O razlici između istinskih vrlina i stanja koja im nalikuju

Za sreću je nužno upotpuniti krnjave i nepotpune sposobnosti stjecanjem četiri osnovne vrline. Prema tome, uvjeti za sreću su četiri roda vrline i druge vrline koje se svrstavaju pod njih. Sretan je onaj čiji bitak objedinjuje ove osobine. S obzirom na to da se jedan rod između ovih vrlina, to jest mudrost, odnosi na spekulativnu sposobnost, dok se ostala tri roda odnose na djelovanje, onda mjesto očitovanja djelovanja mudrosti jest razumna duša, a mjesto očitovanja djelovanja ostale tri je tijelo.

Kad je riječ o mudrosti, postoji skupina koja sakuplja i pamti pitanja znanosti tako da tokom razgovora i rasprave podastiru sve činjenice koje su naučili slijeđenjem stavova prethodnih i brzog usvajanja i to rade na način da zapanjuju slušaoce, tako da slušaoci svjedoče o širini znanja i potpunosti vrlina takve osobe. Međutim, u njihovoj nutrini zapravo ne postoji pouzdanost i spokojnost duše koja je plod mudrosti. Ukratko, njihova uvjerenja i plod njihove spoznaje su skepticizam i smetenost. Njihovo znanstveno izlaganje je slično primjeru nekih životinja koje oponašaju postupke ljudi ili primjeru djece koja oponašaju odrasle. Prema tome, postupci ove skupine ljudi i njima sličnih nalikuju postupcima mudrih, a s obzirom na to da je duša ishodište mudrosti, rijetko se dešava da neko ima znanje o ovoj vrsti sličnosti.

Također, čedni postupci nekad se mogu naći kod osoba koje nisu čedne, poput osoba koje odbacuju strasti i dunjalučke užitke ili zbog očekivanja po suštini istih stvari iz iste vrste u većoj količini na ovom ili na onom svijetu ili zbog toga što su bili uskraćeni za doživljavanje nekih od tih stvari koje pripadaju određenoj vrsti i nisu osjetili takvo zadovoljstvo niti su imali priliku da to iskuse i probaju poput nekih stanovnika ravnica, planina, pustinja i udaljenih sela, ili kod ljudi kod kojih zbog prekomjernog jela dolazi do zakrčenja i blokade žila i kanala kroz koje prolazi sjemena tekućina, tako da osjećaji i spolni organ oslabe i otupe ili zbog zgasnutosti strasti ili tjelesnih nedostataka do kojih je došlo prilikom začeća ili nakon što dođe do poremećaja u strukturi tijela ili zbog patološkog straha koji iz toga proizlazi, poput fobija i bolesti koje su posljedica pretjerivanja i prekomjernosti ili pak zbog neke druge prepreke i poremećaja.

Neko čedno djelo može doći od takve skupine ili njima sličnih ljudi, bez obzira na to što oni nisu po svojoj biti čedni. Istinski čedna osoba je ona osoba koja čuva granice i prava čednosti. Ono što je podstiče da izabere ovu vrlinu jest želja da se okiti ukrasima moći strasti, bez koje nije moguć opstanak pojedinca i ljudske vrste, bez primjesa drugih namjera kakve su priskrbljivanje koristi i odagnavanje štete. Nakon postizanja ovoga slijedi korištenje ostalih vrsta želja i prohtjeva u skladu s potrebom, onako kako treba i koliko treba i to na način koji je koristan. Također, djelo darežljivih ponekad čine osobe od kojih se istinska darežljivost negira, poput osoba koje udjeljuju imetak očekujući time zadovoljavanje nekih užitaka ili zbog pretvaranja i samopokazivanja ili zbog pohlepe za većim položajem i blizinom vladaru ili zbog odagnavanja štete od sebe, od svog imetka, časti i porodice ili pak udjeljuju osobama koje to ne zaslužuju, kakav je slučaj sa zlim osobama koje su poznate po šaljivosti i raznim vrstama zabave i igara, ili pak udjeljuju stoga što očekuju da će dobiti više nego što su dali, a ovakvo djelo je poput djela trgovaca i špekulanata. Razlog dijeljenja imetka kod navedenih skupina ljudi i darežljivih djela koja iz njih proizlaze jest to što su neki zahvaćeni gramzivošću i pohlepom, drugi hvalisavošću i samopokazivanjem, treći željom za profitom i trgovinom, a četvrti udjeljuju zbog rasipništva, čemu je razlog slaba spoznaja vrijednosti imetka – što je uglavnom slučaj kod nasljednika ili osoba koje ne poznaju teškoće i muke stjecanja, jer imetak dolazi teško, ali se troši i odlazi lahko.

