Hafiz, cvijet iz cvijetnjaka islamskog učenja

Hafiz je pisao poeziju na način koji dopušta čitaocima da ga različito tumače. Jedna vrsta tumačenja Hafizovog Divana jeste materijalistički komentar. To podrazumijeva da stvari i pojmove kao što su vino, ljubljena, sumnja, zadivljenost, slavljenje trenutka i slično – što Hafiza prikazuje u hedonističkom svjetlu – tumačimo egzoterički i tvrdimo da je pjesnik tačno to i mislio. Jedan broj istraživača upravo to tvrdi, ali oni, svjesno ili nesvjesno, navode samo jedan broj Hafizovih pjesama. Oni tumače gazele sa materijalističkom pozadinom dok ostale prešućuju. Ustvari, navode onaj broj značenja koja opravdavaju njihove stavove, one stvari koje mogu sebi pripisati, ali kada je riječ o stihovima u kojima se nalaze drugačija značenja, ostaju bez teksta. Ako tako posmatramo, onda dolazimo do zaključka da je Hafiz bio pjesnik i umjetnik sa krajnje nastranim moralnim nazorima, a na vrhuncu poetskog umijeća. To je jedna vrsta tumačenja.

Neko može upitati u čemu je problem takvog tumačenja. Zar čvrsto tvrdimo da Hafiz nije bio takav? Naš cilj je da vidimo kakav Hafiz uistinu jeste bio. Takav način razmišljanja, odnosno materijalistički pogled pjesnika na svijet, nije ništa novo i neobično u povijesti islamske civilizacije. Uvijek je postojao jedan broj pjesnika koji su svoja umjetnička djela stvarali u ovoj formi i koji su bez ustezanja i otvoreno predočavali svoje materijalističke nazore. Evropljani ih zovu epikurejcima i hedonistima. Budući da ni oni sami nisu saglasni oko iznesenih označavanja, jer neki smatraju da Epikur nije bio hedonista u tolikoj mjeri, ovo pitanje ostaje na terminološkoj razini.

Jezidizam 

U povijesti islama Jezid ibn Muavija je bio prvi pjesnik koji je u svojim pjesmama ismijavao vjerska, moralna i duhovna značenja i koji je otvoreno pjevao o uživanju, zabavi, vinu, ženama i sl. Prema tome, ono što Evropljani nazivaju „epikureizam“ muslimani trebaju zvati „jezidizam“ jer je Jezid bio prva osoba u povijesti islama koja je o tome govorila. Naravno, Jezid je bio veoma vješt i rječit pjesnik. Čuo sam da je njegov divan već štampan. Poznato je da je Kadi ibn Hulkan, jedan od napoznatijih islamskih alima i historičara, čije djelo predstavlja jedan od temelja islamske historiografije, volio Jezidovu poeziju, a i sam je bio književnik. On nije cijenio Jezida kao čovjeka, ali je bio zadivljen njegovim pjesmama. U Jezidovim pjesmama otvoreno se ismijavaju sve moralne, vjerske i duhovne vrijednosti, nasuprot uživanju i slavljenju prirode. To se, naprimjer, vidi u sljedećim stihovima:

O drugovi moji, na noge!

 Oslušnite pjesmi zvukove!

 Čaše vina pune ispijte!

 Priču o moralu pustite!

 Moral i duhovnost poriče posebno onda kada poziva hedonizmu:

Lutnje jecaj meni brani,

 poslušati dok uče ezani.

 Umjesto hurije iz Dženneta,

 Odabrah staricu iz bureta. 

U arapskom jeziku starica je aluzija na staro vino.

Primjer:

Sunašca čokota[1] dno krčaga je sazviježđe

Istok joj krčmar, zapad usne mi

Dok iz krčaga u čašu se spušta[2]

Ko od Zemzema do Hatima što kreću se hadžije.[3]

Pa ako je danas zabranjen prema Ahmedovoj vjeri

Uzmi ga prema Isa ibn Merjeme vjeri![4]

Ili kada govori o džamijama:

Džamije ostavi pobožnjacima nek’ ih nastane

Na prag krčme sjedi, tu nas napoji!

Baš, slavlje je u potezanju vina,

Za klanjače nema dunjaluka i dina.

Gospodar nije rekao: Teško onima koji piju vino!

Nego, onima koji namaz obavljaju teško!

Motivi omalovažavanja džamija i vjerskih obreda zastupljeniji su u našoj irfanskoj poeziji od onih u arapskim pjesmama o uživanju i pijankama. Također, u našoj klasičnoj poeziji zastupljeni su i motivi koji se odnose na pitanje nedovoljnog razumijevanja za društvene tegobe: “Ako postoji obaveza, onda je to uživanje u cvijeću i pijenje vina. Uzmi novac, piće i lijepe stvari kao što je cvijeće i nek bude šta će biti!”

Muavija je bio zabrinut zbog Jezidovih pjesama, jer je Jezid trebao biti njegov nasljednik. Pošto je Muavija bio iskusan političar, znao je da Jezid na ovaj način potkopava hilafet, posebno zbog toga što nije pokazivao zanimanje za vlast. Da bi zainteresovao sina za vlast i vojne poslove, poslao ga je u pohod na rimsku vojsku i postavio ga za zapovjednika islamske vojske. Vojska je krenula, ali Jezidu se nije išlo. Krenuo je tek nakon što se vojska udaljila i stigla do jednog samostana.[5] Kasnije, nakon što se vojska utaborila na nekom odredištu, do njega je stigla vijest da je zavladala zaraza i da vojnici padaju pokošeni bolešću poput jesenjeg lišća. U samostanu se Jezid odao uživanju i razvratnom provodu sa nekom ženom po imenu Ummu Kulsum. Uopće nije razmišljao o vojsci i ratu. Tom prilikom ispjevao je stihove koji ukazuju na nezainteresiranost za teškoće običnih ljudi.

