Strahovlada u porodici

Neuki i nemoralni očevi, koji ne slijede vjerske dužnosti i koji se ne pokoravaju naučnim i racionalnim pravilima da bi u porodičnom okruženju bili potpuni vladari i da bi se njihove zapovijedi neupitno izvršavale, pribjegavaju pogrešnim metodama diktature i samovolje. Preko uvreda, vulgarnosti, nesnošljive vike i prostačkih riječi potvrđuju svoju moć. Prema svojim ženama i djeci se odnose gore nego prema životinjama. Kažnjavaju i muče ih uz pomoć štapa, kaiša, šamara, a nekada i kućnim pritvorom i izgladnjivanjem. Na taj način porodica se pretvara u strašan i nepodnošljiv zatvor.

Kada se njihov surovi glas i osornost čuju u porodičnom okruženju, djeca se prestravljena i slomljenog duha razbježe kud znaju i umiju. Drhte poput janjeta kada ugleda vuka. Noću liježu u postelju puna kompleksa i ponižena. A ujutro, čim se probude, odmah im naumpadne njihov maloumni i surovi otac te ih odmah zahvati jad i očaj kao da se ne mogu pomjeriti s mjesta.

U ovakvoj porodici nema sreće, zadovoljstva, misaonog spokoja ni sigurnosti. Strah i strepnja zaokupljaju cijeli dom. Članovi cijele porodice neprestano se osjećaju nesigurnim od novih uznemiravanja i patnji. U ovim porodicama djeca ne samo da ne postižu svoja duhovna savršenstva, već i njihovo tijelo poslije tih strahova slabije napreduje.

Ova vrsta očeva sebi, svojoj porodici i društvu za koje odgajaju svoju djecu čini nasilje koje se ne može nadoknaditi. Ovakvi očevi, u skladu sa islamskim mjerilima vrijednosti, smatraju se odgovornim za svako zlostavljanje i tjelesno uznemiravanje članova porodice. Ako je poslušnost žena i djece uvjetovana uvredama i strahom od batinanja, takvi očevi su obuhvaćeni govorom Božijeg poslanika, s.a.v.a., u kojem on jasno ističe da su oni najgori ljudi te ih se Božiji poslanik jasno odrekao i rekao da ne pripadaju njemu.

Potrebno je da ovakvi očevi svoje moralne savjesti postave za sudije te da ono što ne vole sebi – ne vole ni drugima. Upravo kao i što sami ne bi željeli živjeti pod vlašću samovoljnih diktatora, u okruženju surovosti i nasilja, tako ne bi trebali ni svojoj porodici priređivati gorak i paćenički život te porodicu, državu u malom, činiti nesigurnom i prestrašenom. Sa svojim ženama i djecom oni ne bi trebali postupati kao sa pritvorenicima osuđenim na smrt. 

Strah od kazni

Svakoj državi, radi uspostavljanja reda i discipline te sprečavanja anarhije, bez sumnje su potrebni zakoni. Da bi se zajamčilo provođenje zakona, treba kažnjavati prestupnike. Strah od kazni navodi ljude na poslušnost. Ovdje vrijedi istaći da se u državi u kojoj vlada sila i samovolja kažnjavanje odvija bez reda i granica. Moguće je da najmanje nezadovoljstvo vladara diktatora okonča život stotina nevinih ljudi. U takvoj zemlji kazne se ne provode na temelju nečijeg stvarnog izvršenja nedjela, dokazanog od strane uređenog sudstva, već su povezane samo sa strastima i samovoljom ličnosti na čelu države. Međutim, u zemlji u kojoj vlada pravda i zakon, gdje su dužnosti ljudi i dužnosti vlasti propisane pravednim zakonima, porivi i slobodna volja vlastodržaca ne mogu doći do izražaja. Tu se niko ne boji neke posebne osobe i jedino se svaka osoba boji svoga prekršaja za koji zna da će biti ispravno i pravedno sudski obrađen i primjereno kažnjen.

Drugim riječima, izvor straha ljudi u diktatorskim državama leži u sili i nasilju njihovih okrutnih vlastodržaca, dok je u pravednoj državi, u kojoj vladaju zakoni, izvor straha svakog čovjeka samo njegov prekršaj, koji zaslužuje odgovarajuće zakonske mjere.

