Podudarnost riječi i dijela i čuvanje jezika

“O Ebu Zerre, čije god se riječi slažu sa njegovim djelima, postigao je svoj udio u sreći, a onaj čije se riječi ne slažu sa njegovim djelima, kada bude kažnjavan, korit će samo sebe. O Ebu Zerre, zaista čovjek zbog grijeha koje čini biva lišen određene mu opskrbe. O Ebu Zerre, ostavljaj sve ono od čega nemaš koristi, ne govori ono od čega nemaš koristi i čuvaj jezik kao što čuvaš novac!”

Posljedice podudarnosti i nepodudarnosti riječi i djela

“O Ebu Zerre, čije god se riječi slažu sa njegovim djelima postigao je svoj udio u sreći, a onaj čije se riječi ne slažu sa njegovim djelima, kada bude kažnjavan, korit će samo sebe.” Većina ljudi prilikom govora navede dobre stvari, kaže da se te stvari moraju raditi, koliko su važne, vrijedne i koliko uticaja imaju na čovjekovo savršenstvo, ali kada dođe red na djelovanje, njihovo djelovanje se ne slaže sa njihovim govorom. Samo kod malog broja ljudi sve što govore slaže se sa njihovim djelima. Ako podudarnost riječi i djela smatramo ovisnom o stepenima vjerovanja, razumjet ćemo da su ljudi koji imaju potpunije vjerovanje vjerodostojniji i da između njihovih riječi i djela postoji više slaganja. Ustvari, njihovo djelo je potvrda njihove riječi.

U komentaru časnog ajeta:  Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone, rahmetli Allame Tabatabai, neka je Allah njime zadovoljan, kaže: “Vjernost i iskrenost su svojstva koja obuhvataju sve vrline što postoje u znanju i djelu jer je istinitost govora (sidk) ćud koja ide zajedno sa svim moralnim vrijednostima i vrlinama, kao što su čednost, hrabrost, mudrost i pravednost, zato što je nemoguće čovjeka odvojiti od njegovih vjerovanja, riječi i djela. Za čovjeka, biti vjeran i iskren (sâdik) znači da se njegova vjerovanja, riječi i djela slažu jedni sa drugim. On govori o onome u šta vjeruje i po tome djeluje. Čovjek po svojoj iskonskoj prirodi prihvata Istinu i ukazuje nutarnju poniznost spram nje, čak i kada djeluje suprotno njoj. Dakle, ako prizna Istinu i bude iskren u ovom priznanju, onda govori o onome u šta vjeruje i djeluje po onom što govori. U ovom primjeru njegovo vjerovanje je postalo čisto (hâlis) i njegov dobar (sâlih) moral i djela su postigli razinu potpunosti.”

Allame je govorio: “To što je Bog neke nazvao siddik – ‘jako iskreni’, što je riječ u naglašenom obliku, jeste usljed činjenice da su djela jako iskrenih (siddîkîn) potvrda njihovih riječi.” Onaj kome se riječi slažu sa vjerovanjem također je iskren (sâdik), ali se jako iskren nalazi na višoj razini i ovaj termin se koristi za osobu kojoj se riječi slažu ne samo sa vjerovanjem, već i sa djelima, i to u svim prilikama.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., je govorio: “Onaj kome se djela slažu sa riječima postići će sreću.” Ako se ovakav čovjek potrudi da mu se stalno riječi, djela i vjerovanja međusobno slažu, dostići će položaj jako iskrenih. Nasuprot tome, čovjek koji ne radi po onome što govori licemjer je i lažac, kao što Kur'an Časni licemjere, koji jezikom svjedoče poslanstvo Poslanika, ali u srcima svojim ne vjeruju u njega, naziva lašcima: …Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov Poslanik!” I Allah zna da si ti, zaista, Njegov Poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci.

Riječi licemjera lažne su zbog sljedećeg: …Ustima svojim govore ono što nije u srcima njihovim, a Allah dobro zna ono što oni kriju.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., kaže da onaj koji ne djeluje po onom što govori treba koriti samo sebe, pošto njegov govor pokazuje da je spoznao Istinu i svoje obaveze. Kao posljedica rečenog, njemu se dokaz upotpunio. Prirodno da ovakva osoba, koja je spoznala Istinu, čak je i preporučuje drugima, ali ne izvršava svoja djela, može i mora samo samu sebe koriti. Ove riječi Poslanika upućene su, više nego bilo kome drugom, govornicima i vaizima – da se oni sami pridržavaju svojih riječi te da njihova djela budu ogledalo njihovih vjerovanja i riječi. Bog Uzvišeni u Kur'anu ovu skupinu kori riječima: Zar od drugih tražite da dobra djela čine, a pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?