Šta narod zadesi briga me nije,

bolest i pošasti usred Kazkazuna. [6]

Dok podignutih ruku na tepih se naslanja

Kod mene, u samostanu Ummu Kulsuma

Kasnije su i drugi pjesnici krenuli njegovim stopama. Ebu Nuvas, jedan od najboljih pjesnika klasične arapske poezije, spada u tu kategoriju. Njihove pjesme su služile da zadovolje strasti aristokratije i vladara. Dvorski pjesnici, zabavljači i njima slični, koji su željeli zadobiti pažnju vladara, na zabavama i sijelima citirali su ovakve stihove, čime su upotpunjavali atmosferu razvrata i nemorala.

Oni koji Hafiza tumače na materijalističkim osnovama posmatraju ga upravo u hedonističkom svjetlu. A ono što ga nesumnjivo dovodi na udar mogućih optužbi jeste, po meni, činjenica da je prvi stih u prvom gazelu njegovog Divana, preuzet od Jezida:

Krčmaru, okreni čašu i piće ponudi,

Jer ljubav sprva učini se lahka, al’ dođoše teškoće.

Smatra se da ovaj prvi stih pripada Jezidu, a u originalu glasi:

Okreni čašu i piće ponudi, krčmaru!

Cijeli distih glasi:

Ja otrovan hašišem i pićem sam,

Okreni čašu i piće ponudi, krčmaru!

Ovaj stih ide u prilog tvrdnji da je Hafiz bio hedonistički pjesnik i sljedbenik Jezida. Neki kasniji pjesnici pokušavali su ga opravdati, a neki su ga optuživali zbog toga što je posudio Jezidove stihove. Sudi[7] u svom komentaru Hafizovog Divana navodi da je pjesnik po imenu Ehli Širazi pokušao opravdati Hafiza i s tom namjerom je napisao sljedeće stihove:

Usnih noći jedne Hafiza slavna

O ti što u znanju i mudrosti nema ti ravna! [8]

Od Jezida stihe zašto pripisa sebi?

Pored znanja i savršenstva pri tebi?

Reče: Neupućen u ovo ti si ost'o,

Bezbožničko, znaj, vjerniku je prosto.

Međutim, drugi pjesnik po imenu Katibi Nišapuri nije se složio sa takvim pristupom, pa kritikuje Hafiza na sljedeći način:

Velikom Hafizu čudim se

Tako bespomoćan li je.

Šta mudro u stihu Jezidovu slavi,

na čelo Divana baš njega da stavi?

Iako je muslimanu, bezbožničko

O tom priče nema, odobreno

Al’ za lava vel'ka je skaradnost

Iz čeljusti kera zgrabiti kost.

U svakom slučaju, ovo je dokaz za tvrdnju da je Hafiz bio materijalistički i hedonistički pjesnik. U nastavku ćemo pokušati pokazati šta je istina. Da li Hafizov Divan zaista treba tumačiti na ovaj način? Da su sve Hafizove pjesme bile istovjetne i slične onima koje smo navodili, odgovorili bismo potvrdno. U tom slučaju ništa nas ne bi sprječavalo da kažemo da je Hafiz zaista bio hedonista. Ukoliko bi se postavilo pitanje zašto Hafiza nazivaju “jezik skrivenog svijeta” i zašto ga smatraju svetim pjesnikom, odgovorili bismo da je to greška, jer to nije stav historije, nego mišljenje običnog naroda. S obzirom da je cijeli Divan istovjetan, onda to znači da je Hafiz uistinu bio materijalista i hedonistički pjesnik.

Ali, to nije prava istina jer sve Hafizove pjesme nisu iste, niti prožete hedonizmom. Ukoliko Hafiza budemo prosuđivali na taj način i ukoliko nas optuži za klevetu, nećemo imati odgovora. Ako neko želi govoriti o Hafizu na osnovu njegovog Divana, onda mora iščitati cijeli Divan od početka do kraja.

U vezi s Kur'anom je rečeno: “Jedni dijelovi Kur'ana tumače druge dijelove.”[9] A sam Kur'an za sebe postavlja metodologiju:

On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.[10]

Kur'an je prvi govorio o jasnim (muhkemât) i manje jasnim (mutešâbihât) ajetima. Međutim, to da muhkemât ajeti predstavljaju glavninu Kur'ana, znači da oni predstavljaju referentnu osnovu cijele Knjige i kriterij za tumačenje mutešâbih ajeta. Ako želimo neke kur'anske ajete izvući i postaviti kao kriterij, onda ćemo doći do zaključka koji ne odgovara namjeri samog Kur'ana. Većina velikih djela su takva da nije moguće na osnovu dijelova prosuđivati o cjelini.

Sam Hafiz u svojim pjesmama daje određene smjernice i ključ za njihovo razumijevanje. Koristeći određene riječi i termine on želi ukazati na tumačenje. Naprimjer, riječi kao arif, sufija (naravno, Hafiz sufije veoma često kritizira), salik, tarik, tarikat, putnik, muršid, pir i sl. predstavljaju svete termine za Hafiza. Navedene riječi upućuju na to da Hafizov Divan pripada skupini irfanskih divana. S tim u vezi, prije svega je potrebno upoznati se sa istaknutim arifima.

