Vrijeme i izazovi vremena

Uvod

Dvije neodložno važne stvari – teška obaveza i veoma mu­ko­trpna zadaća – pale su na pleća ljudi označenih dvjema oso­binama: intelektualnim impulsom i naklonjenošću isla­mu.

Prva: Neophodnost prepoznavanja stvarnoga islama.

Druga: Prepoznavanje uvjeta i stanja vremena u kojem se živi.

Pod pojmom islam misli se na vjeru koja ima društvenu fi­lozofiju, Božansku ideologiju i monoteistički pogled na svi­jet. Misli se na školu koja ima konstruktivnu aparaturu sve­stranih mišljenja i uvjerenja, koji čovjeku jamče sreću u svi­m aspektima. Misli se na vjeru u čijem poslaničkom opu­su, između ostalog, stoji obaveza dovođenja uma i intelek­tu­al­nih kapaciteta do stadija procvata, ili filozofski rečeno, prav­ljenje spomenutog egzistencijalnog iskoraka iz po­ten­ci­ja­la u aktuelnost. Misli se na školu čija ideologija je ute­me­lje­na na uvjerenju da je čovjekov život racionalan i znan­stven, što upravo predstavlja čovjekovu temeljnu razliku u od­nosu na ostale žive oblike, a u isto vrijeme dok važi za je­di­nog činioca sreće i savršenstva, predstavlja također jedino sred­stvo devijacije i stagniranja.

Zaljubljen sam u Njegovu ljupkost i silu,

začuđujuće, ljubim nepomirljivosti dvije.

Dakle, čovjek je biće čije je i savršenstvo u znanju i oba­viještenosti, a i pad je u istim rukama.

Misli se na školu koja je došla reći čovjeku: Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zai­sta, odgovarati. (El-Isra, 36) S ciljem ga na taj način, ob­ra­ćajući se njegovoj iskonskoj prirodi (fitretu), navodi na pre­poznavanje i razumijevanje činilaca sreće i priprema za po­željni model života. S druge strane, kaže mu: Ne hodaj po zem­lji nadmeno, jer je ne možeš probiti ni dostići visinu br­da. (El-Isra, 37) Drugim riječima, daje čovjeku do znanja da ne smi­je dozvoliti da ga njegova učenost učini nadmenim i oho­lim, jer koliko god da stekne, to je u okvirima za­ko­ni­tos­ti Ovog materijalnog svijeta, obuhvaćenog zakonima koji vla­­daju Kreacijom.

Pod stanjima vremena misli se na sljedeće: Prepoznavanje različitih stanja vremena u kojem se živi ne­ophodno je zato što su ona nekad proizvod znanstvenog i in­dustrijskog napretka, te civilizacijskih iskoraka, a nekad po­sljedica različitih činilaca moralne i dehumanizirane izo­pa­čenosti, koji izazivaju želje za nezasitnim upražnjavanjem ljud­skih putenih nastranosti.

Neophodnost orijentacije

Da bi lađa mogla preploviti veliku udaljenost, s obale jed­nog do zaljeva drugoga kontinenta naprimjer, njen ka­pe­tan mora po­sjedovati nekoliko stvari ili nema ništa od putovanja.

Prva stvar je kompas. Kapetan mora osigurati navi­ga­cij­sko sredstvo kojim će raspoznavati željeni pravac kretanja, u suprotnom će u morskom bespuću začas odstupiti od prav­ca kojim se mora kretati, te će svoje kretanje usmjeravati kre­ću­ći se na sreću iz jedne u drugu stranu, iz nepoznatog u ne­is­pitano, a u svemu tome nesreći nikada kraja, životne na­mir­nice iscrpljene, voda za piće potrošena i smrt će biti naj­bli­ža obala.

Druga stvar je potreba za zaštitom i čvrstim zaklonom. Ne bude li konstrukcija lađe čvrsta i ne bude li pružala si­gur­nu zaštitu svojim putnicima, oni su izgubljeni u prvom na­letu oluje, kada je veliki morski talasi počnu bacati na sve stra­ne.[1] Ova dva uvjeta predstavljaju unutrašnje potrebitosti lađe, bez kojih lađa zapravo i nije lađa.

Treće: Poznavanje voda kojima treba ploviti. Ukoliko ka­­­­petan ne bude poznavao geografski položaj i reljef pod­mo­­r­ja, tj. morskog dna, postoji mogućnost, zato što ne zna gd­je mu prijeti opasnost, da je ne bude mogao izbjeći, i na mjestu gd­je bude morao proći velikom brzinom, to ne učini, već se us­­idri, što opet može biti pogubno za lađu, a samim tim i za po­­­sadu, tj. za njihove živote. Također je opasno ako pro­pu­sti ob­noviti zalihe hrane i vode, a nakon zastanka na­sta­vi plo­vid­­bu.

Čovjek i život

Čovjek iznenada otvori oči i ugleda sebe u prostranom svi­je­tu o kojem nema nikakvoga znanja.

وَاللّهُ أَخْرَجَكُم مِّن بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ لاَ تَعْلَمُونَ شَيْئًا وَجَعَلَ لَكُمُ الْسَّمْعَ وَالأَبْصَارَ وَالأَفْئِدَةَ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne biste li zahvalni bili. (En-

-Nahl, 78)

Danonoćno misao zaokuplja mi razum,

zašto pomisao o sebi ne pada mi naum?

Od kuda dođoh i zbog čega stigoh,

kamo se krećem, ognjište moje gdje je?

Od sebe doš'o nisam da bi se vratio po sebi,

Onaj što dovede me na ognjište, vratit će me.

Na temelju ovih razmišljanja, vođenih u dubinama svo­jim, rečeno je: Zaista u stvaranju Nebesa i Zemlje, i izmjeni noći i dana, znaci su za posjednike suštine znanja, kao i: Oni koji spominju Allaha stojeći, sjedeći i na stranama ispruženi, zbog činjenice da ih razmišljanja o Iskonu i Stvoritelju Kre­a­cije ne napuštaju ni na tren i zbog činjenice da im je jasno da izmjena noći i dana i raznolikost Nebesa i Zemlje naj­bo­lje svjedoče o njihovoj vlastitoj potrebitosti, jer ukoliko ne bi bili u potrebi, ne bi potpadali pod uticaj dešavanja i sta­nja drugih fenomena. Upravo zato je svoj fitret usmjerio ka Stvo­­ritelju: Gospodaru naš, nisi ovo uzalud stvorio, jer pro­žet je za­konom sklada i obuhvaćen svrsishodnošću i su­vi­slom us­mje­renošću. Dakle, svijet ima cilj, a sve što ima cilj prema ko­jem se kreće, to ne luta, to nije izgubljeno i uza­lud se ne gi­ba. Zato sačuvaj nas boli vatrene, neprolazne, o Stvo­ri­te­lju svrhe stvaranja, pomozi nam da shvatimo svoje ci­ljeve i na taj način nas izbavi od besciljnog lutanja i vječ­ne kazne, i budi nam na pomoći vodeći nas kroz život!