“Zaboravljanje” ovdje nije u značenju smetanja sa uma, već u značenju nedjelovanja po svojim riječima, budući da je moguće da se neko sjeća svojih riječi, ali da ne radi po njima. Ovdje Kur'an pun sažaljenja savjetuje ljude i govori im: Uradite ovaj posao a prođite se tog posla! Kako možete sebe zaboraviti? Da li prema stanjima drugih čovjek ima više sažaljenja nego što ima prema sebi? Da li druge voli više od sebe? U ovakvo šta ne može se povjerovati. Ali, a.s., kaže:  “Bojte se Boga, bojte se Boga u vezi sa najomiljenijom i najvoljenijom od osoba kod vas.”

Imam, a.s., želi reći da vi sebe volite više nego što volite druge, a ako druge i volite, to je zbog toga što oni vama služe, pribavljaju vam sredstva za uživanje, lagodan život, sreću te uživate u druženju i razgovoru s njima. Dakle, vi ste sami sebi najvažniji, a druge želite radi sebe. Pošto je tako, kako to da puni sažaljenja druge savjetujete, a sebe zaboravljate i ne sažalijevate se zbog svoga stanja i ne radite po onome što govorite? Uzvišeni Bog kaže: O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko da govorite ono što ne radite!

Uloga grijeha u lišenosti opskrbe Poslanik, s.a.v.a., u nastavku hadisa u vezi sa uticajem grijeha na lišenost opskrbe kazuje:  “O Ebu Zerre, zaista čovjek zbog grijeha koje čini biva lišen određene mu opskrbe.” Ovo je drugo objašnjenje, koje ima za cilj da čovjeka upozori na loše posljedice koje grijeh nosi još na Ovome svijetu i na lišenost koju grijeh prouzrokuje.

U predajama i savjetima sa svakim čovjekom se razgovara u skladu sa razinom njegove spoznaje: ako je neko dostigao položaj mehabbeta (ljubavi), njemu se govori: Kakav si ti zaljubljenik koji je neposlušan prema voljenim? Zaljubljenik se stalno trudi da sazna šta njegov voljeni od njega želi, da bi to učinio, i da sazna šta on ne voli, pa da to ne radi. Kako je moguće da čovjekov Voljeni njemu jasno kaže: Ovaj posao uradi, tog posla se prođi – a da on bude neposlušan? Za one koji imaju udio u ljubavi prema Uzvišenom Bogu i Njegovim ugodnicima ovo je najbolji način da se odvrate od griješenja.

One koji su ljubitelji Ehli-bejta moramo podsjetiti da je grijeh kod Ehli- -bejta omražen. Najomraženiji od svih poslova kod Imama, a.s., jeste grijeh. Grijeh je poput lešine koja se usmrdjela. Oni što imaju oči kojima vide i jako nutarnje osjetilo osjećaju njegov smrad iz daljine. E sada, kako će zaljubljenik u Ehli-bejt, koji se Ehli-bejtu želi približiti, sebe zaprljati nečim što kod njih izaziva osjećaj odvratnosti? Kada neko želi posjetiti svoga prijatelja, on uklanja iz svojih usta i sa svoga tijela sve neugodne mirise, očisti se i namiriše se, da ne bi svoga prijatelja uznemiravao. Grijeh uzrokuje da naše biće postane zaprljano i da zaudara. Ako mi volimo Ehli-bejt, a.s., i želimo da smo s njima u vezi, moramo svoju dušu očistiti od prljavština, kako bi i oni poželjeli uspostavljanje veze s nama. Dakle, put odvraćanja od grijeha osoba koje su dostigle ljubav prema Bogu i Ehli-bejtu jeste pobuđivanje osjećaja ljubavi prema njima. Jasno je da svi ljudi koji izvršavaju obaveze i klone se zabranjenih stvari imaju u sebi niti Božije ljubavi, ali se, prema razinama njihove spoznaje, ova ljubav razlikuje: kod nekih je ova ljubav veoma jaka, kod nekih osrednja, a kod nekih slaba. Nekada ljubav dostiže razinu u kojoj se na putu susreta s Voljenim oči okreću od svega drugoga, pa čak i od Dženneta, sve dok se ne kaže, kao u Kumejlovoj dovi:  “Ako mi i podariš, o Bože moj, i Gospode moj, i Zaštitniče moj, i Gospodaru moj, da izdržim Tvoju kaznu, a kako da izdržim odvojenost od Tebe?”