Danas su najbolje i najslobodnije one zemlje i države svijeta koje provode pravedne zakone nad svim slojevima društva, kako nad vlašću, tako i nad običnim narodom. Dakle, to su države u kojima su ljudi svih kategorija i slojeva oslobođeni straha i strepnje jer žive u okrilju pravednih zakona koji im omogućuju smiren duh i spokoj tijela.

Islam i strah

Naš Poslanik, veliki vođa islama, prije 14 stoljeća je uspostavio islamsko ustrojstvo države upravo na temeljima rečenih postavki. Pravda i zakon su svugdje i svim ljudima omogućili duhovnu sigurnost i psihičku smirenost. Strah i bezrazložne strepnje iz vremena neznaboštva, koji su poticali od samovoljnih vlastodržaca i kršilaca tuđih prava, u potpunosti su nestali. Tada se jedan musliman bojao samo svoga grijeha i ničega više. Da bih privukao pažnju cijenjenih slušalaca, sada ću pristupiti nešto podrobnijim objašnjenima.

Za dobro izvršavanje vjerskih dužnosti u nutrini svakog muslimana postoje dvije vrste straha: prvi je strah od Boga i Njegovih ahiretskih kazni, a drugi je strah od vlasti i njenih zakonskih kazni. Uzrok oba ova straha leži u čovjekovim grijesima.

Svaki musliman treba gajiti nadu u neograničenu Božiju milost i plašiti se samo Njegove kazne. Međutim, strah od Milostivog i Pravednog Stvoritelja ni u kom slučaju nije istovjetan strahu od nekog vlastodršca koji je diktator i nasilnik. Diktator svoju vlast i upravljanje temelji na pukoj sili i surovosti, dok nasilništvo i nepravda nemaju pristup predvorju milostivog Gospodara. Uzvišeni Bog grješnike i prestupnike kažnjava po načelima pravde i istine te je strah od Boga u zbilji strah od kazne za grijehe. Upravo iz ovog razloga časni Kur'an ljude upozorava da se trebaju bojati Božijeg položaja.

 وَلِمَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ جَنَّتَانِ

A onome ko se bude bojao položaja svoga Gospodara – pripadaju bašče dvije...[1]

وَأَمَّا مَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ وَنَهَى النَّفْسَ عَنِ الْهَوَىٰ

A što se tiče onoga ko se bude bojao položaja svoga Gospodara, i dušu od strasti uzdržao[2]

Položaj Božiji zapravo je Božije znanje o prestupu i zlodjelu prekršilaca. Položaj Božiji označava moć kažnjavanja grješnika. Položaj Božiji jeste zaštita nevinih, onih kojima je kao nedužnim učinjeno nasilje, i položaj Božiji je kazna nasilnicima. U najkraćem, položaj Božiji znači Božije provođenje istine i pravde. Onaj koji se plaši položaja Boga kao Sudije ne približava se grijehu.

Prenosi se od hazreti Sadika, a.s., da je o Božijem govoru: A onome ko se bude bojao položaja svoga Gospodara – pripadaju bašče dvije,[3]kazao: “Onaj koji zna da ga Bog vidi, da On čuje njegov govor, i koji zna da Bog zna ono što radi od dobra i od zla, pa ga to odvraća od ružnih djela, e to je onaj koji se boji položaja Gospodara svoga i dušu svoju uzdržava od prohtjeva.”[4]

Tužilački položaj u uređenim državama služi da bi se tjerali i kažnjavali prestupnici i ubice. Tužilac je onaj koji prestupnika dovodi na sud, omogućuje njegovu osudu i predaje ga izvršiocima kazne. Položaj tužioca zahtijeva izvršenje pravde i zakona. Položaj tužioca znači kažnjavanje ubice i zločinca. Onaj ko je na pravdi Boga prolio krv i ubio nevinu osobu plaši se položaja tužioca, ali taj njegov strah proističe iz njegovog vlastitog zločina te je strah od položaja tužioca ustvari strah od vlastitoga grijeha i zlodjela.

Hazreti Ali, a.s., je rekao jednom čovjeku kojeg je savjetovao: “Uzmi od mene pet savjeta!” Onda mu je, između ostalog, savjetovao da se ne nada ni od koga, osim od Boga, i da se ne plaši nikoga i ničega, osim svoga grijeha.[5]

Hazreti Ali u ovom govoru je ljudski strah ograničio isključivo na grijeh. Naravno da se ljudi u zemlji u kojoj vladaju pravda i zakon, te kojoj sila i samovolja nemaju pristup, ne trebaju plašiti ničega, osim svoga grijeha.

