Izbjegavanje tuđinaca

O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze ako pameti imate.

Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u cijelu Knjigu. Kad vas sretnu, govore: “Vjerujemo!” – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: “Umrite od muke!” Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije.

Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakvo zlo, obraduju mu se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.[1]

1. Na koga se misli kad se kaže prisan prijatelj s kojim dijelimo tajne?

Riječ betane (بطانه) dolazi od riječi “unutrašnjost i unutrašnje” (بطن و باطن) i označava unutarnju odjeću. Suprotna tome je riječ zehare (ظهاره), koja označava vanjsko rublje ili vanjsku odjeću. Isto tako, za postavu odjeće se kaže betane (بطانه), jer se ne vidi izvana.

Također, riječ betane (بطانه)koristi se za prisnoga prijatelja kojem odajemo svoje tajne, zbog toga što je on upoznat sa našom nutrinom. Drugim riječima, on je našao put do naše unutrašnjosti i upoznao se sa našim tajnama.

Prema tome, betane označava bliskog prijatelja kojem povjeravamo svoje tajne. To je osoba koja se upoznaje sa onim što je u našoj nutrini i sa našim tajnama.

U 100. ajetu sure Ali ‘Imran, koji počinje riječima: O vi koji vjerujete..., zabranjuje se pokoravanje sljedbenicima Knjige (kršćanima i jevrejima), kao i ljubav prema njima i prijateljevanje s njima. Moguće se pokoravati nekome iz neke koristi, ali ne i iz ljubavi. Također je moguće da se stvori ljubav i vezanost, ali ne smije biti nikakvog slijeđenja. Stoga Kur'an zabranjuje obje vrste prisnosti, te pritom pojašnjava razloge tih zabrana.

2. Na koga se odnose riječi oni koji nisu vaši i s kojima je zabranjeno prijateljevanje?

Mada se povod objave gore navedenog ajeta odnosi na sljedbenike Knjige ili kitabije, a prethodni ajeti na neki način imaju vezu sa kitabijama, nema nikakvog razloga da se ovaj ajet ograniči samo na njih, već on obuhvata sve neprijatelje. Naravno, jedna skupina sljedbenika Knjige je predstavljala jasan i opipljiv primjer navedenog ajeta, premda i danas muslimani najviše štete trpe od nekih sljedbenika Knjige.

Upravo to što se u ajetu kaže oni koji nisu vaši (مِّن دُونِكُمْ), a ne kaže se sljedbenici Knjige (من أهل الکتاب) ili, pak, licemjeri (من أهل النفاق), govori o općenitosti ajeta i on se odnosi na svaku tuđinsku skupinu koja nam ne pripada.

U izrazu oni koji nisu vaši (مِّن دُونِكُمْ) razlog zabrane prijateljevanja pojašnjava se na jedan veoma nenametljiv način – da oni nisu naši. Dovoljna je činjenica da oni ne pripadaju nama, pa da im ne povjeravamo tajne i da naši odnosi s njima budu pod nadzorom.

3. Šta znači rečenica: Oni vam samo propast žele?

Riječi la je'lunekum (لَا يَأْلُونَكُمْ) javljaju se u značenju “ne posustajati i u potpunosti ispunjavati”.

Riječ habal (خبال) javlja se značenju “pokvarenost i zlo” i to uglavnom označava one pokvarenosti koje se odražavaju na ljudski razum, pa se i za mentalnu bolest upotrebljava ista ova riječ.

Značenje ovog ajeta govori da neprijatelj ne preza ni od kakvog zla i pokvarenosti kako bi izazvao misaono zastranjenje i razilaženje. Također se ne ustručava ni od kakvog djelovanja i zalaganja kako bi vas upropastio.

Zanimljiva činjenica u ovoj kratkoj rečenici je ta da ljudi veoma brzo zapažaju izvanjske i materijalne štete i brzo se tome suprotstavljaju, dok intelektualne sumnje, slabljenje duha i spoznajnih temelja manje privlače pažnju. Veoma mali broj ljudi shvaća dubinu ove tragedije, kao što je malo i onih koji su svjesni težine pretrpljenih oštećenja. Upravo zbog toga, neprijatelji se koriste ovim sredstvima i uglavnom nastoje izazvati ideološke i intelektualne sumnje.

