Ibn Rušd
Ebul-Velid Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Ahmed ibn Rušd[1] ubraja se među peripatetičke filozofe, a bio je poznat i kao mutekelim, sudija, jurista (fakih) i islamski liječnik. Ibn Rušd rođen je 520/1136. godine u Kordobi u Andaluziji (Španiji) u učenjačkoj porodici arapskog porijekla. Njegov otac bio je kadija u Kordobi, a njegov djed vrhovni sudija Kordobe i jurista veoma britke misli te je, kao i sam Ibn Rušd, pokazivao veliku sklonost ka sprezi i pomirbi vjere i filozofije. Ibn Rušd je prvo izučavao književne i malikijske pravne znanosti, u čemu je napredovao do izuzetno visokih stepena i stekao opću slavu. Znao je naizust mnoštvo stihova, pa se, u odgovarajućim situacijama, njima odlično koristio.
U kelamu je izučavao ašarijski nauk i odlično je ovladao njime, iako će kasnije ašarijsku školu, njenu metodologiju i počela oštro kritizirati, posebno kad je riječ o pitanju determinizma i slobodne volje. Također, bio je izuzetno obrazovan u medicini. Kaže se da je Ibn Rušd filozofiju studirao kod Ibn Badžea, iako to nije u skladu sa historijskim svjedočanstvima. Naime, Ibn Rušd je u vrijeme smrti Ibn Badže imao tek 12 godina, pa je zato vjerovatnije da je Ibn Rušd učio u okviru Ibn Badžeove filozofske škole, odnosno pred njegovim učenicima. Ibn Rušd je 548. godine, na poziv Abdulmumina (almohadskog emira nakon Ibn Tumerta) otišao u Maroko. Abdulmumin, koji bijaše izgradio brojne znanstvene centre i škole, tražio je Ibn Rušdovu pomoć. Upravo u to vrijeme Ibn Rušd je i napisao svoju knjigu Kulijjat o medicini. Još više se kasnije zbližio sa Ebu Jakubom Jusufom (Abdulmuminovim sinom). Ibn Tufejl, Ebu Jakubov lični liječnik, predstavio je Ibn Rušda sultanu. Ebu Jakub, ljubitelj znanja i sklon grčkoj filozofiji, tražio je od Ibn Rušda da sažme i prokomentira Aristotelovu filozofiju. Ibn Rušd je, nakon kraćeg oklijevanja, odradio tu zadaću na najbolji način te je svoje ime zauvijek upisao u historiju filozofije pod nazivom Veliki komentator.[2]
U Ibn Rušdovoj misli Aristotel je toliko veličanstven i važan da se nalazi na istoj razini s Božijim poslanicima, pa čak i ponad njihovog nivoa. Također, od sultana je postavljen na položaj kadije u Sevilji i Kordobi, a potom i na položaj vrhovnog sudije Kordobe. Kažu da se ovim položajem nije okoristio za zgrtanje imetka i popravljanje vlastitog materijalnog stanja. Obavljajući sudijski posao više se koristio rasuđivanjem nego predajama, a takvo što može se uočiti i u njegovom važnom i sažetom fikhskom djelu Bidajetu-l-mudžtehid ve nihajetu-l-muktesid koji do danas važi za značajnu konsultirajuću literaturu u fikhu, a njegov osobiti način idžtihada predstavlja novi pristup načelima fikha i razlikuje se od uobičajenih okolnosti u andaluškom fikhu.[3]
Nakon Ebu Jakubove smrti, u doba vladavine njegovog sina Ebu Jusufa Mensura, Ibn Rušd je sprva uživao veoma visok položaj. No, s obzirom na to da je vrijeme prijateljevanja s vladarima jako kratko, kraće čak i od prijatnog sna, situacija se promijenila, pa je Ibn Rušd lišen svih položaja, a naposljetku je na suđenju pred fikhskim učenjacima proglašen nevjernikom i prognan u jevrejsku oblast Lucena. Ovaj događaj je nazvan i postao poznat kao Ibn Rušdova nevolja. Što se tiče toga kako je do te nevolje i stradanja došlo, ukazuje se na brojne stvari, a čini se kako je, pored dvorskih intriga i spletki uperenih protiv njega, pritisak protivnika filozofije, a posebno fakiha, na vlast imao ulogu u svemu tome. Sem toga, bio je to period obilježen sukobima, smutnjama i ratovima, dok su sa sjevera napredovali križari. U takvoj situaciji Ebu Jusufu je trebala podrška fakiha. Svakako, nije protjeran samo Ibn Rušd nego i skupina njegovih prijatelja i učenika. Što se mjesta njegovog progonstva tiče, dakle jevrejske Lucene, i pored duhovnog pritiska, zanimljivo je da su tamošnji Jevreji bili posvećeni filozofiji i njenom prevođenju. Zato je Ibn Rušd među njima dobro prihvaćen i na taj način mogao je ostvariti ponajveći utjecaj na Musaa ibn Mejmuna, najvažnijeg jevrejskog mutekelima.
Ibn Rušd je, nakon nevolje tokom koje je optužen za nevjerništvo i otpadništvo od vjere, a njegove knjige (osim onih o medicini i aritmetici) spaljene, živio još kratko. Iako ga je Ibn Jusuf vratio u Maroko i vratio mu njegove položaje, ipak je Ibn Rušd slomljenog srca i tužan 9. sefera 595. godine umro u Maroku, a sahranjen je u porodičnoj grobnici u Kordobi. Kažu da je bio izuzetno skroman čovjek i da nikada nije napustio promišljanja i proučavanja, osim one noći kad mu je umro otac i one večeri kad se oženio.
Djela i misao
Ibn Rušd je, s obzirom na njegovu upućenost u različite znanosti, napisao brojna djela i radove o različitim znanstvenim disciplinama. Najvažniji među njima, međutim, jesu sažeci i komentari Aristotelovih djela. Svakako, napisao je i komentare na mnoga djela grčke i islamske filozofije, poput Platona, Aristotela, Favorina, Aleksandra iz Afrodizijasa, Nikole Damašćanina, Ptolomeja, Galena, Farabija, Ibn Sinaa i Gazalija. Izgleda da nije poznavao grčki jezik, pa se stoga pažljivo koristio prijevodima. Ibn Rušd je Aristotelova djela komentirao, redigovao i sažimao na tri razine.
Prva razina jeste opće sažimanje za učenike 203 početnike. Druga razina bila je srednje sažimanje za učenike na srednjoj razini znanja. Treća razina bio je veliki komentar u kojem je, poput komentatora Kur’ana, donosio Aristotelove tekstove, pa ih je komentirao, tumačio i iz njih izvodio logičke zaključke u pisanom obliku. Uradio je sažetke mnogih Aristotelovih djela poput Fizike i Metafizike, te dijelove iz knjige Historia Animalium, te sažetke Logike, Analitike, De Audibiliusa, De Caela, djela Um i umovano, De Generation et Corruptione, Metafizika, O duši…, a napisao je i komentare na knjige De Audibilius, Analitika, Metafizika, Dedukcija i De Caela.
Ibn Rušd je napisao nekoliko važnih knjiga dijalektičke filozofije, a najvažnija među njima jeste Tahafutu-t-tahafut (Zablude zabludjelih), kao pobijanje Gazalijevog djela Zablude filozofa. Izgleda da je ovu knjigu napisao kao već ostario i iskusan. On dio po dio donosi Gazalijeve navode, pa ih pobija. Naravno, njegova metoda pritom je dijalektička. On Gazalija naziva onim koji ima slabe dokaze i neutemeljene demonstrativne argumente, te optužuje Gazalija da prenoseći iskrivljeno stavove filozofa ustvari plasira sofizme, i da ovdje zanemaruje pojašnjenja koja sam Gazali daje u pogledu stavova arifa. On drži da Gazali nije razumio namjere Prvog učitelja (Aristotela). Naime, sve filozofske ideje preuzima od Farabija i Ibn Sinaa, a njih dvojica, zbog slabe učenosti, nisu dobro shvatali Aristotelovu filozofiju. Ibn Sinau i Farabiju prigovara da su prekršili Aristotelovu filozofsku metodu koja podrazumijeva demonstrativnu argumentaciju temeljenu na sigurnim premisama, te da su se oslanjali na općepoznate, dijalektičke i retoričke argumente, pa su se na taj način prepustili Gazaliju na nemilost. Primjera radi, Ibn Rušd smatra dijalektičkom argumentaciju upotrebom silogizma skrivenog (Bog) za pojavno (čovjekovo upravljanje) prilikom argumentiranja Božijeg postojanja.
Napisao je zasebnu knjigu kako bi na taj način pokazao da su se Ibn Sina i Farabi udaljili od Aristotelove filozofske metode. Naprimjer, knjiga Ono što razlikuje Ebu Nasra od Aristotela u analitici u pogledu određivanja zakonitosti argumenta i definicija. U istom tonu su i njegove knjige O pitanju Božijeg znanja u Ibn Sinaovom Šifau i Pobijanje Ibn Sinaa u pogledu podjele bića na nužna i kontingentna. U drugoj kritici Ibn Sinaa, istočnu filozofiju (falsafe-je mašrikijje) koju zastupa Ibn Sina smatra filozofijom Sabejaca iz Harrana i drevnih Perzijanaca, te stoga Ibn Sinau pripisuje da je nebeskim tijelima davao Božanska svojstva, a takvo pripisivanje je zbilja čudno. U pogledu nekoliko pitanja on se spori i sa drugim filozofima te ima nove stavove i tumačenja, poput pitanja o bespočetnosti svijeta, Božijeg znanja o partikularijama, tjelesnog proživljenja, dokazima Božijeg postojanja i osnova kauzaliteta. I pored onoga što Ibn Rušd tvrdi, on nije uspio izlagati filozofske rasprave na nivou višem od Ibn Sinaovog, te stoga nije mogao zauzeti mjesto pored Ibn Sinaa kao jedan kreativan i inovativan filozof. Najvažnije Ibn Rušdove knjige u području kelama jesu: Faslu-l-mekal fı ma bejne-l-hikmeti ve-š-šerı’ati mine-l-itisal i El-kešfu an menahidži-l-edilleti fı aka’idi-l-millet. Njegove knjige prevođene su na razne jezike, posebno na latinski i hebrejski. I danas postoje neki latinski prijevodi Ibn Rušdovih djela čiji su arapski originali izgubljeni.