U islamu strah od vlasti podrazumijeva isključivo strah od zakonske kazne i ništa više. Musliman se ne plaši prvog čovjeka države niti drugih nosilaca vlasti, a ne treba ih se ni plašiti, jer vladar nema pravo nad bilo kim provoditi silu, niti nanijeti bilo kome neku štetu. U islamu vladari nemaju povlastica u odnosu na ostale ljude, osim što će kod Uzvišenog Boga imati veću odgovornost. Islamski vladari, osim što su dužni poštivati pravo i pravičnost, dužni su i da sa ljudima postupaju milostivo i osjećajno, da poštuju obrasce milosrđa i uljudnosti.

Hazreti Ali, a.s., je u svome pismu Maliku Aštaru napisao: “Raspolaži svojim željama i nagonima, budi škrt prema svojoj duši u pogledu onoga što ti nije dozvoljeno, jer ćeš zaista škrtošću prema željama duše postići pravednost i u onome što voliš i u onome što ne voliš. Osvijesti svoje srce milošću prema podanicima i ljubavlju i dobrotom prema njima, a nikako ne budi prema njima poput krvoločne zvijeri, pa da jedenje njih smatraš prilikom.”[6]

Vladar diktator i silnik je zatočenik svojih strasti i svojih nezakonitih poriva, dok je vladar pravednik suprotstavljen svojim porivima, slijedi načela pravednosti i moralnih vrlina te uvijek prema ljudima nastupa blago i dobrostivo.

Časni Poslanik, s.a.v.a., veliki predvodnik islama, bijaše veoma revnostan u pogledu izvršenja kaznenih zakona i kažnjavanja prekršilaca. Upravo stoga što je bio vrlo revnostan u provođenju zakona, ljudi su se plašili upuštanja u zlodjela i griješenje. S druge strane, u društvenom ophođenju s ljudima bio je kao blagi i nježni otac. U tim okolnostima niko se nije plašio Poslanika. A ukoliko bi neko slučajno pao pod uticaj Poslanikove veličanstvenosti i uplašio ga se, sam Poslanik bi razbijao njegov strah. Ibn Mesud je kazao da je kod Božijeg poslanika došao čovjek koji mu je htio nešto reći, ali se uplašio. Poslanik mu je kazao: “Ne boj se, ja nisam kralj.”

Božiji poslanik, s.a.v.a., sa ljudima je bio toliko prijazan i ljubazan da su se ljudi s njim šalili, i to na takav način da bi te šale drugim, običnim ljudima, bile neprihvatljive. Poslanik, s.a.v.a., Ebu Hurejri je zabranio zbijanje šala sa Arapima. Naime, jednog dana on je Poslaniku ukrao sandale, a onda ih je kod prodavača hurmi založio za određenu količinu hurmi. Potom je došao pred Poslanika i počeo jesti hurme. Poslanik ga upita: “O Ebu Hurejre, šta to jedeš?” On odgovori: “Poslanikove sandale!”[7]

Kod kojeg bi se to vladara običan čovjek iz njegove države usudio ovako našaliti založivši njegovu obuću kod prvog prodavača? Ovoliku milostivost i blagost Božijeg poslanika Uzvišeni u Svojoj časnoj Knjizi označava kao svoj dar i milost.

فَبِمَا رَحْمَةٍ مِّنَ اللَّـهِ لِنتَ لَهُمْ

Milošću Allahovom ti si nježan prema njima![8]

Poslanik je usljed čistote svoga srca bio toliko privržen svojim ashabima da je rekao: “Neka mi niko ništa ne govori o mojim ashabima! Zaista ja volim da izlazim među vas rasterećena srca.”[9]

Imam Ali, a.s., je najveći učenik škole islama i od svog velikog učitelja, Poslanika, s.a.v.a., dobio je najbolju obuku o slobodi i ljudskosti. On je u druženju sa ljudima iskazivao osjećajnost i ljubaznost, dok je u izvršenju pravde bio ozbiljan i odlučan.

