Razlike između razuma i nagona

Razum i nagoni se razlikuju po više osnova, ali ćemo ovdje raspravljati o četiri osnovne razlike među njima.

1. Praktični programi i nagonski život svake vrste životinja su istovjetni i ujednačeni. Međutim, ljudsko biće se razlikuje i u sistemu razmišljanja i u djelovanju koje ispoljava na raznolike načine. Naprimjer, pčela živi diljem planete Zemlje. Svaka pčelinja košnica odgovara jednoj samostalnoj državi i svaka od njih posjeduje organizacijske cjeline i sisteme poput jedne države. S obzirom da njihov upućivač, odnosno ustav i državna organizacija, počiva na uputi po stvaranju i Bogom danim nagonima, sve pčele imaju jedan program života. Bez obzira gdje se ta država nalazila, kraljica (matica njihove države) biva imenovana na isti način. Granice i dužnosti svake skupine pčela propisuju se nagonskim zakonom. Njihove kuće u svim košnicama su šestougaonog oblika. Za razliku od pčela, ljudske države sa različitim režimima imaju različitu upravu i različite organizacijske oblike, pri čemu je svaka državna jedinica za sebe propisala odgovarajuće zakone. Život čovjeka nije utemeljen na nagonima, već na promišljanju i analiziranju te svaka osoba i svaki narod na različite načine razmišljaju.

Nagoni, koji predstavljaju prirodnu uputu od Sveznajućeg i Mudrog Boga, djeluju u skladu sa onim što nalaže stvarnost te u njihovom okruženju nema promašaja i greške, dok razum dolazi do rješenja preko postavljanja premisa. Nekada napravi grešku u premisama, a drugi put greška nastane u procesu zaključivanja.

Strast i srdžba, društveni običaji i porodični odgoj, kao i desetine drugih činilaca, ostavljaju trag na čovjekovo mišljenje te izvode razum (‘akl) iz njegove prirodne putanje, što ima za posljedicu da razumu bude uskraćena realističnost i opažanje istine. Koliko li je samo stvarnog zla koje je štetno za ljudsku sreću, a koje je kod nekih naroda usvojeno kao korisne i poželjne stvari! Mnogo je i dobrih stvari koje pomažu i upućuju čovjeka ka njegovom savršenstvu, a koje neki odbacuju kao nepoželjne i nevaljale. Međutim, da je razum samostalno mogao prepoznati istine i da je bio potpun i dostatan da predoči put sreće, onda Uzvišeni nikada ne bi slao poslanike i ne bi obavezivao ljude na poslušnost njima.

Hazreti Musa ibn Džafer, a.s., u jednoj predaji kazao je Hišamu ibn Hakemu: “O Hišame, zaista Allah ima za ljude dva dokaza: vanjski i unutarnji dokaz. Vanjski dokaz su poslanici, vjerovjesnici i imami, a unutarnji dokaz je razum.”[1]

Nedostatnost razuma tokom minulih stoljeća uzrokovala je nastanak sporova i razmimoilaženja među ljudima na putu određivanja životnog programa i spoznavanja puteva sreće. Nekada su ta razmimoilaženja dovodila do krvoprolića i drugih nenadoknadivih nereda. Današnji svijet, i pored svih tehnoloških i naučnih napredaka, nije lišen ovoga te i danas ljudi sagorijevaju u vatri ideoloških nesporazuma i svakog trenutka postoji opasnost da svijet upadne u nova sukobljavanja. Najveću opasnost za ljudsku civilizaciju danas[2] predstavlja komunizam. Milioni razumnih, učenih i školovanih ljudi vjeruju da jedina sreća za čovječanstvo leži u slijeđenju komunizma. Oni smatraju da će ukoliko se jednoga dana ova doktrina raširi širom svijeta i ukoliko je svi ljudi i narodi budu slijedili, čovječanstvo doseći najviše domete te će na taj način priskrbiti sreću i savršenstvo koji dolikuju ljudima. Za stizanje do ovog cilja treba upotrijebiti sve snage, treba jednu po jednu prepreku otklanjati sa puta i iskoristiti sva sredstva za promicanje ove ideje. Možda će jednoga dana ova velika blagodat pripasti ljudima i sav svijet će biti u istinskoj sreći.

