Adab hazreti Muhammeda

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste ona koju Ku­r’an prenosi od Muhammeda, s.a.v.a., koja uključuje i vjernike nje­go­va ummeta.

”Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjer­nici u to vjeruju! Svi vjeruju u Allaha, i u meleke Njegove, i u Knjige Nje­gove, i u poslanike Njegove: “Mi među poslanicima ne pra­vi­mo ni­kak­­ve razlike.” I vjernici govore: “Čujemo i pokoravamo se, op­ro­s­­ti nam, o naš Gospodaru; Tebi nam je se vratiti.” Allah nijednog čo­vje­­ka ne za­du­žuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što zaradi, a pro­tiv njega je ono što na se uprti. “O Gospodaru naš, ne­moj nas kazniti, bu­demo li zaboravili ili iz neopreza nešto počinili! O Go­spodaru naš, nemoj na nas breme tovariti kao što Si ga natovario na one što su nam pret­hodili! O Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što ne­ma­mo snage! Pređi preko grijeha naših, i oprosti nam, i mi­lošću nas obaspi! Ti Si Zaštitnik naš i zato nam pomozi protiv naroda ne­vjerničkog![1]

Ovi ajeti, kao što se jasno da vidjeti, govore o imanu Božijeg Po­sla­ni­ka, s.a.v.a., u Časni Kur’an i sva načela vjerovanja kao i pojedinačne pro­pi­se vjerozakona, da bi u nastavku kazivanja o tom pitanju njemu bili pri­po­jeni i vjernici. Ono što se da zaključiti iz konteksta ajeta jeste da se oni od­nose na sve vjernike Muhammedova, s.a.v.a., ummeta, a ne samo na nje­gove savremenike, jer govor kojim je izrečena dova, govor je stanja vjer­nika u bilo kojem vremenu da živio, a ne samo govor onih iz vremena Objave.

Može se reći da su ova dva ajeta uporediva i mjerilo su odnosa između sljed­benika Knjige i vjernika ovog ummeta u pogledu pristupa i ra­zu­mi­je­va­nja nebeske Knjige ili, drugim riječima, s obzirom na njihov odgoj ada­bom pokornosti spram Knjige koja im je objavljena. Pohvala koju je Allah, dž.š., u ova dva ajeta uputio vjernicima i olakšice koje im je dopustio spram njihovih obaveza, stoje tačno naspram kritike upućene sljedbenicima Knji­ge u ajetima iste sure, odnosno sure Bekare. Bilo da se tiče onih ajeta koji sljedbenike Knjige kore zato što prave razliku među melecima, pa tako jed­ne drže za neprijatelje, kao recimo Džibrila, a druge za prijatelje; ili zato što su porekli Kur’an, a vjeruju u druge nebeske knjige; ili zato što među Božijim poslanicima prave razliku, pa su uzvjerovali u Musaa i Isaa, a porekli Muhammeda, neka je mir njima; ili zato što među Božijim pro­pisima prave razliku tako što prihvataju dio onoga što je objavljeno u Bo­žijoj knjizi, a u drugi dio ne vjeruju.

U ova dva ajeta ističe se da vjernici ovog ummeta nisu takvi. Zapravo, oni vjeruju u Boga i sve meleke, prihvataju sve nebeske knjige i sve Bo­ži­je poslanike, ne praveći razliku među njima. Oni pokornošću i poniz­no­š­ću spram istinskih učenja koja su im objavljena ispoljavaju adab pre­ma svo­me Gospodaru. Oni se odazivaju na poziv Gospodara obznanjen kroz vje­ro­za­kon dostavljen Poslaniku, riječima Čujemo i pokoravamo se! A nisu po­put Jevreja koji su rekli: Čujemo, ali se ne pokoravamo! Na­da­lje, oni sebe vide kao robove u vlasništvu svoga Gospodara, i to kao ro­bo­ve koji nisu vlasnici ničega kod Allaha, dž.š., tako da nikako ne pri­go­va­raju na svojoj po­kornosti i pobožnosti, već traže oprost za svoje grijehe: Go­­spo­daru naš, oprosti nam! Oni nisu poput Jevreje, koji su govorili: Nama će ubrzo biti op­rošteno, ili: Allah je siromah, a mi smo imućni, ili: Nas neće do­ta­ći va­­tra osim nekoliko dana. Kao i druga zastranjenja koja su kod sebe po­ka­zali.

Allah, dž.š., nakon ovog upoređivanja, kaže: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što za­ra­di, a protiv njega je ono što na se uprti. Prirodno je da Božiji propisi i oba­veze slijede, odnosno proizlaze iz fitreta po kojem je Allah, dž.š., stvo­rio čovjeka. Jasno je da čovjekov fitret, koji predstavlja samosvojno ob­lič­je njegova stvaranja, njega poziva jedino na one radnje koje su nje­mu moguće i za koja posjeduje oruđa, i u tome je, bez ikakve sumnje, životno blaženstvo i sreća.