Hafiza, kao ni Dželaluddina Rumija Mevlanu nije moguće odvojiti od arifa niti njegovu poeziju tumačiti izdvojeno od irfana. Hafiza je potrebno tumačiti u skladu sa irfanskim nazorima i istovremeno uzeti u obzir prednosti i nedostatke njegove poezije. Prema tome, neophodno je načiniti uvid u život i djelo istaknutih arifa kako bismo vidjeli da li je među njima bilo uobičajeno koristiti terminologiju koju je koristio Hafiz. Naime, poznato je da je simbolički način govora i pjevanja, odnosno korištenje riječi koje imaju drugo značenje bilo uobičajeno među arifima i islamskim misticima, kako onima koji su govorili arapski, tako i onima koji su govorili perzijski jezik. Dakle, to je bila uobičajena praksa prije Hafiza, te su čak i sami arifi tvrdili da koriste jezik simbola i riječi koje imaju posebno značenje. To se ne odnosi samo na Hafiza, niti na period u kome je živio, čak ni samo na perzijski jezik. Ukoliko bismo o ovoj temi detaljnije govorili, morali bismo objasniti i mnoge druge stvari. U nastavku ću o tome govoriti samo onoliko koliko je potrebno da se data materija približi čitataocima.

Muhjiddin ibn Arebi, otac islamskog misticizma 

Ranije smo naveli da je Ibn Arebi nadahnuo sve arife i islamske mistike koji su živjeli nakon 7. stoljeća po hidžri. Drugim riječima, on je otac irfana tj. islamskog misticizma i čovjek koji je napravio veliki preokret u irfanu (kada kasnije budemo govorili o teorijskom irfanu, nešto više ćemo reći o ovoj temi). Svi arifi koji su živjeli nakon Ibn Arebija bili su pod njegovim uticajem. Mevlana, Hafiz, Šabestari i drugi bez sumnje su sljedbenici njegovog pravca. On je, također, spjevao stihove od kojih neki predstavljaju vrhunac pjesničke umjetnosti. Kao što kažemo da Mevlanu nije moguće staviti u okvire poezije, Ibn Arebija je još teže staviti u te okvire. On je bio veoma zanimljiv čovjek. Napisao je poetsko djelo pod nazivom Terdžumanul-ešvak (Tumačenje želja), koje je sam komentirao u djelu pod nazivom Zehairul-a‘lak (Riznica simpatija). Ovo djelo je štampano i danas je u upotrebi. Sve pjesme u ovoj zbirci su ljubavne, no i pored toga što on sam u uvodu navodi da se u Meki susreo sa jednom ženom arifom, koja je inače bila njegov murid, i što tvrdi da sve riječi u pjesmama aludiraju na istu osobu, pa čak i otvoreno navodi da cilja upravo na nju (“Svako ime koje upotrijebim u pjesmama, bilo to Suada, Hind ili neko drugo, odnosi se na nju i svaka kuća koju spomenem odnosi se na njenu kuću”), značenje njegovih pjesama je ipak simboličko. Ali, „simbolički“ ne znači da ukoliko spomenemo vino, mislimo na nešto drugo, kao što kada kažemo: “Vidio sam lava”, pod lavom mislimo na hrabrog i odvažnog čovjeka. Kada se spomene vino, misli se upravo na vino, no kada se opisuje vino, onda se misli na nešto drugo. Tu vino alegorijski predstavlja nešto drugo. Kada pjesnici koriste alegoriju, umjesto jednih riječi upotrebljavajući druge, ukoliko na njihovo mjesto stavimo originalne riječi, značenje se ne mijenja. Međutim, kod simboličkog govora je druga stvar u pitanju: raspravlja se o značenju. U tom slučaju ono egzoterijsko je ispravno i ima jedno značenje, a ezoterijsko se odnosi na drugo značenje. To liči na kur'anski stil zahirskog i batinskog (egzoterijskog i ezoterijskog) značenja riječi. Ovo ne znači da su kur'anski termini upotrijebljeni radi unutarnjeg značenja, a da vanjsko značenje predstavlja alegoriju, nego da su termini višeznačni, odnosno da posjeduju unutarnje i vanjsko značenje, pri čemu egzoteristi razumijevaju vanjsko, a ezoteristi unutarnje.

Ibn Arebi u nastavku kaže:

“Nisam napisao ni djelić ove poeme, a da pri tom nisam bio pod uticajem božanskih, duhovnih stanja i uzvišenih razloga, tako da sam pisao simboličkim stilom. Zbog toga je ono drugo značenje bolje od prvog.”

Dalje kaže:

“Ona je sama znala da aludiram na nju, međutim, ne daj Bože da onaj ko čita ovaj divan pomisli da sam mislio samo na vanjsko značenje.”

Nakon toga piše da je neki alim kritikovao njegov divan kada je objavljen, a možda su ga neki proglasili i bogohuljenjem i nevjerstvom. “Kada je onaj čovjek što poriče moje pjesme vidio komentar, pokajao se i učinio tevbu zbog toga što je okrivio i negirao fakire i arife. Općenito, pravilo je da oni u svojim gazelima koriste tešbib.”

Tešbib znači da se pjesma započinje i posvećuje voljenoj osobi, no cilj pjesme je sasvim drugačiji. Naprimjer, jedna od najveličanstvenijih, najiskrenijih i najljepših islamskih kasida, Kasida Burda, počinje upravo na taj način. Sastoji se od uvoda i osam dijelova, nakon čega slijedi hvala i pohvala Muhammedu, s.a.v.a. To je veoma neobična i veličanstvena kasida koja počinje na sljedeći način:

Il zbog uspomene Zi Selemine blizine,

mješana iz oka s krvlju suza lije?

Il zbog vjetra od Kazime što bije,

Iskri svjetlost iz tamne očne dubine?

Vrlo slično kao kada neko pjeva o svojoj dragoj. Tako su radili i pjesnici koji su kasnije pjevali o hazreti Aliju, Imamu Husejnu itd. Najprije pjevaju o ljepoti lica, uvojaka i sl, da bi tek potom pristupili hvaljenju hazreti Alije. Jasno je da su u to vrijeme arifi pjevali gazele i koristiti tašbibe, no pri tome su mislili na nešto drugo. Nakon toga se kaže:

Kad god se ruina doma svoje voljene sjetim, [11]

Il’ ognjišta il’ predjela tog[12]

Il’ onog što rekoh ona, ili rekoh on

Il’ oni il one skupa, il’ oboje. [13]

I spomenem li Nedžda ime,

Il’ ime Tahame spomenem. [14]

I kada kažem da oblak plače,

I kada kažem da cvijet se smije[15]

Il’ kada govorim o ženama prsatim

Blistavim poput Sunca ili rumenim[16]

Sve što spomenuh i što je navedeno

Ili slično tome, da se razumije:

To su božanske tajne i blistave zrake

Koje je Gospodar Nebesa poslao u srce[17]

Moje srce ili srce onoga što

Poput mene je poučen od Boga

Uzvišena veličanstvena svojstva

Spoznaju se samo uz iskrene prethodnike

Pa odvrati razum od izvanjskoga

Za unutarnjim tragaj, dok ne shvatiš!

Dželaluddin Rumi Mevlana

Iako Mevlana u Mesneviji ne uvodi tešbib ili tagazzul i koristi drugi jezik, on ipak svojim čitaocima skreće pažnju da ne potpadnu pod uticaj doslovnog tumačenja njegovih stihova. U tu svrhu donosi jako prikladno poređenje arifa sa božanskim pticama. Čini se da na ovaj način aludira na Attarovo djelo Mantikut-tajr (Govor ptica). Naime, Attar donosi priču o pticama koje su se skupile u potrazi za Bogom, na čijem čelu se nalazi hudhud (pupavac koji je simbol muršida, dok su ostale ptice muridi). Navedene ptice kreću u potragu kako bi mističnu pticu Simurga izabrale za svoga vladara. Mevlana salike (duhovne putnike) poredi sa pticama u potrazi za Simurgom:

Kad čuješ glas božanske te ptice

Izvanjsko mu da poput pretka je shvatiš

I onda ga sa sobom porediti staneš,

Čistu maštu kao stvarnost prihvatiš[18]

termina raznih za izmjenu ima,

Al’ ne znaju gafili ništa o njima.

Šta još možemo dodati nakon ovih stihova?

Šejh Mahmud Šabestari

Mahmud Šabestari u svojoj poemi, koja spada u red najveličanstvenijih irfanskih djela u povijesti, tumači upravo one izraze o kojima govori Mevlana. Jedan od istaknutih mislilaca i pjesnika tog vremena mu je postavio pitanje u vezi s irfanskim simbolima, na šta mu je Šabestari odgovorio u formi poezije. On sam tvrdi da je ovo veličansteno djelo napisao tokom jedne noći, što predstavlja veliko čudo.

Glasnik s hiljadu zahvala i dobara,

Stiže na hizmet ljudima Horasana.

Jedno od pitanja koja su mu postavljena glasi:

Šta želi duhovnjak s onim riječima

Koje govore o očima i usnama?

Šta traži od obraza, uvojka, nausnica i bena

Onaj što duhovne mekame i halove ima?

Jasno je da ih je zanimalo šta arifi podrazumijevaju kada koriste sve ove simbole. Šabestari podrobno raspravlja o tome u stotinjak stihova, da bi potom odgovorio na pitanje:

Sve ono što u svijetu je vidljivo

Ko slika Sunca Onoga je svijeta

Svijet ko uvojak, nausnica, ben i obrva je

Jer svaka stvar na svom je mjestu lijepa

Isijavanje nekada Džemala, a nekad Dželala je

Obraz i uvojak tih značenja je primjer

Veličanstveni Božiji sifati su blagost i silina

Od njih su potekli obraz i uvojak ljepotica

Kad opipljivi postanu ovi izrazi zvučni

Zbog čula što su uspostavljeni[19]

Duhovni svijet nema svoga kraja

Pa kako onda da ga oko vidi

Svaki smisao što iz darovitosti potekne [20]

nema načina izrazom da se izrekne [21]

Kad duhovni ljudi značenje tumače

Pojašnjavaju ga poređenjem sa sličnim[22]

Jer pojavno Onoga svijeta je ko sjena

Ovaj ko dijete, a Onaj je dadilja.

Nakon toga pristupa tumačenju značenja riječi kao što su obraz, uvojak itd. Iza navedenog ponovno slijedi pitanje:

Vino, svijeća i ljepotica šta znače

Čovjek krčme, ama šta to znači?

Odgovor slijedi:

Vino i svijeća irfanski osjećaj i svjetlo je

Pogledaj ljepoticu što ti skrivena nije.

Nakon iznesenog pristupa podrobnom obrazlaganju.