4. Kako se ispoljava mržnja i zloba u nečijem govoru?

Riječ bugd (بغض) javlja se u značenju mržnja i zloba, a nasuprot ovoj riječi imamo ljubav i nježnost. Riječ bagda’ (بغضاء) također se javlja u značenju velike mržnje i neprijateljstva. Možda je slabiju mržnju i neprijateljstvo moguće sakriti, međutim, duboko neprijateljstvo i jaku mržnju, zbog njihove nakupljenosti, nije moguće sakriti jer oni u nekim prilikama izbiju na površinu i obznanjuju se kroz neke pokazatelje.

Pod pojmom efvah (أفواه) u ovom ajetu se misli na ton govora neprijatelja. Pored toga što njihov govor između redova može ukazivati na neprijateljstvo i mržnju, čak i njihov način govora, kao npr. poseban ton, mogu ukazivati na znakove neprijateljstva.

Jedna od slabosti ljudi je i ta da, kada se zagriju u govoru, nesvjesno između redova predočavaju jedan dio skrivenih stvari iz srca, tako da oštroumni i pronicljivi sagovornici iz ovih malih jezičkih pogreški mogu razumjeti velike stvari.

Ovaj ajet nas upozorava da ćemo, ukoliko dobro obratimo pažnju i ozbiljnije promislimo o govoru tuđinaca, uočiti znakove neprijateljstva i mržnje. Naravno, ono što je nataloženo u njihovim srcima dosta je veće od onoga što izgovaraju:

وَمَا تُخْفِى صُدُورُ‌هُمْ أَكْبَرُ‌

A još je gore ono što kriju njihova prsa.[2] 

Najčešće se ono što je skriveno u nutrini ljudi ispoljava govorom. Stoga se u tu svrhu koristi usmeni iskaz. Jasno je da se ovim želi ukazati da uglavnom biva tako, ali je sigurno da je i pisani iskaz obuhvaćen. Oni, također, između redova svojih napisa ostavljaju trag neprijateljstva i mržnje, pa čak i sam način gledanja neprijatelja, uz govor i pisanje, u pojedinim primjerima može govoriti o njihovoj mržnji i neprijateljstvu prema vjernicima.

5. Šta je uzrok neprijateljstvu i zlobi prema vjernicima?

Najveća teškoća koju iman vjernika stvara neprijateljima ogleda se u sprječavanju da ovladaju životima, imecima i bogatstvima islamskih društava te onemogućavanju neprijateljima da iskorištavaju ogromna ekonomska i politička dobra.

Kada Kur'an otvoreno poručuje vjernicima da nemaju pravo ni na jednom polju djelovanja prihvatiti vlast stranaca i neprijatelja:

وَلَن يَجْعَلَ اللَّـهُ لِلْكَافِرِ‌ينَ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ سَبِيلًا 

 A Allah neće dati priliku nevjernicima da (nadvladaju) vjernike.[3]

Jasno je da nevjernici osjećaju da su tako izgubili ogromna bogatstva i koristi te im srca tako bivaju ispunjena velikom mržnjom i neprijateljstvom prema vjernicima.

Materijalisti su ljudi koji svim sredstvima žele ovladati različitim dijelovima Zemljine kugle i to uz pomoć vladavine tjelesnih prohtjeva stvara jedino tiraniju i stranački fanatizam.[4]

Vjernici, zbog svojih izuzetno važnih obaveza kao što su “poricanje i klonjenje taguta”, ne mogu biti uz materijaliste niti se smiju pokoriti njihovoj vlasti. Upravo od ove tačke nastaju sukobi, a neodvojivi dio sukoba su mržnja, zloba i neprijateljstvo.

Oni koji se ne pokoravaju Bogu neizbježno će se pokoravati strastima i upravo zbog toga se, nasuprot vjernika, nalaze sljedbenici strasti:

أَفَرَ‌أَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَـهَهُ هَوَاهُ

Nisi li vidio onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo?[5]

Vjernici ne mogu svjedočiti širenju korova strasti niti nezainteresirano prolaziti pored prizora rušenja temelja morala. Neizbježno je to da će se oni suočiti sa sljedbenicima strasti i djelovat će na iskorjenjivanju i najsitnije pokvarenosti. Na taj način će stati ispred njihove odanosti Ovom svijetu i ispriječiti se pred odavanjem užicima i razuzdanosti. Jasno je da takvo što neće biti ugodno onima koji ne znaju za Boga i u njihovim srcima će razbuktati plamen mržnje i neprijateljstva.