Naravno, ako se pojavi pitanje izvanredne važnosti, čije ispunjenje za­hti­jeva više truda i pregnuća nego što je to uobičajeno, ili roba izvodi iz pro­pisa fitreta i forme robovanja, u tom slučaju fitret donosi drugi propis, a to je da Gospodar ili bilo ko drugi koji upravlja poslovima obaveže roba onim teškim obavezama koji prelaze okvire uobičajene mogućnosti i moći. Naprimjer, da obaveže čovjeka da prilikom pojave sumnje u izvr­še­nost vjerske obaveze pribjegne oprezu ili da kod važnih poslova izbje­ga­va nemar i čuva se zaborava i pogreške, poput obaveznih opreza koji Sve­ti Zakonodavac propisuje u pitanjima života, porodice i imetka ljudi. Ili po­put obavezivanja teškim obavezama i koliko god ljudi ispoljavali više tvr­doglavosti i istrajavanja u pitanjima i traženju objašnjenja, On ih sve više i teže obavezuje, ostavljajući sve manje slobode, poput slučaja Beni Is­raila, o kojem nas Kur’an obavještava.

Rečeni ajet: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti nje­go­ve…, slijede riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i vjernika, a izrečene su kao uvod za dovu: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti…, da bi to ujedno bilo i hvala Uzvišenom Bogu, kao i da bi se otklonila pogrešna postavka da Uzvišeni kažnjava za ono što nije u čovjekovoj moći i da obavezuje ne­kim teškim propisima. Ako se riječima: O Gospodaru naš, nemoj nas ka­zniti…, obraća položaju Gospodara to je zato da bi se dobilo olakšanje u sekundarnim, a ne primarnim ili osnovnim propisima, ili onim pro­pi­si­ma koji su posljedica ispoljene tvrdoglavosti ljudi, a ne da Allah, dž.š., ob­javljuje propise bez uzimanja u obzir bilo kojeg od iznesena dva vida. Ove riječi Uzvišenog Boga nalaze se unutar ove dvije dove islamskog um­meta, odnosno, između …Oprosti nam, o naš Gospodaru i O Gospo­da­ru naš, nemoj nas kazniti…, da bi se time ukazalo na koristi onoga što im prethodi i da ujedno za muslimane priskrbi podučavajući i odgojni ka­rak­ter, odnosno, da Allah prouči dovu njihovim jezicima, jer vjernici ima­ju vjerovanje u ono što Uzvišeni kaže.

U svakom slučaju, na ovaj govor oslanjanju se vjernici i rečeno pred­stav­lja temelj njihove dove. U nastavku Allah, dž.š., prenosi završetak nji­hove dove koja govori o drugim molbama: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti…, O Gospodaru naš, nemoj na nas breme tovariti…, O Go­spo­da­ru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što nemamo snage! Pređi pre­ko grijeha naših… Oprost (وَاعْفُ عَنَّا) za koji oni ovdje na kraju mole kao da je oprost od počinjenog u zaboravu, nehotično i onoga što je bilo izvan nji­hove moći. A nastavak dove …i oprosti nam, i milošću nas obaspi! (وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ) odnosi se na molbu za ostale oblika grijeha i pogrešaka. Po­nov­no traženje oprosta, odnosno milosti, iako su je već prije tražili u ovoj dovi, nije ponavljanje, jer to ukazuje na njihovo stanje i adab koji imaju pre­ma Gospodaru za razliku sljedbenika Knjige i njihova odnosa sa Go­spo­darem i njihovom Knjigom. Pored toga, kod učenja dove nema pre­pre­ka u postupku ponavljanja, kao što je to možda slučaj u drugim pri­li­ka­ma. Nadalje, ova dova sažima u sebi adab robovanja i pokornosti i po­šti­vanja adaba kod iskanja Gospodareve pažnje jednog nakon drugog, te pri­znanje svoga položaja kao posljedice vlasništva Njegova i prihvatanje po­ložaja poniznoga, neznatnog, siromašnog i nemoćnog roba spram polo­ža­ja Njegove Uzvišenosti i Časti, toliko je očito da nema potrebe za do­dat­nim pojašnjavanjem.

U Časnom Kur’anu nalazimo različite oblike božanskih adaba i uz­vi­še­nih učenja, kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.a., poučavan da ih pri­mi­je­ni u prilikama hvaljenja i slavljenja Gospodara i u molitvama. To mo­že­mo vidjeti u sljedećim ajetima. Ti reci: “O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ…”[2] Ti reci: “Allahu, Stvoritelju nebesâ i Zemlje, Znalcu svijeta nevidljivog i vidljivog, Ti ćeš suditi međ’ Svojim ro­bovima..!” [3] Ti reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje On oda­bra! Da li je Allah bolji ili oni koje Njemu pridružuju oni?!”[4] Ti reci: “I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista pri­pa­da­ju Allahu, Gospodaru svih svjetova…”[5] Gospodaru moj, Ti znanje moje pro­širi![6] I reci: “Gospodaru moj, utječem Ti se od spletaka šejtana!” [7]

I brojni drugi ajeti kojima je zajedničko da poučavaju uzvišenom ada­bu kojem je bio poučen Božiji Poslanik, a on sam ih je preporučivao svo­me ummetu.

