposlušnu dušu. Prema tome, ne preostaje nikakva razlika između između laži i drugih grijeha.

[18] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 100; Šejh Mufid, Ihtisas, str. 232.

[19] El-Mufredat fi gribi-l-Kur'an, riječ la'n.

[20] Licemjeri se također proklinju u surama El-Feth, 6. i El-Ahzab, 61.

[21] Sličan sadržaj se nalazi i u surama el-Ahzab, 64. i et-Tevbe, 68. ajet.

[22] Džami'u-s-se'adat, sv. 2, str. 322.

[23] Isto, str. 323; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 236, uz neznatne razlike.

[24] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, str. 572; Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 3, str. 339.

[25] Isto, predaja 4; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 247.

[26] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 100.

[27] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 8, str. 573;Džami'u-s-se'adat, sv. 2, str. 322.

[28] Mefatihu-l-dženan, “Do'a-je Ebu Hamze”.

[29] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 100; Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 474; Džami'u-s-se'adat, sv. 2, str. 322.

[30] Mehidždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 238; Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 11, str. 269.

[31] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 100; Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 473; Men la jahduruhu el-fekih, sv. 4, str. 272.

[32] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 100.

[33] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 473.

[34] Džami'u-s-se'adat, sv. 2, str. 322.

[35] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 69, str. 251.

[36] Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 1, str. 639.

[37] Hisal-e Saduk, sv. 1, predaja 89, str. 226.

[38] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 38.

[39] Ibn Ebi Hadid, Šerh Nehdžu-l-belaga, sv. 20, izreka 147, str. 272.

[40] Usul-e Kafi, sv. 2, predaja 10, str. 642.

[41]Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 71, str. 188; Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 62.

[42] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 71, str. 197.

[43] I opomeni ih danom žalosti… (Merjem, 39)

[44] Mustedreku-l-vesa'il, sv. 2, str. 65; Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 71, predaja 7, str. 191.

Pitanja i odgovori