Nasuprot ovome, milioni razumnih, učenih i školovanih ljudi vjeruju da najveća nesreća i nevolja za današnje čovječanstvo leži u komunističkim režimima. U onoj mjeri u kojoj ova opasna ideologija napreduje – toliko će i nesreća i nedaća opterećivati ljude. Komunizam znači uništavanje čovječnosti i smrt slobode. Komunizam znači ubijanje morala i drugih vrlina u čovjeku. Treba upotrijebiti sve snage u borbi protiv ove opasne ideološke pošasti, kao i u iskorjenjivanju tragova i učinaka ove opasne društvene bolesti. Treba upotrijebiti sva propagandna sredstva, jer će se možda tako ukloniti ova bolest,opasnija od kuge i kolere, i čovječanstvo zauvijek osloboditi od zla ovog zlokobnog i prljavog mišljenja. Tada će se čovječanstvo moći nadati sreći i blagoslovu.

Doista, danas postoje stanovita ideološka razmimoilaženja među umnim ljudima čovječanstva, a osnovni razlog za to je manjkavost i nedostatnost razuma. Da razum djeluje poput neprikosnovenih životinjskih iskonskih nagona, on nikada ne bi padao u greške i ne bi se među ljudima pojavljivala ovolika razmimoilaženja. Upravo zato su morali dolaziti Božiji poslanici – da bi u skladu sa stvarnošću objašnjavali i ispravljali nedostatnosti razuma, da bi u ljudskim sporovima i razmimoilaženjima kazali gdje je zbilja i istina, te da bi ljude izbavili iz okova neznanja i smetenosti. A časni Kur'an zbori: Ljudi bijahu jedna zajednica i Allah je slao vjerovjesnike radosnih vijesti donositelje i opominjatelje. I po njima je Knjigu s Istinom objavljivao da ljudima presuditelj bude u onome u čemu se oni razilaziše.[3]

Prema tome, životinje postupaju u skladu sa zahtjevima stvarnosti u svom prirodnom životnom programu posredstvom nagona, koji je božanska prirodna uputa, ali čovjek putem razuma nije uvijek sposoban spoznati stvarnosti svoje sreće. Zato on ima potrebu za zakonodavnom (tešri‘i) Božijom uputom, dakle uputom prenesenom preko Božijih poslanika, kako bi upoznao zbiljski put i istinski program sreće. U ovome leži prva razlika između razuma i nagona (garize).

2. Druga razlika između nagona i razuma leži u činjenici da su nagonske upute nametnutog karaktera. To znači da onaj ko posjeduje nagon u izvršavanju nagonske radnje ne djeluje po slobodnoj volji. Pčela je prisiljena da svoje saće pravi u šestougaonom obliku i da za materijal koristi vosak. Ona u ovom djelovanju nema pravo ni na kakvu izmjenu. Isto vrijedi i za čovjeka u nekim oblastima života, npr. kada stigne do doba zrelosti i kada mu se, bez njegove volje, pojavi puteni nagon. Slobodna volja čovjeka u pojavi ovih nagona ne igra nikakvu ulogu, ali njegova volja ima ulogu u umskim sudovima, kada je on potpuno slobodan u izvršenju naredbi razuma i kada slobodno bira. Ova sloboda predstavlja najveću moguću prednost čovjeka nad svim živim stvorenjima svijeta.

Časni Kur'an u brojnim primjerima ukazuje na čovjekovu slobodu i smatra je sastavnim dijelom čovjekove iskonske prirode i njegovog bića. Ovom prilikom, u svrhu ukazivanja na iznesenu činjenicu, navodimo nekoliko takvih primjera.