Zavist je jedna od nepoželjnih osobina duše, koja se veoma brzo razvija na tlu nevjerstva i licemjerja, a neprijateljstvo i mržnja predstavljaju gorke i otrovne plodove zavisti. Prema tome, čudno bi bilo da neprijatelji vjernika prema njima ne gaje mržnju i neprijateljstvo.

U nekoliko kur'anskih ajeta se ukazuje na zavist protivnika:

وَدَّ كَثِيرٌ‌ مِّنْ أَهْلِ الْكِتَابِ لَوْ يَرُ‌دُّونَكُم مِّن بَعْدِ إِيمَانِكُمْ كُفَّارً‌ا حَسَدًا مِّنْ عِندِ أَنفُسِهِم

Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zavisti svoje.[6] 

Neprijatelji vjernika, kako sljedbenici Knjige tako i licemjeri i nevjernici, su zajedno u zaštiti šejtana:

إِنَّا جَعَلْنَا الشَّيَاطِينَ أَوْلِيَاءَ لِلَّذِينَ لَا يُؤْمِنُون 

Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.[7]

Sasvim je očigledno neprijateljstvo i mržnja između šejtana i ljudi, posebno onih koji ne prihvataju njegovo zaštitništvo, a razlog toga je jasan:

قَالَ رَ‌بِّ بِمَا أَغْوَيْتَنِى لَأُزَيِّنَنَّ لَهُمْ فِى الْأَرْ‌ضِ وَلَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ

Gospodaru moj – reče – zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i sve ću ih zavesti.[8] 

U skladu s tim, neprijateljstvo štićenikā šejtana prema vjernicima je sasvim prirodno, jer su to naslijedili od svog zaštitnika.

6. Šta tjera vjernike da se druže sa neprijateljima?

Vjernici zahvaljujući čistoti srca i odsustvu zlobe i mržnje naglašavaju ljubav, iskrenost i bliskost. Oni se prema svima odnose s ljubavlju i nježnošću i, sve dok se ne potvrdi suprotno i dok se u neprijateljstvo drugih osoba ne osvjedoče, oni slijede takav pravac. Također, sve ljude gledaju blagonaklono tako da uistinu predstavljaju izraz Božije milosti prema svim stvorenjima. Prema tome, ljubav i naklonost prema ljudima koji čuvaju svoju vanjštinu i koji iskazuju vjerovanje su prirodni i ubrajaju se u lijepe osobine vjernika.

Međutim, ono što je pokuđeno i upitno je ljubav i bliskost koje nastaju nakon što se razotkrije nečije licemjerje i objelodani nutrina puna mržnje i neprijateljstva. Ovdje dolazi do izražaja stepen odricanja i suprotstavljanja, jer će inače vjerovanje biti izloženo opasnostima. Ukoliko se vjernik prilikom suočavanja sa velikom kušnjom ne bude u stanju odreći njene privlačnosti, pokazat će slabost i upropastiti svoj iman.

Možda se ovdje pod ljubavlju i naklonošću misli na uobičajene obrasce ljubavi koji se javljaju među ljudima, a ni vjernici na početku svog duhovnog puta nisu čisti od ove vrste ljubavi. Primjer toga su naklonosti koje se javljaju kao posljedica komšijskih odnosa i porodičnih posjećivanja. Tu se ubrajaju i naklonosti između radnika i upravnika, kolega na radnom mjestu, ili, pak, naklonosti koje se javljaju u slučaju kada nam neka osoba pomogne da se riješimo neke velike brige itd.

U takvim slučajevima ljubav i naklonost predstavljaju sasvim prirodnu pojavu i tu nema potrebe za prigovorima. Međutim, ono što je upitno je nastavak prijateljstva nakon što se uoče znaci neprijateljstva i pojave određene pretpostavke za suočavanje.