U devetom od petnaest šapćućih moljenja Imama Sedždžada, a.s., koje se naziva Šapćuće moljenje zaljubljenih, učimo: “Bože, ko može okusiti slast ljubavi Tvoje, pa zatim htjeti drugog umjesto Tebe?” Ako neki pojedinci ne stignu do te razine ljubavi prema Bogu i bezgrješnom Ehli-bejtu da ih ljubav prema njima odvraća od grijeha, njih treba plašiti posljedicama i krajem grijeha: patnjama, lišenošću sreće i Dženneta, te im treba nabrajati pogubne posljedice grijeha i na Ovom, i na Onom svijetu. Ono što čovjeka podstiče na činjenje nekog djela ili odvraća od činjenja nekog drugog jesu strah i nada, nada da će postići neku korist ili izbjeći neku štetu.

Prema tome, najbolji i najkraći put za upućivanje čovjeka jeste usmjeravanje njegove pažnje na pogubne posljedice grijeha na Ovom i na Onom svijetu. Sada, ako je nečija vjera u Onaj svijet slaba, najbolji način da ga se odvrati od grijeha jeste spominjanje ovosvjetskih posljedica grijeha. U ovom dijelu Poslanik, s.a.v.a., služi se upravo ovim postupkom, zato što neki Onaj svijet smatraju dalekim, s tim da je, prema islamskom vjerovanju, Onaj svijet blizu i dohvatljiv, kao što Uzvišeni Bog kazuje: Oni ga vide dalekim, a Mi ga vidimo bliskim.

Kao primjer ovosvjetskih šteta od grijeha i lišenosti opskrbe može se navesti lišenost hrane i odjeće. U mnogim predajama ističe se da je Uzvišeni Bog za svako živo biće odredio opskrbu, a ovo određenje je nekad izvjesno određenje (takdir hatmi), a nekad je neizvjesno određenje (takdir mu‘allek); naime, zavisno od nekih djela povećava se ili smanjuje. Neka dobra djela budu uzrok povećanja opskrbe, a neka loša uzrok umanjenja opskrbe. Ako bismo znali da se nama određena opskrba – koju nekad dobijemo trudom, a nekad nam je Bog šalje bez našeg truda – zbog grijeha uskraćuje, manje bismo griješili.

Grijeh u lancu uzroka

Grijeh mijenja formule i vidljive uzroke čini nedjelotvornim. Kur'an nas upoznaje sa činjenicom da osim ovih vidljivih uzroka postoje i drugi uzroci, a njihove veze sa njihovim posljedicama ne možemo dokučiti pomoću osjetila. Kur'an nam kazuje: Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili.

Zaista, u svijetu u kojem vlada uzročno-posljedični poredak ne možemo ni za jednu pojavu misliti da je bez uzroka, a s druge strane, nedaće ne možemo pripisati Uzvišenom Bogu, Koji je samo Dobro. Znači, upravo je čovjek onaj koji nedaće usmjerava ka sebi. Na drugom mjestu se kaže: …Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovom da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.

Prema tome, i ajeti nam razjašnjavaju da se većina teškoća i lišenosti javlja zbog grijeha, kao što i dobra djela i bogobojaznost bivaju uzrokom spuštanja blagodati i blagoslova: A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali...

U nekim slučajevima veza između grijeha i tegobe je manje-više shvatljiva, kao što ponekad neki grijesi povlače za sobom neke bolesti. Ipak, ova veza se ne može u svim primjerima prepoznati. Ponekad grijeh ima neke posljedice koje čovjek ne može pojmiti: naprimjer, pripremi se neka hrana i prilikom pripreme jela padne u nju nešto nečisto i to jelo postane nečisto – opskrba je spremna, ali čovjek iznenada bude iste lišen. Sada ovu opskrbu treba zamisliti šire, tako da obuhvata i druge vidove, osim jela, zato što su sve blagodati opskrba: kuća je opskrba, automobil je opskrba, i sve drugo čime se čovjek koristi predstavlja opskrbu, a lišenost toga u mnogim primjerima uzrokovana je grijesima.

Značenje opskrbe moramo proširiti tako da obuhvata i duhovne blagodati, jer je sve što uzrokuje usavršavanje naše duše također blagodat. Znanje i vjerovanje su opskrba, uspjeh u činjenju ibadeta također je opskrba. Nekad činjenje grijeha bude uzrok da čovjek bude lišen činjenja ibadeta. U jednoj predaji se navodi da je moguće da čovjek zbog činjenja grijeha ne uspijeva obavljati noćni namaz. Iako se trudi i sebe priprema da se na vrijeme probudi iz sna, on ili se probudi pa ga spriječi lijenost i neraspoloženost, ili se uopće ne probudi. Prema tome, lišenost uspjeha u obavljanju ibadeta još je jedna od posljedica činjenja grijeha. Svakako, obraćanje pažnje na pogubne posljedice grijeha jedan je od činilaca koji mogu čovjeka odvraćati od činjenja grijeha: neka zamisli da su mu grijesi njegove ekonomske aktivnosti učinili neplodnim i da su ga lišili njegove opskrbe.