Sljedeći oblik adaba od Gospodara poučeni poslanici provodili su u raz­go­vorima sa svojim narodom. Ovaj oblik adaba je po sebi veoma obuhva­tan i o njemu kao takvom treba govoriti uporedo sa adabom poslanika ko­ji su slijedili u svojim obraćanjima Bogu Uzvišenom. Istovremeno, tre­ba ga posmatrati kao djelatno promicanje vjere, koje nije manje važno od pro­mi­canja govorenjem, štaviše, riječ je o djelotvornijem obliku promicanja. Čas­ni Kur’an je pun ovih adaba, a jedan od njih je onaj koji se može vi­dje­ti u razgovoru koji je vođen između hazreti Nuha i njegova naroda.

A glavešine mu rekoše: “O Nuhu, s nama si raspravu vodio i dugo si s nama raspravljao! Deder dođi s time čime nam prijetiš, ako istinu go­vo­riš!” Pa Nuh reče: “Allah će vam kaznu dati ako On htjedne, a vi ne­ćete biti u stanju umaći! I savjet moj neće vam biti ni od kakve koristi, kad bih vas ja i htio savjetovati, ako vas Allah htjedne u zabludi ostaviti! Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti!”[8]

Kada je narod u ovom govoru tražio od Nuha, a.s., da provede kaznu, misleći da je to u njegovim rukama i želeći time dokazati njegovu nemoć, on to niječe kod sebe, pripisujući to istovremeno Allahu, dž.š. Hazreti Nuh riječima ako On htjedne, a potom a vi nećete biti u stanju umaći, do­vo­di adab do njegovih krajnjih granica. Nadalje, rekao je Allah, a ne Go­spo­dar moj, zato što riječ Allah ukazuje na biće u Kojem okončava svaka lje­pota i sva čast. Hazreti Nuh se nije zadovoljio samo nijekanjem moći kod sebe da kažnjava i da to potvrdi i pripiše Uzvišenom Bogu, već na sve to dodaje da – ukoliko Bog ne htjedne da se okoriste njegovim sa­vje­tom to nikad neće moći ni učiniti. Ovim je on upotpunio nijekanje moći od sebe i potvrđivanje istoga kod Uzvišenog Boga. Na kraju, on svoje nijekanje uvjetuje rečenicom: Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti!

Cijenjeni čitaoče, ako obratiš pažnju na ovaj razgovor, uvidjet ćeš da je cijeli razgovor ispunjen adabom kao što su život i djelovanje svih po­sla­nika prepuni tako suptilnih i zadivljujućih adaba. Da, ovi velikani ljud­sko­ga roda su sve svoje radnje, mirovanja i govorenja uobličavali prema ada­bu i svijesti o Njegovoj prisutnosti, iako ponekad izvana gledano nji­ho­ve radnje, govorenja i ponašanje izgledaju kao i kod onog čovjeka koji je udaljen od svoga Gospodara i od koga je njegov Gospodar daleko. A oni koji su kod Njega ne ohole se da Mu robuju, niti se dosađuju, slave Ga noću i danju, ne malaksavaju![9]

Uzvišeni Allah navodi mnoštvo primjera u kojima su poslanici Hud, Sa­lih, Ibrahim, Musa, Šuajb, Jusuf, Sulejman, Isa, Muhammed, neka je Bo­žiji blagoslov na sviju njih, vodili sa svojim narodom u različitim sta­nji­ma kao što su teškoća i spokoj, rat i mir, skriveno i javno, prijeteći i do­noseći radosne vijesti i sl.

Cijenjeni čitaoče, pažljivo pogledaj sljedeći ajet koji govori o Musau, na­kon što se vratio sa planine Tur svome narodu u stanju potpune rasr­đe­nos­ti i ljutnje, ali i pored toga, pri samom spomenu Uzvišenog Boga, on pri­mjenjuje adab. Pa se Musa vrati svome narodu, srdit i žalostan. “O na­rode moj” – reče on – “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obe­ća­nje? Zar vam se ugovoreno vrijeme oduljilo, ili pak hoćete da vas zadesi srdž­ba od vašega Gospodara, pa se stoga niste držali obećanja meni da­to­ga!”[10]

Ili adab u sljedećima ajetima: I poče da ga zavodi ona u čijoj kući on bī, pa sva vrata pozatvori i reče: “Hodi!” A on reče: “Ne daj Bože! Doi­sta me Gospodar moj lijepo pazi, a silnici nikada neće nikakva uspjeha po­lučiti!”[11] I Jusuf reče: “Ja vas sada neću koriti, Allah će vam opros­ti­ti, On je od svih samilosnih najsamilosniji!”[12]

