Post, korak prema bogobojaznosti

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite. U mjesecu ramazanu je objavljen Kur’an, kao putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti, Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate, da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na pravi put, i da zahvalni budete.  (El-Bekare,183-185)

1. Šta leksički znači riječ post (صوم) i koja je veza ovog značenja sa terminološkim značenjem?

Post (صوم i صیام) označava uzdržavanje od nekog djela, a kaže se i da označava uzdržavanje od nekog djela koje čovjek voli.

Terminološki, ova riječ označava uzdržavanje od jela, pića i poslova koje čovjek voli, a sa takvim radnjama i stvarima se susreće svaki dan.

2. Zar nije Bog u ljude ugradio potrebu za jelom, i šta je uzrok zabrane jela?

Jelo i piće predstavlja nužnost za ljude, međutim čovjek nije stvoren isključivo za jedenje i pijenje. Za razumijevanje ove činjenice, tj. da su ljudi stvoreni za više ciljeve i da ne trebaju ostati zatočeni u kavezu tijela i njegovih strasti, potrebne su određene vježbe, a post je jedna od tih vježbi.

Čovjek, za razliku od drugih stvorenja, uz pomoć voljnih djelatnosti razvija svoje sposobnosti i preduslove, a najveća prepreka za razvoj ovih potencijala jeste njegova ovisnost o strastima duše. Vježbanje, u cilju kontrole prirodnih potreba tijela i ovladavanja nefsanskim i fizičkim željama, predstavlja uvod za kretanje prema savršenstvu, a to se ostvaruje uz pomoć posta.

3. Šta je razlog napominjanja obaveznosti posta za prošle narode, zar se ljudi ne bi pokorili bez spominjanja istog?

Nema sumnje da je naredba posta suprotstavljena ljudskim željama i prohtjevima, i to željama koje se svakodnevno ponavljaju i ponavljaju, a podnošenje stanja koje je suprotno tim željama, za mnoge ljude predstavlja nešto veoma mučno i gorko. Podnošenje gladi uprkos hrani koja je nadohvat ruke i trpljenje žeđi, pored bistre vode koja nam je na raspolaganju – predstavlja veoma težak posao. Zasigurno, takva naredba iziskuje određene pripreme kako bi osoba, kojoj je to naređeno, bila spremna i kako bi to prihvatila.

Prihvatanje obaveze, koja je postojala ranije i koju su neki već ostvarili, mnogo je lakše od stvari koju treba izvršiti bez prethodnog iskustva. Također, radnju koju su ispunile osobe koje volimo, mnogo lakše prihvatamo. Stoga u ovom ajetu – radi pripreme za prihvatanje propisa posta i uklanjanja straha kod muslimana od teškoća ove obaveze – napomenuto je da je post propisan i drugim narodima prije dolaska islama i da su tadašnji vjernici, također, imali ovu obavezu.

4. Kakva je veza između posta i bogobojaznosti, i kako post vodi ka bogobojaznosti?

Duh bogobojaznosti jeste nadzor i kontrola nad nefsom. Kada rob uspije ovladati svojim željama i strastima i kada preuzme kontrolu nad nefsanskim prohtjevima, onda postiže bogobojaznost, a to nije moguće ostvariti bez stalnog i trajnog vježbanja.

Kada se rob uzdrži od jedenja halal-hrane, uistinu, postaje spreman da se odupre i suprotstavi haramu.

Ljubav prema jelu, piću i tjelesnim užicima postoji u svim ljudima i u svim periodima. Vježba kontroliranja nefsa, odnosno animalne duše, u ovom slučaju imat će veliki uticaj na jačanje volje i kontrolu strasti u ostalim slučajevima. Kao rezultat toga u ljudima se pojavljuje duh bogobojaznosti.

5. Ako je post dobar, zašto je onda objavljeno: Neznatan broj dana (أَيَّامًا مَّعْدُودَاتٍ), i zar nije bolje da traje neprekidno?