Magribi

Magribi je jedan od poznatih sufijskih pjesnika, koji naravno nije dosegao Hafiza u pogledu pjesničke umjetnosti, ali ga neki zbog dubine irfanskih značenja stavljaju ispred Hafiza. Kao što rekoh, on nije poznat po svom umjetničkom ili pjesničkom opusu, već po irfanskim i duhovnim dubinama. Iza njega je ostao čitav divan pjesama. Neke od njegovih pjesama sam citirao u svom djelu Međusobni doprinosi islama i Irana. U nastavku ću citirati neke njegove stihove:

Ako u ovom divanu pjesama vidiš

Harabat, harabadžiju i pijanice

Idola, opasač, brojalicu i križ

Maga, kršćana, medžusiju, samostan i kandilo

Vino, ljepoticu, svijeću i harem

Zvuk tambure i glas pijanih

Vino, krčmu i bohema krčmanskog

Suparnika, krčmara, kocku i dovu

Poj harfe i jecaj naja

Piće, pijančenje i vrč koji kruži

Bure, bokal i vinsku bocu prodavača

Druženje uz piće

Trčanja iz džamije ka krčmi

I smiraja pronalaženje tamo

Stavljanje u zakup svog bokala

Davanje duše i tijela za vino

Cvijet, cvijetnjak, čempres, vrt i lale

Večernje priče, kišu i rosu

Nausnice, ben, uzrast, stas i obrve

Obraz, jagodice, lice i kosu

Usne, zub, mahmurno i veselo oko

Glavu, noge, pojas, šake i ruke

Ne bjesni zbog govora ovog

Već pronađi namjeru riječima

Ne zapetljavaj se u gomili izraza

Ako pripadaš poznavaocima tajni

Izoštri vid da lijepo vidiš

Kloni se kore, da jezgru opaziš

Ako oko od vanjskoga ne odvojiš

Kako da znalac tajni postaneš?

Jer svaka od ovih riječi dušu ima

Ispod svake od njih svijet ima

Ti dušu traži, a tijelo ostavi

Traži vlasnika imena, a imena se mani

Ne zanemaruj ništa od detalja

Kako bi postao znalac istina!

Hatif Isfahani

Hatif o istom kazuje u svom poznatom Tardži bandu, koji počinje stihovima:

Srce i tijelo za tebe žrtvujem

Oba na putu tvom žrtvujem!

U jednom od svojih Tardži banda kaže:

Hatif znalac spoznaje što ponekad ga

Pijanac, a nekad trijezni zovu

Def, harfa, krčmar i pjevač

Vino, vrč, krčmar i opasač

Namjera u njima duboku istinu skriva

Što znakovima ponekad se ukaže živa.

Šejh Behai

O ovim temam su pjevali mnogi pjesnici, pa i oni za koje ni u kom slučaju ne možemo tvrditi da pripadaju skupini bohema i hedonista. Naprimjer, Šejh Behai, istaknuti pravnik i šejhul-islam svoga vremena, u svojim pjesmama koristio je hedonističke stihove u istoj mjeri u kojoj je to činio i Hafiz. Za primjer ćemo navesti nekoliko stihova:

Vjeru i srce izgubih zbog jednog pogleda njena[23]

O srce, u igri ljubavi kajanju mjesta nema

Klanjam se idolu, put ka džamiji ne pokazuj mi!

Kafir puta ljubavi, ja daleko sam od islama

Od prijatelja osim njega ništa drugo ne želim

O zahide, neka daju ti hurije i Džennet[24]

Na vratima krčme pijanog zahida vidjeh

Mubarećli, o kršćane, muslimanu ja rekoh

Plemenitošću uzdigni moga srca dom

prije nego li sam doživi slom!

Poezija allame Tabatabaija

Ukoliko želimo sakupiti pjesme koje su na ovu temu napisali istaknuti alimi, fakihi i mudžtehidi, kao što su bili Mirza Muhammed Taki Širazi,[25] rahmetli Naraki i drugi, to samo za sebe predstavlja posebnu priču. Međutim, ukratko ću se zadržati na stihovima svoga profesora allame Tabatabaija. Da vidimo šta će materijalistički komentatori reći o ovome:

Kažem kao što uvijek govorio sam

Vjera je moja ljubav ljepotica.[26]

U vjeri ljubavi slavi se opijeni

Iz ove skupine bježe savjesni.

Sa veseljem, mirom, snom i jelom

Nemaju ništa srcem zamišljeni.

Izuzev suza u oku i vatre srca

Nema ništa u rukama paćenika.

Podigoše u mahali zaljubljenika

Zidove između srca i želje.

Koliko je Farhada umrlo na planinama?

Koliko je Haladža otišlo na vješala?

Šta ima svijet do srca i ljubavi drage

Osim maštarija gomile?

Dobročinitelji i zaljubljenici

Nikad ne pružaju ruku mrtvima

Najveći zaljubljenici što slobodni su

Odvojeni su od mreže niti duše

Okrvavljeni vlastitom krvlju su otišli.

Kakvi prekrasni cvjetovi u potocima

S proljeća, dok nebo čestitke šalje

U okrilje vrta pljuskovima kiše

Zelenilo uzdiže lice u dolinama i nizinama

Postavlja šator cvijet u cvijetnjaku

Ukrašava ga potočni grm

U vodenom ogledalu lica

Grančica ruže priklanja se uz lopoč

Uz stotinu dodvoravanja cvijetu nara

Vjetar sa krova dere zavjesu pupoljka

Hiljade lijepih riječi mu donosi

Uz zvuk naja i melodiju harfe

Vrište s čempresa i jasmina žice

Uz sjećanje na uvijene obrve ljepotica

Podigni vrč na slavlju pijanica

Otvori čvorove tajni svijeta

Jer vino teškoće čini lakšim

Osim kajanja i bajki ništa je svijet

Zatvorene oči su sretnika

Zbog žaljenja ne daj budućnost[27]

Jer, kao i prošlost – budućnost je san[28]

Pazi, ne zavaravaj se Dunjalukom

Jer u podnožju ovog cvijeta trnje je

Diži neprekidno čašu, i zabavi se

Sve ostavi, nek’ uzmu besposleni!”