Providnost Stvoriteljeva

Iznenadno, u toku samoga vapaja izraslog iz osjećaja tjes­ko­be u izgubljenosti u ničemu, začu se poziv izaslanstva: O vi koji vjerujete, odazovite se Allahu i Poslaniku! O vi što za is­tinom vapite i brinete za vlastite duše, tragajući za oslon­­cem, odazovite se, dajte potvrdan odgovor na Božiji i Po­sla­ni­kov poziv, kada vas pozivaju onome što vam život daruje. (El-En­fal, 24) Pozivaju vas zbilji, tj. onome u čemu je vaš stvar­­ni život i u čemu ćete imati ugodnu završnicu.

Gospodaru naš, zbilja smo čuli zov pozivača u vje­ro­va­nje! Čuli smo poziv na razmišljanje, na kretanje ka Tebi. Taj poziv bio je: Da vjerujete u Gospodara svoga. Našli smo Te i shvatili da nas Onaj Koji nas je doveo zove Sebi, da bismo Ga spoznali, te povjerovasmo. O Gospodaru, oda­zva­smo se, o veliki Bože, dali smo potvrdan odgovor, vje­ru­je­mo u Tebe, Tvoje zakone, poruku i poslanike. Ali, Bože, od­mah na početku tražimo zauzvrat tri stvari. Ne budeš li nam ih dao, naše vjerovanje neće vrijediti i naše poznavanje gubi vjerodostojnost. Zato, Oprosti nam grijehe! Prvo je da mi­losnim pogledom pređeš preko naših grijeha. Pokrij naše loše postupke! Drugo, mi imamo loših postupaka, pa pređi pre­ko njih i sve ih pokrij svjetlom milosti, i Usmrti nas s do­brima! U trenutku kada budemo napustili Ovaj svijet, uve­di nas u karavanu dobrih. Jedino Ti opraštaš grijehe. A udi­jeli nam sreću i vječni život koji si obećao preko po­sla­ni­ka. I Bože, na Sudnjem danu nemoj nas poniziti, jer toga Dana je­dino čemu se možemo nadati, ukoliko Tvoje milosti ne bu­de, jeste sram i kazna. Jer Bog, u svijetu koji stvori, ni­ka­da ne krši obećanje; Zaista Ti ne kršiš obećanje.

Islam kao putovođa

Čovjek na Ovom svijetu mora imati navigacijski sistem, ko­jim će pronaći smjer svoga kretanja. Vjera ima ulogu busole i moćnog sistema zaštite, koji čovjeka štiti od svega ma­te­ri­jal­­nog što po njega može biti štetno. A prepreke morskog be­s­pu­ća leže upravo u nepoznavanju putanje i uvjeta puto­va­nja. Upravo zbog toga čovjek bira vjeru za svoga sigurnog pu­to­vo­đu, kako bi se mogao okoristiti ogromnim kapitalom koji mu je na raspolaganju i na taj način privesti svoj život sret­nom završetku.

Početna teškoća

Nakon ovog prijatnog dijaloga između čovjeka i Boga, s jed­ne, te obećanja i prijetnji, s druge strane, nakon potvr­d­no­g odgovora i odazivanja, u jednom iznenadnom i čudnom do­gađaju javiše se teškoće:

Hej krčmaru, natoči pehar vinom onim dobrim,

što vazda olakša ljubav, al’ glavobolje stvori.

Hafiz, u svom doživljaju prenosi događaj obraćajući se krč­maru da mu napuni pehar vinom, zbog kojeg se prevari pa se zaljubi. On je, zahvaljujući ljubavi koju je imao, olak­šao sebi sve poslove, ali, opijenost ispari iz glave, i tek tada uvi­đa u kakvu se glavobolju uvukao. Zato traži da mu se nas­pe još jedan pehar istog vina, da opijen zaboravi jade ra­cio­nalnog proračuna.

K mirisu mošusa[2] što ga jutarnji povjetarac raspiri,

zbog uzavrele krvi što je u srcu crna lokna uznemiri.

Prvo, prevarih se na miris što ga vade iz žlijezde jelena, a što ga jutarnji povjetarac vazduhom širi, pa i ja krenuh za mirisom njegova bića, kad iznenada, na trenutak pokaza mi kovrčavu crnu loknicu, te je brzo sakri. To je bio trenutak u kojem je krv kao luda počela vriti u srcu. Jah, srce imamo, al’ je i dilber otišao i srce odnio. Ostah sam, nit imam srca, nit dilbera; izgubih i Dunjaluk, i Ahiret.

Pošteno govoreći, ovaj umjetnički doživljaj odslikava sta­­nje nas muslimana: niti dosežemo zbilju vjere, niti nam je sta­­nje na društvenom, političkom, privrednom, kulturnom, znan­stve­nom polju na zavidnoj razini; štaviše, kaskamo za svi­jetom.

Pitanje: Kakav je to problem koji iznenada iskrsnu, i zabavi nas sobom?

Odgovor: Islam, zato što je vjera, a uz to konačna vjera, ima op­će­važeće, tj. trajne zakone, koji od prvog dana pojave do po­tonjega dana ovosvjetskog života važe kao aktualni i pu­nosnažni. Možemo zaključiti da je vjera postojana i ne­izmjenljiva zbilja. Ono što je Muhammed dozvolio, do­zvo­ljeno je do Dana suda, ono što je on zabranio, za­bra­nje­no je do Sudnjega dana.

Međutim, vrijeme

Vrijeme u svojoj ćudi važi za promjenljivu zbilju, koja stal­no sa sebe zbacuje staru iznošenu odjeću, oblačeći novu, bolju. Priroda vremena nalaže stanje promjenljivosti, svakodnevno pre­dlažući nova stanja i uvjete, različite od jučerašnjih.

Pitanje: Kakve ovo ima veze s našim problemom? Riječ je o dvje­ma realnostima, od kojih jedna, dakle islam, pred­stav­­lja postojanu zbilju, a druga, vrijeme, simbol je pro­mjen­ljivosti.

Odgovor: Problem je u tome što su ove dvije pojave nespojive i ne­maju nikakvu vrstu usklađenosti i međusobnog ra­zu­mi­jevanja, a mi – s obzirom na okolnost da smo pred­stav­nici ljudskoga roda – moramo odabrati jednu od ovih dvi­ju mogućnosti, tj. ili da budemo muslimani, ali za­os­ta­li iza karavane civiliziranosti, iza zahuktalog indus­trij­skog zamaha, tehnološkog rasta, slobodnog života, ili pak da se pozdravimo sa islamom, odbacimo nastranu vjero­va­nje, vjersku etiku, odreknemo se poštivanja propisa, te se okoristimo modernim naučnim blagodatima koje nam nudi napredni dio svijeta.

