Propisi vezani za sticanje znanja

Tri su propisa vezana za sticanje znanja. Ono može biti farzi-ajn, farzi- kifaje i sunnet.

Što se tiče znanja koje je farzi-ajn,[1] to je ono nužno znanje o vjeri na kojem počivaju osnovni imperativi vjere. Upravo se na njega misli u hadisu:

“Traženje znanja je farz svakom muslimanu.”[2] To znanje obuhvata temelje vjerovanja i osnovne naredbe i zabrane.

Pod vjerovanjem se misli na vjerovanje u značenje dvaju šehadeta, poznavanje nužnih svojstava kojima se Bog opisuje, a šta je racionalno nemoguće Bogu pripisati, zatim potvrdu svega onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, od dunjalučkih i ahiretskih stvari, a što je potvrđeno tevaturom,[3] sve ovo na obrazlo-žen i racionalan način tako da će ovakvim vjerovanjem srce biti uvje-reno i smireno.

A ono što je više od toga, kao neke dublje ilmul-kelamske disci-pline, to je farzi-kifaje zbog očuvanja vjere i davanja odgovora na nesuvislosti zastranjenih filozofija.

Pod imperativima se misli na upoznavanje namaskih šartova, kako i na koji način se namaz obavlja, kada nastupa a kada završava namasko vrijeme, kome je obaveza klanjati, kada ta obaveza počinje itd. Isto važi i za zekat, post, hadž. džihad, naređivanje dobra i odvraćanje od zla. A što se tiče ostalih poglavlja islamskog prava, kao što su pitanja koja se tiču privrede, poslovanja, svakodnevnih životnih prilika, obavezno je o njima znati propise onda kada nam zatrebaju u praksi, s tim da na skupini muslimana ostaje obaveza da se specijaliziraju u tim disciplinama, kako bi se običan čovjek koji se ne bavi islamskim znanjem mogao u životnim okolnostima pozivati na te iste vjerske autoritete i pitati ih o propisu.

U isto spada poznavanje halala i harama, šta je dozvoljeno a šta zabranjeno jesti, oblačiti i sl., što je nužno poznavati u vjeri. Isto važi i za brak i bračna prava supružnika itd.

Pod upoznavanjem onoga što je zabranjeno misli se na znanje o duhovnim prljavštinama, odgoju duše i čišćenju srca od pokvarenih navika, licemjerstva, zavisti, umišljenosti, oholosti itd., što je obuhvaćeno jednom od najvećih i najsvetijih nauka, koja je nažalost davno zamrla, tako da joj je danas teško i tragove prepoznati, a ono što je ostalo samo je puka forma i slika tesavufa.

Ukoliko bi neke od navedenih neizbježnih vjerskih obaveza trebalo naučiti prije nego što osoba bude dužna primjenjivati ih, npr. prije šerijatskog punoljetstva, zbog same skučenosti vremena i obaveza na skrbniku ili roditelju je obaveza da poduči svoje dijete, što spada u vjersku obavezu naređivanja da se dobra djela čine, a od zlih odvraća.

Rekao je Uzvišeni Allah:

 یاأَيُّهَا الَّذِينَ آمَنوُا قُوا أَنْفُسَكُمْ وَ أَهْلِيكُمْ نَارًا

O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.[4]

Rekao je Imam Ali, ‘alejhis-selam: “Značenje ajeta je: Podučite ih onome što će ih spasiti od Vatre.”[5]

A što se farzi-kifaje tiče, to je znanje onih šerijatskih disciplina koje imaju takav status da se skupina muslimana obrazuje kako bi sa ostalih spala odgovornost, a ako se ne bi niko našao da to proučava, svi bi bili grješni. Također, može se reći da u ovo spadaju i one nauke na kojima počiva društvo i život, poput medicine, privrede, industrije, zanatstva, poljoprivrede, pa čak i neki oblici tradicionalne i alternativne medicine, kao hidžame itd.

Neki učenjaci su rekli: “Farzi-kifaje je značajniji od farzi-ajna jer se djelima pojedinaca sačuvala cijela zajednica od grijeha i odgo-vornosti, suprotno od farzi-ajna, od kojeg ima koristi samo lice koje se kloni grijeha.”

Što se tiče onih nauka koje bi bilo sunnet izučavati, tu bi spadalo poznavanje nafila, islamskog lijepog ponašanja, plemenite i pohvalne ćudi, adeta, adaba itd.

U ovo bi se moglo uvrstiti i proučavanje i posmatranje prirode te sklada u Svemiru, radi uvida u Božiju veličinu, mudrost i stva-ralaštvo.

Zatim slijede ostale nauke. Neke su bespogovorno haram, kao sihr, gatanje, neke vrste filozofije koje vode poricanju i sumnji. Neke su discipline u nekim slučajevima haram, a u nekim halal, kao npr. astrologija i geomantija. One su zabranjene ako bi čovjek vjerovao da utječu na ishod života, a dozvoljene bi bile u slučaju da čovjek vjeruje da je krajnji sud Allahov, a da su to samo znakovi koje je Allah postavio u Svemiru i da djeluju uzajamno u uzročno-poslje-dičnoj vezi. Neke discipline su samo mekruh zbog gubljenja vreme-na, kao npr. pjesništvo muveledina,[6] koje sadrži previše gazela i vodi dangubi i traćenju vremena. Neke nauke su opet mubah (dozvoljene), kao npr. poznavanje historije i događaja, pjesništva u kojem nema maločas spomenutog, a koje nije obavezno poznavati, kao što je obavezno npr. poznavati pjesništvo predislamskih Arapa koje je neophodno za razumijevanje Kur'ana i sunneta, što opet spada u poznavanje samog arapskog jezika.

Ostale discipline, matematičke, prirodne, zanatske, industrijske, uglavnom su – uzete same za sebe – u islamu opisane kao mubah-djela, a mogle bi se posmatrati i kao mendub (pohvaljene) gledano iz ugla nadgradnje i poduke uz islamske nauke, čime bi intelektualna moć i razina islamskog učenjaka bila obuhvatnija. A isto tako mogle bi biti i haram, ukoliko bi dovele do zapostavljanja onog znanja o vjeri i u vjeri koje je farzi-ajn ili farzi-kifaje, kao što je danas slučaj sa mnogim neznalicama o prirodi same suštine i biti vjere.

Isto važi i za pretjerano bavljenje onim granama nauka koje u vezi sa šerijatskim služe kao sredstva, sve dok postoji veća potreba za bavljenjem samim šerijatskim naukama.

prof. Akbar Eydi