Mi čovjeka, zbilja, od kaplje sjemena smiješana stvaramo, potom ga kušnji izvrgavamo.[4]

Životinje dolaze na svijet miješanjem muške i ženske sjemene tečnosti. Prvobitna ćelija vuka ili ovce predstavlja mješavinu tih tečnosti. Čovjek, također, predstavlja smjesu muške i ženske tečnosti, ali Uzvišeni, kada je u pitanju čovjek, nakon riječi smjesa (emšadž) dodaje još riječ nebtelîhi – što znači: Mi ćemo ga ispitati i iskušati. Ova rečenica predstavlja crtu razgraničenja između čovjeka i životinje, za šta je neophodan preduvjet ljudska sloboda, jer ispitivanje i iskušavanje čovjeka ima smisla samo onda kada čovjek postupa po svojoj volji i htijenju. Naprimjer, zamislimo čovjeka koji je zatvoren u samici i kojem zatvorski čuvar kaže: “Ja tebe ovdje provjeravam da li kradeš ili ne.” Ovakvo šta bi bilo besmisleno, jer čovjek nema slobodu kretanja, da bi se saznalo hoće li ukrasti ili ne. Jedino rješenje za to je pustiti čovjeka iz zatvorskog okruženja da se slobodno kreće u društvu te da se onda ispita da li je sklon krađi. Vuk i ovca stvoreni su iz smjese (embriona), ali oni ne prolaze ispit jer se nalaze zatočeni u okrilju svojih prinudnih nagona i po sebi nemaju slobodnu volju. Jedino čovjekovo sjeme i prva ćelija u vrijeme miješanja u majčinoj maternici stvoreni su sa sposobnošću da budu podvrgnuti ispitu i sa voljom i izborom.

Mi njemu na Pravu stazu ukazujemo: pa il’ je zahvalan, il’ nezahvalan on.[5]

Životinje, također, imaju božansku prirodnu uputu, ali su lišene onog kur'anskog propitivanja: da li će zahvalni ili nezahvalni biti, koje pokazuje slobodu i slobodno postupanje, što znači da životinje postupaju po tačnim stvorenim, nagonskim Božijim programima i kod njih nema pitanja zašto i kako.

Životinje su svoj put savršenstva spoznale kroz prirodnu uputu od Uzvišenog Boga. One su prinuđene da idu tim putem i nemaju moć skretanja.

Nema niti jednog živog bića, a da nije On uzeo sudbinu njegovu, Gospodar je moj, zbilja, na Ispravnom Putu.[6]

Put našeg časnog Poslanika, s.a.v.a., jeste Božiji put. Božanska zakonodavna, šerijatska uputa na Pravi put istovjetna je uputi na Pravi put po stvaranju. Razlika je samo u tome što su životinje na tom putu prinuđene, a čovjek je slobodan.

I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od Puta Njegova.[7]

Životinja i čovjek na putu vlastitog usavršavanja imaju “Pravi put” (sirat mustekim). Oba ova puta – i prirodni pravi put za životinje i zakonodavni Pravi put za ljude – odabrana su od strane Uzvišenog Gospodara, pri čemu ga životinje prolaze prinudno, a čovjek po svom izboru.

A Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Gradi sebi nastambe u planinama, u drveću, i u onome što ljudi naprave.”[8]

Prirodna uputa pčele tretira se u Kur'anu kao Objava (vahj). Ovo sitno stvorenje je svoj program života naučilo putem božanske objave. Pčela je u svom djelovanju prinuđena dio po dio ovog Božijeg nadahnuća slijediti te ona, bez prava na bilo kakvo uzmicanje, mora ići zacrtanim putem.

Čovjek, također, koristi božansko nadahnuće (ilham) i Uzvišeni Bog ga je putem nadahnuća poučio dobru i zlu.