Primjer: Ako bismo željeli uporediti vjeru i znanost, mogli bis­mo kazati: Vjera u svojoj suštini predstavlja postojanu zbilju, po­put drveća izraslog pokraj veoma prometnog autoputa, po­put jedne lijepe bašče, pune krasnog drveća s raz­no­vrs­nim plodovima i prekrasnim slapovima, ali statične i mo­notone. S druge strane, vrijeme je poput automobila, koji ogromnom brzinom prolaze pokraj ove bašče, os­tav­lja­jući za sobom i bašču, i drveće u njoj. Svakog dana sve veći broj auta, sve većom brzinom, prolazi pored sta­tič­ne bašče, stižući tako do novih perivoja, sa sve višim sla­povima. U svemu tome mi ili moramo ostati u hla­do­vi­ni drveća, koje, bez obzira koliko je lijepo i blago­rod­no, ipak je statično i jednolično, ili pak trebamo sjesti u brzi auto i zauvijek proći pored bašče i ostaviti je za so­bom. Bez obzira koliko zakoni vjere bili lijepi, uzvišeni, ko­ris­ni, oni ipak predstavljaju košulju šivenu za dvogodišnje di­je­te, za koju se ne može kazati kako je može obući dva­de­setogodišnji mladić, odrastao i zahvaljujući vježbama li­jepo razvijen, samo zato što je, eto, lijepa uspomena na vri­jeme bliskosti s majkom i na sretno djetinjstvo.

Odnos između postojanih i nepostojanih stvari

Pitanje povezanosti i odnosa između postojanog i promjen­lji­vog u stvorenom svijetu spada u red zamršenih i važnih fi­lozofskih tema. Filozofi otvaraju poglavlje pod naslovom Ve­za promjenljivog sa postojanim, ili pak Odnos stvorenog sa Vječnim, nudeći rješenje iznošenjem argumenata.

Kakva ih je nevolja natjerala da se posvete ovom pitanju i da mu osiguraju poseban prostor za raspravu?

Problem je u tome što sa stanovišta filozofskog poimanja uz­rok promjenljive pojave mora i sam biti promjenljiv, dok uz­rok postojane pojave mora i sam biti postojan. Biće koje st­vara stvoreno biće i samo mora biti stvoreno, dok Biće ko­je stvara vječno i samo mora biti vječno. Na temelju ove ra­zum­­­ske postavke javlja se poteškoća: Kako riješiti odnos ci­je­­lo­ga lanca stvorenih stvari sa Vječnim Bićem na početku to­ga lan­ca?

Rješenje

Filozofi su u rješavanju ovog pitanja relacije otkrili da iz­me­đu Vječnog i Postojanog Bića te cijeloga lanca stvorenih pro­mjenljivih bića postoji zbilja koja ima dva lica, jedno Vječ­no i Postojano, i drugo promjenljivo i stvoreno, poput ogle­dala koje se nalazi pred dešavanjima i koje u isto vri­je­me kada ih odslikava u sebi, ne unosi nikakvu promjenu u lik koji se odslikao, te u isto vrijeme kada je s jednog sta­no­viš­ta odslikano isto što i ono što se odslikava, sa drugog sta­no­višta različito je od toga, zbog čega su slike bića s dva lica, a ono što predstavlja kariku povezanosti između slike i od­slikanog jeste ogledalo.

Pitanje: Želimo saznati da li postoji karika koja povezuje vje­ru, kao postojanu i neizmjenljivu zbilju, s jedne, i vremena kao promjenljivog i temporalnog realiteta, s druge strane. Uko­liko postoji, o čemu je riječ i kako doći do nje?

Dogmatičnost i monotonost, uzročnik zalutalosti

Islam, vjera koja sadržava dogmatska i jednolična pravila – ov­ako bi glasio stav, ili teza koja je zaslužna da velik broj svje­tskih intelektualaca zaluta i da oni budu nemoćni riješiti na­metnuti problem. S druge strane, bili su suočeni sa dru­štve­nom svakodnevicom i zbivanjima, tako da su sebe vi­dje­li na raskrsnici na kojoj im se nudi mogućnost izbora. Postupili su u skladu s tim kako situacija nalaže i odrekli se vjere.

Primjer iz života

Jawaharlal Nehru (1889-1964), indijski premijer u periodu 1947-1964, bio je opredijeljeni ateista i praktični seku­la­ris­ta, što znači da nije vjerovao ni u šta. Iz njegovih kazivanja mo­žemo saznati da je upravo dogmatičnost i jednoličnost vje­re krivac zbog kojeg je vjeru anatemizirao.

Pred kraj života osjetio je cijelim svojim bićem ne­po­pu­nji­vu prazninu i nedostatak u sebi, za koji kaže da ga jedino neka duhovna moć i sila može ispuniti i nadoknaditi. Me­đu­tim, u istom tom stanju raspoloženja i simpatije prema vjeri, on je zadržao odbojnost i strah od nje. Indijski novinar Ka­ra­nji, napravio je intervju s Nehruom pred kraj njegovog ži­vo­ta. Zamislio je da razgovor bude vođen u znaku liderove po­sljed­nje poruke o krupnim globalnim pitanjima.

Jedno je pitanje glasilo: “Neki intelektualci i napredne lič­nosti vjeruju da su Gandijevo emocionalno stanovište i du­hovni pristup uticali na Vas na takav način da su uzdrmali i oslabili Vaš stav i naklonost koje gajite prema naučnom so­cijalizmu.” Nehru je u odgovoru kazao: “Potrebno, a i do­bro je koristiti se duhovnim metodama, i ja se s jednoga sta­novišta slažem sa Gandijevim uvjerenjima. I potrebu za tom metodom danas svakako vidim većom negoli ikada, jer du­hovna praznina koja se nadvila nad modernim svijetom više nego u prošlosti ima potrebu za duhovnim odgo­vo­ri­ma.”

Novinar zatim postavlja niz pitanja u vezi sa mar­k­sis­tič­kim učenjem. Nehru u svojim odgovorima ukazuje na neke ne­dostatke svojstvene ovom učenju, dajući do znanja da rje­še­nja treba potražiti isključivo u duhovnosti. U tom trenutku Ka­ranji postavlja pitanje: “Gospodine Nehru, s obzirom na va­še današnje stavove koje iznosite u vezi sa etikom i du­hov­nošću, stičem dojam da ste došli u konfrontaciju sa samim so­bom iz razdoblja Vaše mladosti. Počinjem vjerovati da ste je­sen života ipak odlučili provesti u traganju za Bogom?” Ne­hru odgovara: “Upravo tako, došlo je do promjene i sa­sv­im svjesno istrajavam na iznalaženju etičkih i duhovnih rje­še­nja. Međutim, postavlja se pitanje: Kako moralnost i duhovnost uz­dići na uzvišeniju razinu? Jasno je, za takvo šta postoji vje­ra. Ona, nažalost, zbog kratkovidosti pojedinaca slijedi su­hoparnu dogmu, koja kao da je sišla samo zarad izvršenja određenih ceremonija. Od nje je ostala samo forma i ljuštu­ra, a suština i zbiljsko značenje su iščezli.”[3]

Gdje je istina?

Na početku iznosim mišljenja nekoliko svjetski poznatih lič­nosti. Nakon toga analizirat ćemo islamske zakone u po­re­đenju sa potrebama koje nalaže vrijeme.