Neprijatelji, bilo da su u redovima sljedbenika Knjige, licemjera ili, pak, nevjernika, također posjeduju određene osobine koje nas privlače. Čak i ukoliko u unutrašnjosti nemaju ništa dobro, oni nastoje uljepšati svoju vanjštinu. Znanje i stručnost, vještine i naprednost, mnogobrojne mogućnosti i ukrasi, red, čistoća i sređenost, neiskreno dobročinstvo i humanizam, učestvovanje u dobrotvornom radu, čak i zastupanje prava životinja, uvažavanje pravila lijepog govora, ponašanja i tome slično predstavljaju lijepe stvari koje privlače čak i vjernike, što predstavlja prepreku za uočavanje licemjerne i nevjerničke nutrine i zbilje određenih osoba.

U ovim ajetima, zbog gore navedenih privlačnosti, Bog upozorava na to da se čuvamo naklonosti prema neprijateljima i zaboravimo na njihovu nutrinu ispunjenu zlobom, a što bi imalo za posljedicu da sav islamski ummet padne u zamku neprijatelja.

Bog, kao Onaj koji poznaje ljudsku nutrinu i ono što je skriveno u srcima, obavještava vjernike da je ljubav između njih i neprijateljskih sila, odnosno onih koji im ne pripadaju, jednostrana. Ona, naime, dolazi samo od vjernika. Međutim, nevjernici, nasuprot njihovoj vanjštini i tvrdnjama, u svojim srcima nemaju ljubavi prema vjernicima i sve ono što u vezi s tim tvrde nije ništa drugo do laž.

Zahvaljujući ovoj vrsti Božijeg obavještavanja vjernici ostvaruju potpunu sigurnost i pouzdanost, poginju glavu Bogu koji kaže: Oni vas ne vole te ne dopuštaju da budu zarobljeni u obruč obmana dvoličnjačkog ophođenja neprijatelja i onih koji im ne pripadaju.

Poruka ovog ajeta je da ne treba poklanjati svoju ljubav onima koji je ne zaslužuju i koji na nju neće prikladno odgovoriti.

7. Šta podrazumijeva vjerovanje u cijelu Knjigu?

Ako se pod pojmom Kitab podrazumijevaju sve nebeske knjige, nema sumnje da vjernici vjeruju u sve nebeske knjige. S druge strane, ostali neke knjige – poput Kur'ana – poriču, a u neke vjeruju.

Ukoliko se pod pojmom Kitab misli na neku posebnu nebesku knjigu, onda to ima potpuno jasno značenje. Vjernici su oni koji vjeruju u cijelu Knjigu i sve što je objavljeno od Boga. Sljedbenici Knjige, pored toga što ne vjeruju u Kur'an, prema svojoj knjizi se odnose po izboru:

أَفَتُؤْمِنُونَ بِبَعْضِ الْكِتَابِ وَتَكْفُرُ‌ونَ بِبَعْضٍ

Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?[9] 

Licemjeri i oni čija su srca bolesna okreću se nejasnim ajetima Nebeske knjige kako bi izazvali nered i smutnju:

فَأَمَّا الَّذِينَ فِى قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ ابْتِغَاءَ الْفِتْنَةِ وَابْتِغَاءَ تَأْوِيلِهِ

Oni u čijim srcima je sumnja – željni smutnje i svoga tumačenja – slijede one što su manje jasni.[10]

Riječ kullihi može predstavljati izraz čiji je cilj potvrđivanje drugog stava – to je vjerovanje u cijelu Knjigu u odnosu na vjerovanje u dijelove Knjige – što se u 85. ajetu sure El-Bekare pripisuje sljedbenicima Knjige, a zasigurno se može odnositi i na neke iz islamskog ummeta.

Vjerovanje u cijelu Knjigu predstavlja pokazatelj iskrenosti vjere i znak je pokornosti Božijim propisima i zahtjevima dok, s druge strane, vjerovanje u neke dijelove i nevjerovanje u druge dijelove Knjige govori o slijeđenju strasti i suprotstavljanju Svetom tekstu, a također je pokazatelj sebičnosti i osjećanja manje vrijednosti.

Oni koji se prema Božijoj Knjizi odnose po izboru uistinu tragaju za nejasnim ajetima (mutešabih) kako bi na neki način opravdali svoje prohtjeve i poremećene stavove i strasti. Drugim riječima, oni ne žele slijediti Božiji govor i tom govoru se obraćaju samo kada im on, po njihovom mišljenju, donosi određenu korist. Ova osobina je veoma važna, zapravo je ključna za raspoznavanje neprijateljskih i stranih sila u liku prijatelja.

Ukoliko vjernici na prihvatljiv način spoznaju razliku između vjerovanja u cijelu Knjigu i vjerovanja u neke njene dijelove, i sami će doseći visoke stepene spoznaje. Time će steći i duboku spoznaju tuđinaca te će se zaštititi od opasnosti koje im od njih prijete.

8. Šta se misli kad se kaže dobro ili zlo koje zadesi vjernike?

Dobra i zla koja neprijatelji mogu razumjeti i prihvatiti su vidljivi materijalni uspjesi i neuspjesi. Ali, oni niti mogu razumjeti duhovna ostvarenja koja imaju vjernici niti mogu ispravno zamisliti te stvari. Također, oni ne mogu razumjeti niti duhovna zla i učinke griješenja. Prema tome, u navedenom ajetu se pod dobro i zlo misli na vidljive uspjehe i poraze koji se mogu razumjeti.

U skupinu dobara koja muče neprijatelje i one koji “nisu naši” svrstavaju se: privlačenje pojedinaca i skupina islamu, unutrašnje jedinstvo i zajedništvo muslimana, neučinkovitost zavjera s namjerom da se naruši unutrašnje jedinstvo muslimana, ekonomski napredak i samostalnost, širenje straha i bojazni u srcima neprijatelja, pobjeda u ratu i niz drugih uspjeha. Zla su sve one stvari koje su suprotne navedenom i koje neprijatelje čine veselim i radosnim.

9. Kako strpljenje i bogobojaznost štite vjernike od zla neprijatelja?

Sabur ili strpljenje označava otpornost i postojanost na putu robovanja Uzvišenom Allahu, a takvaluk ili bogobojaznost označava udaljavanje od Božijih zabrana, samonadzor u odnosu na došaptavanje duše koja navraća na zlo i šejtana koji u zabludu odvodi, kao i ispunjavanje svojih obaveza robovanja Bogu.

Nema sumnje da će islamski ummet, ukoliko u sebi bude stalno čuvao ove dvije osobine (ajet je izražen u obliku imperfekta,što ukazuje na stalnost), dostići takvu snagu i moć da nijedan neprijatelj neće moći probiti liniju njegove odbrane i veoma brzo će pasti u vodu svaki plan koji protiv njih skuje.

Ukoliko neka vojska izgubi duh otpora i strpljenje, bez obzira što posjeduje brojnu vojnu opremu zasigurno će doživjeti poraz, a posjedovanje te opreme neće riješiti nikakvu teškoću. Nasuprot tome, ukoliko izađu na bojno polje sa malo vojne opreme, a budu posjedovali jak moral i postojanost, pobjeda će im brzo stići. To su učinci strpljenja i postojanosti koji pobjeđuju ostale činioce, ostavljaju iza sebe sve uobičajene smišljene radnje i otvaraju nove puteve.

Bogobojaznost pospješuje oštroumnost i bolje razumijevanje stvarnosti:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَتَّقُوا اللَّـهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْ‌قَانًا

O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati, pa ćete istinu od neistine moći rastaviti.[11]

Također, bogobojaznost predstavlja izlaz iz svakog ćorsokaka i iz najtežih uvjeta:

وَمَن يَتَّقِ اللَّـهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَ‌جًا

A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći.[12]

Strpljive i bogobojazne osobe, uz pomoć sposobnosti razlučivanja istine od neistine i sposobnosti izlaska iz svih nepovoljnih prilika, nikada ne mogu podbaciti protiv neprijatelja – niti će se povući niti izgubiti u prašini neprijateljskih zavjera ili pasti u njihovu zamku.