…Pa je (dušu) nadahnu da zna šta zlo joj je, a šta dobro je...[9]

Za razliku od pčele, čovjek je u izvršenju božanskog nadahnuća i pri njegovoj primjeni slobodan: može ga slijediti, te tako postići sreću i biti od spašenih, a može ga i ne poslušati, zastraniti i tako se suočiti sa nesrećom i propašću.

Uspjet će onaj ko je očisti…[10] 

Sva zemaljska i nebeska stvorenja su po iskonskom zakonu pred svojim Uzvišenim Stvoriteljem skrušena, iskazuju Mu robovanje i ni jedno od njih ne protivi se svojoj dužnosti po stvaranju. Međutim, jedan dio ljudi, zbog slobode i izbora koji im je darovan, skreće sa ovog puta poslušnosti. Neki ljudi slobodno izvršavaju svoju stvarnu dužnost, odnosno skrušeni su pred Tvorcem, dok neki drugi slobodno odbijaju ovu svetu dužnost.

Zar ne vidiš da i oni na Nebesima i oni na Zemlji Allahu ničice padaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju.[11]

Primjećujemo da Uzvišeni Bog kazuje kako sva zemaljska i nebeska stvorenja, te prirodni svjetovi poput minerala, biljaka i životinja, Bogu čine sedždu, ali kada se stigne do čovjeka, kaže se da mnogi čine sedždu, a da će se mnogi, zbog neizvršenja svoje obaveze robovanja, suočiti s kaznom.

Hazreti Musa ibn Džafer, a.s., je razgovarao sa Hišamom ibn Hakemom o razumu i razumnom, te je rekao da je prva odlika i vrlina razumnog u njegovoj slobodi i dobrom odabiru.

“O Hišame, Uzvišeni Bog je razumnim i mudrim u Svojoj Knjizi najavio radosnu vijest te kazao: ‘Obraduj one koji čuju govor i ono (iz tog govora) što je dobro i vrijedno, oni izaberu i slijede. To su osobe koje je Uzvišeni uputio i oni su posjednici razuma i mudrosti.'”[12]

A potpuna i apsolutna sloboda bez ikakvih ograničenja odnosi se isključivo na Svetu Bit (zat) Uzvišenog Boga:

A Allah reče: “Tako će biti! Allah čini ono što On hoće!”[13]

Uzvišeni je prilikom stvaranja bića odredio da životinje u svom programu života nemaju slobodne volje te da pravila prirodne upute slijede bez pitanja kako i zašto. Ali je isto tako Božija volja odredila da jedna posebna vrsta stvorenja bude opskrbljena slobodnom voljom i htijenjem, kao i ograničenom moći i slobodom. U pitanju je stvaranje čovjeka, kojem je podareno najveće bogatstvo zvano razum. Obznanjen mu je put sreće i nesreće i u postupanju mu je data sloboda odabira – da po slobodnoj volji i želji bira sebi put sreće ili nesreće.

Iako je čovjek sastavljen od dijelova koji prvenstveno pripadaju Ovom svijetu, te iako je po svojim prirodnim osobinama umnogome sličan svijetu biljaka i životinja, čovjek nad njima posjeduje jednu posebnu prednost, a to su sloboda i slobodna volja. U čovjeku postoji naročito bogatstvo, jedan božanski dar, jedan svjetlosni plamen i jedan nebeski duh koji predstavlja odliku i prednost čovjeka u odnosu na druga stvorenja svijeta.

Uzvišeni Bog o stvaranju čovjeka govori melecima: I kad ga oblikujem i u njega od Svoga duha (ruh) udahnem, ničice mu se poklonite![14]

Nije samo čovjek stvoren u pravoj mjeri i uravnotežen; sva stvorenja svijeta opskrbljena su blagodatima odmjerenosti i uravnoteženosti. Uzvišeni o stvaranju svijeta u svoj njegovoj veličini kaže:

…I svod mu uzdigao i izjednačio…[15]

O zemaljskom biljnom svijetu također je rekao:

...I učinili da na njoj sve sa mjerom raste![16]

Ono čime se posebno odlikuje Adem, a.s., i što čini suštinu njegove veličine jeste upravo ona skrivena zbilja koja se u gornjem ajetu imenuje kao ruh Božiji. 