George Bernard Shaw (1856-1950) spada u red poznatih, slo­bodoumnih britanskih spisatelja, a u vezi sa islamom pri­mje­ćuje: “Uvijek imam veliku dozu poštovanja prema Mu­ha­medovoj vjeri, zahvaljujući njenoj posebnoj odlici umije­ća bivanja živom. Po mom mišljenju, islam je jedina religija ko­ja kroz sva stoljeća ima sposobnost kompromisa i do­mi­na­cije nad raznim životnim stanjima i promjenljivim licem sva­kodnevnice. Predviđam, i već sada se mogu vidjeti na­zna­ke toga, da će jučerašnja vjera Muhamedova biti pri­hva­će­na u sutrašnjoj Evropi.

Srednjovjekovni klerici, primjereno njihovom neznanju i pri­stranosti, slikali su i predstavljali veoma otužnim lice Mu­hamedove vjere, prikazavši ga, iz svoje mržnje i neo­ba­vi­ještenosti, Isusovim protivnikom. Ja sam u vezi s tim ve­li­kim čovjekom istraživao i stigao sam do zaključka da on ne sa­mo da nije bio protiv Isusa, nego da ga je izvanredno uva­ža­vao. Tog čovjeka treba nazvati spasiteljem svijeta, kako u pro­šlosti i sadašnjosti, tako i u budućnosti. Po mome vje­ro­va­nju, ukoliko bi čovjek poput njega zagospodario novim svi­jetom, imao bi takav uspjeh u rješavanju svjetskih pitanja i poteškoća da bi mogao osigurati blagostanje koje je želja svih ljudi.”

Ali, na svu žalost…Kada čuje ovakvo priznanje od autoriteta koji se stoljećima na­kon dolaska islama upoznao sa Kur’anom koji je donio Mu­hammed, s.a.v.a., a sasvim je sigurno da nije dokučio ni hi­ljaditi dio uzvišene kur’anske poruke i Poslanikove lič­nos­ti, htio – ne htio čovjek se sjeti sljedećih ajeta:

وَقُرْآناً فَرَقْنَاهُ لِتَقْرَأَهُ عَلَى النَّاسِ عَلَى مُكْثٍ وَنَزَّلْنَاهُ تَنزِيلاً قُلْ آمِنُواْ بِهِ أَوْ لاَ تُؤْمِنُواْ إِنَّ الَّذِينَ أُوتُواْ الْعِلْمَ مِن قَبْلِهِ إِذَا يُتْلَى عَلَيْهِمْ يَخِرُّونَ لِلأَذْقَانِ سُجَّدًا وَيَقُولُونَ سُبْحَانَ رَبِّنَا إِن كَانَ وَعْدُ رَبِّنَا لَمَفْعُولاً

I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti lju­dima malo-pomalo kazivao, i spustili smo ga postepeno. Re­ci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još pri­je objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tlo kad im se on čita, i govore: “Hvaljen neka je Gospodar naš, obe­­ćanje Gospodara našeg se ispunilo!” (El-Isra, 106-108)

Kada uporedimo ove ajete s gornjim priznanjima, vidimo da je Kur’an spojio i prošlost i budućnost, učinivši zdravu i oču­­vanu prirodu (fitret) domaćinom primanja svoje zbilje.

Tuga i veselje

Jedna pojava na polju vjere za nas muslimane predstavlja raz­log radosti, ali i tuge. Riječ je o činjenici da kada po­gle­da­mo simpatizere islama kao vjere širom svijeta, to su ug­lav­­nom intelektualci. A neprijatelji islama većinom su ili ne­­zna­lice, ili pristrani fanatici. Ovo je povod za radost i po­nos, jer naša vjera ima veoma veliku naučnu i duhovnu moć dje­­lo­vanja. Upravo stoga danas, u svijetu nauke i naučnih do­­sti­g­nuća, možemo uspješno i s ponosom braniti vjerska na­­če­la i ideale. Međutim, sa drugog stanovišta posmatra­no, is­ti ovaj uzrok biva razlogom naše tuge i postiđenosti. Ka­da sa­­mo pomislimo šta smo uradili od tako svijetle i jas­ne vje­re, pa danas moramo tragati za razlozima propadanja musli­ma­na. U tom smislu znakovite su riječi onog filozofa koji je – pri­miv­ši islam i započinjući pisanje knjige pod na­­slo­vom Is­lam pod plaštom muslimana – izjavio: “Hvala Alla­hu, Koji me je prije upoznao sa islamom, nego s mu­sli­manima.”

Dr. Šibli Šumejl – kako smo rekli, pristalica ma­te­ri­ja­listi­čkog ideološkog pravca – prvi je na arapski preveo Dar­vi­nov Nastanak vrsta, uz komentar njemačkog učenjaka Lud­wi­ga Büchnera, kao mjeru usmjerenu protiv religijskih uvje­re­nja, ponudivši ga čitateljstvu arapskog jezičkog područja. Iako materijalista, ne ustručava se hvaliti i veličati islam i nje­govog donosioca. Islam dosljedno naziva “živućim fak­to­rom”, koji je uvijek ukorak s vremenom. U drugom sves­ku njegove knjige Felsefetun-nušûi vel-irtikâ’ nalazi se po­glav­lje pod naslovom El-Kur’an vel-‘umrân (Kur’an i napredak), u ko­jem daje odgovore nekim pojedincima sa Zapada, koji pu­tujući po muslimanskim zemljama napadaju islam kao kriv­­ca za propadanje i zaostalost muslimanskog stanovništva. Ši­bli se trudi dokazati da je razlog zaostalosti muslimana up­ravo odustajanje od slijeđenja islamskog društvenog nau­ka, a ne provođenje islamskih propisa. On za određeni broj Za­padnjaka kaže da ili uopće nisu razumjeli islam, misleći da je islam samo ono kako ga predstavljaju oni koji za sebe tvr­de da su muslimani, ili pak imaju lošu namjeru, kojom že­le kod Istočnjaka probuditi odbojnost prema zakonima ko­ji su izrasli iz njihove sredine i zatim im nametnuti okove za­padnjačkog robovlasništva. Zar ima većeg ponosa i časti, ali i veće sramote od toga da jedan materijalista, dakle čo­vj­ek koji ne prihvata vjeru, brani nebesku vjeru islam od nepri­ja­te­lja, i da ne smatra da je vjera razlog zaostalosti musli­ma­na, već da za to okrivljuje odstupanje muslimana od islamskog društvenog programa?

Sačuvana je narodna poslovica koja kaže: “Vrijednost je ono što priznaju neprijatelji.” Drugim riječima, vrijednost do­stiže svoj puni kapacitet tek kada je neprijatelj prizna i pri­hvati. Značenje ove izreke dobija na upečatljivosti kada se postavi naspram hadisa: “Ljubav prema nečemu oslijepi i uči­ni gluhim”, tj. ljubav je krivac što zaljubljeni niti hoće čuti nešto protiv ljubljene, niti u njoj vidi kakvog ne­do­sta­t­ka. Također, od hazreti Alije se prenosi da je rekao: “Kada ne­ko zavoli nešto, to mu onesposobi oko i srce mu učini bo­les­nim.” Štaviše, bude gore i od toga. Ne samo da u tom stanju oko ne vidi nedostatak, ono ga čak vidi kao nešto lijepo, svijeću vi­di Suncem, crno vidi bijelim.