Hafiz je cvijet iz bašče islamskog učenja

Na temelju navedenog možemo zaključiti da je Hafiz cvijet iz islamske bašče. Zamislite bašču površine hiljadu kvadratnih metara u kojoj se nalazi na desetine različitih cvjetova. Jedan od tih cvjetova je Hafiz, a ona bašča je bašča islamskog učenja. Ona je bila toliko prostrana da je obuhvatala pola svijeta. U njoj se nalaze različiti jezici. Ja sam spomenuo arapski, ali je isti slučaj i sa ostalim jezicima. Nije uredu da Hafiza iskinemo iz ove bašče i da ga tumačimo po vlastitom nahođenju. Hafiza treba posmatrati samo u bašči u kojoj je odrastao, a to je bašča islamskog učenja. Dok ne upoznamo Hafizove učitelje, učitelje njegovih učitelja, klimu i situaciju u kojoj je odrastao, nećemo ga moći dobro upoznati. To nije posao za jednog književnika. Nesporazum je u činjenici što danas Hafiza žele komentirati književnici. Da se kao komentator okuša najizvrsniji književnik na svijetu, teško da bi mogao objasniti Hafiza. Njega treba tumačiti arif, koji je istovremeno i književnik. Stoga, otvoreno izjavljujem da se ne smatram komentatorom Hafiza jer niti sam arif, niti sam književnik. Hafiza treba tumačiti arif književnik, upućen u sve znanosti Hafizova doba.

Razlog zbog kojeg arifi koriste simbole u govoru

Postavlja se pitanje iz kojeg su razloga arifi govorili simbolički, tako da njihove riječi imaju nekoliko razina značenja. Zašto se služe simbolima i zagonetkama? Zbog čega ne govore jasno? Šta znači stih: “Kad čujem zov ptice istine”, ili pak: “Izrazi su za Abdale i odabranike.” Kakvu to slabost imaju, pa ne mogu govoriti otvoreno i jasno?

Po ovom pitanju učenjaci se uglavnom razilaze. Neki smatraju da su arifi u početku govorili otvoreno i bez simbola, ali kada su uvidjeli da im takav način govora i izražavanja misli stvara teškoće, onda su bili primorani koristiti simbole i aluzije prilikom govora, kako im zvanična ulema i drugi ne bi prigovarali.

Doktor Kasim Gani napisao je dvije knjige o tesavufu, jednu naslova Historija tesavufa u islamu i drugu, koja predstavlja sažetak njegovih promišljanja o tesavufu, Rasprava o tesavufu, ali kada se bolje zadubimo i analiziramo ova djela, zaključujemo da nije uspio u potpunosti razumjeti tesavuf i arife. Prvo, on poput doktora Badavija stoji na stanovištvu da sve ono što govore arifi vuče korijene iz neoplatonizma (pod uticajem zapadnih orijentalista). Nadalje, on tvrdi da je neoplatonistička filozofija prodrla među muslimane u formi irfana:

“Tesavuf je poprimio formu koja je anatemirana u islamskom društvu. Neki sufijski velikani zapali su u teškoće, a drugi su ubijeni. To je bio glavni razlog zašto su sufije svoje tajne krili od drugih i izražavali se simbolički. Pridržavali su se šerijatskih okvira i nastojali tesavuf tumačiti uz pomoć hermeneutičkih komentara Kur'ana i hadisa. Mora se priznati da su u tome bili veoma uspješni, te se hermeneutički komentatori Tore s njima nikako ne mogu porediti.”[29]

Na drugom mjestu ponavlja iste riječi na drugi način. Slobodno se može reći da ovo nije istina. Oni su, za razliku od prethodnika, sufija 2, 3. i 4. hidžretskog stoljeća, svoje istine iskazivali više simboličkim i zagonetnijim jezikom. Da je u pitanju bilo vjersko prikrivanje, ne bi smjeli iznositi svoje mišljenje na takav, šerijatski neprikladan način. To je veoma čudno i objašnjava onu poznatu izreku: “Izvinjenje je gore od grijeha.” Postavlja se pitanje na koji način su govorili simbolički. Naime, sve svoje tvrdnje i mišljenja izražavali su na heretički i pokuđen način. Kakvo je to onda simboličko i zagonetno izražavanje stavova s ciljem izbjegavanja osude i kazne ortodoksne uleme? Da su govorili na neki drugi način, nerazumljiv za obične ljude, tako da su naprimjer upotrebljavali riječi kao što su abdest, ruku’, tejemum i sedžda, pa da su ih tumačili na svoj način, ova teorija bila bi prihvatljiva. Oni nisu koristili takvu terminologiju, nego su, naprotiv, koristili izraze koji po svom vanjskom značenju predstavljaju samo nevjerstvo ili prestupništvo. “Vjeru i srce izgubio sam samo jednim pogledom i sretan sam” – pjesnik ovdje otvoreno tvrdi da je izgubio vjeru i da je zbog toga sretan. Da li je na ovaj način želio govoriti zagonetno da ga narod ne razumije? Zaista čudno! Čudim se čovjeku koji može ovakvo nešto reći. S druge strane, nacionalistički usmjereni intelektualci pokušali su dokazati da su simbolički jezik koristili samo iranski mistici, te da se ti termini ograničavaju samo na izraze kao što su mag, dijete maga i sl. Tvrdili su da su iranski mistici, s obzirom da je Iran bio pod arapskom dominacijom, na ovaj način željeli iskazati svoje simpatije prema Iranu prije islama, odnosno, kako nisu smjeli otvoreno iznositi nacionalističke osjećaje, koristili su jezik simbola kako bi upućeni mogli razumjeti da oni tako izražavaju ljubav prema predislamskom Iranu. Sjećam se kad sam čitao knjigu Irfan i materijalistička načela doktora Eranija, da je on ismijao one koji misle ovako, navodeći da je neki čovjek Hafizov distih “Bulbul jezikom pahlavidskim s čempresa grana / Čitaše sinoć lekciju duhovnih mekama”, tumačio kako Hafiz pod pahlavidskim jezikom aludira na jezik i kulturu prije islama, čime izražava svoje simpatije ka zoroastrizmu. Doktor Heravi je postavio pitanje: Ako je tako, kako onda tumačiti ove stihove:

Dođi, jer Musaova vatra ukaza na cvijet

Da s drveta čuješ istine tevhida!

