Potlačeni i obespravljeni

Islamski učenjaci koriste jedan termin u kojem se kaže da su neki ljudi “mustad'afini” ili “murdžewne li emrillah”. “Mustad'afin” znači nemoćne i obespravljene osobe, a “murdžewne li emrillah” označava one ljude prema kojima će sam Bog postupiti onako kako iziskuje Njegova mudrost i milost. Oba ova termina izvedena su iz Časnog Kur'ana. U suri An–Nisa, u ajetima 97 do 99 stoji ovako: 

Kada budu uzimali duše onima koji su se o sebe ogriješili, meleki će upitati: Šta je bilo s vama? – Bili smo potlačeni na zemlji – odgovoriće. Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli negdje iseliti? – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima i ženama i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.

U prvom ajetu govori se o tome kako Božiji izaslanici propituju neke ljude nakon njihove smrti. Meleci pitaju: “U kakvom ste stanju živjeli na Donjem svijetu?” Oni se ispričavaju: “Bili smo nemoćni i obespravljeni.” Na to im meleci odgovaraju: “Vi niste bili obespravljeni jer je Božija Zemlja prostrana, mogli ste se kud iseliti i naći mjesto svoga mira, prema tome krivi ste i zaslužujete kaznu.” U drugom ajetu pominje se stanje nekih ljudi koji su zaista obespravljeni. Bili to muškarci, žene ili djeca – to su ljudi koji zaista ne mogu ništa učiniti i koji su uistinu potlačeni. U trećem ajetu ulijeva se nada i nagovještava se da će Bog prema drugoj skupini ljudi, iz milosti i oprosta, ukazati pomilovanje.

Allame Tabatabai u tefsiru El–Mizan daje slijedeći komentar pomenutih ajeta: “Bog je nepoznavanje vjere i svaki vid pravljenja zapreke u štovanju vjerskih znamenja, ubrojao u nepravdu i izdvojio iz sveobuhvatnog Božanskog pomilovanja. Međutim, obespravljena i potlačena lica, koje nisu u stanju da se presele i promijene sredinu, predstavljaju izuzetak. Izuzimanje je spomenuto na takav način da nije ograničeno samo na spomenutu vrstu obespravljenosti; isto onako kako je moguće da razlog potlačenosti bude nemogućnost promjene sredine, tako je moguće da razum čovjeka uopće nije bio svjestan Istine, pa je upravo zbog toga ostao uskraćen i nerazvijen.”[1] Postoje brojna predanja u kojima su ljudi do kojih iz različitih razloga nije doprla Istina, ubrojani među obespravljene [mustad'afine].[2]

U 106. ajetu sure Tevbe kaže se: Ima i drugih koji su u neizvijesnosti da li će ih Allah kazniti ili će im oprostiti. A Allah sve zna i mudar je.

U predanju stoji da je imam Bakir o ovom ajetu rekao: “U početku islama bilo je nekih ljudi koji su najprije bili idolopoklonici i počinili velika krivična djela, ubili Hamzu, Dža'fera i njima slične iz reda muslimana, a onda postali muslimani, ostavili idolopoklonstvo i obratili se u monoteizam. Međutim, vjera nije ušla u njihova srca dovoljno da uđu u red vjernika i zasluže džennetske vrtove, a u isto vrijeme su se klonili poricateljstva, prkosa i inata koji su nalagali da budu kažnjeni. Takvi ljudi nisu ni vjernici niti nevjernici – oni su upravo ona skupina za koje Kur'an kaže murdžewne li emrillah, tj. oni se uzdaju u Božiju odredbu.”[3]

U jednom drugom hadisu stoji da je Hamran ibn A'jan rekao: “Imama Sadika sam pitao o obespravljenima pa mi je rakao da oni nisu ni vjernici ni nevjernici već da su murdžewne li emrillah.”[4]

Iako se iz sadržaja ajeta “murdžewne li emrillah” može zaključiti da je njihova sudbina u Božijim rukama, pa ipak, s obzirom na ton ajeta o slabima i obespravljenima, može se zaključiti aluzija na obuhvatnost Božijeg oprosta i pomilovanja. Ono što se može uzeti kao opći zaključak jeste obećanje da one ljude koji su na neki način bili uskraćeni, a ne krivi, Bog neće kazniti. U El-Kāfiju se od Hamze ibn Tajjara prenosi slijedeće kazivanje imama Sadika: “Ljudi se dijele u šest skupina, a u krajnosti u tri: skupina vjere, skupina nevjerstva i skupina zablude. Ove se skupine pojavljuju u ajetima koji ukazuju na Božija obećanja i pretnje u vezi s Džennetom i Džehennemom. Tih šest skupina su: vjernici, nevjernici, potlačeni, murdžewne li emrillah, oni koji priznaju svoje grijehe i koji su pomiješali dobra djela s lošima te ehlu-l- a'rāf ”[5]