Kada bi mi iz očne duplje vidjeti mogao,{tip Tooltip Title::Tooltip text}Link text{/tip}

kod Lejle, osim ljepote, ništa ne bi vidio.

Rekli su da je razlika između ljubavi i znanja u činjenici da se znanje povodi za shvaćenim, tako da u mjeri u kojoj je sh­vaćeno, znanje ga i pokazuje, poput ogledala koje se na­la­zi pr­ed licem. Ogledalo ne može pokazati drugačije od onoga što se nalazi pred njim. Ljubav, međutim, izvire iz unutraš­njih aspekata zaljubljenog. Mjera ljubavi ne vodi se za mje­rom ljepote vanjskog predmeta, već za mjerom unutrašnjih spo­sobnosti onoga koji voli. Ustvari, zaljubljeni u sebi ima oga­nj prekriven pepelom, koji se jednoga dana mora ugasiti. Kada zapiri vjetrić, pepeo bude raznesen i ukaže se žar, koji se rasplamsa, sagorijevajući sve oko sebe, a to sagorijevanje sebe znači u isti mah i sagorijevanje drugih. To je uzrok da se onome koji je zaljubljen, kada naiđe na nešto što je slično nje­govoj nutrini, žar rasplamsa. Međutim, šta znači ovo sla­ga­nje? Tajna mu još uvijek nije otkrivena. Zato kažu da je lju­bav bezrazložna.

Udaljenost od cilja

Kada već neprijatelj prizna prednost i vrijednost – islamu u na­šem slučaju – to znači da je ljepota stigla do krajnje gra­ni­ce da čak i neprijatelj shvata da će biti osuđen ukoliko je porekne. Može se ponuditi veliki broj primjera, a uka­zu­je­mo samo na neke:

Gustave Le Bon (1841-1931) spada u učenjake koji su go­vorili “bez dlake na jeziku”. Dio onoga što je rekao u vezi sa islamom nije tačno. Međutim, općenito je o islamu i mu­sli­manima govorio pošteno. “Neki Evropljani”, kaže on, “sma­traju poniženjem činjenicu da jedan paganski narod (tj. mu­slimani) bude uzrok da kršćanska Evropa izađe iz stanja di­vljaštva i neznanja, i baš zato prikrivaju tu historijsku či­nje­nicu. Međutim, ovakav stav je do te mjere neosnovan i po­ražavajući da se s lahkoćom može dokazati njegova neu­te­meljenost… Moralni prodor upravo tih beduina musli­ma­na, među divlji evropski narod koji je carevanje Rima iz­mu­či­lo, doveo ga je na stazu civiliziranog čovječanstva. Također, is­lam­ski naučni prodor otvorio je nove horizonte filozofije i dru­gih disciplina, o čemu su bili dokraja neobaviješteni i šest stotina godina muslimani su bili učitelji nama Evrop­lja­ni­ma.”[4]

Dakle, sa stanovišta ovog mislioca, muslimani su u okri­lju islama dobili snagu da, kao prvo, dovedu na stazu civi­li­zi­ranosti neke narode koji su bili udaljeni od svega što je mo­ralno i naučno; drugo, uspjeli su kod tih naroda djelovati na uspostavljanje i poticanje moralnih vrednota, i treće, us­pje­li su izvući u prvi plan razum, kojem će 600 godina biti pro­pagatori.

Jasno je da Arapi sami od sebe nisu imali ništa. Sve ono što su imali izviralo je iz blagodati vjere i govora Objave. I da su čuvali to što su imali, bili bi vodiči svijetu do kraja Svi­jeta. Ali, nažalost, po riječima hazreti Alije, opijenost sna­gom i položajem čovjeka zna opiti i učiniti dalekim od re­alnosti više i od opijenosti alkoholom, a ta vrsta opijenosti je­dino može nestati kada se osjeti udarac neprijateljske noge u slabinu i iskričavi drski pogled nad svojom glavom.

Will Durant (1885-1981) je američki historičar i filozof či­ja se djela objavljuju u milionskim tiražima, a prevedena su na desetke jezika. U svom poznatom djelu The Story of Ci­vilization obrađuje veći broj pitanja vezanih za islam i is­lam­sku civilizaciju. Na jednom mjestu kaže: “Nastanak is­lam­­ske civilizacije ubraja se u red velikih povijesnih do­ga­đa­ja. Islam je pet stoljeća (od 81. do 597. po Hidžri.) na po­lju moći, uređenosti i širine polja svoga prisustva, etike, po­bo­lj­ša­nja životnog standarda, poštenih i čovječnih zakona, vjer­ske tolerancije, književnosti, naučnih projekata, medicinskih do­stignuća, filozofije bio na čelu Svijeta.” (Navedeno pre­ma perzijskom izdanju, sv. XI, str. 317.)

Isti autor također primjećuje: “Islamski svijet imao je ra­zli­čitih uticaja u kršćanskom svijetu. Evropa je uglavnom uči­la i tehnike, a i prisvajala izraze iz islamskog područja ko­ji su se ticali hrane, napitaka, lijekova, porodičnih zna­me­nja, umjetničkih tehnika i pomagala, industrijskih sredstava, trgo­vine, moreplovačkih umijeća. Muslimanski učenjaci sa­ču­­vali su i modernizirali grčku matematiku, prirodoslovlje, he­miju, medicinu, astronomiju, uručujući na taj način grčku, ja­ko obogaćenu zaostavštinu, Evropljanima. Muslimanski fi­­lo­zofi sačuvali su Aristotelova djela za kršćanske Evrop­lja­ne. Ibn Sina i Ibn Rušd sa Istoka zasjenili su evropske filozofe i uži­vali su povjerenje poput Grka. Islamski uticaj širio se po­sred­stvom trgovačkih poslova, križarskih ratova i pre­vo­đe­njem hiljada arapsko-muslimanskih knjiga na latinski jezik, te kroz naučna putovanja koja su preduzimali pojedinci po­put Michaela Scotta i Edwarda Batha, koji su putovali u is­lam­sku Andaluziju.” (Isto, str. 319.)

Na drugom mjestu isti autor kaže: “Samo u zlatnim vre­me­nima povijesti jednoga društva mogao je u tako kratkom raz­doblju izrasti tako velik broj jakih pojedinaca na polju po­litike, edukacije, književnosti, lingvistike, geografije, po­vi­jesti, matematike, hemije, filozofije, medicine i sl., što je is­lam uspio u stoljećima od Haruna Er-Rešida do Ibn Ruš­da. Dio ovih sjajnih ostvarenja preuzet je iz grčkog naslijeđa; me­đutim, neuporedivo veći dio, posebno u politici, knji­žev­no­sti i umjetnosti općenito, spada u neprocjenjive doprinose mu­slimana.” (Isto, str. 322.)

Pitanje: Zašto činioci koji su im uspjeli u razdoblju neznanja po­dariti stvaralački ponos i moć časne nacije u svim as­pek­­tima nemaju tu istu moć i u doba industrijskog na­pret­ka? Da li je to možda um mladoga muslimana zakržljao, pa ne može napredovati u različitim naučnim granama? Da li je to inicijativa za stvaralačkim aktivnostima i sup­til­nim umjetničkim tvorevinama ishlapila iz mlade muslimanke, pa ne može odgajati, uobličavati lijepe stihove, izrađivati umjetnička djela? Šta je sa političkim, naučnim i ostalim spo­sobnostima?