Da bi pojasnili navedeni slučaj, filozofi navode primjer čovjeka koji nosi teški kamen na vrh planine i onda ga odozgo pušta, jer je stjecanje slično nošenju teškog kamena na vrh planine, a trošenje po lahkoći nalikuje puštanju tog kamena niz planinu. Potreba za imetkom je neophodna za ostvarivanje životnih potreba, a korisna za očitovanje mudrosti i vrlina. Stjecanje imetka na pohvalan način veoma je teško, jer je dobrih načina zarade veoma malo, a za slobodne ljude kretanje tim putevima je veoma teško, ali za one koji nisu slobodni i ne obraćaju pažnju na način zarade veoma lahko. Upravo zbog toga većina onih koji su darovani slobodom raspolaže malim imetkom te se žale na svoju sreću i sudbinu, a osobe čije je materijalno stanje suprotno njihovom i koje preko prevare ili na druge nedolične načine skupljaju imetak uživaju u obilju i lagodnom životu, zbog čega im obični ljudi zavide.

Međutim, razuman čovjek je daleko od prezira, čist od stvari koje skrnave čast, čuva se od prljavštine prevare i krađe, kloni se od tlačenja sebi ravnih ili potčinjenih, neokaljan je svim onim što vodi sramoti i prijekoru, poput varanja neiskusnih i predvodništva razvratnih, širenja prljavih zadovoljstava koja pripadaju bogatima i vladarima, njihovog potpomaganja u pokvarenim i ružnim djelima, predstavljanja lijepim ružne i sramne stvari zbog težnji njihove naravi, ruganja, klevetanja, prenošenja tuđih riječi i ogovaranja i drugih zala i pokvarenosti kojima su zahvaćeni oni koji trče za imetkom. Oni se odriču koristi i blagostanja koji se stječu činjenjem takvih djela.

Prema tome, niti kore sreću, niti se žale na sudbinu, niti zavide takvim bogatašima. Istinski darežljiv čovjek je onaj koji ne udjeljuje ni zbog čega drugog osim zbog toga što je darežljivost po sebi lijepa. A ako pritom pomisli na neku drugu korist, onda je to akcidentalno i proizvod je sekundarne namjere kako bi bio sličan Prauzroku (Bogu), Koji je Apsolutno darežljiv, i time stekao istinsko savršenstvo. Također, ponekad od ljudi koji ne posjeduju hrabrost proiziđe djelo koje sliči hrabrosti. Naprimjer, osobe koje sudjeluju u ratu i suočavaju se s teškim i opasnim prilikama radi stjecanja bogatstva, posjeda ili nečeg drugog što pripada vrsti poželjnih stvari koje nije moguće prebrojati. Ono što ih podstiče na ove postupke jest priroda gramzivosti, a ne priroda vrline. Strpljivost i postojanost u ovakvim teškim prilikama nisu zbog velikog junaštva, nego zbog ogromne pohlepe i želje, jer izlaganje časne duše opasnostima i neugodnostima u potrazi za imetkom ili nečemu sličnom predstavlja vrhunac prirode niskosti i prezrenosti. Veoma često se desi da prepredenjaci liče na čedne i hrabre ljude, iako su oni od svih ljudi najudaljeniji od vrlina i dobra. To ide do mjere da se suzdržavaju od strasti, trpe kaznu vladara poput bičevanja, odsijecanja organa, raznih mučenja i nanošenja nezacjeljivih rana. Desi se da iskažu najveće moguće trpljenje te da prihvate odsijecanje ruku i nogu, vađenje oka, razne vrste mučenja, povređivanja, odsijecanje ušiju i nosa, vješanje i smaknuće kako bi njihovo ime i spomen ostali i raširili se među njima sličnima i njihovim sa radnicima, koji su poput njih imali loš izbor i bili lišeni vrlina.