Zastanimo kod hazreti Sulejmana, a.s., i pogledajmo šta Kur’an o nje­mu kaže: Pa kada vidje pred sobom prijesto postavljen, Sulejman reče: “Ovo je blagodat od Gospodara moga, da bi me izvrgao kušnji hoću li za­hvalan ili nezahvalan biti! A ko je zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – ta, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”[13] Treba zna­ti da hazreti Sulejman izgovara ovu zahvalu Uzvišenom Bogu u tre­nut­ku kada on raspolaže sa ogromnom vlašću, posjeduje neuobičajene moći i snagu upravljanja. Na njegovu zapovijed u roku kraćem od trep­ta­ja oka njemu se donosi u Palestinu prijestolje Belkise, vladarice Sabe. Ha­zreti Sulejman, ni pored svega pobrojanog, ne pokazuje ni najmanji ob­lik uznositosti ili oholosti. Štaviše, u jednom takvom trenutku on, u pri­sus­tvu svih svojih velikaša sa dvora, na najljepši način izriče hvalu Uzvi­še­nom Gospodaru, a da se ni na trenutak ne premišlja da to učini.

Cijenjeni čitaoče! Nakon kratkog pregleda i uvida u adab poslanika, neop­hodno je osvrnuti se na kur’anske ajete koji govore adabu Nemruda i fa­raona i drugih, te uporediti njihovo ponašanje i govorenje sa po­sla­nič­kim ponašanjem i govorenjem. Pogledajmo kazivanje o hazreti Ibrahimu i Nemrudu: Zar ne znaš o onome, koji se sa Ibrahimom o njegovu Go­spo­da­ru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Go­spodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!” – taj reče: “Pa i ja život i smrt dajem!”[14] Nemrud je dao ovaj odgovor kada su mu doveli dvojicu za­tvo­renika, da bi pokazao kako on daje život i smrt: jednog oslobodi, a na­redi da drugog pogube.

Kur’an o faraonu i njegovom govoru kaže: A faraon je razglasio na­ro­du svome rekavši: “O narode moj! Zar meni ne pripada vlast nad Mi­si­rom i ovih rukavaca rijeke koji teku ispred mene?! Zar to ne vidite?! Zar ja ni­sam bolji od ovog bijednika koji jedva da jasno zbori?! Zašto mu nisu date na­ruk­vice od zlata…?!”[15]

Faraon se diči svojom vlašću, rijekama i zlatom koje posjeduju on i nje­­gove pristalice i ne proteče mnogo, a on pored svega ovog imetka reče: Ja sam vaš vrhovni Gospodar! Ovo su onaj isti faraon i njegove pri­sta­lice čiji je urod uništio siloviti vjetar te krilati i beskrilati skakavci, ko­ji­ma su žabe život učinile nemogućim i zajedno sa drugim Musaovim ču­di­ma nji­ho­va se moć iz dana u dan umanjivala, a niskost se uvećavala.

Od poslaničkih adaba je i onaj ajet koji kazuje o Poslaniku i njegovom dru­gu u pećini: ...kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne strahuj! Doista, s nama je Allah!”[16] Tegobe i veličina stra­hote toga dana Poslanika nije spriječilo da bude svjestan Uzvišenog Boga i Njegova prisustva.

Od tih ajeta je i sljedeći: A kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena taj­nu povjerio, pa je ona odala, a Allah je to njemu otkrio, on je bio dio tajne kazao, a ostalo prešutio, pa kad joj on to obznani, ona upita: “Ko tebe o tome izvijesti?” On reče: “Izvijesti me Sveznajući, o svemu Oba­vi­ješ­teni!”[17] Božiji Poslanik, s.a.v.a., slijedio je adab prema Gospo­da­ru i u osami, kao u ovom primjeru, kada je otkrivao tajnu jednoj od svo­jih su­pru­ga.

Sva ostala kazivanja o poslanicima u Kur’anu nose na isti način u sebi naj­bolje oblike adaba i najplemenitije stečevine. Da se ne bojimo da će naš govor o svim ovim primjerima biti predug, naveli bismo sve koji se ja­vljaju u Kura’nu i o njima bismo opsežno raspravljali.

Sljedeći adab koji su poslanici provodili jeste onaj u svakodnevnom op­ho­­đenju i razgovoru sa ljudima.

Jedan od primjera rečenog su rasprave koje su poslanici vodili sa ne­vjer­nicima, a zabilježene su u Kur’anu, kao i razgovori sa vjernicima. Ako razmotrite različite razgovore koje su poslanici vodili sa nepokornim i neznalicama, ne možete naći ništa što bi u odnosu na nevjernike pred­stav­ljalo nedoličan, uvredljiv i neprimjeren govor. Pored svih protivljenja i otpora, ismijavanja, ponižavanja, psovki koje su poslanici trpjeli od njih, u odgovorima se može naći jedino najljepši govor i najdobrostivija pri­di­ka. Od njih nisu odlazili, osim sa selamom: …a kada ih neznalice oslove, od­go­varaju: “Mir vama!”[18]

Jedan od razgovora koje Kur’an prenosi vođen je između hazreti Nuha i njegova naroda: Glavešine naroda njegova, koji nisu vjerovali, govorili bi: “Mi smatramo da si ti samo čovjek nama nalik, i smatramo da tebe sli­­jede samo oni među nama prezreni, kratke pameti! Mi ne vidimo da vi pre­d­njačite nad nama ikakvom vrednotom, čak vas i lažljivcima sma­tra­mo!” Pa bi Nuh govorio: “O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na do­ka­zu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost vjerovjesništva po­dario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da ćemo vas prisiliti na to, a va­ma je to još i odvratno?!”[19]

Ili razgovor između hazreti Huda i njegova naroda Ada: “Mi tvrdimo da je tebe neko naše božanstvo zlom pogodilo!” A Hud reče: “Ja za svje­doka pozivam Allaha, a budite i vi svjedoci da ja nemam ništa s tim što vi Allahu druge smatrate ravnim pored Njega.”[20]

Kur’an prenosi Azerove riječi: “Zar ti, o Ibrahime, mrziš moja bo­žan­­stva?!” – povika otac njegov – “Ako se ne okaniš, zbilja ću te ka­me­no­va­ti, zato me zadugo napusti!” “Mir tebi!” – Ibrahim odgovori. “Mo­liću Go­spodara svoga da ti oprosti, jer je On doista dobar prema me­ni.”[21]

Kur’an za narod Šuajbov prenosi: Glavešine iz naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile bi: “Mi te doista u ludilu vidimo i doista sma­­tra­mo da si ti od onih koji su lašci!” “O narode moj” – odgovarao bi on – “kod mene ludila nema nikakva, nego sam ja poslanik Go­spo­da­­ra svih svjetova! Do­sta­vljam vam poslanice Gospodara moga, i po­uz­dan sam vam savjet­nik.”[22]

Kur’an u vezi sa faraonom saopćava: Pa faraon upita: “A ko je Go­spo­dar svjetova?” Musa reče: “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je iz­­među njih, ako vjerujete!” “Čujete li?” – faraon reče onima što bijahu oko njega. “Gospodar vaš i Gospodar vaših predaka drevnih!” – reče Mu­­sa. “Zbilja, poslanik vaš ovaj, koji vam je poslat, uistinu, lud je!” – po­­vika faraon. A Musa reče: “Gospodar Istoka i Zapada, i onoga što je iz­­među njih, ako pameti imate!”[23]

Kur’an u vezi sa narodom Merjeminim saopćava: I noseći ga, dođe ona narodu svomu, a oni povikaše: “O Merjemo, učinila si nešto ružno! O sestro Harunova, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila blud­­nica!” A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?” – upitaše. A ono reče: “Ja sam Allahov rob! Meni će On Knjigu dati i vje­rovjesnikom me učiniti!”[24]

Kur’an kao podršku Poslanika, s.a.v.a., spram nepriličnih mu pri­pi­si­va­nja kaže: Pa ti opominji! Jer nisi ti, milošću Gospodara svoga, ni pro­ri­catelj niti lud! Zar oni da govore: “On je pjesnik! Čekat ćemo mu sud­bi­nu nestalnu!” Ti reci: “Čekajte vi! I ja ću zajedno sa vama čekati!”[25]

Također, Kur’an kaže: I nevjernici još govore: “Ne slijedite vi dru­go­ga doli opčinjena čovjeka!” Pogledaj kako o tebi oni primjere iznose, pa potom lutaju i Pravi Put naći ne mogu![26]

Pored navedenih primjera, Kur’an prenosi mnoštvo drugih izrečenih kle­veti i pogrdnih riječi od strane nevjernika, a istovremeno nećete naći da je ijedan poslanik pored takvih grubih i nedoličnih ispada rekao jednu ruž­nu riječ, osim logična odgovora i istinite riječi popraćene lijepim po­na­šanjem.

Ovi velikani ljudskoga roda slijedili su odgoj koji ih je poučio naj­ljep­šem adabu i najboljem govoru. Upravo u ozračju ove Božije pouke je i ona zapovijed koju Kur’an prenosi: Idite vas dvojica faraonu, on je u zlu prevršio svu mjeru, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao![27]

Allah, dž.š., Svome Poslaniku, s.a.v.a., kaže: Ako se od njih moraš okrenuti, u želji da od Gospodara svoga stekneš samilost kojoj se nadaš, ti im opet reci koju lagodnu riječ, jer i sam od Gospodara svoga milost tra­žiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci.[28]

Od poslaničkih adaba je i onaj da su u razgovoru sa ljudima uvijek sebe smatrali pripadnikom naroda i jednim od njih. Sa svakim od njih su raz­govarali u srazmjeri njihova razumijevanja. Ovo se razgovijetno može vi­djeti u kur’anskim ajetima koji bilježe takve razgovore. I šije i sunije pre­nose hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Mi, skupina po­slanika, razgovaramo sa ljudima u srazmjeri njihova razumijevanja.”

Svakako treba znati da se slanje poslanika u temelji na upućivanju ka isti­ni, tumačenju istine i njenom pomaganju. Prema tome, poslanici, neka je mir svima njima, neizbježno moraju kod promicanja istine sami biti is­ti­na i daleko od laži te se ustezati od svega što može odvoditi u zabludu i za­­stranjenje, bilo da to odgovara željama ljudi ili ne, bilo da to potiče sklo­­nost i želju ili odbojnost. Pored toga, Uzvišeni Bog je radi učvršći­va­nja istine iz­rekao najstrožije opomene poslanicima u pogledu zahtjeva da ne slijede laž, bilo u govoru, bilo u djelu, jer je jasno da je laž, čak i da se de­si na pu­tu istine ili izvan nje, opet samo laž i ništa drugo. Pozivanje is­ti­ni nije sp­­o­ji­vo sa odobravanjem laži, kolikogod da se laž nađe na putu is­­ti­ne. Up­ravo zato Allah, dž.š., kaže: Za pomagače nisam uzimao one ko­ji na kri­vi put od­vode.[29] Također, On je rekao: A da te nismo učinili čvr­stim, go­tovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da is­kusiš dvo­struku pa­tnju u životu i dvostruku patnju nakon smrti! Tada ne bi nikoga na­šao ko bi ti protiv Nas pomogao.[30] Dakle, kada su stvari ova­ko po­stav­lje­ne, ne priliči da se spram istine pristupa i sa najne­znat­ni­jim oblikom ne­ma­ra ili prevare, kao što ne priliči da se iskazuje i naj­ma­nji oblik uva­ža­vanja laži.

Upravo zato vidimo da je Uzvišeni Bog opremio Svoje poslanike onim osobinama koje olakšavaju slijeđenje puta istine i pomaganje istine, kao što je i rekao: Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onome što je njemu Allah naredio, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije – a naredba Allahova je odredba čvrsto određena! – za one koji su Alla­ho­ve poslanice dostavljali, i od Njega strepili, i koji se nikoga, osim Alla­ha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati![31]

Ovim je rečeno da Božiji poslanici nisu bili izloženi naporu u onome što im je učinjeno obaveznim, a kod ispunjenja Božijih propisa nisu stra­ho­vali ni od koga, osim Njega. Iz rečenog se može shvatiti da ovi velikani na putu ispoljavanja istine nisu vidjeli nikakvu prepreku, kolikogod da je bilo utemeljeno pretpostaviti da ih je ovaj posao dovodio u različite ne­prilike i opasnosti.

Uzvišeni Bog im je obećao pomoć na putu promicanja istine: A Riječ Na­ša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni će biti, do­i­sta, potpomognuti, a Naša vojska – ona će biti pobjednička!”[32] Ta­ko­đer je rekao: Mi ćemo, doista, pomoći Naše poslanike.[33]

Dakle, historija bilježi događaje i vidimo da poslanici, neka je mir svi­ma njima, nisu imali nikakvog straha kod iskazivanja istine, nudeći je ogo­ljenu, ničim prikrivenu, kolikogod da je bila ljudima neugodna i ka­ko­god nije odgovarala njihovim prohtjevima. Allah, dž.š., govoreći o Nuhu, a.s., pre­nosi njegove riječi: Ali, ja vas zbilja smatram narodom neznalač­kim.[34] Dok je Hud, a.s., rekao: ...vi samo potvore iznosite.[35] Također, hazreti Hud je drugom prilikom svome narodu rekao: A Hud bi odgovarao: “Već je na vas pala srdžba i gnjev od Gospodara vašeg, zar da se vi sa mnom ra­spravljate o imenima koje ste vi i vaši preci dali božanstvima, i o koji­ma Allah ne objavi nikakva dokaza?!”[36] Za hazreti Luta, a.s., prenosi se da je rekao: Vi ste narod koji u zlu svaku mjeru prelazi![37] Hazreti Ibra­him, a.s., u Kur’anu svome narodu kaže: Teško vama i onima kojima se, umjes­­to Allahu, klanjate! Zašto ne razmislite?[38] Hazreti Musa, a.s., je – u odgo­vo­ru na faraonove riječi: “Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen!”– re­kao: “Pa ti znaš da ovo nije objavio kao znamenja neporeciva niko dru­gi nego Gospodar nebesâ i Zemlje! Ja mislim da ćeš ti, o faraone, si­gur­no nastradati.”[39]

Isto tako, postoje brojni drugi primjeri koji svjedoče slijeđenje adaba u po­gledu istine. Ovdje se mora primijetiti da ni jedna stvar nije draža, vo­lje­nija, cjenjenija, plemenitija i vrjednija, od istine. Ako se u ovim pri­mje­rima može vidjeti neki adab koji je u očima ljudi suprotan onom koji je prisutan u njihovim životima, ipak ih ne treba smatrati lišenim adaba, jer se ne može oslanjati na mišljenje i stanovište ljudi čija se zgrada života po­diže na temeljima slijeđenja i povinovanja prohtjevima duše, mije­ša­njem sa ljudima neistine, poniznošću i ulagivanjem pokvarenjacima i koji na takav način priskrbljuju svoje životne potrebe.

Ukratko, kao što je rečeno na početku ovog ogleda, adab se ozbiljuje je­dino u dozvoljenom, lijepom i dobrom govoru i djelu, s tim da se mje­ri­lo pohvaljenog i lijepog adaba razlikuje prema školama mišljenja i život­nim praksama iz kojih izrastaju različita društva. Međutim, u vjerskoj za­jed­nici, budući da se ona oslanja na Božiji poziv, a Božiji poziv u djelu i vje­rovanju slijedi jedino istinu, istina se nikad ne miješa sa laži i ne te­me­lji se na njoj te zato i ne traži od nje pomoć. Zbog svega iznesenog, neupitno je da se u ovakvoj zajednici istina uvijek slijedi i u punom smislu ispo­lja­va. Zajednica vjernika kao takva u slučaju različitih puteva kretanja ka istini i njenog svjedočenja primijenit će najbolji i najljepši oblik adaba. Napri­mjer, ako bude mjesta da se razgovara i otresito, i obazrivo, tada je adab da se primijeni drugi oblik. Ako bude moguće posao obaviti i brzo, i sporo, jas­no je da će prvi oblik biti bliži adabu. Primjer iznesenog je dat u Kur’an kada je naređeno uvažavanje oba oblika, ali je za slijeđenje ljepšega re­čeno: I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve i objašnjenje za sve. “Pri­mi ih svojski, a narodu svome zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima najljepše!”[40] Također: Pa, ti obraduj robove Moje, koji Govor slu­šaju i slijede ono najljepše u njemu. To su oni koje je Allah na pravi put uputio, takvi su, zbilja, umni ljudi![41]

Ovim je postalo očito da kod laži i istine pomiješane sa laži nema ada­ba. Sve što nije čista istina zabluda je, a Vladaru Istine se ona ne dopada, kao što je i Sam rekao: Zar poslije istine ima išta osim za­blude?[42]

Upravo zbog rečenog poslanici su pozivali istini jasno, otvoreno i is­ti­ni­tim govorom, iako se to u nekim slučajevima protivilo običajima i laž­nim adabima nevjerničkih zajednica, čiji su pripadnici ispoljavali nezadovolj­stvo zbog toga.

Od poslaničkih adaba u njihovom odnosu prema ljudima jeste i onaj da su iskazivali jednako poštovanje prema bogatim i siromašnim, a više od uo­bi­čajenog prema ljudima znanja i bogobojaznosti. Budući da su po­­sla­ni­ci svoje djelovanje temeljili na pokornosti i odgoju duša, oni zb­og toga nisu pravili razliku između bogataša i siromaha, stara i mlada, mu­škarca i že­ne, slobodna i roba, zapovjednika i potčinjenog, vladara i ob­ičnog svi­je­­ta. Ovdje logika poslanika, neka je mir Božiji njima, do­ki­da lažne druš­tve­ne statuse i društvene povlastice koje silnici i jaki sm­atraju svojim pri­rod­nim pravom. U poslaničkom shvatanju uživanje društvenih povlastica i uskraćenost istih, ukratko: blagostanje i nesreća ljudi ne ovisi o njiho­vom bogatstvu ili siromaštvu, moći ili nemoći. U islamskom vrednovanju ovih pitanja ne smatra se da bogataš i moćnik, primjereno mjestu u dru­štve­noj hijerarhiji treba da na isti način, treba da koriste životne pogod­nosti u kojima nema ni teških napora i poslova, ni velike odgovornosti. Zapravo, svi ljudi su jednaki u pogledu povlastica i pogodnosti. Kur’an Čas­ni u vezi sa ovim pitanjem kaže: O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznali! Naj­ugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji![43]

U logici ovog pogleda ona oholost – koju moćni imaju spram svoje moći i bogati spram svoga bogatstva – ustupa mjesto poniznosti, istra­ja­va­nju u traženju oprosta i milosti, natjecanju sa drugima u dobročinstvu, bor­bi na Božijem putu i traženju Njegova zadovoljstva. Kao posljedica re­če­nog, i prema siromasima se iskazuje poštovanje kao i prema bogatim. Pro­vodi se adab prema siromašnim kao što se provodi i prema moćni­ci­ma. Štaviše, prema siromasima se iskazuje suptilniji adab i poštovanje. Allah, dž.š., odgajajući Svoga Poslanika u adabu, kaže: Strpljiv budi s onima koji mole jutrom i večerom svoga Gospodara, želeći naklonost Njegovu, i ne ski­daj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, niti sli­jedi onoga čije smo srce da Nas spominje nemarnim učinili, i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.[44] Također, Uzvišeni je rekao: I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu! Ti nećeš svoditi njihov račun, a ni oni neće tvoj račun sviđati. I, ako bi ih odgonio od sebe, ti bi tada silnik bio.[45] Također, Uzvišeni je rekao: Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi da­jemo na uživanje nekim od njih i zbog njih ne žali, a vjernicima svoje kri­lo nježnosti prostri! I reci: “Ja sam opominjatelj otvoreni!”[46]