Prenosi se od Muhammeda ibn Muslima da je kazao: “Upitao sam Ebu Džafera o govoru Uzvišenog i Veličanstvenog Allaha: Udahnuo sam u njega od Svoga ruha (duha). On odgovori: ‘To je duh koji je odredio, odabrao, stvorio i povezao sa Sobom i izabrao nad svim duhovima, zatim je naredio i udahnuo od njega u Adema.’”[17]

Duh koji je udahnut u Adema, i koji je od Boga, odabran je i odlikovan od strane Gospodara, i to je duh koji nadilazi sve druge duhove (ervâh) po svojoj vrijednosti.

Prenosi se od Ebu Basira, a ovaj od Ebu Džafera, da je o govoru Uzvišenog i Veličanstvenog Allaha: Udahnuo sam u njega od Svoga duha, kazao: “Riječima Svog duha (min rûhî) misli se na: Svoje snage (kudretî).”[18]

Hazreti Bakir je, dakle, ovaj Božiji duh, koji je udahnut u Adema, protumačio kao Božiju moć.

Pored vegetativnog i animalnog života, Adem posjeduje jedan naročit i poseban duh. Uzvišeni je Ademu od Sebe, iz Svoje moći i Svojom voljom podario dio Svoje naročite slobode. Nakon stvaranja Adema, prva pojava moći, slobodne volje i slobode počinje izdavanjem Božijih naredbi i zabrana.

…Jedite u njemu u izobilju odakle vam je volja! Ali se ovom drvetu ne približujte da ne biste zlo sebi nanijeli![19]

Naredba o zabrani jedenja ili nejedenja: Izvrši to, i kloni se toga i toga!, ima smisla samo na području slobodne volje i nikako drukčije. Nasilnikom se može nazvati samo ona osoba koja je u svom djelovanju imala pravo izbora te je po vlastitoj volji odlučila da djeluje protiv zakona.

Iz rečenoga proističe zaključak da čovjek u pogledu volje i slobode vjerovanja ima poseban položaj. Životinje su bezuvjetno potčinjene svojoj prirodnoj uputi. Primorane su slušati naredbe koje im dolaze iz njihovih nagona, bez da pitaju kako i zašto. Pri tome nemaju nimalo slobode ni slobodne volje. Čovjek je, međutim, u izvršenju naredbi razuma slobodan. On može u svom djelovanju na pravi način koristiti razum, a može i djelovati protiv razuma. Jednu stvar ovdje ne treba zaboraviti: čovjekova duša i tijelo, oblik i suština, razum i volja, i u najkraćem, on sam i sva njegova svojstva, u moći su Uzvišenoga Gospodara. Čovjek je stvorenje koje je stvoreno po moćnoj volji Stvoritelja, on je biće koje je voljom Tvorca navuklo odoru postojanja i po Njegovoj egzistenciji čovjek opstoji. Jedina zbiljska i neograničena sloboda i volja djelovanja pripada svetoj Biti Božijoj i svim Njegovim svojstvima, koji postoje po toj neograničenoj Biti. On je neovisan o bilo čemu, a svi drugi ovise o Njemu. Na ovaj način čovjek u svom postupanju nije primoran i nije vezanih ruku. Tako je zato što su njegova djela utemeljena na razumu i slobodnoj volji, te njega nisu, poput životinja, na prisilu osudili njegovi neizbježni nagoni. S druge strane, čovjek nije potpuno i bezuvjetno slobodan, zato što on sam, njegov život i sve druge njegove osobine postoje po moći Božijoj. Potpuno slobodan i zbiljski moćan je samo Uzvišeni Bog, Koji opstoji po Svojoj Biti. Čovjek je, u skladu sa iznesenim, smješten između položaja potpune slobode i potpune prinude. Hazreti Sadik, a.s., je rekao:

“Nema prisile, a ni potpune slobode, već je nešto između ovog dvoga.”[20]

Prenosilac je hazreti Ridi kazao: “Neki naši ashabi vjeruju u predodređenost, a drugi vjeruju u ljudsku slobodnu volju.” Imam je u odgovoru rekao: “Zapiši! Uzvišeni Bog je kazao: ‘Sine Ademov, Mojom voljom ti si slobodan, snagom koju sam ti podario ti izvršavaš Moje zapovijedi, a posredstvom blagodati slobodne volje koju sam ti darovao ti Mi iskazuješ nepokornost i neposlušnost.’”[21]

Suština izlaganja hazreti Ride je da čovjeku nije sve predodređeno, jer on vlastitom voljom odlučuje da li će nešto učiniti ili ne, s tim što je njegova volja utemeljena na Božijoj milosti. On Božijom voljom posjeduje volju, i moći Gospodara svjetova posjeduje slobodnu volju i snagu. Potpun govor o ovome jeste rečenica koja se često izgovara u namazu:

“Allahovom moću i snagom ustajem i sjedam.”

Mi posjedujemo slobodu izbora i volju, i mi po svom slobodnom htijenju ustajemo i sjedamo, s tim što mi sami, naš život, naša sloboda, naša volja te svi naši materijalni i duhovni poslovi, opstoje i djeluju po snazi i moći Uzvišenog Gospodara. Ako On, Uzvišeni, na tren uskrati, sva tjelesa će propasti. Prema tome, druga razlika između razuma i nagona je u tome da nagoni djeluju pod prinudom, a da je čovjek u izvršenju zapovijedi razuma slobodan.

3. Sljedeća razlika između nagona i razuma je u tome što je broj nagona ograničen i što su savršenstva koja proizlaze iz nagona stalna, postojana i nepromjenjiva te nikada ne prelaze svoju zacrtanu mjeru, dok čovjek, kao onaj koji posjeduje razum i slobodu, zaslužuje neograničen napredak i neograničenu razinu savršenstva. Koliko god da napreduje, opet postoji dovoljno prostora za napredovanje. Upravo zato se ljudska zajednica, u svjetlu promišljanja i rasuđivanja, kreće ka visinama te je u svakom znanju i umijeću došlo do hiljada promjena i postepenih usavršavanja u različitim oblastima ljudskog življenja. S druge strane, životinje, koje su zatvorene i ograničene u tvrđavi nagona, ostale su na istom stepenu desetine stoljeća i ni jedan korak nisu načinile u pravcu napredovanja ka nečemu novom, naprednijem i uzvišenijem.

Iako su životinje nagonskim uputama sačuvane od grešaka i zastranjenja, suprotno čovjekovom razumu koji je višekratno izložen greškama i omaškama, te iako su nagoni donijeli najtačniji i najbolji red i disciplinu u životu životinja i čovjek se dosad nije približio disciplini i redu sličnom onom koji uspostavljaju nagoni kod životinja – ipak sve ove manjkavosti razuma nisu razlog da se razum i dalje ne smatra neuporedivo vrjednijim od nagona.

Računalo tačno, vrlo brzo i uredno daje odgovore na matematičke zadatke i čovjek nikada ne može s takvom brzinom i preciznošću davati odgovore, ali računalo ne čini ništa više od onih nekoliko jednostavnih radnji. Životinjski nagoni su u svojoj uređenosti i brzini, ali i ograničenosti, poput računala. Prednost i nadmoć razuma čovjeka nad nagonima životinje upravo su srazmjerni prednosti razuma inžinjera koji je izumio kalkulator nad samim kalkulatorom. Odgovori kalkulatora ne proizlaze iz razmišljanja. Životinje, također, svoje radnje ne izvode na osnovu razmišljanja i promišljanja. 

Iako životinje nisu svjesne sebe niti svog okruženja, sa zadivljujućom tačnošću bivaju upućene putevima istine, dok čovjek nije takav. Kao da je život na putu usavršavanja i očitovanja izabrao dva različita puta: put nagona te inteligenciju i volju.

Sva živa stvorenja, izuzev čovjeka, posjeduju stanovito iskonsko znanje o svijetu i o sebi samima. Ovi nagoni ih na potpuno siguran i pouzdan način pokreću radi uspostavljanja veze sa istinom. Prema tome, nemaju obmanjujuću slobodu. Samo stvorenja koja posjeduju razum mogu biti obmanuta i ona se zbog toga mogu usavršavati. Insekti, nasuprot tome, nisu ovakvi i njihove skupine već desetine hiljada godina ne trpe nikakve promjene u svom ponašanju.

Za razliku od žene, ženka psa nikada ne griješi u čuvanju svoje mladunčadi. Ptice dobro znaju kada trebaju sagraditi gnijezdo. Isto tako, pčele odlično znaju koju materiju da upotrijebe za odgoj matice, radnika ili vojnika u košnici. Životinje nemaju slobode da bi, poput čovjeka, živjele u skladu sa svojim prohtjevima. Čovjek još uvijek na pravi način ne poznaje put i način upravljanja sobom i zato nikada nije bio uspješan u osnivanju jedne postojane civilizacije. Kao da čovjekov razum još uvijek nije dospio do onog stepena savršenstva da bi mogao urediti ljudski društveni život kao što to čini, npr. zajednica mrava. Stoga naš najveći trud treba biti uložen u jačanje psihološke snage u nama.[22]

Neke životinje, poput konja, pasa i majmuna, inteligentne su i donekle podložne odgoju i dresuri. Dreser ih može poučiti nekim osobinama, ali plemenito bogatstvo razuma, koji je izvor razmišljanja te naučnog razvoja i napretka, pripada samo čovjeku. Upravo zato su odgoj i dresura pametnih životinja donekle korisni.

Bez sumnje, konja ne možete odgojiti da učestvuje na sjednici vijeća fakulteta posvećenoj atomskoj energiji te očekivati da on iznosi svoje mišljenje o razbijanju atomske jezgre. Koliko god dobro psa izdresirali, on nikada neće biti u stanju da se bavi istraživanjem na polju leukemije i liječenja leukemije. Ma koliko životinja bila inteligentna, ona u svom životu slijedi samo nagone i nema ni snage da se suprotstavi prirodnoj uputi.

Iako kod životinja poput majmuna, slonova i pasa oko nagona postoji i aura inteligencije, ipak će one uvijek u svojim postupcima slijediti nagone.[23]

Hazreti Sadik je kazao Mufaddalu: “Razmisli o građi majmuna, i o tome da mnogi njegovi dijelovi i organi liče na one kod čovjeka: glava, lice, ramena, prsa, probavni organi. Osim toga, on posjeduje naročitu inteligenciju kojom razumijeva gestove svoga dresera.

Čovjek treba od ove životinje uzeti pouku i shvatiti da je i on sam sačinjen iz životinjske prirode i životinjskog roda. Zbog svih sličnosti koje postoje između majmuna i čovjeka, da Uzvišeni nije čovjeku podario prednost u inteligenciji, razumu i govoru, onda bi i on bio poput nekih životinja. Ono po čemu se majmun, pored svih sličnosti, ipak razlikuje od čovjeka, i što ga svrstava u red niskog životinjskog roda, jeste upravo manjkavost razuma, svijesti i govora.”[24]

Treća razlika između razuma i nagona jeste u tome što se ljudska karavana, na tragu korištenja razuma i promišljanja, neprestano kreće ka većim i uzvišenijim položajima savršenstva, dok su životinje zatvorene i zatočene u tvrđavi nagona.