Ovo Božije obećanje je ohrabrujuće i ugodno je za uši, tako da vjernici ne bi trebali biti zabrinuti zbog nedostataka vlastitih snaga i uplašeni zbog mnogobrojnosti neprijatelja i mnoštva mogućnosti koje oni posjeduju. Također, cilj navedenog je da skrene pažnju vjernicima na dva osnovna razloga spuštanja Božije pomoći, a to su strpljenje i bogobojaznost, te da im kaže da se ne plaše složenih neprijateljskih planova ukoliko posjeduju ove dvije osobine i ukoliko se oslanjaju na čvrsto Božije obećanje.

Jedina okolnost u kojoj vjernici trebaju biti zabrinuti je ona kada neprijatelji oslabe duh strpljivosti i postojanosti kod onih koji vjeruju i kada svojim spletkama stvore preduvjete za ugrožavanje bogobojaznosti. U takvim okolnostima će njihove obmane i varke imati učinka i vjernicima više neće od Allaha dolaziti pomoć.

10. Zašto planovi neprijatelja neće naštetiti vjernicima?

Neophodno je malo više promisliti o kur'anskoj rečenici: Neće vam nimalo nauditi (لَا يَضُرُّكُمْ). Hazreti Husejn, mir neka je s njim, je zajedno sa svojim odanim prijateljima pregažen konjskim kopitima. Pitamo se znači li to da oni nisu bili strpljivi i bogobojazni pa su stoga pretrpjeli takvu nesreću? Veliki broj bogougodnika je trpio ogromne nevolje, a neki su na tom putu žrtvovali čak i svoje živote. Znači li to da oni nisu imali duh strpljenja i bogobojaznosti pa im Bog nije pomogao?

Treba obratiti pažnju na to kome se ovaj ajet obraća. Kada se vjernicima kaže: “Spletke neprijatelja vam neće nauditi”, to znači da njihovi planovi neće nauditi našem vjerovanju kao najdragocjenijem dragulju. To ne znači da ništa neće nanijeti štetu našim tijelima ili imecima. Međutim, vjernici ne pridaju veliki značaj svojim životima i imecima, već ih prodaju Allahu u trgovini koju su s Njim dogovorili:

إِنَّ اللَّـهَ اشْتَرَ‌ى مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الْجَنَّةَ

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet.[13]

Ono što je vjernicima na prvom mjestu jeste opstojnost Božije vjere i uspostavljanje pravde i istine. Na drugom mjestu je očuvanje njihovog vjerovanja i postojanosti. Oni svaki svoj uspjeh i neuspjeh, korist i nevolju mjere kroz ova mjerila te stoga pobjeda i poraz, korist i nevolja u njihovom rječniku imaju drugo značenje. Hazreti Husejn i njegovi prijatelji, mada su naizgled pretrpjeli najveće nevolje, osigurali su vječni opstanak Božije vjere, a i sami su postigli najviše stepene savršenstva. Drugim riječima, hazreti Husejn je zahvaljujući pravovremenom djelovanju porušio sve planove Umejada, odnosno poništio njihove varke i obmane kojima su željeli iskorijeniti vjeru. Da li je moguća bolja pomoć Boga od ove?

11. Koja je veza između neprijateljskog lukavstva koje neće naštetiti vjernicima i Božijeg znanja o njihovim djelovanjima?

Bog, koji poznaje neprijateljska djelovanja, zna sa kakvim nevoljama i preprekama će se suočiti njihovi planovi, pa čak čini da oni sami budu žrtve svojih podlih planova. Faraon je, zbog želje da očuva vlast, napravio plan da pobije svu djecu Beni Israila kako se ne bi rodio Musa, a.s. Međutim, on je stradao od ruke Musa, a.s., koji je odgojen u njegovoj palači.

Bog kakvog opisuje Kur'an nije bog koji nakon stvaranja svijeta odlazi u neki kutak kako bi se odmorio. On stvorenja ne prepušta same sebi, a od njih će na Sudnjem danu tražiti da Mu polože račune. Bog u Kur'anu je Onaj Bog Koji poznaje sve, Koji vlada čak i najsitnijim česticama postojanja, Koji svakog trena upravlja tim stvorenim svijetom i Koji ispunjava zadata obećanja i brani one koji vjeruju:

إِنَّ اللَّـهَ يُدَافِعُ عَنِ الَّذِينَ آمَنُوا

Allah doista štiti vjernike.[14]

Ovaj Bog je u potpunosti upoznat sa spletkama neprijatelja Njegove vjere i istovremeno, dok neprijateljima daje slobodu izbora i mogućnost pravljenja planova borbe protiv vjernika, On vjernike ne ostavlja same na bojnom polju, već im šalje Svoju nevidljivu pomoć. Naravno, Njegova pomoć ovisi o strpljivosti i bogobojaznosti robova, tako da oni dobijaju svoju nagradu u obliku nevidljive pomoći.

12. Da li je na osnovu ovog kur'anskog ajeta moguće zaključiti da postoje “oni koji su naši” i “oni koji nisu naši”?

Na osnovu tumačenja koje je dato u vezi sa rečenicom oni koji nisu vaši (من دونکم) može se zaključiti da u islamskom društvu postoje i snage “koje mu ne pripadaju”, one koje se nastoje uvući u snage koje pripadaju islamskom društvu, a cilj im je da sa vjernicima uspostave vezu. Obaveza vjernika je da oštroumnošću i inteligencijom razluče ko su oni koji im pripadaju, a ko oni koji im ne pripadaju i da svoje redove zaštite od prodora onih koji im ne pripadaju.

Riječi licemjerje (نفاق) i licemjeri (منافقین) se u Kur'anu upotrebljavaju u značenju “sile koje se nalaze unutar islamskoga društva” a koje mu ne pripadaju. Analize ajetā koji se odnose na licemjere odagnaju svaku vrstu sumnje u vezi s tim.

Naivno je misliti kako je pitanje neprijatelja i onih koji nam ne pripadaju nevažno. To su podmukle izmišljotine neprijatelja koji želi umanjiti opasnost koju predstavlja i na taj način olakšati svoj prodor i uticaj. Naravno, to što se neprijatelji predstavljaju u liku humanista i pravednika, što izriču jako lijepe slogane i što se kriju pod krinkom suosjećajnih i susretljivih osoba predstavlja nešto sasvim prirodno. Bilo bi čudno kada bi se ponašali drukčije. Međutim, ono što se očekuje od vjernika jeste da ne dopuste da budu obmanuti ovom vanjštinom te da otvore svoje oštroumno oko i gledaju iza zavjese, da bi vidjeli kako neprijatelji na svojim povjerljivim okupljanjima pokazuju mržnju prema vjernicima:

وَإِذَا خَلَوْا عَضُّوا عَلَيْكُمُ الْأَنَامِلَ مِنَ الْغَيْظِ

Čim se nađu nasamo, od srdžbe grizu vrhove prstiju.[15]

13. Da li je zabranjena bilo kakva veza sa “onima koji nisu naši“ ili je zabranjena samo bliska veza prilikom koje se odaju tajne?

Primjeren odnos prema drugim i pridržavanje pravila lijepog ponašanja predstavljaju stvari koje se ističu u islamu, a muslimanima se preporučuje da se i nemuslimanima predstavljaju kao primjerene i poželjne osobe. Ova vrsta odnosa sama po sebi predstavlja vrijedno obilježje vjere. Međutim, ovakav odnos i poštivanje pravila lijepog ponašanja su nešto različito od biranja iskrenih prijatelja sa kojima dijelimo tajne. Neophodno je razlikovati ove dvije stvari i ne miješati ih.

Veliki broj ajeta razmatra pitanje načina ophođenja vjernika sa različitim skupinama ljudskog društva. Ove teme objašnjene su posredstvom Božijeg govora, kao što je pojašnjena i obaveza vjernika u različitim okolnostima. Namjera ovih ajeta je ukazati na zabranu prisnih odnosa sa tuđincima koji, nakon što steknu uvid u unutrašnje stanje islamskog društva, djeluju na uništavanju njegovih temelja. To su uhode otvorenih neprijatelja među vjernicima.

Kada je riječ o drugim okolnostima u kojima vjernici uspostavljaju veze, tome bi bilo neophodno posvetiti posebnu raspravu.

NAPOMENE

Islam ustrajava na čuvanju tajni, kako ličnih tako i društvenih, a ovaj ajet, uz navođenje dokaza, zabranjuje upravo navedeno.