Kada bi post poput namaza bio obavezan tokom cijele godine, bez sumnje, većina vjernika bi mu okretala leđa i time bi se stvorila pretpostavka za neposlušnost. Tada bi, umjesto pozitivnih učinaka, koje ima jedan mjesec ramazana na vjernike, bila otvorena vrata za bježanje od vjere i rezultati bi bili suprotni.

Naravno, otvorena je mogućnost da osobe koje žele poste cijelu godinu, izuzev dva dana tokom godine, a to se smatra vrlinom. Upravo ova sloboda izbora ima veći uticaj na usavršavanje.

Žeđ pojedinaca za ibadetom i izvršavanjem bogoslužnih radnji, predstavlja odgojne principe islama, a najbolja potvrda za ovu tvrdnju jeste sam post. Post tokom jednog mjeseca u godini dana izaziva ovu vrstu žeđi, tako da većina vjernika sa radošću dočekuje ramazan i ima lijepo sjećanje na njega. Kada bi post trajao neprekidno, ovakva žeđ i lijepa uspomena ne bi imale smisla.

Bog, kao Tvorac ljudi, svjestan je mogućnosti Svojih robova i upravo zbog toga im je propisao određene obaveze, te s obzirom na Svoju sveobuhvatnu milost, nije propisao teške obaveze. Jedan mjesec posta je u okvirima mogućnosti svih vjernika, a sve iznad toga je problematično.

6. Koja je mudrost u izostavljanju putnika iz posta, iako u velikom broju slučajeva putnici mogu da poste pa čak i vole da poste?

Priroda putovanja je izlazak iz uobičajenog stanja i ustaljene svakodnevnice. Mir i slobodno vrijeme, koji postoje u uobičajenom životu, nestaju u vrijeme putovanja, a smanjuje se prisutnost srca i spremnost za korištenje blagodati posta. Upravo zbog toga, obaveza posta je skinuta sa putnika do trenutka kada budu imali više duhovne spremnosti da bi je naknadno izvršili.

Putovanja koja predstavljaju sastavni dio nečijeg posla i ubrajaju se u njihov svakodnevni program, prema mišljenju velikog broja vjerskih pravnika, izlaze izvan okvira ovog propisa. Prema tome, ostaju putovanja koja se povremeno dešavaju, i zbog problema koji se dešavaju na tim putovanjima, post nema nekakvog posebnog učinka na duševno uspinjanje.

7. Šta znači: Oni koji ga jedva podnose (الَّذِينَ يُطِيقُونَهُ), i na koje osobe se misli?

Riječ jedva podnose (يُطِيقُونَهُ) dolazi od infinitiva itaka (إطاقة), u značenju korištenje sve snage u nekoj djelatnosti, na način da više ne ostaje nimalo snage. Konačno, ova riječ označava da je djelo toliko teško i tegobno da potroši svu snagu i moć čovjeka. Prema tome, to je alegorija velike teškoće u djelovanju, zbog koje je obaveza posta skinuta s ovih osoba.

Treba napomenuti da se ova obaveza ne odnosi na osobe koje općenito nemaju snage da poste, jer obavezivanje slabe i nemoćne osobe ne priliči Mudrom. Međutim, osobe koje uz napor mogu postiti i potrošiti svu svoju snagu za post, potpadaju pod ovu obavezu, a istovremeno su oslobođeni zahvaljujući posebnoj Božijoj milosti.

8. Šta se misli pod: otkup je da jednog siromaha nahrane (فِدْيَةٌ طَعَامُ مِسْكِينٍ)?

Riječ fidje (فِدْيَةٌ) dolazi u značenju zamjena i nadomjestak. Osobe koje su oslobođene posta obavezne su da daju ovu vrstu otkupa, a količina je određena sintagmom hrana za jednog siromaha (طَعَامُ مِسْكِينٍ).

9. Zašto fidja (otkup) i hranjenje siromaha? Kakva je veza između posta i hranjenja siromaha?

Post je vježba kojom se smanjuje ovisnost o materiji i životinjskim dimenzijama čovjeka. Ukoliko bi trebalo umjesto posta staviti nešto drugo, tako da se u obzir uzima isti cilj, onda bi to bilo materijalno izdavanje i smanjivanje ovisnosti o imetku.