Kur’anska naredba

Časni Kur’an jednom od temeljnih čovjekovih obaveza vidi ču­vanje i uređenje prirode. Čovjek, zbog činjenice da je bi­će koje se nalazi pod izravnim Božijim nadzorom i okolnosti da je biće koje je opskrbljeno razumom, ima obavezu da upoznaje i otkriva svijet prirode, da bi na taj način mogao da se sačuva od prijetnji i opasnosti, kao i da bi sebi priuštio ko­risti koje leže u njoj, a njemu su na raspolaganju. Ta­ko­đer, da bi na kraju upravo tako iskazao zahvalnost Svevišnjem na blagodatima. U suri Hud, u 61. ajetu, čitamo: O ljudi… On vas od Zemlje stvara i daje vam zapovijed da gradite na njoj! Zato Ga molite za oprost, i pokajte Mu se, jer Go­spo­dar moj je, zaista, blizu i odaziva se.

Riječ ‘imaret

Nasuprot riječi harb (خرب), koja znači razoriti, razrušiti, iz­bri­sati trag postojanja, ova riječ znači izgraditi nešto da bi to dalo željeni učinak. Upravo zato – kada Kur’an Časni na­vo­di sudbinu naroda iz prošlosti, nama za opomenu – kaže:

أَوَلَمْ يَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَيَنظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ كَانُوا أَشَدَّ مِنْهُمْ قُوَّةً وَأَثَارُوا الْأَرْضَ وَعَمَرُوهَا أَكْثَرَ مِمَّا عَمَرُوهَا وَجَاءَتْهُمْ رُسُلُهُم بِالْبَيِّنَاتِ فَمَا كَانَ اللَّهُ لِيَظْلِمَهُمْ وَلَكِن كَانُوا أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ

Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni pri­je njih? Oni su bili od njih jači, i zemlju su koristili i gra­di­li više nego što je izgrađuju ovi, i poslanici su im donosili jas­ne dokaze; Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi ne­pravdu nanijeli. (Er-Rum, 9)

Kada Arap želi nešto graditi, to izražava na sljedeći na­čin: “Dao sam zemlju nekom da bi je izgradio (استعمرت الارض).” Dakle, razlog davanja zemlje jeste izgradnja i ko­riš­tenje ra­di veće koristi. Pa kada Kur’an kaže: I daje vam zapovijed da gradite na njoj, to znači da je zemlja data na raspolaganje da bude izvedena iz prirodnog stanja, te da se – po­zna­va­njem zakona koji njome vladaju – iz nje u kontinuitetu iz­vla­či korist.

Napomena

Stiče se dojam da je razlog što je u navedenom ajetu iz sure Hud najprije spomenuto stvaranje čovjeka od zemlje, tj. nje­nih elemenata, vjerovatno sa namjerom da se ukaže da je po­­tencijal zemlje puno veći od onoga što ljudi pret­po­stav­lja­ju. Dakle, vi ljudi ste bića koja trenutno imaju veliku moć, zna­nje, misao, nadarenost, izume, otkrića zakona, smisao za um­jet­nost, ali nastali ste postepenim kretanjem elemenata up­ravo ove, naoko bezvrijedne materije. Dakle, vi koji ima­te titulu Božijeg namjesnika na Zemlji i mogućnost stizanja do stepena na kojem vam meleci čine sedždu, vaši životni ele­menti potiču upravo iz zemlje. To znači da zemlja i pri­ro­da imaju neslućene kapacitete neizbrojnih dobara, a u isto vri­jeme potencijal nesagledivih šteta.

Razlike ljudi u okorištavanju

Jasna je činjenica da su u svrhu korištenja nekom stvari ili bi­ćem potrebna dva uvjeta: prvo, stvar ili biće koje će se ko­ris­titi, i drugo, stvar ili biće koje će biti korisnik. Oba uvjeta mo­raju posjedovati sposobnost davanja koristi i njihovog ko­rištenja. Filozofi ova dva uvjeta nazivaju djelotvornost iz­vr­šioca (فاعلية فاعل) i podesnost primatelja (قابلية قابل). Ne­ka­da je izvršilac u davanju potpun, ali primalac ima mali ka­pa­citet. Naprimjer, sjedite na obali mora i želite se njime ko­ristiti. Ukoliko niste plivač, možete se odvažiti uz hiljadu stra­hova da uđete u vodu, ali se držite obale. Ukoliko ste pli­vač, više se koristite morem, a imate li na raspolaganju ča­mac, idete još dalje i užitak je veći. Ako ste sretnik pa ima­te ribolovačku opremu, imat ćete još veću korist. Jeste li vlas­nik broda, pa ste uz to opremljeni ronilačkom opremom, a u društvu ste s prijateljima, kakve vam se tek tada moguć­nos­ti otvaraju! Prema tome, more u davanju ne predstavlja pro­blem, ono od sebe sve nudi, a ako postoje ograničenja, ona su u ovom slučaju kod korisnika i sve zavisi od nje­go­vih kapaciteta. Isto pravilo važi i za zemlju. Ona ima velikih po­tencijala za pružanje koristi, ali ljudi se njome koriste u mje­ri svojih sposobnosti i razumijevanja svijeta.

Jedina korist koju jedna skupina ljudi ima od zemlje jeste da hodi po njoj i svoj život troši uzalud. Druga skupina gra­di na zemlji mjesto za odmor i stanovanje. Treća skupina opet, pored kuće, ima veće ambicije, pa uređuje divne bašče i poljoprivredna dobra, te na taj način dolazi do većih ko­ris­ti. Neki, zahvaljujući stečenom znanju, prodiru ispod zemljine po­vršine i crpe različite rude, otkrivaju zlato, platinu, naftu, ug­alj… Ima ih koji proučavaju Zemljin zakon gravitacije, cen­tripetalnu i centrifugalnu silu i slično.

Ima ih koji idu i korak dalje, pa poput Isaa, a.s., od zem­lje stvaraju živa bića: Napravit ću vam od ilovače nešto poput pti­ce i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava pti­ca. (Ali ‘Imran, 49) Dakle, Isa, a.s., poteže pitanje stva­ra­lač­kih sposobnosti i na taj način dokazuje svoj položaj Bo­ži­jeg namjesnika na Zemlji. Ima i onih koji Zemlju koriste kao odskočnu dasku za uspinjanje ka Bogu: Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama čas­­nog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bis­mo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vi­di. (El-Isra, 1) Na taj način oni pozivaju prema čovječ­nos­ti i vode čovjeka prema svijetu uzvišenijem od svijeta ma­te­ri­je.

Prema tome, sa kur’anskog stanovišta, priroda je ne­is­cr­pan objekt za razmišljanje. Priroda je kolijevka čovje­ko­­vog od­­gajanja, a ne mjesto stalnog boravka. Kolijevka ima vri­jed­nost smiraja samo u razdoblju djetinjstva i ne­zre­losti te ni­kad ne predstavlja mjesto čovjekovog stalnog bo­ravka.