Kur’an Časni prenosi razgovor između hazreti Nuha i njegova naroda koji je protkan iznesenim adabom: Glavešine iz naroda njegova, koje nisu vje­rovale, govorile bi: “Mi smatramo da si ti čovjek samo nama nalik, i sma­tramo da tebe slijede samo oni među nama prezreni, kratke pameti! Mi ne vidimo da vi prednjačite nad nama ikakvom vrednotom, čak vas i laž­ljivcima smatramo!” Pa bi Nuh govorio: “O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na dokazu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost vje­rovjesništva podario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da ćemo vas pri­siliti na to, a vama je to još i odvratno?! O narode moj, za sve to od vas ja ne tražim nikakvo blago. Moja je nagrada u Allaha, i ja nisam onaj koji vjernike tjera, oni će svog Gospodara susresti. Ali, ja vas zbilja sma­tram narodom neznalačkim. O narode moj, ko bi me od Allaha zaštitio ako bi vjernike otjerao, zar se nećete opomenuti?! Ne velim ja: ‘U mene su riznice Allahove’, niti vam velim: ‘Ja Nepoznato znam!’, ne velim vam: ‘Melek sam’, niti ja govorim o onima koje vi prezrenim držite u svo­jim očima: ‘Neće njima Allah dati nikakva dobra!’ Pa, Allah najbolje zna šta je u njihovim dušama! A ako bih to govorio, tad bi ja međ’ silnicima bio!”[47]

Slično izloženom, vođen je i razgovor između Šuajba i njegova na­ro­da, a u njemu možemo uočiti zabranu povlastica nekim slojevima društva. Kur’an o tome kaže: Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem, želim samo da dobro činim onoliko koliko mognem! Samo je u Allaha uspjeh moj. U Njega se uzdam i Njemu se obraćam.[48] Također, Kur’an kaže: Do­šao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke uda­ri­ti, on silno želi da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i mi­lo­stiv.[49] Također, Kur’an kaže: Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika go­vo­re­ći: “On vjeruje što god čuje!” Reci: “On čuje samo ono što je dobro po vas, vjeruje u Allaha i povjerenja ima u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju.”[50] Također, za Poslanika kaže: Ti si, doista, najljepše ću­di![51] Sve ono što Kur’an kaže u opisu Poslanika, s.a.v.a., sažeto je u aje­tu: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali![52]

Iako se po svom značenju odnose na lijep moral Poslanika, ovi ajeti ka­zuju o njegovom adabu kao izvanjskoj manifestaciji lijepog morala. Kao što smo već prije rekli i objasnili, adabi proizlaze iz morala, ali je i po­red toga sami adab jedna od grana i lišća stabla morala.

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Bekare, 285-286.

[2] Āli ‘Imrân, 26.

[3] Zumer, 46.

[4] Naml, 59.

[5] En’âm, 162.

[6] Tâ Hâ, 114.

[7] Mu’minûn, 97.

[8] Hûd, 32-34.

[9] Enbijâ, 19-20.

[10] Tâ Hâ, 86.

[11] Jusuf, 23.

[12] Jusuf, 92.

[13] Naml, 40.

[14] Bekare, 258.

[15] Zuhruf, 51-53.

[16] Tevbe, 40.

[17] Tahrîm, 3.

[18] Furkân, 63.

[19] Hûd, 27-28.

[20] Hûd, 54-55.

[21] Merjem, 46-47.

[22] A’râf, 66-68.

[23] Šu’arâ, 23-28.

[24] Merjem, 27-30.

[25] Tur, 29-30.  

[26] Furkân, 8-9. 

[27] Tâ Hâ, 43-44.

[28] Isrâ, 28.

[29] Kehf, 51.

[30] Isrâ, 74-75.

[31] Ahzâb, 39-40.

[32] Sâffât, 171-173.

[33] Mu’min, 51.

[34] Hûd, 29.

[35] Hûd, 50.

[36] A’râf, 71.

[37] A’râf, 81.

[38] Enbijâ, 67.

[39] Isrâ, 101-102. 

[40] A’râf, 145.

[41] Zumer, 17-18.

[42] Junus, 32.

[43] Hudžurât, 13.

[44] Kehf, 28. 

[45] En’âm, 52. 

[46] Hidžr, 88-89. 

[47] Hûd, 27-31. 

[48] Hûd, 88.

[49] Tevbe, 128.

[50] Tevbe, 61.

[51] Kalem, 4.

[52] Enbijâ, 107.