Zahvala, edeb robovanja

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُلُوا مِن طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ وَاشْكُرُوا لِلَّـهِ إِن كُنتُمْ إِيَّاهُ تَعْبُدُونَ

O vjernici, jedite čista jela kojima smo vas opskrbili i budite Bogu zahvalni, ako se samo Njemu klanjate! (1)

1. Da li je za jedenje potrebna naredba? Zar čovjek može da ne jede, pa mu je to naređeno?

Postoji jedenje i druga vrsta jedenja. Životinje, također, jedu i osim jedenja i pojenja nemaju nikakvih drugih briga. Imam Ali, mir s njim, je rekao:>

“Da sam htio, mogao sam krenuti putem koji vodi medu čistom, pšenici odličnoj i odjeći svilenoj, ali daleko je od mene to da me strasti moje savladaju i da me pohlepa vodi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje kruščića ili ko nikad nije jeo do sitosti; ili da legnem trbuha puna dok oko mene ima trbuha gladnih i utroba koje je žeđ obuzela. Ili, da budem kao što pjesnik kaže:

Dok ljudi kraj tebe čeznu koru kruha,

ti bolest gojiš u logi svog trbuha

Hoću li se zadovoljiti time što mi se govori: ‘Zapovjednik vjernih!’ – a da s ljudima ne dijelim tegobe vremena i da im ne budem uzor u gorčini života? Nisam stvoren da me zaokuplja jedenje hrane dobre, poput životinje pripete, čija je briga jedina hrana njezina, ili poput životinje nepripete čije zanimanje je ispaša njezina. Ona puni trbuh svoj hranom svojom, i ne obraća pažnju na ono što je čeka.” (4)

U jednom hadisu od Božijeg poslanika se prenosi:

“Onaj čija je jedina briga ono što u trbuh njegov ulazi, vrijednost njegova je ono što iz trbuha njegovog izlazi.” (5)

Ovakvo jedenje čovjeka vodi prema animalnosti i na kraju ga čini životinjom. Čovjek koji treba biti učitelj i odgajatelj meleka se toliko srozava da se takmiči sa životinjama. Misija vjere je ta da čovjeka oslobodi ovog srozavanja i niskosti te da ga uzdigne na stepen ljudskosti.

Naravno, zarobljenik svoga trbuha ne može biti produhovljen, a vjera je došla upravo s tom zadaćom da oslobodi čovjeka iz tih okova.

2. Zar je Bog stvorio i nešto izuzev čistog, pa naređuje da se jede čisto?

Bog nije stvorio ništa osim čistog, međutim priroda materijalnog svijeta, svijeta ograničenosti, borbe i neslaganja, iziskuje da svaka stvar ne bude korisna za ljudsko savršenstvo, te da za čovjeka budu postavljena neka ograničenja. S obzirom na ova ograničenja, neke pojave su u odnosu na čovjeka čiste, a neke druge prljave. Imetak siročeta je za njega samog veoma čist i blagoslovljen, ali je za onoga ko ga na silu prisvaja poput opasnog otrova. Njegova suština se pretvara u prljavštinu i smrad i na kraju to je vatra koja sagorijeva cijelo biće onih koji imetak siročeta prisvoje.

Čovjek čiji je ponos poučavanje Imenima svim:

وَعَلَّمَآدَمَالأَسْمَاءَكُلَّهَا

I pouči On Adema Imenima svim. (6)

Upravo zbog toga su mu se meleki poklonili. Prema tome, ne treba jesti ništa nad čim nije spomenuto Božije ime, a to je iskazivanje poštovanja ljudskom dostojanstvu. Čovjek je najodabraniji cvijet egzistencije i stoga mora birati najbolje, a Bog je za njega izabrao najbolje i zabranio mu nečist i strvinu.

Čovjeku, kao posjedniku najveće Božije blagodati – razuma, zabranjeno je sve ono što šteti njegovom razumu, a to je, također, zbog poštovanja čovjeka.

Prema tome, čistoća jela je izdvojena zbog posebne pozicije koja je predviđena za čovjeka i radi čuvanja čovjekovog položaja i ugleda.

3. Da li u Božijoj opskrbi postoji nešto što nije čisto, pa je Bog naredio da se jede samo čisto?

Sve ono što je čovjeku dato kao opskrba je čisto, a to je tumačenje Božijih blagodati. Zbog toga se čovjek upozorava da jede od onih Božijih blagodati koje su čiste. Prilikom izbora između dobrog i boljeg vjernik treba birati ono što je bolje i koristiti ono što je najbolje. S tim u vezi, sve što je nešto više halal i čišće, to je ljepše i sve što je dalje od sumnje, bit će bolje i ljepše.

4. Zar je osim Božije opskrbe ljudima dostupno nešto drugo, pa je Bog rekao: Jedite Božiju opskrbu?

Ovo je napomena i opomena da čovjek zna za čijom sofrom sjedi i da ne zaboravi da sve što ima pripada Njemu i nikome drugom. Mnoštvo blagodati i često ponavljanje iste, čovjeka vodi u gaflet i nemar, a ponekad čovjek zbog navike na obilje zaboravlja da sve blagodati pripadaju Bogu. Kada se upozori da su te blagodati Božija opskrba, onda nestaje gafleta i nemara.

5. Kakva je veza između jedenja čistog i zahvaljivanja Bogu?

Najopipljivija Božija blagodat je hrana, koja se svaki dan nekoliko puta troši, a potreba za njom i užitak koji ljudi osjećaju preko nje su veoma razumljivi za ljude. Upravo zato, ovo je veoma jasan i očit primjer za uvježbavanje duha zahvalnosti. Ukoliko se kod jasnih i očitih primjera govori o nužnosti zahvaljivanja i ukoliko se to ustali, u ostalim slučajevima će zahvala postati dio kulture i ukorijenit će se među ljudima. To što je Bog u pogledu ishrane čovjeka stvorio drugačijim od životinja, predstavlja veliku milost koja je učinjena prema njemu. Zar poštovanje i uvažavanje koje Bog iskazuje prema Svojim robovima ne predstavlja posebnu naklonost i ne zahtijeva posebnu zahvalu?

6. Šta znači šukr (شکر) i zašto je naglašen?

Šukr (zahvala) je stvar ljudske prirode (fitret) i zato je aktualna među svim narodima i kulturama. Čovjek poginje glavu i klanja se dobroti i ljubaznosti i u granicama svog razumijevanja nastoji isto kompenzirati.

Zahvala znači razumijevanje ljubaznosti, dobrotvorstva, dobrote, ljepote i dobročinstva, a razlog tome je, također, smješten u ljudskoj prirodi. Upravo zbog toga, osoba koja ne zahvali na uslugama i pomoći, u svim kulturama je prezrena i pokuđena. Stvari u vezi sa ljudskom prirodom se ubrajaju u temelje ljudskosti čovjeka, a sva ljudska savršenstva se pokreću i ostvaruju zahvaljujući njihovom razvoju i stasavanju. Stoga, jedini put savršenstva jeste jačanje ovih primordijalnih prirodnih elemenata među koje spada duh zahvalnosti i ukoliko se isti ističe to je upravo zbog navedenog.

 
7. Zašto Bog, kojem ništa nije potrebno, od ljudi traži da mu zahvaljuju?

Bog ne samo da nema potrebu za robovanjem Svojih robova, već ni za njihovom pokornošću. Bog je apsolutno neovisan i sve što traži od Svojih robova je radi njihove koristi, a nekad i u cilju pokretanja i ostvarenja njihovih savršenstava. Veliki broj zahtjeva roditelja, odgajatelja i učitelja upućenih djeci i učenicima upravo je ove vrste, to jeste, pored toga što su neovisni u odnosu na djecu, od njih nešto traže pa čak ih izlažu i pritisku. Tek kada odrastu, djeca shvate da je to sve bilo radi njihovog razvoja i uzdizanja.

Bog želi da na Svoje robove spusti kišu milosti i zbog toga im je otvorio put zahvale i s tim u vezi kaže:

لَئِنشَكَرْ‌تُمْلَأَزِيدَنَّكُمْ

Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati. (7)

Duh zahvalnosti čovjeka čini pripravnim za preuzimanje većeg broja blagodati i uvećava moć njegovog bitka i njegov unutarnji kapacitet. Oni koji su zahvalni uživaju više u životu i posjeduju vanrednu smirenost, a to nije zanemarljiv učinak zahvale, i Uzvišeni poziva Svoje robove da budu zahvalni kako bi više uživali i postigli smiraj.

8. Iskreni Božiji robovi ni od koga ne očekuju zahvalu, pa zašto onda Bog od Svojih robova traži zahvalu?

Iskreni Božiji robovi napravili su razmjenu s Bogom i sve drugo osim Boga vide tako malim da to uopće ne smatraju vrijednim bilo kakve pažnje; štaviše, obraćanje pažnje tome smatraju neučtivim i cijelim svojim bićem govore:

لَانُرِيدُمِنكُمْجَزَاءًوَلَاشُكُورًا

Od vas ni naknadu ni zahvalnost ne tražimo! (8)

Razlog zbog kojeg Bog od Svojih robova traži zahvalu objašnjen je u prethodnom pitanju.

 
9. Kakva je veza između ‘ubudijjeta (عبودیت) i šukra (شکر)?

Robovanje predstavlja aktualizaciju svih predispozicija i mogućnosti koje je Bog utkao u ljudsku prirodu i to da sjeme spoznaje i ljubavi koje je Bog stavio u ljudska srca da plod. Zahvala je, također, jedna od tih predispozicija, sjemenki i preduvjeta za spuštanje drugih vidova Božije milosti na ljudsko srce. Zahvala je izražavanje zahvalnosti na Božijim blagodatima i ona za roba predstavlja jedan od osnovnih prioriteta robovanja. Rob koji ne ćuti milost svoga Gospodara prema sebi i koji nije svjestan Njegove naklonosti ne može tvrditi da je Božiji rob. Čovjek koji sjedi za Božijom sofrom, ali ne zna gdje je sjeo, ne posjeduje ni osnovno znanje o robovanju i u konačnici neće nigdje stići.

Napomene

– Jedenje i pijenje je neophodno za ljudski život i za sva živa bića te i vjernik i nevjernik imaju potrebu za jedenjem. Međutim, vjernici nisu na tom stepenu da posežu za bilo kakvom hranom i ne ponižavaju se samo da bi se najeli. Oni jedu samo čistu hranu i čuvaju svoje ljudsko dostojanstvo.

– Iako čovjek posjeduje zemaljsku i životinjsku dimenziju, zbog vjerovanja u duhovni svijet i veze sa svijetom gajba, udaljen je od niskosti životinjskog svijeta i koristi se samo čistim stvarima iz materijalnog svijeta. Kada vjerovanje ne bi imalo tu osobinu, bilo bi ogoljeno od zbilje i samo bi predstavljalo puku tvrdnju i ništa više.

– Ograničenja koja su data na polju jedenja, pijenja… za vjernike su postavljena sva odreda zbog:

وَلَقَدْكَرَّمْنَابَنِىآدَمَ

Mi smo sinove Ademove, zaista, odlikovali. (9)

– iskazivanja poštovanja i počasti čovjeku.

– Iman je činilac čovjekovog čišćenja, a čist vjernik se bavi samo čistim stvarima i svoju ličnost i čast čuva od bavljenja nečistim stvarima.

– Vjernici, također, koriste Božije blagodati i pored toga što koriste Božije blagodati na Ovom svijetu koristit će ih i na Onom svijetu.

 رَبَّنَا آتِنَا فِي الدُّنْيَا حَسَنَةً وَفِي الْآخِرَةِ حَسَنَةً

Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu! (10)

 
– Nasuprot čistom nalazi se nečisto, iako Božija opskrba ne može biti nečista. Međutim, s obzirom da može pripadati nekom drugom i nama nije dopuštena, ili ima vjersku zabranu, ili zbog nečeg drugog nam nije dopušteno da se njom koristimo – onda je ona za nas nečista, poput imetka jetima, koji također spada u Božiju opskrbu, ali nama nije dopušteno da ga koristimo.

– Sve čiste i lijepe stvari na Ovom svijetu predstavljaju poklon koji je Milostivi Bog darovao Svojim robovima.

Dok sjedimo za sofrom, ukoliko smo svjesni da sjedimo ispred Božije sofre i ukoliko se koristimo poklonom koji nam je uz poštovanje i uvažavanje poslan od strane prijatelja, i ukoliko smo svjesni da ono što koristimo predstavlja skupocjeni poklon, koji nam je poslao Bog – pred nama će se otvoriti svijet spoznaje i ljubavi i ispuniti nas svjetlošću i duhovnošću.

– Kada sjedimo za sofrom nekog domaćina, koji je veoma plemenit i čiji smo veliki dužnici, a naš život je prepun primjera njegove dobrote, svakim zalogajem koji gutamo svjesni smo njegove ljubavi prema nama, osjećamo njegovu dobrotu i u nama se javlja neko stanje zahvalnosti pa čak nas dotiče nekakav osjećaj stida u odnosu na ljubaznost domaćina. Ovo stanje čini naš duh prefinjenim i time će se proizvesti svojstvo poniznosti.

– Ukoliko shvatimo istinu: Mi vas opskrbljujemo (رَ‌زَقْنَاكُمْ), stići ćemo na stepen zahvale i zahvalnosti i to je kategorički rezultat razumijevanja i shvatanja navedenog. Ukoliko ne stignemo do stepena zahvalnosti jasno je da nismo razumjeli ono o čemu smo govorili. Međutim, to što se u gore navedenom ajetu jasno poziva na zahvalnost, to je zbog gafleta i nemara koji obuzima ljude, a neprekidna opskrba i blagodati donose zaborav te se stoga napominje: Jedite al’ zahvaljujte i budite zahvalni na blagodatima!

– Prvi stepen zahvalnosti jeste to da znamo da je blagodat od Boga, a posljednji stepen zahvalnosti je da znamo da ne možemo iskazati zahvalu i zahvalnost onako kako bi trebalo.

– Budite Bogu zahvalni, ako se samo Njemu klanjate!(وَاشْكُرُ‌والِلَّـهِإِنكُنتُمْإِيَّاهُتَعْبُدُونَ) Zar je moguće da neko bude rob i da ne bude zahvalan svom gospodaru? Robovanje nije samo tvrdnja, već zbilja. To znači cijelim svojim bićem biti ponizan pred Bogom i biti mu zahvalan na Njegovoj ljubavi i nježnosti.

– Nužnost robovanja i osnovni uvjet robovanja jeste zahvalnost, a način propitivanja stepena iskrenosti kod tvrdnje o robovanju jeste uzimanje u obzir stepen naše zahvalnosti u odnosu na Boga i to je najbolja mjera za određivanje navedenog. Ajet ističe da, ukoliko ste robovi, vaše robovanje se treba odraziti kroz vašu zahvalnost.

– Zahvalnost je suprotnost jadanju. Većina vjernika nikada neće otvoreno negirati i poricati blagodati, ali ono što njih obuzima jeste jadanje i žaljenje na Boga. Oni se šuteći žale i jadikuju govoreći: “Bože drugima si dao, a nama nisi. Ti, koji iz Svoje riznice gajba možeš riješiti sve probleme, a da se ništa ne umanji, zašto to ne učiniš? I mi smo Tvoji robovi, drugima daješ, a nama ništa?”

-Svaki dan izgovaramo: Samo Tebe obožavamo (إِیَّاكَنَعْبُدُ), a da bismo tu tvrdnju provjerili Kur'an je ukazao na određene puteve i metode. Drugim riječima, na ovom polju postoji kur'ansko samopropitivanje kako bi se potvrdila istinitost izjava. Jedan od načina samopropitivanja jeste zahvalnost, koja se u prethodno navedenom ajetu napominje.

Izvor: Mohammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012., preveo sa perzijskog: Sedad Dizdarević

1 El-Bekare, 172. Prijevod na perzijski jezik glasi: “O vi koji vjerujete, jedite čiste blagodati koje smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ukoliko samo Njega obožavate.”

2 Zahvala. (Op. prev.)

3 Robovanja. (Op. prev.)

4 Nehdžu-l-belaga, pismo 45.

5 Džami‘u-l-ahbar, str. 179.

6 El-Bekare,31.

7 Ibrahim, 7.

8 Ed-Dehr, 9.

9 El-Isra,70.

10 El-Bekare, 201.