Također, hrabrost pokazuje osoba koja se ustručava prijekora naroda i plemena, ili se plaši vladara, ili pak gubljenja položaja, ili osoba koja je slučajno više puta savladala sebi slične tako da se pouzdanje ponavljanjem takvog stanja ustalilo u njezinoj imaginaciji, i neznanje da se to dogodilo zahvaljujući slučajnostima uzrokuje da teži opetovanju iste situacije.

Također, zaljubljenici u potrazi za voljenom iz velike želje za grijehom ili zbog prevelike pohlepe za uživanjem gledanja u nju, sebe izlažu opasnim okolnostima i umjesto života odabiru smrt.

Međutim, kad je riječ o hrabrosti lava, slona i drugih životinja, treba reći da iako nalikuje hrabrosti, ona to nije, jer lav je siguran u svoju snagu i nad moć i svjestan je svoje pobjede. Prema tome, njegovi postupci proizlaze iz prirode moći i prevlasti, a ne prirode hrabrosti. Osim toga, njegov plijen uglavnom ne posjeduje sredstva kojima bi se odbranio. Primjer lava i lovine je sličan dobro naoružanom borcu koji napada na nenaoružanog slabića. Osim toga, on ne posjeduje ono što je uvjet za vrlinu. Istinski je hrabar onaj koji više zazire od činjenja ružnih i odvratnih djela nego od okončavanja života te zbog toga više voli lijepu smrt nego prezren život. Iako hrabar čovjek na početku ne osjeća užitak i zadovoljstvo u hrabrosti, jer hrabrost na početku donosi patnju, zadovoljstvo se osjeća kasnije, bilo na ovom svijetu ili nakon smrti, posebno onda kad je život žrtvovan za odbranu Istine i na Božijem putu ili za dobrobit, kako svoju tako i drugih vjernika, na oba svijeta.

Onaj koji posjeduje ovakvu prirodu veoma dobro zna da će na ovom prolaznom svijetu ostati samo nekoliko dana i da će ga svakako sustići smrt. Stoga su njegov stav u pogledu ljubavi prema Bogu i koraci u potrazi za vrlinama veoma postojani i pravi. Prema tome, brza smrt s vrlinom hrabrosti, spomenom koji traje i nagradom vječnom bolja je od smrti nakon dugog života u mnogobrojnim slabostima i nevoljama.

Riječi hazreti Alije, junaka – po mišljenju svih, koje dolaze iz srca čiste hrabrosti ‒ potvrđuju ovo značenje. Hazreti Alija je rekao svojim prijateljima:  “Ako i ne budete ubijeni, opet ćete umrijeti. Tako mi Onoga u čijoj Ruci je život sina Ebu Talibova, hiljadu udaraca mačem u glavu lakši su od smrti u postelji!”[1]

Stanje hrabrog čovjeka na polju odupiranja prohtjevima duše i suzdržavanja od strasti je upravo onakvo kakvim smo ga predstavili. Ko god je uspio sebi predočiti granice hrabrosti – onako kako smo to predstavili – zna da postupci i djela koja smo predočili izlaze izvan okvira značenja pojma hrabrosti, bez obzira na to što nalikuju na nju. I postat će mu jasno da nije hrabar svako ko se suočava s opasnostima i ko se ne boji sramote i gubitka ugleda. Jer oni koji se ne boje sramote i gubitka ugleda ili strašnih dešavanja poput jakih zemljotresa i neprekidnih munja, ili pak hroničnih i bolnih oboljenja, ili gubitka prijatelja, ili talasanog i uzburkanog mora, ako onda kad su izloženi ovim opasnostima ne osjećaju strah, bliži su ludilu ili pokvarenosti nego hrabrosti.

Isto tako, osoba koja se u sigurnosti i miru izlaže opasnosti, pa s ciljem okušavanja u hrabrosti skoči s velike visine, ili se uspne na vrh nekog strmog zida ili planine, ili se pak baci u vrtlog a da nije vješt plivač, ili se bez potrebe okuša s pobješnjelom kamilom, divljim bikom ili neukroćenim konjem kako bi drugima pokazala svoju hrabrost i stepen svoje muškosti i snage, takva osoba je mnogo bliža hvalisavosti i gluposti nego hrabrosti. Postupak onoga koji sebe uguši, otruje ili se baci u bunar iz straha zbog siromaštva ili gubitka položaja, ili pak zbog patnje radi nekog ružnog djela, više dolikuje nazvati kukavičlukom, nego hrabrošću, jer su takvi postupci uzrokovani kukavičkom prirodom, a ne prirodom hrabrosti.