U El-Kāfiju se, takođe, od Zurare prenosi: “Zajedno sa svojim bratom Hamranom ili drugim bratom Bukejrom došao sam kod imama Bakira i rekao mu: “Mi ljude mjerimo viskom. Pa ko god bude š'ija kao mi, bio on iz potomstva Alijevog ili ne, s njim se sprijateljimo (kao s jednim muslimanom koji će biti spašen), a od svakog onoga koji se protivi našoj dogmi mi se (kao od jedne osobe koja je u zabludi i koja će doživjeti propast) odričemo.” Imam je na te riječi kazao: “O Zurare! Znaj da su Božije riječi od tvojih istinitije; ako je ispravno to što ti veliš, šta ćemo onda s Božijim riječima tamo gdje kaže: ‘Samo nemoćnim muškarcima i ženama i djeci koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta’, a šta sa ‘el- murdžewne li emrillah’? Valjda znaš da Bog za njih kaže: ‘Koji su djela dobra s h rđavim izmiješali’.[6] Šta ćemo nadalje sa ‘ashabu-l- a'raf’? Ko su onda ‘el- muellifeti qulubuhum’ i gdje će oni?” U svom predanju Hamad od Zurare prenosi da je o ovom događaju rekao slijedeće: “Moje pitanje i imamovo odgovaranje je, tom prilikom, dovelo do žestoke rasprave između mene i njega i toliko smo bili glasni da je svako ko je bio ispred kuće mogao da čuje našu raspravu.” Džemil ibn Durradž od Zurare, u vezi s ovim događajem, prenosi sljedeće Imamove riječi: “O Zurare! Bog ima pravo da zalutale (a ne nevjernike i prkosnike) uvede u džennetske vrtove.”[7]

U El-Kāfiju se nadalje od imama Musa ibn Džafera prenosi slijedeće kazivanje: “Imam ‘Ali jeste jedna od kapija upute. Ko god uđe kroz ovu kapiju vjernik je, a onaj ko iz nje izađe nevjernik je; onaj koji ne uđe na ovu kapiju niti iz nje izađe, spada u red onih o kojima će Bog donijeti krajnju odluku (murdžewne li emrillah).” Imam u ovom predanju izričito govori o skupini ljudi koji nisu ni vjernici i predanici, niti su nevjernici i poricatelji.

U El–Kāfiju se nadalje prenosi da je imam Sadik rekao: “Kada bi ljudi zastali na mjestu sa koga dalje ne znaju ići i kada ne bi pošli da poriču, ne bi bili nevjernici.”[8]

Ako neko obrati pažnju na predanja koja se prenose od čistih imama u poglavljima “kitabu-l -hudždže” i “iman we-l -kufr” iz hadiske zbirke El–Kāfi, naći će da je naglasak imama bio na tome da sve ono što čovjeka snađe proizilazi iz razloga što mu se Istina jasno pokaže, a on se fanatički usprotivi i zainati, ili pak bude u takvim okolnostima da može istražiti šta je Istina, ali to ne učini. Međutim, oni koji, uslijed slabog razumijevanja i shvaćanja ili iz nekih drugih razloga, borave u takvim okolnostima da ne predstavljaju primjer poricatelja ili krivih zbog nepoznavanja Istine, takvi ne spadaju u red nevjernika i protivnika. Oni se ubrajaju u red obespravljenih i murdžewne li emrillah. Iz predanja se, isto tako može zaključiti da časni Imami mnoge ljude svrstavaju u ovaj red.