Utjecaj Ibn Rušdovih ideja
Ibn Rušdova djela poznatija su i više pažnje su izazvala na Zapadu (i sljedstveno tome, u današnjim prosvjetiteljskim tokovima u arapskom svijetu) nego na islamskom istoku. Oba dijela ove tvrdnje zaslužuju znatnu pažnju, a ovdje ćemo ih ukratko pojasniti:
A) Nemar islamskog svijeta prema Ibn Rušdu
Iako je Ibn Rušd metodom peripatetičke škole izložio neke inovativne ideje, čini se da se njegovo ime ne može postaviti pored Ibn Sinaovog imena. Ibn Rušda ne smatraju samo komentatorom, nego se i ubraja među filozofe koji su imali vlastitu metodu i školu. Osim toga, u njegovim djelima se ne primjećuju iluminacijske, iskustvene (arifske) i nutarnje misli. Izgleda kako nijedna ideja – osobito u šiijskom svijetu, za koji se uglavnom može reći da je bio čuvar islamske filozofije i teozofije kroz posljednjih hiljadu godina – ne može ostvariti utjecaj u islamskom svijetu ako u njoj u određenoj mjeri nema gnoze, iluminacije i nutarnjeg iskustva. Ipak, i uvjeti vremena u kojemu je Ibn Rušd živio bili su neodgovarajući i problematični. Treće, četvrto i peto hidžretsko stoljeće bili su zlatno doba islamske znanosti, vrijeme kada su djelovale ličnosti poput Ibn Hejsama, Farabija, Ibn Sinaa, Birunija, Havarizmija i na desetine drugih učenjaka. No, krajem 5. stoljeća po Hidžri počinje vrijeme Imama Muhammeda Gazalija, kada se šire ašarijske ideje i ne dozvoljava se filozofiranje, pa, izuzev logike, ostali ogranci racionalnih znanosti nestaju među sunijskim muslimanima, a nakon toga islamski svijet pogađaju različite nesreće poput križarskih ratova, tatarske i mongolske invazije, te napadi divljih nomadskih naroda iz Daleke Azije.
Drugi činilac tog nemara bila je nevolja koja je snašla Ibn Rušda, a njena bolna posljedica bila je njegovo proglašavanje nevjernikom i otpadnikom. Također, problem predstavlja i to što je Ibn Rušdova spisateljska metoda u pogledu filozofije bila precizna, teška i zamorna.
B) Utjecaj u katoličkoj Evropi, srednji vijek, pojava renesanse i novo doba
S pravom se Ibn Rušd i njegove sljedbenici mogu smatrati bajraktarima i predvodnicima prispijeća u novo doba. Jedan od važnih činilaca toga jeste da je Ibn Rušd većinu svog truda usmjerio na širenje grčkih ideja i u tom smjeru je ponajviše djelovao na predstavljanju Aristotelovih djela, te komentarima i odvajanju Aristotelovih ideja od ideja neoplatonista u islamskoj filozofiji. U tužnoj sitaciji kad se konzervatizam katoličke crkve protegao i na znanstvena pitanja i sprječavao slobodno mišljenje, djela Ibn Rušda o medicini, znanostima i njihovoj metodologiji predstavljala su tačku nade i oslonac nekim naučnicima latinskog svijeta. U epohi skolastike, nakon prevođenja islamskih znanstvenih djela na latinski jezik, dva toka koja su iz peripatetičke filozofije ušla u Evropu, našli su se jedan naspram drugoga: jedan jeste tok Ibn Sinaa (avicenijanski), koji zastupa neku vrstu pomirbe i usklađivanja vjere i razuma, a njegovi najvažniji predstavnici su Albert Veliki i sv. Toma Akvinski; te drugi tok, onaj Ibn Rušda (averoisti), koji se proširio u barem tri zemlje – Francuskoj, Italiji i Španiji. Averoisti su, zastupajući tezu o dvojnoj i dvostrukoj zbilji – pri čemu jedna zbilja pripada filozofiji, a druga teologiji i religiji – praktično pripremili preduvjete za izlazak iz srednjeg vijeka i ulazak u novu eru.
Izvor: Hasan Mo'alemi, Akbar Mirsepah, Ali Širvani…., Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, 2017., s perzijskog preveo Muamer Kodrić
[1] Ibn Rušd je u latinskim izvorima poznat pod imenom Averroes.
[2] Pogledati: Aziz El-Hadadi, Surat Ibn Rušd fi-l-kutubati-l-arubijje ve-l-’arabijje.
[3] Isto.