I islamsko društvo i skupine vjernika imaju određene tajne i teme koje mogu biti veoma korisne neprijateljima ako dođu do njih. Oni te podatke iskorištavaju za nanošenje nevolja. Tu vrstu podataka oni usvajaju mudro i neprimjetno prilikom bliskih saradnji, odnosno na prijateljskim druženjima. Stoga, uzdržavanje od ove vrste druženja i veza onemogućava iskorištavanje i potčinjavanje.

Vjernik je sličan vjerniku, a ne onom koji nije vjernik. Naravno, treba odvojiti one koji zbog intelektualne zaostalosti ne mogu dokučiti istinu od onih koji je poriču zbog tvrdoglavosti i inada. Međutim, druženje u svakom slučaju iziskuje podudarnost. Ova podudarnost se prije svega odnosi na intelektualna, duhovna i ideološka pitanja, ali i na pitanja sklonosti.

Golub sa golubom, jastreb sa jastrebom,

Leti svako sa sličnim sebi.

Uistinu, kako će osoba koja nije ponizna pred Uzvišenim Bogom, Koji je prema njoj toliko milostiv, dobar i blagonaklon, a ona nije zahvalna na Njegovim blagodatima, biti odana nama i kako da joj vjerujemo da nas neće prodati za male pare?

Ako zanemarimo društvena pitanja i tajne islamskog društva, uočavamo da ovaj ajet obuhvata i pojedinačni stepen saradnje. Dakle, zabranjeno je uspostavljanje bliskog prijateljstva sa onima koji nisu vjernici i na tom stepenu. Prijateljstva koja se uspostavljaju s onima koji nisu vjernici donose duhovne nevolje, jer je neizbježno da prilikom saradnje dođe do određenih uticaja. Duše ostavljaju traga jedna na drugoj i, u skladu s moći koju posjeduju, preobražavaju i mijenjaju drugu osobu.

Svi ljudi imaju potrebu za iskrenim prijateljima koji znaju čuvati tajne. Vjernici nisu izuzetak od toga pravila. Oni su prinuđeni da ovu potrebu zadovolje na jedan prirodan način. Stoga, ovaj kur'anski ajet preporučuje vjernicima da za bliske prijatelje uzimaju vjernike i one koji im pripadaju, a ne one koji nisu njihovi.

U ovom ajetu su u potpunosti pojašnjene osobine osoba koje nam ne pripadaju i s kojima ne bismo smjeli biti prisni. Cilj navedenog je da se dokaže ova Božija zabrana i da se u potpunosti pojasni filozofija zabrane. Osobe koje ne prezaju ni od kakvog zla i nasilja i od kojih se mogu očekivati nevolje svake vrste, u svojim srcima ne gaje ljubav prema vjernicima već duboku mržnju. Za njih je radost vjernika tuga, a nezadovoljstvo vjernika predstavlja im slavlje. Kako ovakve osobe mogu biti bliske i povjerljive vjernicima?

Oni, također, tvrde da su vjernici i prilikom susreta se hvale vjerovanjem. Međutim, ne smijemo se zavaravati ovim lažnim tvrdnjama i zadovoljavati vanjštinom:

وَإِذَا لَقُوكُمْ قَالُوا آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْا عَضُّوا عَلَيْكُمُ الْأَنَامِلَ مِنَ الْغَيْظِ قُلْ مُوتُوا بِغَيْظِكُمْ إِنَّ اللَّـهَ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُور

Kad vas sretnu, govore: “Vjerujemo!” – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: “Umrite od muke!” Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije.[16]

Iz ovih ajeta se zaključuje da je neophodno nadzirati ljubav i ograničavati naklonost. Srce vjernika nije šetalište u koje može ući svako i u kojem se može zabavljati ko god hoće. Srce vjernika je Božije svetište, u koje je zabranjen ulazak osobama koje tu ne pripadaju. S obzirom na to da je moguće da osobe koje nam ne pripadaju obuku odoru onih koji nam pripadaju i da iskoriste dobrotu vjernika te da prodru u njihova srca, Uzvišeni Bog Svojim upozorenjima skreće pažnju na opasnost i, u ovom i drugim ajetima, želi sačuvati i zaštititi vjernike.

Izvor: Mohammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu 2, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2013, sa perzijskog preveo: Sedad Dizdarević