Kada Will Durant kaže: “Nastanak islamske civilizacije ub­raja se u red velikih povijesnih događaja” – nije rekao niš­ta nesuvislo. Istini za volju, ima mjesta za razmišljanje o pi­tanju kako to da je jedan narod u razdoblju od pet stoljeća, sa stanovišta moći, uređenosti sistema, širine granica, ži­vot­nog standarda, savršenih ljudskih prava, tolerancije i po­što­va­nja tuđih ideologija, naučnih istraživanja, medicine, filozofije, as­tronomije, bio vodeća sila svijeta, a da onda odjednom do­življava takav pad da čovjek, materijalista, poput dr. Ši­bli­ja Šumejla, mora braniti islam, pojašnjavajući da vjera nije uz­rok zaostalosti muslimana.

Sjećanje na Muhammeda Abduhua

Zar tvrdnja dr. Šiblija Šumejla nije podsjećanje na riječi Mu­hammeda Abduhua, islamskog mislioca, koji je na pi­ta­nje o razlogu propadanja muslimana kratko odgovorio: “Na­pu­štanje vrijednih islamskih propisa.”

Sjećanje na Sejjida Džemaluddina Afganija

Zar te riječi ne podsjećaju na logičan stav Sejjida Džema­lu­d­dina Afganija, poznatog i kao Esed Abadi, koji je rekao: “Od­oh na Zapad i vidjeh islam, ali ne i muslimane, dođoh na Istok, vidjeh muslimane, ali ne i islam!”

Dokaz spomenutim tvrdnjama

Svakako da odgovor na pitanje o tome šta je dovelo do pro­pa­danja muslimana treba potražiti ispitivanjem triju segme­na­ta. Prvi se tiče vjerskih propisa i zakona, drugi djelo­tvor­no­s­ti samih muslimana i treći vanjskih činilaca. Prema prv­om izlazi da su zakoni progresivni i aktuelni u svakom vre­me­nu, a prema drugom da su upravo vjera i njeni jasni zakoni za­služni za petostoljetni napredak i zauzimanje vodećeg mjes­ta u karavani čovječanstva. Također, neupitno je da je is­lam uspostavio veliku civilizaciju, čije tekovine i nakon 14. stoljeća blješte punim sjajem.

Logični i lokalni islam

Nažalost, rasprostranjena je navika da kada želimo nekog obi­­­lježiti da je izvan kruga muslimana ili nekog svrstati u nje­ga, ne pazimo dovoljno na smisao vjere i nevjerstva, već po su­du populacijskoga atlasa i lokacije na kojoj živimo, kao i po sudu slijeđenja i naslijeđa preuzetog od roditelja, lju­de di­jelimo na muslimane i nemuslimane, iako ovakva po­djele ni u kom po­­gle­­du nema vrijednosti i sasvim je u su­prot­nosti sa islam­sk­om logikom.

Ono što se da razumjeti iz islamskog poimanja vri­jed­nos­ti jeste činjenica da označavanje nekoga muslimanom zavisi od određenog broja uvjeta, kao što je, s druge strane, izjava da je neko nevjernik također omeđena nekim uvjetima.

Napomena

Treba imati na umu da se pojmovima kao što su musliman i ne­musliman ne pristupa sa fikhskog, tj. vjersko-pravnog sta­no­višta, jer se aspekt pravnog tretiranja razlikuje od aspekta stvar­nosti. Naprimjer, kada čujemo Poslanika da kaže: “Ko os­vane, a ne pridaje pažnju pitanjima muslimana, on nije mu­sliman.” Sasvim smo sigurni da Poslanik nije mislio na fik­hski aspekt islama, drugim riječima, ne možemo za onog ko­ga obuhvata sud ove predaje u tom slučaju reći: Njegova že­na ga mora napustiti jer mu je zabranjena, njegov imetak se mora podijeliti među njegovim nasljednicima, a kada um­re, nećemo ga kopati u muslimanskom groblju. Misli se za­pravo da se islam tog čovjeka – iz aspekta individualnih oso­bina i psihološkog djelovanja – ne smatra vrijednim. On je sličan učeniku koji ne podliježe obrazovno-odgojnom uti­­ca­ju profesora i škole, iako je svakodnevno prisutan na ča­­so­vima, jer je – psihički odsutan – lišio sebe mogućnosti us­­va­­janja nastavnog gradiva, tako da nema nikakvog na­pret­ka ni usavršavanja – ni psihičkog, ni obrazovnog, ni odgojnog.

Vrijednost islama

Vrijednost islama postaje očita tek kada bude prihvaćen od strane vjernika muslimana na temelju razboritog razmi­šlja­nja, i to na takav način da se on suprotstavi kad god se suoči sa nečim što mu je zabranjeno i da izabrano učini zalogom i zbi­ljom svoga bića. U suri Hadž, u 11. ajetu čitamo: Ima lju­di koji Allaha obožavaju samo riječju; ako ga zadesi sre­ća, osjeća se sigurnim, a ako zapadne u iskušenje, vraća se ne­vjerstvu, pa tako izgubi i Ovaj i Onaj svijet. To je, uistinu, oči­ti gubitak. Dakle, spomenuta gospoda ne obožava Allaha na pravi način, već čisto zbog očitih koristi do kojih dolaze oba­vljajući ibadete. Ako budu stavljeni u neko iskušenje u ko­jem bi – ako bi željeli sačuvati vjeru – izgubili ovo­svjet­ske koristi, bez razmišljanja napuštaju vjeru i vraćaju se pri­jaš­njem putu. Takvi gube i Dunjaluk, i Ahiret, i do­živ­lja­va­ju posvemašnji bankrot.

Razlika između mjerila kojim se biralo i izabranog

U ovom slučaju očita je razlika između mjerila koja važe pri­likom izbora (riječ je o stizanju do materijalnih koristi) i iza­branog, tj. vjere. Mjerilo izbora je materijalna stvar, pri­vre­me­na, promjenjiva, dok je izabrano stvar duhovne naravi, vječ­no, postojano. Ovo dvoje ne može uporedo trajati, jer su pro­mjenjivost i prolaznost osobine materije, koja ne može op­stati pokraj onog što je vječno. Moguće je da sticajem od­re­đenih prilika nekada budu zajedno, a nekad udaljeni jedno od drugog. Stoga, ukoliko obožavanje Boga ne bi bilo ute­me­ljeno na oštroumnosti i razumijevanju, te ljubavi prema vje­ri, ono u tom slučaju ne bi imalo vrijednosti. Jer na kraju, tak­vo vjerovanje odvaja čovjeka od Uzvišenog, štaviše, do­vo­di ga u situaciju da postane od onih koji Ga poriču.