Zato što je hrabar čovjek strpljiv i u stanju je podnijeti teškoće i bilo šta da se dogodi, kod njega se pojavljuje djelo koje odgovara tome. Stoga je obaveza svih razumnih ljudi da poštuju i veličaju hrabre. Mudrost iziskuje da se vladar ili osoba koja ima vjersku ili državničku vlast ne prepire s njima i da ih ne opterećuje, da upozna njihovu vrijednost kako bi mogao razlikovati njihovo mjesto i mjesto onih koji su im slični ali od hrabrosti nemaju ništa. Hrabri ljudi su rijetkost, a njihovo poimanje teškoća lahkim pri obavljanju pohvalnih poslova, strpljenje u nepogodama i raznim dešavanjima te omalovažavanje stvari koje obični ljudi smatraju velikim, poput ubistva, sasvim je očigledno. Hrabar ne tuguje zbog nevolja koje se ne mogu nadomjestiti niti se uznemirava zbog strahote koja se iznenada pojavi. Kad se rasrdi, njegova srdžba ne prelazi granicu i usmjerena prema osobi koja zaslužuje kaznu i srdi se u odgovarajuće vrijeme, a kad se sveti, čini to uvažavajući ista pravila.

Filozofi su rekli da se u duši čovjeka koji želi da se osveti i u tome bude spriječen pojavi nekakvo bljedilo, koje ne nestaje dok se ne osveti. Kad ispuni svoju namjeru, ponovo mu se vraća radost koja je nekad bila dio njegove prirode. Osveta je pohvalna samo ako je u skladu s principima hrabrosti, a inače je pokuđena. Mnogo je onih koji su u namjeri da se osvete vladaru tlačitelju ili moćnom neprijatelju izložili sebe propasti a da pritom nisu nanijeli nikakvu štetu ili nedostatak dotičnoj osobi. Takva osveta je teret za osobu koja je čini i predstavlja uzrok njezinog poniženja i njezine nemoći. Prema tome, jasno je da su čednost, darežljivost i hrabrost lijepe samo kad dolaze od mudrih i njihovi uvjeti se upotpunjuju samo uz pomoć mudrosti kako bi svaka od njih na svom mjestu, u svoje vrijeme, u skladu sa zahtjevom dobrobiti bila primijenjena. Znači, svaka čedna i hrabra osoba je i mudra, a svaka mudra osoba je čedna i hrabra.

Također, desi se da osoba koja nije pravedna učini neko djelo koje je slično pravednosti, s ciljem samopokazivanja i želje za slavom i dobrim glasom, prikazuje kako čini pravedna djela da bi posredstvom toga dobila bogatstvo, položaj ili nešto drugo što je vrijedno ili pak s nekom drugom namjerom, što smo spominjali kad smo govorili o drugim vrlinama. Nije dobro postupke takvih ljudi povezivati s pravednošću, jer je istinski pravedna osoba ona koja je uravnotežila sposobnosti i moći svoje duše te postupke i stanja koja iz njih proizlaze tako da nijedna ne vlada nad drugom. Nakon toga, u pogledu onoga što je izvan njezine biti, poput poslovanja, plemenitosti i drugog, slijedi istu metodu. Pogled takve osobe uvijek je usmjeren ka stjecanju vrline pravednosti, a ne ka nekom drugom cilju. Takvo šta je moguće samo ako duša dosegne stanje koje je zahtjev posjedovanja svih pravila lijepog ponašanja, čime će njezini postupci i djelovanja biti u skladu s redom i poretkom. Ovaj pogled treba primijeniti i kod drugih vrlina kako bi se istinske vrli ne mogle razlikovati od onih koje su im slične. Allah upućuje na Pravi put!

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

[1] Druga verzija ove predaje od Imama Alija, mir s njim, nalazi se u Nehdžu-l-belagi, hutba 122: “Smrt najčasnija – jest biti ubijen!Tako mi Onoga u Čijoj Ruci prebiva duša Ebu Talibova sina, tisuću udaraca sablje po meni lakše mi je od smrti u postelji koja nije u pokornosti u Bogu.” Staza rječitosti, govor 122, str. 109, Islamska zajednica, Zagreb, 1994.