Adijj ibn Hatem je na sastanku kod Muavije, između ostalog, o hazreti Aliju rekao sljedeće: “Ali je bio među nama kao jedan od nas. Odgovarao bi nam kada bismo ga upitali. Prišao bi nam blizu kada bismo mu došli. Uprkos ovom njegovom približavanju nama i njegovoj bliskosti s nama ne bismo mu se obraćali iz strahopoštovanja pred njim, niti bismo ga gledali zbog njegove veličanstvenosti. Kada bi se nasmiješio, kao da bi se njegove usne uklonile sa skladnih bisera. Ljude s vjerom je veličao, a prema ljudima u potrebi se odnosio s ljubavlju. Nije bio nasilan, da bi se posjednici moći bojali njegova uznemiravanja, a u provođenju pravde nije bio nemoćan, da bi se slabi osjetili beznadežnim.”[10] 

Djetetov strah

U maloj državi zvanoj porodica strah članova porodice može biti dvojake prirode. Neki članovi porodice boje se svoga grijeha, a neki drugi boje se svoga oca. Tamo gdje je prisutan strah od grijeha, nema neosnovanih strahova. Tu je kolijevka najboljeg odgoja, tu u dječijoj psihi rastu cvjetovi spoznaje odgovornosti, jedan iza drugog šire svoje latice i tu se djeca od samog početka navikavaju na poštenje i ispravno djelovanje. Članovi ovakve porodice posjeduju potpunu sigurnost da ukoliko ne krše tuđa prava i ne zapadnu u grijehe i neispravnost, na njih neće biti učinjen ni najmanji nasrtaj. Kod svojih roditelja takva djeca su trajno cijenjena i voljena. Članovi ovakve porodice dobro su shvatili značenje one izreke: “Onaj ko je čistog računa – ne plaši se obračuna.” U takvom okruženju djeca razumiju da se treba plašiti samo svojih grijeha i loših postupaka te ničega više.

U takvim uvjetima otac posjeduje nedvojbeni autoritet i on je blag i popustljiv, a djeca će se bojati ispravne i pravične kazne zbog grijeha te neće činiti loša djela.

Onaj koji kažnjava i nagrađuje treba biti uvjeren u načela i treba slušati glas svoje savjesti te presuđivati bez gorljivosti. Istovremeno treba prema djeci biti blag, ali ne u smislu da sebe prikaže jadnim i slabašnim, već da se ispoljava kao čovjek koji posjeduje uobičajenu ljudsku milost, koja će biti u granicama zakona, pa da, kao takav, može biti poštovan od strane društva i države.[11]

Odgajatelj će istaći karakter te pokazati da on nije neko ko kažnjava, već da je poput posebnog policajca koji ima dužnost da provede zakone pravde. Djeca će ovo dobro razumjeti. U ovom slučaju čak i ako bude kažnjavanja, djeca će shvatiti da ono dolazi sa emotivne razine i da ne izlazi iz ljudskih okvira. Na ovaj način sama kazna doživjet će se nepristranom.[12]

Tamo gdje bude prisutan strah od oca, od grubog i surovog oca, od oca koji samo traži izgovor da bi kažnjavao, od oca koji bezrazložno vrijeđa i koji djecu bez povoda tuče, koji za najmanje prestupe daje velike kazne, od oca koji svoje vanjske nedaće iskaljuje na nevinoj djeci, koji svoje poslovne i društvene poraze i promašaje pretvara u zlostavljanje djece – u takvoj porodici poštenje i odgovornost neće biti prisutni te tu pojam vrline i morala neće stanovati. Djeci je u takvom porodičnom okruženju važno samo držati oca zadovoljnim i biti siguran od njegovog zla.

I naučno i pedagoški je dokazano da u današnjem svijetu udaranje djece i nanošenje tjelesnih povreda, s ciljem odgoja ili kažnjavanja, nije ispravno. Gotovo u svim savremenim zemljama ovakvo postupanje je dokinuto i zabranjeno. Roditeljima u porodičnom okruženju i učiteljima u školi naređuje se da isključe udaranje djece, a pogotovo fizičko uznemiravanje i nanošenje boli.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić 


[1] Er-Rahman,46.

[2] En-Nazi‘at,40.

[3] Er-Rahman, 46.

[4] Tefsir burhan,str. 1071.

[5] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 105.

[6] Nehdžu-l-belaga, str. 475.

[7] Biharu-l-envar, sv. 6., str. 166.

[8] Ali ‘Imran,159.

[9] Biharu-l-envar, sv. 6., str. 152.

[10] Sefinetu-l-bihar,str. 170.

[11] Če midanim (Terbijate etfal došvar), str. 93.

[12] Če midanim (Terbijate etfal došvar), str. 93. 

Pitanja i odgovori