One životinje koje posjeduju inteligenciju donekle su odgojive, iako i one žive na temelju postojanih nagona i iskonske upute.

4. Još jedna razlika između razuma i nagona je u tome da nagoni prirodnim rastom životinje spontano prelaze iz mogućnosti u zbiljnost te ne zahtijevaju nikakvu poduku i učenje, dok razum velikom pažnjom i valjanim naučavanjem jača i postepeno postiže svoje unutarnje usavršavanje koje se očituje i vani. Drugim riječima, razum iz mogućnosti prelazi u zbiljnost. Razum u svjetlu nužne brige dobija život koji mu pripada i ukoliko ne bude imao ispravan odgoj i ne bude korišten za razmišljanje, odumrijet će i razumski potencijal će ostati neiskorišten. Najveći cilj Božijih poslanika, naročito našeg dragog Poslanika, s.a.v.a., jeste oživljavanje razuma i odgoj ljudskog promišljanja.

O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas poziva onom što će vam život dati![25]

Širk, mnogobožačka zlodjela i sahranjivanje živih djevojčica, posljedice su ubijanja razuma i gašenja svjetiljke uma.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Čovjekovo tijelo ima šest stanja: zdravlje i bolest, smrt i život, spavanje i budnost. Čovjekova duša također ima šest stanja. Život duše je znanje, a njena smrt je neznanje. Bolest duše je sumnja, a njeno zdravlje je uvjerenost. Spavanje duše je nemar, a budnost duše je čuvanje i pažnja.”[26]

Sreća pripada onome ko svoju dušu oživi znanjem, a ozdravi uvjerenjem i budnom pažnjom. Islam je razmišljanje, upotrebu razuma te izučavanje “knjige stvaranja” postavio na mjesto najuzvišenijeg ibadeta i ovo shvatanje je potkrijepio nizom ajeta i hadisa.

Hazreti Ali, a.s., je svom sinu Hasanu, a.s., preporučio: “Nijedan ibadet nije vrijedan kao razmišljanje o Božijem – neka je uzvišen – stvaranju.”[27]

Da bi čovjek krenuo uzlaznom stazom ljudskosti, on treba razmišljati, treba oživljavati svoj razum, a naročito razmišljati o preciznoj Božijoj knjizi stvaranja, ispisanoj moćnim perom Njegove Jednoće. Na ovaj način čovjek stiže do najvećeg stepena ljudskosti.

Iz cjeline iznesenog može se zaključiti da se životinje upućuju nagonskom uputom, a čovjek razumom. Savršenstvo proizašlo iz nagona uvijek je određeno, ograničeno i nepromjenjivo, dok je razum čovjeka uvijek usmjeren napretku i krajnjem savršenstvu. Nagoni nemaju potrebe za odgojem i školovanjem i sami po sebi dolaze do izražaja, dok razum ima potrebu za valjanim odgojem i školovanjem da bi se iz stanja mogućnosti pretočio u zbiljnost.

Ovdje je važno istaći da razvoj i usavršavanje razuma ne tvori cjelokupnu ljudsku sreću, već u čovjeku, osim razuma, postoji i drugi važan kapital, a to su osjećanja. Bez sumnje, bitno je da i osjećanja, poput razuma, s velikom pažnjom budu valjano odgojena i oživljena – čime razum i osjećanja, rame uz rame, prelaze svoju stazu usavršavanja. Na temelju ove dvije od Boga darovane čovjekove moćne snage i potencijala čovjek može postići položaj koji zaslužuje.

Iako nas narednih dana očekuje iscrpnija rasprava o emocijama, gdje će se pokazati kolika je vrijednost osjećanja u odgoju, ali i u svim vidovima života, danas ćemo ukratko, u sklopu govora o razumu, kazati nekoliko rečenica o osjećanjima.