Zbog te međusobne povezanosti lišenosti, nesreće i grijeha neki velikani, kada bi bili pogođeni kakvom nesrećom, odmah bi se zamislili: Kakvu su to grešku načinili pa ih je ta nesreća zadesila? Priča se da je jednog poznatog profesora etike, kada je prolazio ulicom u Teheranu, malo dohvatila neka životinja. On je odmah na tom mjestu sjeo i dao se u razmišljanje: Šta je on to učinio pa je zaslužio da ga uznemirava ta životinja!

Čuvanje jezika i suzdržavanje od beskorisnih poslova

“O Ebu Zerre, ostavljaj sve ono od čega nemaš koristi, ne govori ono od čega nemaš koristi i čuvaj jezik kao što čuvaš novac!”

Sadržaj koji je dotaknut u ovom dijelu predaje dopunjava prethodna objašnjenja o odvraćanju pojedinca od grijeha. Onaj koji se želi suzdržati od grijeha treba sebi odrediti granice, kako je rečeno: “Onaj koji se kreće ivicom provalije, neka se čuva da ne padne u nju.” Onaj ko se želi suzdržavati od grijeha mora se udaljavati i od njegovih uvoda te napuštati i neke dopuštene (mubahat) stvari, da ne bi upao u grijeh. Naprimjer, ukoliko se neko želi sačuvati od zabranjenog gledanja u žene koje nije dopušteno gledati, onda se treba suzdržavati i od gledanja u neke koje mu je dopušteno gledati. Ako želi da ne sluša nedozvoljenu muziku, onda treba izbjegavati slušanje i neke dozvoljene muzike. Ako želi da ne bude zaprljan lažima i ogovaranjem, treba se suzdržati i od nekih govora za koje postoji mogućnost da budu laž ili ogovaranje. Naravno, teško je da se čovjek suzdrži od svih dopuštenih stvari koje bi ga mogle odvesti u grijeh: ovo vrijedi posebno za one koji su na početku puta, ali oni koji su na putu usavršavanja duše, htjeli ili ne htjeli, moraju ovu razinu nadići.

Časni Poslanik, s.a.v.a., savjetuje Ebu Zerra da se udalji od poslova koji su isprazni i beskorisni; kao što i Kur'an spas i uspjeh uvjetuje udaljavanjem od ispraznih poslova (lagv):  Uspjeli su vjernici; oni koji molitvu ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju.

Onaj ko želi postići izbavljenje i uspjeh mora se suzdržati od poslova koji ne koriste njegovom stanju, ne smije govoriti riječi od kojih nema koristi – čak i ako je to dopušteno – te mora svoju snagu trošiti na korisne i plodonosne poslove. Drugi savjet Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru je da se suzdrži od govora od kojeg nema koristi za njega. Čovjek mora biti osjetljiv kada je u pitanju njegov jezik. Treba se potruditi da se suzdržava i od dopuštenog govora, jer ponekad samo jedna riječ koja izlazi iz usta biva uzrokom loših posljedica i na Ovom, i na Onom svijetu. To što se u predajama mnogo preporučuje čuvanje svoga jezika te izbjegavanje riječi koje nisu potrebne i koje nas se ne tiču – zbog toga je što čovjek ponekad ne može nadzirati svoj jezik i biva pogođen nesrećama vezanim za jezik, kao što su laž, ogovaranje i ismijavanje drugih. Zbog predočenog su neki velikani pridavali veliku pažnju ovom pitanju i nastojali su da šute koliko je god više bilo moguće.

Poslanik, s.a.v.a., poručuje: Onako kako nastojiš sačuvati novac i dukate – isto tako se potrudi da sačuvaš svoj jezik! Kako svoj novac čuvaš, stavljaš ga u sef, zaključavaš ga, držiš pod šifrom i na sigurnom mjestu – tako čuvaj i svoj jezik, koji je daleko vrjedniji od novca. Bog je za jezik postavio ograde i zaštite; ispred jezika su zubi, a ispred zuba je postavio usne da bi ograničio jezik ovim ogradama. Onda se potrudi da ga ne oslobodiš! Suzdrži se čak i od dopuštenog govora od kojeg nemaš koristi, jer uzalud trošiš svoju snagu i na ovaj način, malo-pomalo, bivaš odvučen ka sumnjivim i pokuđenim stvarima te na kraju ka haramima i velikim grijesima.

Koliki je to razmak između pričanja o drugima i ogovaranja? Između dopuštenog govora i velikog grijeha (ogovaranja) – koji je gori od činjenja bluda sedamdeset puta sa onima koji su čovjeku u krvnom srodstvu, i to u Kabi – udaljenost je veoma mala i mi malo-pomalo ovu udaljenost smanjujemo i bivamo pogođeni ovim grijehom.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš