Iskreno udjeljivanje bez prigovora

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُبْطِلُوا صَدَقَاتِكُم بِالْمَنِّ وَالْأَذَى كَالَّذِى يُنفِقُ مَالَهُ رِ‌ئَاءَ النَّاسِ وَلَا يُؤْمِنُ بِاللهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ‌ فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ صَفْوَانٍ عَلَيْهِ تُرَ‌ابٌ فَأَصَابَهُ وَابِلٌ فَتَرَ‌كَهُ صَلْدًا لَّا يَقْدِرُ‌ونَ عَلَى شَىْءٍ مِّمَّا كَسَبُوا وَاللهُ لَا يَهْدِى الْقَوْمَ الْكَافِرِ‌ينَ

O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uznemiravanjem, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Boga ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. – A onima koji neće da vjeruju Bog neće ukazati na pravi put.[1]

1. Koja je definicija riječi sadekat (صدقات) u kur'anskoj terminologiji?

Razlog zbog kojeg se materijalna udjeljivanja nazivaju sadake (صدقة) možda dolazi od toga što osoba koja je u stanju potrebe, kada dobije pomoć, osjeća da između nje i dobročinitelja postoji prijateljstvo, te da je ta osoba zbog svoje iskrenosti i čistote učinila to dobro djelo. Također, sadaka uzrokuje da dvije osobe postanu prijatelji.

Svaka vrsta materijalnog udjeljivanja, bilo to obaveznog ili dobrovoljnog, ubraja se u sadaku. Čak se i za obavezni zekat koristi izraz sadaka:

إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَ‌اءِ وَالْمَسَاكِينِ وَالْعَامِلِينَ عَلَيْهَا وَالْمُؤَلَّفَةِ قُلُوبُهُمْ وَفِى الرِّ‌قَابِ وَالْغَارِ‌مِينَ وَفِى سَبِيلِ اللهِ وَابْنِ السَّبِيلِ فَرِ‌يضَةً مِّنَ اللهِ وَاللهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ

Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Božijem putu, i putniku-namjerniku. Bog je odredio tako! A Bog sve zna i mudar je.[2]

Isti izraz se koristi u općem značenju i zasigurno se odnosi i na dobrovoljne slučajeve:

إِن تُبْدُواْ الصَّدَقَاتِ فَنِعِمَّا هِىَ وَإِن تُخْفُوهَا وَتُؤْتُوهَا الْفُقَرَاءَ فَهُوَ خَيْرٌ لُّكُمْ

Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje da je dajete siromasima kad niko ne vidi.[3]

2. Koji je razlog upotrebe riječi sadekat umjesto infak (إنفاق)?

Možda je ovaj termin upotrijebljen radi očuvanja dostojanstva ličnosti osoba u stanju potrebe, kako bi se na taj način stvorilo okruženje iskrenosti i prijateljstva, i kako se osoba koja uzima pomoć ne bi osjećala poniženom. U jednom prijateljskom okruženju punom bliskosti međusobno pomaganje ljudi neće nanijeti nikakav udarac dostojanstvu ličnosti i biće očuvana čast.

U izrazu “udjeljivanje” (infak) naglasak se stavlja na osobu koja udjeljuje i koja može da prekine vezanost i da se odvoji od imetka. S ovom borbom protiv tjelesnih prohtjeva priprema se teren za duhovno usavršavanje. Međutim, kod sadake je naglasak na osobi koja uzima ono što se udjeljuje. Stvaranjem pretpostavke za prijateljstvo, iskrenost i čistotu onemogućava se postiđenost i osjećaj srama kao i ponižavanje ličnosti osobe u stanju potrebe.

A Bog najbolje zna!

3. Šta znače menn (من) i eza (أذی) i koja je razlika između njih?

Glavno značenje riječi menn jeste prekidanje:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَهُمْ أَجْرٌ غَيْرُ مَمْنُونٍ

One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja čeka nagrada neprekidna.[4]

Također, ona dolazi u značenju tereta i težine i upravo zbog toga se jedinica za težinu nazivala menn.

Riječ minnet (منّت) dolazi u značenju teške blagodati, tako da fraza “neko nekome prigovara ili traži zahvalnost” znači: natovario ga je blagodatima.

Ovaj izraz se koristi na dva načina:

Prvo, minnet djelom pod kojim se podrazumijeva blagodat, čijim teretom ljudi bivaju natovareni i obasuti.

وَنُرِيدُ أَن نَّمُنَّ عَلَى الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا فِى الْأَرْضِ وَنَجْعَلَهُمْ أَئِمَّةً وَنَجْعَلَهُمُ الْوَارِثِينَ

A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.[5]

Drugo, minnet riječima, koji se odnosi na veoma ružna djela izuzev u slučaju Boga, jer čak i ovakvo nešto od strane Boga je lijepo:

يَمُنُّونَ عَلَيْكَ أَنْ أَسْلَمُوا قُل لَّا تَمُنُّوا عَلَيىَّ إِسْلَامَكُم بَلِ اللهُ يَمُنُّ عَلَيْكُمْ أَنْ هَدَاكُمْ لِلْإِيمَانِ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

Oni ti prebacuju što su primili islam. Reci: “Ne prebacujte mi što ste islam primili; naprotiv, Bog je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite.”[6]

Prigovaranje predstavlja uvredu ličnosti osobe koja je zbog materijalne potrebe došla u stanje potrebitosti, a podnošenje te uvrede je mnogo teže od podnošenja gladi, žeđi i drugih problema. Isticanje onoga što je dato ili udijeljeno, i trajno ponavljanje istog, pa čak i način gledanja i govora, može predstavljati primjer prigovaranja.

Uznemiravanje predstavlja stanje neugode, koje je nametnuto čovjeku bilo da uzrokuje ili ne uzrokuje uobičajenu štetu.

Uznemiravanje i vrijeđanje je u svakom slučaju pokuđeno, međutim u slučaju kada je neko zbog nužde i potrebe prinuđen da trpi mnogobrojna uznemiravanja i uvrede, to je mnogo teže i ružnije. Zbog jedne male pomoći zamajavati nekoga i govoriti mu “Dođi sutra” ili je slati na nekoliko mjesta, predstavlja uznemiravanje. Nerealna očekivanja ili očekivanje da osoba u stanju potrebe uradi neke poslove koji joj nisu obaveza, također, predstavlja primjer uznemiravanja.

Moguće je da je razlika između ovo dvoje u tome što u slučaju prigovaranja ličnost osobe u stanju potrebe trpi štetu i biva izvrgnuta poniženju, a u slučaju uznemiravanja njihovo tijelo biva izvrgnuto zamoru.

4. Kako prigovori (menn) i uznemiravanje (eza) kvare milostinju (sadekat) i šta se misli pod kvarenjem (بطلان)?

S aspekta Kur'ana ljudska djela posjeduju živu i trajnu zbilju i iz njih proizlaze mnogobrojne posljedice:

فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ ۝ وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ

Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.[7]

Svako živo i uticajno djelo u dodiru sa drugim činiocima posjeduje sposobnost razvoja, uzdizanja ili sučeljavanja sa štetama i oštećenjima. Ovi dodiri i međudjelovanja posjeduju stabilne i pravedne zakonitosti, koje su prisutne u svijetu stvaranja. Poznavanje ovih zakonitosti i korištenje istih predstavlja neophodan preduvjet za sreću i uspjeh ljudi. Kur'an u mnogobrojnim ajetima predstavlja iste, a ajet o kojem govorimo predstavlja jedan od tih primjera.

Udjeljivanje se sa svim svojim dunjalučkim i ahiretskim pozitivnim učincima suočava sa tri važne štetnosti koje mogu u trenutku neutralizirati sva njegova svojstva pa čak ga preobraziti u smrtonosni otrov:

Prvo: Prigovaranje osobama kojima je nešto udijeljeno ili darovano.

Drugo: Uznemiravanje istih.

Treće: Pretvaranje, isticanje i privlačenje pažnje drugih ljudi.

U prethodnim ajetima je obećana velika nagrada za udjeljivanje:

مَّثَلُ الَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمْوَالَهُمْ فِى سَبِيلِ اللهِ كَمَثَلِ حَبَّةٍ أَنبَتَتْ سَبْعَ سَنَابِلَ فِى كُلِّ سُنبُلَةٍ مِّائَةُ حَبَّةٍ وَاللهُ يُضَاعِفُ لِمَن يَشَاءُ وَاللهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

Oni koji imanja svoja troše na Božijem putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Bog će onome kome hoće dati i više; Bog je Svemoćan i sve zna.[8]

S obzirom na smisao drugih ajeta, pod kvarenjem i uništavanjem sadake misli se na gubitak nagrade koja se spominje u ovom ajetu, a koja je obećana za udjeljivanje. Kada djelo izađe iz okvira dobra ili se zbog prigovaranja i uznemiravanja preobrazi u loše djelo, u skladu sa pravilom Ko god učini i trun zla, negativne posljedice će se vratiti osobi koja je to djelo učinila i to će mu donijeti ozbiljne probleme.

5. Kako se ostvaruje pretvaranje (ریا) u udjeljivanju?

Isticanje pred ljudima, nastojanje da se privuče pažnja drugih i da se u očima drugih ljudi bude velik, kao i sklonost pohvalama i podsticajima drugih ljudi, ubraja se u pretvaranje.

Ukoliko neko udjeljuje da bi drugi o njemu imali pozitivno mišljenje, da bi ga smatrali dobročiniteljem i dobrotvorom, te da bi dobio ugled u društvu i da bi stekao povjerenje, zahvaćen je pretvaranjem u udjeljivanju i neće imati nikakve duhovne koristi od toga.

Pored društvenih koristi i pozitivnih učinaka koje udjeljivanje ima na život osoba u stanju potrebe, njegova posebna i suštinska mudrost jeste u tome što predstavlja duhovno usavršavanje osobe koja udjeljuje i vježbu za prekidanje ovisnosti o materiji.

S druge strane, skretanje pažnje ljudi i nastojanje da se istakne pred njima, kao i privlačenje njihove pažnje predstavlja najgoru vrstu ovisnosti, koja je mnogo teža i bolnija od ovisnosti o imetku i bogatstvu. To znači da udjeljivanje, koje je trebalo da izliječi jednu od običnih ljudskih boljki, u vrijeme kada se pomiješa sa pretvaranjem, proizvodi težu boljku i u ljudsko tijelo ubrizgava smrtonosni otrov.

Kada se neko pretvara to znači da Boga, koji sve zna i koji je moćan, stavlja po strani i čini nešto kako bi zadovoljio nekoliko ljudi, koji su apsolutno siromašni, slabi, nemoćni i bespomoćni. Jasno je da, ukoliko je ovo djelo naizgled božansko, njegova suština je prazna i neće polučiti pozitivne učinke.

Ponekad se pretvaranja ostvaruje veoma suptilno i delikatno tako da neko želi pokazati kao da ima namjeru udijeliti potpuno iskreno, a istovremeno želi da ljudi oko njega znaju za to djelo i da znaju za njegovu iskrenost činjenja djela, kako bi jednim metkom pogodio dva cilja. On istovremeno želi ljudima pokazati svoje udjeljivanje, a i razmetati se svojom iskrenošću. Čini se da su ovakva djela duplo pretvaranje.

Ukoliko je naša želja za udjeljivanjem ili ukoliko je stepen udjeljivanja u tajnosti različit od stepena udjeljivanja u javnosti, trebamo znati da se nalazimo u opasnosti od pretvaranja i potrebno je potražiti rješenje za to.

6. Koja je sličnost između “udjeljivanja sa prigovorima i uvredama” i “licemjernog udjeljivanja”?

Sličnost je u propadanju i upropaštavanju udjeljivanja, a sve nabrojeno uzrokuje propast udjeljivanja. Razlog upropaštavanja udjeljivanja popraćenog prigovorom i uznemiravanjem jasan je svima, tako je skrenuta pažnja onima koji udjeljuju i onima kojima je udijeljeno na uzaludnost takvog udjeljivanja. Međutim, mnogo je problematičnije i suptilnije razumijevati upropaštavanje udjeljivanja popraćenog pretvaranjem i nije ga lahko prepoznati kao u dva prethodna slučaja. Stoga se u ajetu prvo govori o ona dva jasna slučaja, a potom se spominje treći slučaj koji je dosta suptilniji.

Prigovaranje i uznemiravanje se ne mogu ostvariti bez vidljive manifestacije, dok se pretvaranje može ostvariti bez takve manifestacije i samo Bog može znati kakva je namjera osobe koja se pretvara, i niko više. Upravo to i kod osobe koja se pretvara izaziva uvjerenje da možda u njenom djelu nema nikakve pogreške. Stoga se upozorava da pretvaranje upropaštava i neutralizira udjeljivanje poput prigovaranja i uznemiravanja.

7. Zašto se pretvaranje (ریا) ne spominje zajedno sa prigovaranjem (menn) i uznemiravanjem (eza) i zašto se izdvaja, odnosno, zašto nije rečeno: ne kvarite svoje milostinje prigovaranjem, uznemiravanjem i pretvaranjem (يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تُبْطِلُواْ صَدَقَاتِكُم بِالْمَنِّ وَالأذَى والریا)?

U pretvaranju postoji jedno ograničenje zbog kojeg ga nije moguće svrstati skupa sa prigovaranjem i uznemiravanjem. Ovaj ajet se obraća vjernicima koji vjeruju u Boga i onaj svijet i koji u ime Boga udjeljuju, ali ipak prigovaraju i uznemiravaju druge. Međutim, osoba koja se pretvara kada udjeljuje, ne vjeruje u Boga i onaj svijet i to čini samo da bi privukla pažnju drugih ljudi. Prema tome, nije moguće staviti pretvaranje, koje je pomiješano sa nevjerovanjem u Boga i onaj svijet, pored prigovaranja i uznemiravanja kao jednog sporednog stanja djelovanja vjernika.

8. Da li sve osobe koje upražnjavaju licemjerno udjeljivanje ne vjeruju u Boga i drugi svijet?

Osoba koja se pretvara, u takvom stanju ne obraća pažnju na Boga i Ahiret, jer kada bi obraćala pažnju ne bi se pretvarala. Kada Sveznajući, Svemoćni i Sveprisutni Bog nije u središtu pažnje pri činjenju nekog djela i kada je glavni cilj privlačenje ljudi, koji su sami po sebi siromašni i apsolutno potrebiti, zasigurno u tom trenutku ili u tom djelu ne postoje iman i vjera  u Boga i onaj svijet.

Osobe koje se pretvaraju dok to čine ne vjeruju u Boga i Ahiret i isti su poput drugih grješnika. Naprimjer, grješnik i nepokorna osoba u stanju griješenja ne vjeruje u Boga i Ahiret, jer kada postoje vjera i iman onda je nemoguće griješiti. Isti je slučaj i sa pretvaranjem. U vrijeme pretvaranja iman i vjera u Boga i Ahiret nestaju, a osoba koja to čini biva ispražnjena od imana.

Postoje dvije vrste imana (vjerovanja): postojani i pohranjeni. Postojani i stabilni iman se ne odvaja od vjernika i u dubini njegovog bića je učvršćen i utvrđen. U takvom prostoru se pretvaranje ne može ostvariti. Međutim, pohranjeni (vještački i privremeni) iman se povećava i smanjuje, a ponekad u potpunosti odlazi, i osoba ostaje bez vjerovanja. Pretvaranje je znak pohranjenosti imana i to je upozorenje da se uloži ozbiljan napor kako bi se iman ustalio i utvrdio.

9. Koja je veza između licemjerja i neposjedovanja vjere u Boga i Ahiret?

Nemoguće je istinski prihvatiti Boga i vjerovati u Njega, a u isto vrijeme tražiti pohvalu, potvrdu i pažnju ljudi.

Da bismo propitali istinitost vlastite vjere neophodan nam je poseban prostor za to, jer inače smo uvjereni da smo istinski i potpuni vjernici. Ukoliko se samo pretvaramo postat će jasno da je naša vjera samo deklarativna i da predstavlja verbalno trabunjanje.

Ovdje je riječ o svojevrsnoj trgovini sa Bogom i zahtjevu za nagradom od Boga. Ukoliko neko ne tvrdi da neko djelo čini u ime Boga i ukoliko od samog početka to djelo čini da bi zadovoljio ljude, onda se to ne naziva pretvaranje. O pretvaranju je riječ onda kada neko tvrdi da nešto čini radi Božijeg zadovoljstva, međutim stvarnost nije baš takva jer mu je mišljenje ljudi mnogo značajnije. Jasno je da ovakvo ponašanje ukazuje da ne postoji istinska vjera u Boga.

10. Osobe koje ne vjeruju u Boga primarno ne vjeruju u onaj svijet. Koji je onda razlog spominjanja nepostojanja vjere u onaj svijet?

U desetinama kur'anskih ajeta se ustrajava na neodvojivosti vjere u Boga od Ahireta i čini se da su ove dvije kategorije ciljano postavljene jedna pored druge. Kada je riječ o negacijskoj dimenziji, nepostojanje vjere u Boga se spominje odmah pored nepostojanja vjere u Ahiret, kako bi se čitaocima i na ovaj način istakla važnost navedenog.

Moguće je da neke osobe vjeruju u Boga, ali da negiraju Ahiret, da ne obraćaju pažnju na njihovu povezanost, ili da se prave da ne znaju, ili pak pokušavaju da se na neki način opravdavaju:

بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ

Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi.[9]

Naglašavanje povezanosti između vjere u Boga i vjere u Ahiret ima za cilj da izbriše neznanje i zaborav i da zatvori sve puteve opravdavanja.

Vjera u drugi svijet ukazuje na istinsku vjeru u Boga i priprema teren za popravljanje, promjenu i preobražaj dok, s druge strane, vjera u Boga bez vjere u Ahiret ne posjeduje nikakvu garanciju ostvarenja navedenog i neće ostaviti veći uticaj na ljudsku ličnost.

Iako je u ovom ajetu riječ o osobama koje se pretvaraju, u zbilji to je upozorenje vjernicima da znaju koji je razlog propasti onih koji se pretvaraju i kolika je važnost vjere u Boga i Ahiret. S druge strane, ukazuje im se na to da upoznaju vrijednost svog vjerovanja i da se zalažu za jačanje istog, te da ju sačuvaju od bilo kakvih šteta i opasnosti.

11. Koje je objašnjenje primjera koji je naveden u citiranom ajetu?

Riječ safvan (صَفْوَان) dolazi u značenju glatki i tvrdi kamen, a riječ vabil (وَابِلٌ) u značenju jaka kiša koja pada veoma brzo (pljusak).

Tvrdi i glatki kamen na čijoj površini se nalazi tanki sloj zemlje (koji ga čini da izgleda kao plodno zemljište), čim se na njega sruči, brza kiša s njega skida onaj tanki sloj zemlje, a time se otkriva zbilja i suština kamena. S obzirom na tvrdoću kamen nije moguće obrađivati i na njemu nije moguće posijati sjeme, a zbog toga što je gladak on čak nema sposobnosti da na svojoj površini zadrži manju količinu zemlje kako bi na taj način bio prijemčiv za zemlju u kojoj bi se moglo posijati sjeme. Kada pada životvorna kiša, ona napaja žednu zemlju, a sjemenke skrivene duboko u tlu priprema za klijanje. Međutim, ista ova kiša nije korisna za kamen. Ona sapire i ono malo zemlje koja je krasila kamen, tako da u potpunosti ogoljava kamen i svima predočava njegovu bezvrijednost u tom pogledu.

Ljudska srca su mjesta sijanja sjemenki spoznaje i razvijanja drveta ljubavi. Međutim, osobina srca je ta da se smekšavaju samo uz pomoć vjere u Boga i Ahiret i na taj način postaju spremna za prihvaćanje sjemena. Gubitkom ove osobine, srca postaju toliko tvrda i kruta tako da nekada bivaju tvrđa i od kamena.[10] Verbalne tvrdnje i pretvaranja su poput tankog sloja zemlje, koji nekoliko dana obmanjuje druge ljude i krije suštinu onih koji se pretvaraju iza zavjese. Međutim, ubrzo će zapuhati vjetrovi kušnje, a kiša Božije milosti će početi da pada. Natopit će plodna zemljišta, a ono što će ostati onima koji se pretvaraju jeste sapiranje one prašine i ukazivanje prazne unutrašnjosti.

Pretvaranje je poput sjemena koje se sije na nestabilnoj zemlji, tj. na površini jednog glatkog kamena i naizgled se ne razlikuje od ostalih djela. Međutim, dolaskom jake kiše razlike se pokazuju. Sjemena koja su zasijana na mehkom i plodnom zemljištu se uz pomoć kiše učvršćuju, i još bolje se ukorjenjuju u tlu, i na taj način se razvijaju i rastu. Uistinu je za njih kiša najbolja Božija blagodat i milost. Međutim, sjemena koja su zasijana na slaboj i plitkoj zemlji na površini kamena, dolaskom kiše bivaju saprana sa samom zemljom, slijede vlastitu sudbinu, ostaju kamen i doživljavaju sramotu bez plodova.

U ovom primjeru se upućuje na suštinu predaje: “Ovaj svijet je njiva za Budući svijet” (الدنیا مزرعة الآخرة), i pojašnjava se način na koji lijepa i upotpunjena djela postižu svoje plodove. Prije svega, zemlju je potrebno pripremiti za obrađivanje i sijanje. Zemljište srca uobičajeno posjeduje spremnost i sa neznatnim kopanjem biva spremno za sijanje. Međutim, nevjerovanje (kufr), mnogoboštvo (širk) i pretvaranje (rija) čine da srca postaju još tvrđa i teža. Jedini izlaz je iman (vjerovanje), koji ima sposobnost ponovnog pripremanja zemlje srca za obrađivanje i sijanje. Udaljavanje od imana povećava tvrdoću i grubost srca i zatvara sva vrata nade. Tvrdnja o vjerovanju i svrstavanje samoga sebe među vjernike stavlja samo tanki sloj zemlje na kamen-srce i osobi koja to čini i onima oko njega daje privid da je i to srce pripravno za sijanje. Djela su poput sjemena koje treba da raste u ljudskim srcima i da učine plodnim Dunjaluk i Ahiret osobe kojoj ta zemlja pripada. Međutim, ova sjemena za svoj rast i razvoj trebaju navodnjavanje. Milostivi Bog šalje dobru kišu i poput bujice na zemlju šalje svoju milost. Kušnje, belaji i problemi predstavljaju jake kiše, koje su veoma vrijedne i dragocjene za vjernike. Međutim, okamenjena srca nemaju nikakve koristi od ove kiše, i onu vanjštinu koju su za sebe izgradili gube, i prava istina i zbilja postaje jasna njima i onima oko njih. U vihorima nesreća i bujicama smutnji uklanjaju se zavjese i pokazuje se ono što je unutra.

Možda se pod ovom “jakom kišom” (pljusak) misli na smrt koja objelodanjuje veliki broj istina i koja nestvarne nade pretvara u očaj, tako da osobe koje se pretvaraju shvataju da neće imati nikakve koristi od djela koja su činili iz pretvaranja i da nemaju snage da se okoriste njima.

12. Zašto je Bog uskratio Svoju uputu nevjernicima, i kako se opravdava to uskraćivanje?

Pod nevjernici (kafiri) se misli na osobe koje su dobile primarne upute, ali ne pokazuju zanimanje za njih. Vidjeli su istinu, ali su joj okrenuli leđa i sami svojim rukama prave teren za vlastitu uskraćenost Božije upute. Prema tome, nema sumnje da primarna uskraćenost upute nije u suglasju sa Božijom mudrošću i milošću, i da je suprotstavljena Božijim zakonima koji vladaju.

Međutim, sekundarna uskraćenost, koja počiva na volji i želji samih ljudi, iziskuje sistem u kojem sloboda izbora igra značajnu ulogu.

Osobe koje udjeljuju i koje nastoje da to djelo u njegovoj vanjštini pokažu Bogu, ali je njihova namjera i nakana privlačenje pažnje drugih ljudi, prošle su kroz prvu fazu upute i stoga neće biti upućene.

Božija uputa predstavlja najčišću i najvrjedniju pojavu svijeta postojanja. Pored njene primarne i osnovne faze, koja je predviđena za sve ljude, dodaju se i druge faze u zavisnosti o kapacitetu, prijemčivosti i sposobnosti ljudi. Drugim riječima, stepen korištenja prethodne faze upute predstavlja kriterij za plodnost naredne faze upute. S obzirom na ovako precizan sistem, jasno je da osobe koje se poigravaju sa Božijom uputom i koje su istu uzele kao sredstvo za jačanje svog dunjalučkog položaja ili su za isti nezainteresirani,  bez obzira na znanje o njemu izabrali su drugi put i bit će im uskraćeno uspinjanje na njene više stepene. Ovakva pravila iziskuju savršen poredak i u potpunosti ukazuju na mudrost Kreatora svijeta egzistencije.

Napomene

– S obzirom na isticanje očuvanja ljudske ličnosti pojedinaca i nepovredivosti ljudskog dostojanstva u islamu, udjeljivanje popraćeno sa prigovorima i uznemiravanjem biti će upropašteno, jer je veća njegova šteta na polju razaranja ličnosti od njegove koristi.

– Ustrajavanje na tajnom i noćnom udjeljivanju, zahtijevanje dove od osobe u stanju potrebe, pomaganje u obliku pozajmljivanja – predstavlja pretpostavke za očuvanje dostojanstva i integriteta ličnosti ljudi, a upozorenje da se ne prigovara ide, također, u istom pravcu. Ukratko rečeno: očuvanje dostojanstva predstavlja jedan o važnih i nepovredivih principa islama, a nanošenje štete ugledu ljudi i kaljanje njihove časti pod izgovorom rješavanja njihovih materijalnih problema, ni u kom slučaju nije dozvoljeno.

– Prigovaranje i uznemiravanje predstavljaju dvije vanjske štete i odnose se na osobu kojoj se udjeljuje, međutim treća šteta je pretvaranje i to je unutarnja šteta, koja se najviše odražava kod onoga koji udjeljuje. Drugim riječima: prigovaranje i uznemiravanje spada u kategoriju gaženja “prava ljudi”, a pretvaranje u kategoriju gaženja “prava Boga” i to je ozbiljan znak slabosti imana.

– Iako Kur'an poziva na udjeljivanje pa čak i dodatno podstiče da se udjeljuje, a ono što je važno kod udjeljivanja jeste da pomoć stigne do onih kojima je potrebna, Kur'an s druge strane nikako ne zanemaruje odgojnu i monoteističku dimenziju i ne žrtvuje ono glavno, a to je monoteistički odgoj u odnosu na ono sekundarno – odnosno priticanje u pomoć ljudima koji su u stanju potrebe. Udjeljivanje praćeno pretvaranjem osigurava cilj pružanja pomoći ljudima u stanju potrebe, ali osobi koja udjeljuje ne donosi nikakav razvoj već rezultira njegovim dubljim padom. Kur'an namjerava da spriječi ovaj pad i pripremi teren za razvoj.

– Da je Bog htio mogao je Ovaj svijet tako stvoriti da ljudi ne trebaju pomoć drugih i kao rezultat toga udjeljivanje bi postalo bespredmetno. Međutim, puno je mudrosti u tome što je Bog Ovaj svijet stvorio na ovakav način. Najvažnija mudrost u stvaranju ovakvog svijeta jeste pripremanje terena i pretpostavke za razvoj i uzdizanje ljudi, a pružanje pomoći ljudima u stanju potrebe se nalazi na nižem stupnju. Upravo zbog toga, prigovaranje, uznemiravanje i pretvaranje uzrokuju propast i uništavanje čina udjeljivanja. To znači da se time neutralizira glavna osobina udjeljivanja, a to je duhovni razvoj i duševno usavršavanje. Posebna pažnja prema pretvaranju, kao nečemu što se odnosi na srce, pokazuje da je Bog odredio udjeljivanje kao sredstvo da Mu se robovi približe, a pretvaranje predstavlja veliku prepreku na tom putu.

– “Ovaj svijet je njiva za Budući svijet.” Sa svakim svojim djelom mi bacamo jedno zrno i sijemo jednu sjemenku. Ukoliko ovo sjemenje padne na plodno tlo, dati će plodove i na Ahiretu ćemo se koristiti njegovim plodovima. Ukoliko padne na neplodno tlo, kamen ili kamenito tlo, jasno je da će nakon jake kiše sjeme biti saprano i neće ništa ostati.

– Pretvaranje preobražava zemlju srca u kamenjar, i s obzirom na tvrdoću koja se pojavljuje u srcu, u ovom srcu se dobra djela, koja su upravo ta sjemena, neće uroditi plodom.

Izvor: Mohammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

[1] El-Bekare, 264.

[2] Et-Tevbe, 60.

[3] El-Bekare, 271.

[4] Fussilet, 8.

[5] El-Kasas, 5.

[6] El-Hudžurat, 17.

[7] Ez-Zilzal, 7-8.

[8] El-Bekare, 261.

[9] El-Kijame, 5.

[10] El-Bekare, 74.