Znanje o Božijoj Jednoći također nije islam

Ako neko priznaje postojanje Boga, neminovnost Sudnjega dana, čak ako priznaje i prihvata Božiju moć upravljanja – ne znači obavezno da je musliman. Čak i u slučaju da pri­zna­je poslanstvo. Najbolji dokaz za rečeno je šejtan. On se ob­ratio Uzvišenom riječima: Stvorio si me od vatre, a njega od gline. (El-A‘raf, 12) Daj mi prilike do Sudnjega dana. (El-A‘raf, 14) I tako mi veličanstva Tvoga, sve ću ih zavesti, osim od njih Tvojih pročišćenih robova. (Sad, 82) Šejtan u ovim ajetima, vidimo, priznaje i Boga, kao stvoritelja, i Sud­nji dan, i poslanstvo. Bez puno objašnjavanja, on je pričao s Bo­gom, znači ne samo da vjeruje, već zna da je Bog Bog, da je poslanik poslanik i da je Sudnji dan Sudnji dan, ali – us­pr­kos svemu – nije se pokorio, tj. nije postao musliman (onaj koji se pokorio, potčinio, predao). Zato ga Kur’an – u isti mah kada ga prikazuje kao onog koji ove stvari i zna, i pri­hvata – označava kao nevjernika (kafira). Prema tome, ver­balna izjava i geografska pripadnost vjeri ne pred­stav­lja­ju islam. Također, ni samo razumsko prihvatanje nije islam. Is­lam znači pokoravanje srcem, koje čini da cijelo čo­vje­ko­vo biće bude ispunjeno služenjem islamu. U vezi sa onima ko­ji su preko nekog poslanika primili vjeru, ali nisu pri­hva­ta­li poslanstvo onih koji su kasnije dolazili, Kur’an kaže da su kafiri. U 145. ajetu sure Nisa stoji: Oni koji u Allaha i po­slanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i po­sla­nika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da iz­me­đu toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.

S druge strane, nevjerstvo, koje se nalazi nasuprot is­la­mu, ta­kođer ima dvije kategorije, a to su geografsko i lo­gič­ko ne­­vjer­stvo. Geografsko se ogleda u podložnosti okruženju u ko­jem- se živi, ali ukoliko bi takvom pojedincu istina bila pri­­ka­za­­na, si­gurno bi je prihvatio i ne bi joj se suprotstavio. Iako je prav­no, tj. šerijatski gledano, nevjernik – nije ne­vjer­nik u fi­tre­tu.

Sjetimo se i Descartesa

René Descartes (1596-1650) je francuski filozof, naučnik i ma­­­te­matičar, a ponekad ga nazivaju i ocem moderne filo­zo­fi­­je. Bio je filozof čije razmišljanje je zgusnuto stalo u re­če­ni­­cu: “Mislim, dakle, postojim” (Cogito, ergo sum).[5]

Nakon dokazivanja svoga postojanja, Descartes dokazuje du­šu, tijelo. Za njega postojanje Boga postaje bjelodano, a za­tim se posvećuje pitanju vjere i kršćanstvo odabire kao naj­bolju vjeru. U vezi sa tim iznosi zanimljivo gledište: “Ne ka­žem: kršćanstvo je sigurno najbolja vjera na svijetu. Ka­žem samo da je između vjera koje sam ja upoznao i koje sam im­ao prilike istražiti kršćanstvo najbolja vjera. Ja ne želim rat s is­tinom. Ukoliko bi bilo gdje na svijetu postojala vjera koja bi se nakon istraživanja pokazala boljom od kršćanstva, ja bih je sigurno prihvatio.” (Božija pravda, str. 295)

Da li ovu misao, kojom Descartes očito daje do znanja da ne želi rat s istinom, možemo smatrati nevjerničkom? I nje­nog govornika nevjernikom? I zbog toga što nije musliman sm­atrati ga vječnim Džehenemlijom? Zar nam Kur’an jasno i glasno ne kaže: I mi ne kažnjavamo sve dok ne pošaljemo po­­slanika tj. dok ne upotpunimo argumentaciju. (El-Isra, 15)

Riječ je o važnoj kur’anskoj temi, na što ukazuje veći broj ajeta, da dok se čovjeku ne zaokruži argumentacija, kaz­na ne dolazi na red. Kazna dolazi tamo gdje je prkos pre­vla­da­va­jući, tj. kod onih ljudi koji shvate istinu, ali je iz tvr­do­gla­vos­ti i inada poreknu, i to u skladu s kur’anskim stavom: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (En-Ne­ml, 14)

S obzirom na izneseno, važno je imati na u umu da lin­gvi­stički posmatrano riječ džahd znači osporavanje nečega čija postojanost je očigledna u srcu čovjeka, ili prihvatanje nečeg čije poricanje je očito u srcu.

Zaključak

Kada govorimo o islamu s namjerom da shvatimo svoju is­lam­sku obavezu, moramo na prvom mjestu riješiti svoj od­nos prema vjeri, tj. vidjeti kada kažemo islam na koji to islam mi­slimo. Da li na islam koji smo primili kao nasljedstvo, i o ko­jem jedino što znamo jeste ime, a od propisa važne su nam samo formalnosti. Ili mislimo na logični islam, protkan ar­gumentacijom, čije zakone i propise smo oštroumno uočili i zaljubljeno prihvaliti. Dakle, u ovom odsudnom pitanju od prvorazredne važnosti je prepoznavanje islama.

Zlatna predaja

U jednoj predaji se kaže: “Koliko je samo učenih koje je ub­i­lo neznanje!” Prenosi se od hazreti Alije i premda se na prvi po­gled doima protivrječnom, zamislimo li se malo šta nam se želi dati do znanja, shvatit ćemo da je uzeo u obzir naj­os­no­vniji društveni problem i vjerskog i naučnog okvira. Up­ra­vo sa ovog aspekta u hadiskim knjigama nailazimo na dva ra­zličita poglavlja, jedno s naslovom obrazovanje i odgoj, dru­go razum i promišljanje. Svako ovo poglavlje tiče se ra­zli­čitih vidova čovjekove intelektualne suštine. Poglavlje ob­razovanja tiče se znanja i obavještavanja o zakonima, a po­glavlje razuma odnosi se na analizu stečenih saznanja, tj. da ono što smo primili putem vanjskih opažajnih moći raz­mo­trimo, ispitamo i pohranimo u svoje pamćenje.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanja Mladim, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog Ertan Basarik

[1] Hazreti Sadik kaže: “Ko uzme svoju vjeru iz Božije knjige i sunneta Po­slanikovog, prije će nestati planine nego što će on nestati, a ko je uz­me iz ljudskih usta, ljudi će ga vratiti u ranije stanje.”

[2] Misli se na vrstu malog planinskog jelena centralne Azije od Tibeta do Sibira, čiji mužjak ima na trbuhu žlijezdu koja luči mirišljavu mast od koje se spravlja miris istoga imena, mošus.

[3] Preneseno iz knjige: Pravo žene u islamu, str. 87.

[4] Islamska i arapska civilizacija, str. 751.

[5] Muslimanski filozof Ibn Sina, 700 godina prije Descartesovog ro­đe­nja, iznosi kao hipotetičku mogućnost da ovaj stav bude od nekoga iz­rečen, a zatim ga pobija, navodeći nekoliko preciznih filozofskih pri­mjedbi. Zbog toga mnogi zauzimaju stav da je Descartes načela svo­je filozofije preuzeo od Ibn Sine i da velik broj argumenta vodi za­pravo porijeklo od Ibn Sine.