Druga mudrost koja je sadržana u postu jeste kušanje gladi i kao rezultat toga briga o životu siromašnih slojeva društva. Kada se umjesto posta kao zamjena postavi nešto drugo, to će slijediti upravo onaj cilj koji je sadržan i u mudrosti posta.

10. Šta se misli pod: A ko drage volje uradi dobro djelo, za njega je bolje (فَمَن تَطَوَّعَ خَيْرً‌ا فَهُوَ خَيْرٌ‌ لَّهُ), i kakva je veza ove rečenice sa kompletnim ajetom?

Riječ tetavvu‘ (تَطَوَّعَ) dolazi od korijena tave‘a (طوع), u značenju izvršavanje nekog posla sa zadovoljstvom, željom i interesom, a suprotno tome je nevoljnost i nezadovoljstvo pri vršenju nekog posla. Kada se ova riječ tave‘a koristi kao korijen glagolske vrste tefe‘uul (تفعّل), onda dobija značenje: dobrovoljno izvršavanje nekog posla.

Prema tome, značenje navedenog ajeta je slijedeće: ukoliko dobro djelo obavite dobrovoljno, sa željom i žarom – bolje je za vas; nego da ga izvršite nevoljno i sa nezadovoljstvom.

Međutim, veza između ove rečenice i opće teme ajeta, koja predstavlja pretpostavku za obaveznost posta, je slijedeća: nakon što je izneseno uvodno pojašnjenje u vezi posta – post je bio obaveza i za prošle narode i pored toga date su olakšice kao što su: da se ne posti ukoliko je čovjek bolestan, na putu ili post ne može podnijeti – post je propisan i vama. Prema tome, s obzirom na olakšice, bolje je da ovo djelo ne obavljate nevoljno, već sa željom i žarom, kako bi vam to donijelo više dobara i kako bi se njegovi uticaji više odrazili u vama.

Nema sumnje da će djelo koje se vrši na temelju želje, interesa, dobrovoljno i sa žarom imati dubok i velik uticaj na ljudsku ličnost i da će ubrzati njegovo duhovno putovanje i uspinjanje. Nasuprot tome, djelo koje je izvršeno pod prinudom, nevoljno i bez želje, poput teškog tereta na plećima – predstavlja činilac koji sprečava uspinjanje. Takvo djelo će proizvesti duševnu tamu, duhovnu lijenost i neće donijeti nikakvu svjetlost vršiocu nekog djela.

11. Da li se: A bolje vam je, neka znate, da postite (وَأَن تَصُومُوا خَيْرٌ‌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ), odnosi na bolesne, nemoćne i nejake, ili se odnosi na sve vjernike?

Čini se da se ova rečenica odnosi na: A ko drage volje uradi dobro djelo, za njega je bolje (فَمَن تَطَوَّعَ خَيْرً‌ا فَهُوَ خَيْرٌ‌ لَّهُ), i da ima za cilj pojasniti primjer dobra, čije cjelovito pojašnjenje je dato u dijelu: Ko drage volje uradi dobro djelo (مَن تَطَوَّعَ خَيْرً‌ا). Prema tome, dragovoljno činjenje dobra vjernicima donosi mnoga dobra i blagodati, a i post obuhvata dobro te shodno tome izvršavanje ovog dobrog djela će za njih imati korist i donijeti im blagodati.

S obzirom da se rečenica iz ovog dijela ajeta obraća u drugom licu, za razliku od prethodnih dijelova ajeta koji su bili u obliku trećeg lica, može se s pouzdanošću ustvrditi da se ajet obraća svim vjernicima. Pored toga, postoje i drugi dokazi u prilog ove tvrdnje.

12. U čemu je važnost mjeseca ramazana i šta je njegova čast?

Ono što se može zaključiti iz kur'anskih ajeta jeste da je mjesec ramazan značajan zbog objavljivanja Kur'ana u njemu:

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِى أُنزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ

U mjesecu ramazanu je objavljen Kur’an. (El-Bekare, 185)

Također, ovaj mjesec je značajan i zbog noći Kadr, koja je u njemu i koja se svake godine ponavlja:

تَنَزَّلُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّ‌وحُ فِيهَا بِإِذْنِ رَ‌بِّهِم مِّن كُلِّ أَمْرٍ‌

Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odredbe svake. (El-Kadr, 4)

Naravno, nema sumnje da je obaveza posta u ovom mjesecu uvećala njegovu čast i odvojila ga od ostalih mjeseci.

13. U čemu je veza između mjeseca ramazana i posta?

Mjesec ramazan, zbog toga što je u njemu spušten Kur'an i zbog toga što se u njemu nalazi noć Kadr, predstavlja najbolje vrijeme za veliki ibadet kao što je post.

Kur'an je spušten radi oslobađanja čovjeka od vezanosti, izlaska iz tame i stizanja do svjetlosti, a post predstavlja veliki korak u smanjivanju, odnosno, prekidanju korijena ovisnosti. To znači da je post praktično ostvarenje ciljeva spuštanja Kur'ana i sav je usmjeren u jednom pravcu. Pored toga, zahvaljujući svjetlosti kao proizvodu posta i uklanjanju jednog dijela zastora, stvara se pretpostavka za razumijevanje kur'anskih ajeta i ustvari, post predstavlja uvod za dublje razumijevanje kur'anskih ajeta.

Spremanje za jednogodišnje propisivanje odredbe iziskuje ozbiljne pripreme i duhovno vježbanje. Da bi vjernici, u onome što im se određuje, odigrali pozitivnu i aktivnu ulogu i da bi poduzeli određene korake za što bolje izvršavanje odredbe, potrebno je da se jedno vrijeme posvete pročišćavanju i moralnom usavršavanju. Pripremanjem srca idu da dočekaju nebeske odredbe, kako bi priskrbili za sebe odredbe koje su ponad svakodnevnih programa materijalnog i zemaljskog života.

14. Šta se podrazumijeva pod riječima spuštanje Kur'ana?

Riječ nuzul (نزول) dolazi u značenju spuštanja sa visoke tačke, a razlika između riječi inzal (إنزال) i tenzil (تنزیل) jeste u tome što se inzal kaže za jednokratno i trenutno spuštanje, dok se tenzil koristi u slučajevima kada je spuštanje postupno.

Bog je Poslaniku bio bliži od žile kucavice i On obuhvata sve stvari. Između Njega i Njegovih robova nema razdaljine, kako bi inzal i tenzil Njegova govora dobili fizičku dimenziju i kako bi se taj odnos pojašnjavao kao “odozgo prema dolje”. Zasigurno se ovdje pod nuzul ne misli na fizičko spuštanje, već na nešto drugo, čije otkrivanje predstavlja ključ razumijevanja mnogih učenja iz Objave.

Kao što u odgoju i obrazovanju djece nastojimo da duboke i teške teme pretvorimo u lagahne riječi i primjere razumljive za djecu, tako da im uzvišene istine prenosimo jezikom priča i primjera, tako ustvari nivo materije i tema spuštamo koliko je to moguće. Bog, također, koristi isti metod za odgajanje ljudi. On duboke teme, u vezi sa svijetom egzistencije pojednostavljuje koliko god je moguće, a nivo istina spušta na veoma značajnu mjeru kako bi bile razumljive i shvatljive ljudima. Naravno, kako bude napredovao nivo spoznaje ljudi i kako bude dobijao na dubini, postupno će im se nuditi dublje istine.

Čini se da je jedno od značenja spuštanja Kur'ana ublažavanje nivoa spoznaje i smanjivanje dubine istina za njihovo osnovno i lakše razumijevanje.

15. Prvo spuštanje Kur'ana je bilo u noći prve Objave, što sigurno nije bilo u mjesecu ramazanu, i poznato nam je da je Kur'an postepeno spuštan, pa šta onda znači tvrdnja da je Kur'an spušten u mjesecu ramazanu?

Kao što dunjalučki život ima vanjsko i unutarnje, tako i svijet egzistencije ima svoj mulk (vidljivi i materijalni svijet) i melekut (nevidljivi i duhovni svijet). Kur'an, također, ima unutarnje i vanjsko, kao i mnogobrojne stepene. Zbilja Kur'ana toliko je duboka da je izvan granica razumijevanja običnih ljudi i ona traži srce poput srca Božijeg poslanika, kako bi u nju uronilo. Međutim, niži stepeni ove zbilje, koji su zaogrnuti odorom riječi i koji se spuštaju u skladu s društvenim okolnostima i pitanjima koja se nameću ljudima, razumljivi su za sve ljude. Iz te perspektive ona predstavlja čvrst dokaz za sve i sva srca imaju početni kapacitet za razumijevanje ovog nivoa njenih učenja.

Ono što se iz Kur'ana može zaključiti jeste da je u mjesecu ramazanu i u noći Kadr Božijem poslaniku spuštena zbilja Kur'ana, ali onaj njegov nivo razumljiv za ljude počeo je sa objavljivanjem prvog dana Objave i tokom dvadeset i tri godine postupno je stavljan na raspolaganje ljudima.

Da bismo bolje razumjeli ovu temu treba se obratiti ajetima koji govore o Kur'anu, a posebno o njegovoj zbilji kako bi nam postalo jasno da iz perspektive samog Kur'ana ova knjiga ima različite nivoe i svaki nivo ima svoje posebnosti.

16. Jasno je šta znači on je putokaz ljudima (هُدًى لِّلنَّاسِ), ali šta znači: jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla (وَبَيِّنَاتٍ مِّنَ الْهُدَى وَالْفُرْ‌قَانِ)?

Kur'an je uputa za sve ljude. Svi obični i prosječni ljudi se mogu okoristiti njegovim uputama. Međutim, učeni ljudi koji razmišljaju i promišljaju, i koji se nalaze na višem nivou spoznaje, imaju mnogo šire i dublje spoznaje Kur'ana, a prostrana sofra Kur'ana njima nudi dublje teme.

Drugim riječima, Kur'an ne govori o samo jednom nivou učenja već posjeduje veliki broj razreda, kojima se može koristiti svaka osoba shodno svojim mogućnostima i potencijalima. Putnici koriste više znakova kako bi prešli put, a za osobe koje nisu krenule na put samo zamišljanje tih znakova predstavlja poteškoće. Oni – putnici, dolaze do detalja koji jasnije i otvorenije pojašnjavaju one prvobitne upute i ustvari, prelaženjem puta oni stižu na stepen osvjedočenja.

Ukoliko se na početku puta nalaze znakovi koji upućuju ljude u određenom pravcu, a koji predstavljaju uputstva za sve ljude, oni ljudi koji koriste ove upute i koji se kreću ovim putem susret će se sa novim znakovima, koji će im ona prva uputstva i znakove još bolje i jasnije protumačiti jasan dokaz pravog puta (بَيِّنَاتٍ مِّنَ الْهُدَى) Također, korištenjem ovih uputstava steći će novu moć kako se ne bi izgubili na putu, a to je furkan (الفرقان).

17. Da li u svim propisima važi: Bog želi da vam olakša a ne da poteškoće imate (يُرِ‌يدُ اللَّـهُ بِكُمُ الْيُسْرَ‌ وَلَا يُرِ‌يدُ بِكُمُ الْعُسْرَ‌), ili se odnosi samo na post?

Ovo je opće pravilo u Božijim propisima i ima značajnu primjenu u fikhu. Gdje god postojanje teškoće (الْعُسْر) predstavlja prepreku, moguće je pozivajući se na ovo pravilo dokinuti određenu obavezu i to predstavlja jedan od ponosa islamskih propisa, pri čemu su uzeti u obzir kapaciteti i stepen sposobnosti svih pojedinaca i nije im natovaren težak teret.

هُوَ اجْتَبَاكُمْ وَمَا جَعَلَ عَلَيْكُمْ فِى الدِّينِ مِنْ حَرَ‌جٍ

On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao. (El-Haždžd, 78)

Božija milost se očituje na svim poljima i ovaj dio ajeta predstavlja primjer ove prostrane milosti koja obuhvata vjernike.

18. Šta je “veličanje Boga zbog Njegove upute”?

Uistinu, kako je moguće postom iskazati Božiju veličinu i spomenuti Boga po Njegovoj veličini i nasuprot Božije upute izreći veličanje?

Izvanjski aspekt ajeta ukazuje da post predstavlja Božiju uputu naspram koje trebaju vjernici iskazati Božiju veličinu i na neki način ovu veličinu pokazati.

Nema sumnje da izvršavanje Božijih zapovijedi predstavlja veličanje Božije upute, te da se ubraja u veličanje Boga. To znači da, kao što izgovaranje “Allahu ekber” predstavlja verbalno veličanje, tj. jezičko izražavanje Božije veličine i pokoravanje Božijim zapovijedima, ono također predstavlja praktično veličanje i to je pokazatelj veličanja Boga na stepenu djelovanja i ponašanja.

Ako tekbir (veličanje) ima značenje da Bogu ne dolikuje sve ono što se kaže o Njemu i On je iznad toga, na stepenu djelovanja, također, ni jedno djelo ne dolikuje Božijoj uzvišenosti, a Bog Svojom veličinom i plemenitošću prihvata to djelo. Ovaj zakon važi i kada je u pitanju post. Uistinu, Bog je iznad ibadeta koje vrše Njegovi robovi i jedino što se može učiniti naspram Božijih uputa jeste shvatiti da je Bog veći od toga da bi ga mi mogli spoznati i veći od toga da svojim djelima i ibadetima možemo ispuniti svoju dužnost robovanja prema Njemu.

19. U čemu je veza između posta i zahvale?

Post je posebna Božija milost i poput svih blagodati iziskuje zahvalu. Bog je ljudima otvorio put razvoja i uzdizanja, pred njih je stavio stepenice napredovanja, a zahvaljivanje na ovim blagodatima predstavlja korištenje ove prostrane Božije sofre. Iako se čini da je to obaveza, to zapravo predstavlja milost i stepene napredovanja i uzdizanja.

Bog čini milost prema Svojim robovima time što im se obraća i dao im je tu čast da izvršavaju Njegove zapovijedi. Nasuprot početnom uvjerenju, da mi Bogu robujemo i On nam za to mora dati potpunu nagradu, istina je to da svakog trena trebamo biti zahvalni Bogu što nam je dopustio da izvršavamo Njegove zapovijedi. On nam je ukazao naklonost time što je sa nama razgovarao i što je na sebe preuzeo našu uputu i što nam je dao Svoju posebnu milost. Sve to traži zahvalu i, naravno, sa svim onim stepenima koje posjeduje zahvalnost.

20. Šta je suština posta, i koje su njegove odgojne i duhovne dimenzije?

Jedan od najvažnijih ljudskih problema na putu uzdizanja i duhovnog razvoja jeste animalna duša i dimenzija pohlepe u poslovima upravljanja tijelom. Privlačni dunjalučki užici, između ostalih: hrana, piće i seksualni užici okupiraju većinu ljudskog vremena pa čak predstavljaju faktor gafleta (nemara i zaborava) duhovnih stvari i nastojanja da se zadovolje ahiretske potrebe, i u krajnjoj instanci mogu čovjeka spustiti na nivo životinja i sve ljudske težnje i brige usmjeriti u zadovoljavanju ovih potreba (dunjalučkih). U takvom slučaju, položaj čovjeka je veoma nesretan i većina njegovih duhovnih predispozicija ostaje na nivou mogućnosti i nikada ne dožive ostvarenje.

Sve dok vladanje nad tijelom ne pređe u ruke razuma i dok u narednoj fazi vladanje maštom ne pređe u ruke razuma, neće biti pripravan teren za duhovni razvoj, a naizgled vjerska nastojanja će imati veoma malo učinaka.

Naravno, suprotstavljanje nefsanskim prohtjevima ima za posljedicu teškoće, a posebno je teško i naporno na početku. Međutim, to je poput kopanja zemlje od strane zemljoradnika, koji priprema zemljište za sijanje sjemena. Bez toga, ukoliko bi se sjeme i bacilo, ono bi postalo hrana pticama i insektima.

Post je vježba za kontroliranje nefsanskih prohtjeva i to je pokazatelj da je ovaj nadzor moguć.

Duh i zbilja svih djela koja se vrše radi duhovnog putovanja i duhovnog usavršavanja ljudi jeste iskrenost. To znači – umjesto da nešto bude učinjeno zbog naših prohtjeva ili prohtjeva drugih ljudi, to se čini radi Boga i nema drugog cilja osim zadobivanja Božijeg zadovoljstva. (Naravno, iskrenost posjeduje određene razine.)

Post, pored toga što i sam iziskuje iskren nijet i predstavlja ibadet koji se ne može ostvariti bez iskrenog nijeta, također je vježba za pročišćavanje na svim poljima, jer u sebi ne sadrži neko ispoljavajuće djelo koje bi privuklo pažnju drugih. Poput riječi iskrenosti: Nema boga osim Allaha (لا اله الا الله), prilikom čijeg izgovaranja se na usnama ne vidi nikakva kretnja, post, također, u vrijeme uzdržavanja od jela u sebi ne sadrži nikakvo djelo koje bi privlačilo pažnju drugih i upravo zbog toga post je vježba za iskrenost na svim poljima.

Kada je riječ o zbilji i mudrosti posta, ostaje još mnogo toga za reći, što iziskuje puno više vremena.

Napomene

– Pripremanje terena za prihvatanje Božijih zapovijedi predstavlja veoma suptilne poente ajeta o kojem raspravljamo. Priprema za pojašnjavanje jedne obaveze i prikazivanje jednostavnom te obaveze, pa čak i pokazivanje praktičnih i objektivnih primjera, predstavlja suptilnosti koji su u ovom ajetu stavljeni u fokus.

Bog, koji je Bog, Svoje zapovijedi izražava blagim jezikom kako bi Svoje robove postepeno pripremio za primanje istih. Iako je mogao kategorički reći: “Post vam je obavezan!”, i niko ne bi imao pravo da krši tu obavezu, nije tako učinio, već nastoji privoljeti Svoje robove kako bi rado i dobrovoljno izvršili tu obavezu.

– U ajetu, o kojem raspravljamo, ukazano je na jednu veoma važnu odgojnu tačku, koja u odgojnim programima može biti veoma korisna i praktična: A ko drage volje uradi dobro djelo, za njega je bolje. To znači da poslovi koji se vrše iz želje, ljubavi i zadovoljstva, iako su obavezni, rezultiraju razvojem vršioca radnje. Međutim, djela koja se vrše nevoljno, prisilno i koja su popraćena nezadovoljstvom, neće uzrokovati razvoj, uzdizanje, napredovanje i rast. Prema tome, oni koji prave kulturne programe trebaju tragati za izgradnjom programa pomoću kojih će kod onih, kojima se obraćaju, izazvati želju i interes u početnoj fazi i da u njihovim srcima pobude žar, te da potom pripreme teren za ostvarenje tih programa.

S tim u vezi, metod Kur'ana na planu pobuđivanja žara, interesa, zanosa i želje za robovanjem Bogu i izvršavanjem obaveza, vrijedan je svake pažnje. U tom smislu moguće je analizirati zašto se u Kur'anu toliko ustrajava na Džennetu i džennetskim blagodatima. Na istom fonu je i spominjanje koristi određenih djela, njihova korisnost za ljudsko stanje i budućnost, kao i tumačenje učinaka dobrih djela i blagodati bogu ugodnih postupaka.

– Sljedeća odgojna tačka koja se spominje u ajetima jeste uzimanje u obzir kapaciteta i mogućnosti pojedinaca za izvršavanje obaveza na što se aludira u dijelu ajeta: Bog želi da vam olakša a ne da poteškoće imate. (El-Bekare, 185) Ukoliko se u pitanjima odgoja ovome posveti veća pažnja imat ćemo bolje rezultate i riješit će se veliki broj problema.

Mohammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveo: Sedad Dizdarević