Da li ovo ukazuje na Hafizovu naklonost prema judaizmu? Ili pak stihovi:

Ovu čudnu priču o nesreći poslušaj!

Isaovskim nas je dahom ubio dragi.

Govore li ovi stihovi o njegovim sklonostima prema kršćanstvu? Kakve su to gluposti? To su tvrdnje koje su kolonijalisti tokom devetnaestog stoljeća donijeli među muslimane kako bi ih međusobno zavadili. Oni će te riječi ponavljati i narednih hiljadu godina. To je prljava laž. Postoji mnoštvo dokaza koji pobijaju takve tvrdnje, a o njima sam pisao (autor) u knjizi Uzajamni doprinosi islama i Irana.

U čemu je, dakle, stvar? Ovo treba pitati same arife. Po mom mišljenju, postoje dva razloga, od kojih prvi ne treba tražiti u sufijskoj terminologiji, ali je sigurno imao značajan uticaj na stvaranje sufijskog jezika. Poezija, proza, rječitost, govorništvo i lijepo izražavanje sami po sebi predstavljaju sredstvo za bolje prenošenje poruke, bez obzira o kakvoj je poruci riječ. Ukoliko neki političar želi prenijeti svoju poruku narodu, najbolje će to učiniti uz pomoć poezije i književnosti, jer jedan lijep stih bolje djeluje na ljude od stotinu knjiga. Kada je poruka uvijena u prelijepe stihove, postaje prijemčivija. Sam Kur'an koristi slične metode. Njegova mudžiza je upravo u rječitosti i lijepom izražavanju. Kur'an je umjetnost stavio u službu Božije poruke, zbog čega je kur'anski jezik uvijek bio najbolje sredstvo predstavljanja Božijega govora. Arifi su, također, za prenošenje svojih misli i ideja koristili umjetnički jezik: poređenja, metafore, aluzije, stihove, simbole itd. To svakako temu čini ljepšom i privlačnijom, za razliku od otvorenog i jasnoga govora. Drugim riječima, arifi su ovo sredstvo koristili za vlastito promicanje i širenje svojih ideja.

Drugo, za iskazivanje irfanskih značenja općenito ne postoje odgovarajući termini, jer je jezik nemoćan da ih izrazi (ovo se da primijetiti i kod Šabestarija). Ova značenja mogu spoznati samo oni koji su stupili u taj svijet. Upravo zbog toga arifi tvrde da ljubav nije moguće objasniti, jer jezik ljubavi nije jezik objašnjavanja. Sam Hafiz na dosta mjesta ukazuje na ovu činjenicu.

Primjer:

O ti koji pisanjem i objašnjavanjem o ljubavi govoriš,

Mi s tobom o dobru i zdravlju govoriti ne možemo.[30]

Ili na drugom mjestu:

Govor ljubavi nije onaj što jezikom se zbori.

Krčmaru, daj vino i skrati razgovor dugi!

Arifi smatraju da ova značenja nije moguće izraziti običnim riječima, već samo uz pomoć simbola, te da ih mogu razumjeti samo arifi i putnici na Božijem putu. Prema Mevlani, to je “govor ptica” koji poznaju samo oni koje je Bog poučio tome (i poučismo ga govoru ptica ­­– Kur'an) i osim njih niko ne može ući u taj prostor. Prema tome, ovaj jezik nije izreciv običnim riječima, već je to jezik simbola i ako bi se iskazivali bez njih, to bi ljude moglo odvesti u zabludu i nevjerstvo. Arifi smatraju da njihove tajne nije moguće spoznati razumom, niti zapisati izrazima koje je stvorio um.

Prije nekih tridesetak godina na um mi je pala jedna tema koje se još uvijek dobro sjećam. Naime, Hafiz ima jedan veoma zanimljiv gazel. Po mom mišljenju, u njemu se obraća izravno Ibn Sini, aludirajući na posljednji dio njegovog djela Ešârât ve tanbihât. Ibn Sina pred kraj ovog djela donosi poglavlje pod naslovom “Položaji arifa”. Veoma je zanimljivo da je jedan filozof uspio na taj način objasniti stepene arifa. To je veliki uspjeh za filozofa. Međutim, arif ne prihvata da filozof može uz pomoć nauke i filozofije dokučiti tajne irfana i duhovnog puta, te stoga ovo kategorički odbacuje.[31]

Sufija u odbljesku vina tajne doznaje, [32]

Iz ovog dragulja bit svačija se spoznaje.

U nastavku kaže:

Vrijednost buketa cvijeća[33] jutarnja ptica pozna

Jer svaki što listove čita značenja ne zna.

“Jutarnja ptica” je arifova duša koja rano ustaje, a “jutro” ukazuje na dovu. Kada je riječ o ranom ustajanju, činjenju jutarnje dove, plaču – niko nije o tome pjevao više od Hafiza, niti na tako inspirativan i uticajan način govorio o svom ranom ustajanju i činjenju dova. Više puta je istakao da sve što posjeduje duguje ranjenju i ibadetu u tom vremenu.