U El–Kāfiju se opet, u poglavlju El–Hudždže, prenose neka predanja koja se odnose na ova pitanja: “Svako onaj ko učini neki oblik ibadeta i za to se založi, a u isto vrijeme ne slijedi od Boga određenog vođu, njegov napor je uzaludan.”[9]

U drugom predanju se kaže: “Bog ne prihvata djela Svojih robova, sem uz njihovo poznavanje imama vremena.”[10]

Pa ipak, u istom tom poglavlju, Kāfi od imama Sadika prenosi:“Ko god nas prizna vjernik je, a ko nas porekne nevjernik je. Međutim, onaj koji nas niti prizna niti porekne neupućen je i u zabludi sve dok se ne vrati uputi po kojoj mu je Bog zapovijedio da nam se pokorava, pa ako umre u svojoj zabludi, Bog čini što hoće (murdžewne li emrillah).”[11]

Muhammed ibn Muslim kaže: “Bio sam kod imama Sadika i sjedio s njegove lijeve, a Zurare s desne strane kada je ušao Abu Basir i upitao: Šta kažeš za onoga koji sumnja u Boga? Imam mu odgovori: – Nevjernik je. – A šta kažeš za onoga koji sumnja u Božijeg Poslanika? – Nevjernik je. Ovdje se imam okrenuo prema Zuraretu i rekao: – Takva osoba je nevjernik samo onda kada porekne iz inata i prkosa, iako zna Istinu.”

El–Kāfi dalje prenosi da je Hašim ibn el–Burejd rekao: “Ja, Muhammed ibn Muslim i Abu al-Hitab okupili smo se na jednom mjestu. Abu al- Hitab nas je upitao: Šta vi mislite o osobi koja ne priznaje vođstvo [imamat]? Ja sam rekao: Po mom mišljenju takva osoba je nevjernik. Abu al-Hitab je onda rekao: Sve dok mu dokaz nije potpuno jasan nije nevjernik, ali ako mu dokaz postane potpuno jasan pa opet ne prizna, onda je nevjernik. Muhammed ibn Muslim je na to rekao: Slava Bogu! Ako imama ne poznaje, a nije ni inadžija niti poricatelj, kako onda može biti smatran nevjernikom! Ne, nije tako, lice koje nema spoznaju, ako nije prkosno, nije nevjernik. Tako smo nas trojica zauzeli tri različita stava o istom pitanju. Kada je došlo vrijeme hodočašća otišao sam u Mekku i tamo se susreo sa imamom Sadikom. Ispričao sam mu za naša tri različita mišljenja i od njega zatražio da mi kaže svoje mišljenje o ovom pitanju. Imam je rekao: O vašim stavovima ću suditi i odgovoriti na ovo pitanje onda kada i preostala dvojica sudionika budu prisutni. Naš sastanak neka bude večeras na Mini u blizini Srednjeg džemreta. Navečer smo se svi okupili na dogovorenom mjestu. Prvi je imam počeo da pita: – Šta kažete o slugama, ženama, članovima vaših obitelji? Zar oni ne potvrđuju Jednoću Stvoritelja? Ja sam rekao: Naravno da potvrđuju. – Zar ne potvrđuju Vjerovjesnikovo poslanstvo? – Naravno. – Da li oni kao i vi poznaju vođstvo [imamat] i starateljstvo [wilajet]? – Ne. – Šta onda o njima mislite? – Ja mislim da je svako onaj koji ne poznaje imama, nevjernik. – Slava Bogu! Zar nisi vidio ljude po ulici, zar nisi vidio vodonoše? – Naravno da sam vidio i vidim. – Zar oni ne obavljaju molitvu? Zar ne poste? Ne hodočaste? Ne potvrđuju Jednoću Stvoritelja i poslanstvo Vjerovjesnika? – Naravno da to čine. – A da li oni kao i vi poznaju imame? – Ne. – Pa šta onda s njima? – Po mom mišljenju, ko god ne poznaje imama nevjernik je. – Slava Bogu! Zar ne vidiš svijet oko K'abe i sav ovoliki narod koji je hodočasti? Zar ne vidiš kako se hodočasnici iz Jemena žarko drže uz zavjese K'abe? – Naravno da vidim. – Da li oni priznaju Jednoću Stvoritelja i poslanstvo? Zar ne obavljaju namaz? Zar ne poste i ne hodočaste? – Da, oni to zaista čine. – A da li poznaju imame kao i vi? – Ne. – Šta mislite o njima? – Po mom mišljenju, ko god imama ne poznaje nevjernik je. – Slava Bogu! To mišljenje je mišljenje haridžija. Imam je naposlijetku rekao: Želite li da vam sada kažem istinu? Hašim je na ovo, međutim, znajući da će, prema riječima merhuma Fejza, imamova presuda biti protiv njegovog mišljenja, rekao: – Ne. Imam će na to: – Po vas je veoma loše da od sebe govorite nešto što od nas niste čuli. Hašim je poslje drugima rekao slijedeće: Pomislio sam da će imam potvrditi mišljenje Muhammeda ibn Muslima i obratiti nas njegovom uvjerenju.[12]

U El-Kafiju se, odmah nakon ovog predanja, nalazi jedno poznato predanje o raspravi između Zurare i imama Bakira upravo o ovoj temi i dosta je opširno. Na kraju knjige “El-imanu we-l-kufr” u El-Kāfiju, nalazi se poglavlje koje počinje slijećim naslovom: “Nijedno djelo nije štetno s vjerovanjem niti je ijedno korisno s nevjerom.”[13]

Međutim, predanja koja se navode pod ovim naslovom nisu u skladu sa njim, a među tim predanjima je i ovo: Jakub ibn Šuajb je rekao: “Upitao sam imama Sadika da li ima i onih koji nisu vjernici, a koje Bog treba nagraditi? Imam je odgovorio: ‘Ne.'” U ovom predanju kaže se da je Bog samo vjernicima obećao nagradu i da će ih, s obzirom na to obećanje i nagraditi. Međutim, za one koji nisu vjernici, Bog nije dao nikakvo obećanje da bi, na osnovu toga, bio obavezan da ga ispuni. A pošto nije dao obećanje, slijedi da je za nas nepoznata odluka hoće li ih Gospodar nagraditi ili ne. Ovim objašnjenjem Imam daje do znanja da oni koji ne pripadaju redu vjernika, ulaze u kategoriju obespravljenih i murdžewne li emrillah, tj. treba reći da je pitanje Božijeg htijenja da li će ih nagraditi ili ne.

U istom poglavlju El–Kafija nalaze se neka predanja koja ćemo navesti u nastavku knjige, u odjeljku “Grijesi muslimana”. Valja napomenuti da predanja koja se odnose na ova pitanja nisu ograničena samo na ovaj broj kojeg smo ovdje naveli, već postoje i druga. Naš zaključak iz svih ovih predanja jeste upravo ono što smo već rekli. Ako ima neko da ova predanja tumači drugačije, ne potvrđujući naše mišljenje, svoj stav može iznijeti, možda i nama bude od koristi.

Gledište islamskih filozofa

Islamski filozofi su ovo pitanje postavili i objasnili na jedan drugi način, ali su izveli zaključak koji se u potpunosti slaže s onim što smo mi zaključili iz ajeta i hadisa. Ibn Sina kaže: “Ljudi se, u pogledu zdravlja i tjelesne ljepote, dijele u tri skupine: jedni su tjelesno potpuno zdravi ili savršeno lijepi, drugi su ružni ili bolesni. Obje ove skupine su u manjini. Treću skupinu čini većina ljudi koji su, sa stanovišta tjelesnog zdravlja i u pogledu ljepote, u sredini, tj., niti su potpuno zdravi niti uvijek bolesni; nisu ni prelijepi, a ni preružni. Ista ova podjela vrijedi i na duhovnom planu: jedni su željni Istine, a drugi su joj ljuti neprijatelji. U treću skupinu ulazi većina ljudi koja je u sredini, tj., nisu ni poput prve skupine, željni i zaljubljeni u Istinu niti su, poput druge, njeni teški neprijatelji. To su ljudi koji nisu dokučili Istinu, ali ako im se ona jasno predstavi, nemaju ništa protiv nje i lahko je prihvaćaju.” Drugim riječima, sa islamsko-pravnog stavnovišta oni nisu muslimani, ali to jesu sa stanovišta Istine, tj. lahko se predaju Istini i ne prkose joj. Nakon ove podjele Ibn Sina kaže: Božiju milost smatraj sveobuhvatnom” – tj. ne smatraj da se ona ograničava samo na neznatan broj ljudi.[14]

U raspravi o dobru i zlu, Sadru-l- Muta'alihin u svom Asfaru, između ostalih, navodi i slijedeću primjedbu: “Kako tvrdite da dobro preovladava nad zlom kad je jasno da čovjek, kao najodabranije biće, većinom zapada u ružna djela, a u pogledu vjere se zaokuplja sujevjerjima i dvostrukim neznanjima [tj. ne zna da ne zna, a misli da zna]. Nevaljala djela i vjerovanja većine ljudi upropaštavaju njihov onosvjetski život i čine ih zaslužnim vječne kazne. Prema tome, sudbina ljudske vrste, kao najodabranijeg cvijeta egzistencije, predstavlja samu nesreću i zlu kob.”

U odgovoru na ovu primjedbu, Sadru-l- Muta'alihin ukazuje na riječi Ibn Sinaa i kaže: “Stanje ljudi na Onom svijetu je, u pogledu zdravlja i sreće, poput njihovog zdravstvenog stanja na Ovom svijetu. Isto onako kako su na Ovom svijetu potpuno zdravi i savršeno lijepi, kao i sasvim bolesni i ružni, u manjini, a većinu čine srednji koji su relativno zdravi, tako su i na Onom svijetu odlični, koje Kur'an oslovljava sa “Es-Sābiqūn” i potpuno nesrećni koje naziva “Ashābu-š- šimal” u manjini, dok su u većini oni srednji koje oslovljava sa “Ashabu-l- jemin”.

Nakon ovih riječi Sadru-l- Muta'alihin kaže: U oba svijeta, dakle, većinu čine zdravi i pomilovani.”

Jednom od savremenih filozofa, po svemu sudeći merhumu Muhammedu Rezi Qumšeiju pripisuju se stihovi u kojima on odslikava vjerovanje filozofa, pa donekle i gnostika. Evo nekih od njih:

Znaj da je Božije što je prihvatljivo i što nije

od milosti se pojavljuje i ka milosti ide.

Od milosti dolazi i ka milosti svijet se kreće

ovo je tajna ljubavi koja izbezumljuje.

Dva svijeta su po prirodi monoteistična

politeizam je akcident koji iščezava.

Um ljubavi veli da tajnu istine skrivenom čuva

šta da čini s njom kad sve hoće da razotkriva.

Jednom tačkom smatraj ono što je bilo i što će biti

ova tačka se nekad penje, a nekad spusti.

Osim mene[15] niko se nije obavezao pojasom Božanskog pologa,

pa makar mi rekao da sam nepravedan i soja neznalačkoga.

Teozofi ne raspravljaju o tome šta je kriterij dobrog djela i kriterij njegovog prihvaćanja; oni raspravlju o čovjeku, o tome da je, praktično, većina ljudi relativno dobra, dobra ostaje, umire i ponovno oživljava. Teozofi žele reći da, iako su u manjini oni koji uspiju primiti islam, ipak su u većini oni koji posjeduju urođeni islam i koji će biti proživljeni sa takvim islamom. Ajet u kojem je navedeno da će se vjerovjesnici zauzimati samo za one čija im se vjera dopadne, prema nekim komentarima odnosi se na urođenu vjeru, a ne na stečenu koju iz nekih razloga nisu mogli usvojiti, i koji u isto vrijeme nisu bili prkosni i inadžije.

Grijesi muslimana

Problem muslimanskih grijeha izgleda upravo obrnuto od prvog problema (tj. dobrih djela nemuslimana) i predstavlja dopunu prethodnoj raspravi. Naime, postavlja se pitanje da li su grijesi muslimana, u pogledu kažnjavanja za njih, jednaki grijesima nemuslimana ili ne? Razmatranje ovog pitanja predstavlja veliku potrebu, jer je jedan od razloga nazadnosti muslimanskih društava u današnjem vremenu neumjesna uobraženost koja se u posljednje vrijeme pojavila kod većine muslimana, pogotovo većine š'ija. Ako takve ljude upitamo da li su dobra djela neš'ija prihvaćena kod Boga mnogi će odgovoriti sa ne. A ako ih se upita šta će biti sa zlim djelima i grijesima š'ija, oni odgovaraju: “Sve će to biti oprošteno.” Ovi ljudi obično posežu za slijedećom argumentacijom:

1) Ako bi trebalo da se naši grijesi i grijesi drugih jednako mjere, kakve onda ima razlike između š'ija i onih koji to nisu?

2) Poznato predanje koje kaže: “Hubbu Alijji ibn Ebi Talibin hasenetun la tedhurru me'aha sejjiatun.”[16], a znači: Voljeti ‘Alija je takvo djelo uz koje nikakav grijeh čovjeku ne donosi štetu.

U odgovoru na prvi argument treba reći da se razlika između šiije i nešiije ispoljava samo onda kada š'ija radi i postupa prema programu koji su mu propisali njegove vođe i kada onaj koji nije šiija, također, bude postupao prema svom vjerskom programu – tek tada se može govoriti o prednostima jednog nad drugim. Razliku treba tražiti u pozitivnoj strani, a ne u negativnoj.

Takvo šta može se usporediti s primjerom u kojem se dvojica bolesnika obraćaju dvojici različitih liječnika – jedan se obraća specijalisti, a drugi liječniku opće prakse, ali kad im obojica propišu recept, oni ga ostave po strani pa se onda onaj prvi bolesnik počne tužiti: “Kakve razlike ima između mene i onoga drugog bolesnika što se obratio običnom liječniku? Zašto i ja moram ostati bolestan kao što je i on kad sam se ja obratio specijalisti, a on običnom liječniku?”

Također nije ispravno da između ‘Alija i ostalih pravimo razliku niti da se nadamo da ćemo biti pošteđeni, a ne budemo radili onako kako nam ‘Ali kaže, dok će drugi, bilo da slušaju svoje predvodnike ili ne, biti na šteti i gubitku.

Jedan je prijatelj hazreti imamu Sadiku rekao slijedeće: Neki od tvojih sljedbenika su u zabludi; ono što je haram nazivaju halalom i govore da je vjera ništa drugo doli spoznaja imama. Kad god čovjek spozna svoga imama, može da čini što hoće. Imam Sadik je, međutim, na to rekao: “Inna lillahi we inna ilejhi radži'un.[17] Ti nevjernici po svom nahođenju tumače ono što ne znaju. Riječ je o tome da treba imati spoznaju, a onda bilo koje od djela ibadeta da činiš biće ti primljeno, jer Bog djela bez spozaje ne prima.”[18]

Muhammed ibn Mārid je upitao imama Sadika: “Da li je istina da vi kažete: ‘Iza ‘arefte fa'mel ma ši'te – Kad spoznaš imama, radi što hoćeš?’ Imam je odgovorio: ‘Da, istina je.’ Mārid je onda rekao: ‘Je li to znači bilo koje djelo, pa makar i porok, krađu, pijenje vina?!'” Imam mu je na to odgovorio: “Inna lillahi we inna ilejhi rādži'ūn! Tako mi Boga prema nama su bili nepošteni. Mi sami smo odgovorni za svoja djela, kako onda je moguće da naši sljedbenici ne budu odgovorni za svoja djela?! Ja sam rekao: Kada upoznaš imama, onda čini bilo koje dobro djelo, jer će biti primljeno.”[19]

A što se tiče predanja: “Voljeti Alija ibn Ebu Taliba takvo je djelo uz koje nijedna krivda nije štetna”, treba vidjeti kako se tumači. Jednom od velikih učenjaka, prema svemu sudeći Vehidu Behbehaniju, pripisuju slijedeće tumačenje: “Ako je ljubav prema ‘Aliju istinita, nijedan grijeh neće naškoditi; tj. ako je ljubav prema ‘Aliju kao jednom savršenom uzoru humanosti, služenja, pokornosti i morala, iskrena, a ne sebična, onda će takva ljubav biti prepreka koja ne dā čovjeku da počini grijeh; poput vakcine koja proizvodi imunitet i ne dozvoljava da se bolest proširi na “vakciniranu” osobu. Voljeti pretpostavljenog kao što je ‘Ali, koji je oličenje dobročinstva i bogobojaznosti, čovjeka podstiče na oponašanje njegovih djela, pa mu stoga briše i pomisao na grijeh, pod uvjetom da je ta ljubav iskrena. Onaj koji spozna hazreti ‘Alija, njegovu bogobojaznost i noćna moljenja puna žarke želje za Bogom i ko uistinu zavoli takvu osobu, nemoguće je da čini nešto suprotno njegovom odobrenju koje je uvijek bilo usmjereno ka bogobojaznosti i dobrim djelima. Povinovati se naređenjima voljenoga predstavlja nezaobilaznu implikaciju iskrene ljubavi. Ovo nije specifično samo za ljubav prema hazreti ‘Aliju, već to jednako vrijedi i za iskrenu ljubav prema časnom Poslaniku. Prema tome, predanje o tome da je “ljubav prema ‘Aliju ibn Ebu Talibu dobro djelo uz koje krivda ne čini štetu”, znači da je ljubav prema ‘Aliju dobro djelo koje čovjeku odvlači pomisao od grijeha, a ne nešto što briše učinak svakog grijeha. Pojedinci koji se iskazuju kao derviši, s jedne strane zagovaraju prijateljstvo s Bogom, a s druge čine teške grijehe. Takvi su lažni pobožnjaci.

Imam Sadik u nekoliko stihova kaže:

Prema Bogu grijehe činiš, a iskazuješ se da ga voliš,

takvo što je, života mi, jedna čudna iznimka.

Ako je tvoja ljubav iskrena, zašto Mu se ne pokoriš

zaljubljeni, uistinu, drži do riječi ljubljenoga.[20]

Pravi su prijatelji Zapovijednika vjernih uvijek bježali od grijeha, a ljubav koju su gajili prema njemu odvraćala ih je od grijeha, a ne bodrila na grijeh. Imam Bakir kaže: Ne može se ući mađu naše starateljstvo, sem putem dobrog djela i izbjegavanja grijeha.”[21]

Evo nekoliko predanja koja potvrđuju ovaj stav:

1) Tāwūs Jemāni veli: “Vidio sam hazreti Alija ibn Husejna da je cijelu noć, sve do zore, obilazio oko Ka'be i služio Bogu. Kad su se svi razišli i on ostao sam, podigao je pogled prema nebu i rekao: Bože, zvijezde se s horizonta maknule, a oči naroda pospale dok su Tvoje kapije prema onima koji Te mole otvorene…” Tāvūs prenosi brojne rečenice o ovoj temi iz skrušenih imamovih moljenja i kaže da je imam nekoliko puta u toku svojeg moljenja plakao. Zatim kaže: “Potom je pao ničice na zemlju; približio sam mu se i stavio njegovu glavu u svoje krilo i zaplakao; suze su mi počele padati po njegovu licu, kad je on ustao i rekao: ‘Ko me to ometa u mome prizivanju moga Gospodara?’ Rekao sam: ‘Ja sam Tāwūs, o sine Poslanikov. Šta znači ovo tvoje gorko plakanje i uznemirenost? Mi smo ti koji trebamo tako da plačemo, jer smo grešnici i prestupnici. Tvoj otac je Husejn sin Alijev, nana ti je Fatima ez-Zehra, a pradjed Božiji Poslanik.’ Pogledao me je i rekao: ‘Ne, nije to tako moj Tāwūse! Ostavi se ti priče o rodbini i porijeklu; Bog je raj stvorio za onoga koji mu je pokoran i koji je dobročinitelj, pa makar bio i crni rob, a pakao je stvorio za onoga koji mu nije pokoran, pa makar bio i Kurejšević. Zar nisi čuo riječi Boga Uzvišenoga gdje kaže: Kada se u rog puhne neće biti rodbinskih veza i jedni druge neće ništa pitati, tako mi Boga sutra ti neće ništa drugo koristiti doli dobro djelo koje si danas učinio.'”

2) Časni Poslanik se nakon osvajanja Mekke uspeo na brijeg Safe i iz sveg glasa rekao: “O, sinovi Hašimovi! O, sinovi Abdu-l-Mutalibovi!” Kad su se sinovi Hašima i Abdu-l-Mutaliba sakupili, Božiji Poslanik im se obratio slijedećim riječima: “Poslan sam vam od Boga i prema vama sam sažaljiv. Ne govorite: Muhammed je od nas. Tako mi Boga, jedini moji prijatelji su, bilo iz vaših redova ili iz redova ostalih ljudi svijeta, samo oni koji se klone grijeha. Nemojte slučajno da mi na Sudnjem danu dolazite natovareni Ovim svijetom a drugi Onim. Pazite! Ja nisam ostavio nikakvu ispriku između mene i vas niti između vas i Boga, svako od nas će imati svoja djela.”[22]

3) U povijesnim knjigama je zapisano da je časni Poslanik u posljednjim danima svoga života, jedne noći izašao van i otišao do groblja Baqii’ da bi se tamo pomolio za oprost onima koji su tu bili ukopani. Potom se obratio svojim ashabima i rekao: “Džibril mi je svake godine po jedanput predstavljao Kur'an dok je to ove godine učinio dva puta; mislim da je to učinio zato što mi se smrt približava.” Slijedećeg dana se popeo na minber i obznanio: “Moj smrtni čas se približio. Kome god sam dao neko obećanje neka dođe da to ispunim; ko god ima potraživanja kod mene neka dođe da mu vratim.” Potom je nastavio svoj govor: “O, ljudi! Između bilo koga od ljudi i Boga nema nikakvih rodbinskih veza, ili nečega što bi mu priskrbilo neko dobro ili od njega odagnalo neko zlo, sem njegovog djela. Uistinu, niko ne treba da zagovara, da želi ili misli da mu koristi što drugo doli njegovo djelo. Tako mi Onoga koji me je za poslanika odredio, ništa drugo ne spašava osim ljudskog djela potkrijepljenog Gospodarevom milošću. Čak i ja bih do sada već propao, da sam činio grijeh. Bože, budi svjedok da sam svoju poslanicu prenio.”[23]

4) Hazreti ‘Ali ibn Mūsā je imao jednog brata po imenu Zejdu-n–Nār. Imam nije bio baš zadovoljan njegovim ponašanjem. Imam je jednog dana prisustvovao jednom velikom skupu u Mervu na kojem je bio prisutan i Zejd. Imam je na skupu iznenada primjetio da mu se brat obraća jednom broju prisutnih i govoreći o odlikama Poslanikovog roda, oholo ponavljao: “Mi smo ovako…”, “Mi smo onako…”. Imam ga je najedanput prekinuo i obratio mu se slijedećim riječima: “Šta znači to što govoriš?! Ako bi bilo ispravno to što ti kažeš i ako bi potomci Božijeg Poslanika imali neki izuzetniji položaj, onda si ti kod Boga vredniji od tvoga oca Musaa ibn Džafera, jer je on Bogu služio kako bi dospio do bliskosti s Njim, a ti umišljaš da ćeš bez služenja Bogu moći da se popneš na stepen Musaa ibn Džafera.”

Imam se onda obratio jedom od kufljanskih učenjaka po imenu Hasan ibn Musa al-Wešša i rekao: “Kako kufljanski ālimi tumače ovaj ajet: “Qāle ja Nuhu innehu lejse min ehlike innehu amelun gajru salih.”[24] On je odgovorio: “Tumače ga ovako: Innehu amelun gajru salih – znači da on nije tvoje dijete nastalo od tvoga sjemena već je dijete jednog poročnika.”

Imam je rekao: “Nije tačno, potpuno pogrješno čitaju ovaj ajet i potpuno pogrješno ga tumače; ajet se tumači ovako: Innehu amelun gajru salihin, znači da je samo tvoje dijete nevaljalo. On je uistinu bio Nuhov sin, a od Boga je odbačen i potopljen samo zbog toga što je sam on bio pokvaren, iako je bio sin Nuha pejgambera. Dakle, biti sin pejgambera ili imati neku drugu rodbinsku vezu s poslanikom ili imamom ne koristi ništa, već je potrebno imati dobro djelo.”[25]

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1] Al–Mizan, tom 5, str. 51

[2] Obratiti se na Al – Mizan tom 5, str. 56 do 61, “Bahsun riwā'ijjun”

[3] Isto, tom 9, str. 406, po navodu iz zbirke hadisa Al-Kāfi

[4] Isto, str. 407, po navodu iz tefsira Ajjāši.

[5] Al–Kāfi, izdanje Akhundii, tom 2, Kitabu-l imani we-l kufr, dio Asnāfu-n- nāsi, str. 381

[6] At – Tewbe, 102

[7] Al – Kāfi, Kitabu-l- imani we-l- kufri, dio Asnāfu-n- nāsi, str. 382.

[8] Isto, str.388

[9] Isto, tom 1,str. 183

[10] Isto, str. 203

[11] Isto, str. 187

[12] Isto, tom 2, Bābu Ed-dāl, str. 401

[13] Isto, str. 463

[14] Išārāt, na kraju sedmog dijela.

[15] Tj. mene kao čovjeka a ne mene kao ličnosti (o.p.)

[16] Bihāru-l-anwār, izdanje Kompanije, tom. 9, str. 401

[17] Al – Baqara, 156

[18] Mustedreku-l- wesā'il, tom 1, str. 24

[19] Al – Kafi, tom 2, str. 464

[20] Bihārul Anwār, tom 12, izdanje Kompānii

[21] Usule Kāfi, izdanje Islamija, tom 2, str. 60

[22] Bihāru-l-anwār, izdanje Ahundi, tom 21, str. 111, po navodu iz knjige Sifātuš ši'a od Sadūka

[23] Komentar Ibn Ebu al-Hadida na Stazu rječitosti, izdanje Bejrut, tom 2, str. 863

[24] Hud, 46

[25] Bihāru-l-anwār, tom 10, str. 65