Ove pojave se ne spoznaju čitanjem knjiga, nego ranim ustajanjem i jutarnjim ibadetom. Navedeno se postiže samo pročišćavanjem duše, skrušenošću, plačem, dovama i obraćanjem Uzvišenom Bogu.

Ponudih dva svijeta iskusnom srcu

Osim ljubavi tvoje vječne sve drugo prolazno mu

Desi se ono što kod ljudi me zabrinjava

I nadzornik na ovoj zabavi obitava

Kamen i zemlju mubarek pogledom u jakut i dragulj tvori

Svako ko spozna vrijednost daha jemenskog vjetra.

Potom kaže:

O ti, koji iz knjige razuma znakove ljubavi učiš

Bojim se da učenjem nećeš tajnu ovu spoznati.

Čime hoće reći: Ibn Sina, ti koji iz knjige razuma djelo Položaji arifa pišeš, bojim se da učenjem i studiranjem nećeš spoznati ove tajne!

Izvor: Murteza Mutahari, Hafizov irfan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa perzijskog: Sedad Dizdarević

[1] Misli na vino (u njegovoj poeziji uvijek se omalovažavaju i vrijeđaju vjerske i moralne vrijednosti).

[2] Dok klokoćući spušta se iz bureta u čašu.

[3] Kao da su hadžije koje se kreću između mjesta Hatim i Zemzem u Meki.

[4] Dakle, ako je u islamu zabranjeno, pij ga u skladu sa kršćanstvom!

[5] Blud i pijenje alkohola među muslimanima raširili su se iz kršćanskih samostana, jer islamski propisi i nisu to dopuštali. Kršćani su u samostanima posjedovali alkohol i na raspolaganju su im bile žene koje su tu živjele. Ta mjesta su postala mjesta razvrata. Nekadašnje područje Šama (današnja Sirija, Jordan, Palestina i Liban) i pogranično područje sa Bizantijom bili su poznati po tome jer su bili naseljeni velikim brojem kršćana.

[6] Čini se da Kazkazuna ili Farkaduna predstavlja naziv nekog mjesta. U nekim rukopisima sam našao da piše Kazkazuna, a u drugim Farkaduna.

[7] Sudi je bio jedan od najistaknutijih komentatora Hafizovog Divana, a pisao je na turskom jeziku. On je napisao filološki komentar, ne ulazeći u Hafizove namjere. Pokušao je Hafiza približiti Turcima. Uglavnom se bio usredsredio na gramatičke i filološke pojedinosti.

[8] U komentaru piše “bez broja”, ali tačnije je “bez premca”.

[9] Nehdžul-belaga, hutba 131, sa dodatkom: “Jedni njegovi dijelovi svjedoče druge dijelove.”

[10] Ali ‘Imran, 7.

[11] Talel – uspomene na dragu, ostaci porušenog doma.

[12] Rubu‘ i mekam –ognjište, predjeli i oblasti

[13] Ako kažem on, ako kažem ona, ako kažem oni, ako kažem one ili šta god kažem.

[14] Ako spomenem Nedžd i Tahame.

[15] Ako govorim o plaču oblaka ili o osmijehu cvijeta.

[16] Kaibun – isturenih grudi, o ženama blistavim poput Sunca.

[17] Hoću da kažem da su to tajne i inspiracije od Boga, koje su se spustile u moje srce i koje sam ja na taj način predstavio.

[18] Ti svoju maštu prenosiš kao stvarnost.

[19] Izrazi su prvobitno nastali zbog osjetilnih i perceptivnih značenja.

[20] Irfanska značenja – inspiracije srca.

[21] Duhovna stanja koja se pojave u srcu uglavanom se ne mogu objasniti riječima jer su riječi nastale s ciljem da se objasne značenja koja čovjek upoznaje putem čula. Na drugom mjestu kaže:

Značenje nikad u riječ ne staje

Jer beskrajno more u posudu ne staje

Sabzivari u tom smislu citira jednu arapsku pjesmu:

Odijelo skrojeno od ovih dvadeset i devet harfova

Kako da pokrije tijelo značenja?

Dakle, riječima nikako nije moguće objasniti ova značenja.

[22] Znači, koriste poređenja.

[23] Kasnije ćemo govoriti o tome na šta je pod vjerom mislio šejh Behai.

[24] Naravno, ove stihove komentiraju isto kao i Hafizove gazele.

[25] Također i pjesme rahmetli imama Homeinija koje su objavljene nakon njegove smrti. Za primjer ćemo navesti jednu od njih:

O draga, zarobljen benom tvojih usana sam

Vidjeh tvoje bolno oko i bolestan sam

Oslobodih se sebe i udarih u doboš: Ja sam istina

K'o Mensur kupih vješala zbog toga

Tuga drage zapali vatru u mojoj duši

Kad dođoh sebi na svakom bazaru znan postah

Vrata mejhane otvorite ispred mene danju i noću

Jer zasitih se džamije i gradske škole

Pokidah odjeću zuhda i licemjerja te obukoh

Hirku pira harabata i postah prosvijećen

Gradskome vaizu što muči me savjetima

Pomogoh dahom pijaalig boemstva

Pustite da spomenem hram idola

Ja koji uz pomoć idola mejhane postah svjestan.

[26] U trenutku vjeru oduzima.

[27] Kako slično Hafizu!

[28] Poricanje Sudnjega dana, kako to neki komentatori pripisuju Hafizu.

[29] Rasprava o tesavufu, str. 10.

[30] Jer to nije objašnjivo riječima.

[31] Bude li prilike, to ćemo pokazati i u Hafizovim gazelima.

[32] Jasno je na šta se ovdje aludira duhovnim vinom.

[33] U nekim rukopisima stoji “opis buketa cvijeća”, što je ispravnije.