Životna sredina

Bog Slavljeni stvorio je poredak Univerzuma, Zemlju i životnu sredinu i dao ih na raspolaganje čovjeku kako bi ga, kroz Svoja naređenja, iskušao i vidio kako će čovjek, nakon što stekne potrebna znanja i spoznaje, da se koristi ovim velikim Božijim pologom na putu pokornosti Stvoritelju i kako će se odnositi prema povlasticama i blagodatima koje mu nudi od Gospodara data životna sredina. U časnom Kur'anu kaže se:

إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الْأَرْضِ زِينَةً لَّهَا لِنَبْلُوَهُمْ أَيُّهُمْ أَحْسَنُ عَمَلً

Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.[1]

Blagodati i potencijali ispunjavaju svoju svrhu onda kada se njima ispravno koristi i kada se kloni svakog pretjerivanja i zloupotrebe. Također, na Sudnjem danu bit će pitano za sv e blagodati:

ثُمَّ لَتُسْأَلُنَّ يَوْمَئِذٍ عَنِ النَّعِيمِ 

...zatim ćete toga Dana za blagodati biti pitani sigurno![2]

Čovjek mora znati da životna sredina pripada svima te ima obavezu da je štiti i izgrađuje, kako bi se i sam mogao koristiti njenim blagodatima. Naime, u skladu s riječima Imama Sadika, mir neka je s njim: “Prijatno je stanovati u kraju koji ima zdrav zrak, obilje vode i plodnu zemlju.”[3]

U vjerskim naučavanjima životnoj sredini se pridaje posebna pažnja i navode se brojne materijalne i duhovne nagrade za one koji se trude oživljavati je i štititi. Naprimjer, Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ko zasadi voćku, Bog će ga nagraditi u količini njenih plodova.”[4]

Nasuprot tome, ukoliko se prirodom i materijalnim mogućnostima ne bude koristilo na odgovarajući i prikladan način, slijede štetne, a ponekad i nepopravljive, posljedice. Tako, naprimjer, Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Ne mokrite u stajaću vodu, jer ko čini tako, pa ga snađe kakva nesreća, neka ne krivi nikoga osim sebe.”[5]

Prljanje vode potrebne ljudima, poput vode u akumulacijama, rijekama, izvorske vode, bunara i rezervoara, povlači sankcije.

Životna sredina

Životnom sredinom smatra se okruženje u kojem žive ljudi i sva ostala živa bića, počevši od kuće, pa sve do ulica, avenija, parkova, zelenih površina, izletišta, šuma, obala rijeka, obrazovnih, istraživačkih i kulturnih centara, javnih i administrativnih službi, vjerskih objekata i slično. Zdrava životna sredina u uskoj je vezi za zdravim životom društva. Baš kao što su u pogledu tijela higijena i prevencija preči nego liječenje, tako je i preče osigurati zdravu i odgovarajuću životnu sredinu nego kasnije nadoknađivati štete proistekle iz narušavanja životne sredine, pa je zaštita životnog okruženja obaveza svima. Čuvati životnu sredinu zdravom znači poštovati prava zemlje, zraka, vode, tla, mora, pustinja, planina, ravnica, biljaka, životinja i ostalih stvorenja koja su prisutna u životnom okruženju i povezana sa životom pojedinca i društva.[6]U vjerskim naučavanjima zabranjeno je zagađivanje životne sredine, pa je naređeno i njeno čišćenje u slučaju da bude uprljana. Tako su Božiji Poslanik, s.a.v.a., i Imam Sadik, mir neka je s njim, kazali: “Čuvajte svoje životno okruženje čistim i ne budite poput Židova.”[7]

ZAŠTITA I HIGIJENA ŽIVOTNE SREDINE

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Bog je lijep i voli ljepotu, On je čist i voli čistoću… Zato, čistite svoju životnu sredinu.”[8]

Iz ovog časnog hadisa može se izvesti sljedeće:

1. Načela životne sredine imaju, s gledišta Plemenitog Poslanika, s.a.v.a., melekutski karakter, pa održavanje čistoće i urednosti tijela, staništa, radnog mjesta, okruženja za naučni rad, kulturnih i vjerskih centara…, jeste zbog toga što je čovjek namjesnik Božiji, a Božiji namjesnik mora Njegov zakon i put učiniti svojim putem te biti sklon čistoći i urednosti zato što je to omiljeno Njemu.
2. Prijatni miris i čistoća blaži dušu, a budući da je čovjekova duša uz njegovo tijelo, pa je interakcija to dvoje sasvim razumljiva i medicinski prihvatljiva, u ozračju prijatnih mirisa, čistoće i higijene tijela snaži i duša koja je onosvjetske naravi te stiče sposobnost za let ka većim razinama.
3. Spomenuta naredba je, s gledišta znanosti o hadisu, vječna, važi za sve, svestrana je i sveobuhvatna, tako da svi ljudi, muškarci i žene, siromašni i imućni, u svakom dobu svog života i u svakom pogledu moraju svoje tijelo, stanište i radno mjesto održavati urednim i čistim te ga štititi od prljavštine, a ukoliko se uprlja, onda se posvetiti njegovom čišćenju. Ova načela podrazumijevaju uzajamna prava i dužnosti svih građana kao i države i naroda.
4. Povjetarac koji piri kroz čiste i mirisne ulice ne samo da građane upoznaje sa lijepim mirisom, već će biti i glasnikom prijateljstva, vedrine i odanosti. Zato što je takva čista i mirisna sredina omiljena Bogu Lijepome, Koji voli ljepotu i mirišljavost.[9]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., kazao je o brdu Uhud: “Ovaj Uhud je brdo koje voli nas i mi volimo njega.”[10]

Ove riječi ne odnose se isključivo na brdo Uhud, već znače da su sve planine naši prijatelji i mi smo njihovi prijatelji, a Uhud je iskorišten tek kao primjer. U ozračju takve spoznaje, svoj smisao dobiva i zaštita životne sredine, pa takav čovjek ne zagađuje mora niti uništava ravnice i planine. Ove riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., znače da se moramo na ispravan način koristiti kamenjem, rudama i ostalim resursima planina.

Isto važi i za stabla koja svoje lišće i plodove nude ljudima, pticama i životinjama, baš kao što to važi i za mora i ravnice. Ukoliko se ostvari takav sklad i ravnoteža, mora i ravnice neće biti zagađeni. Onaj ko sebe smatra Božijim halifom, smatra planinu svojim prijateljem i nipošto ne zagađuje životnu sredinu te se na njega ne odnosi ajet:

إِنَّ الْمُلُوكَ إِذَا دَخَلُوا قَرْيَةً أَفْسَدُوهَا وَجَعَلُوا أَعِزَّةَ أَهْلِهَا أَذِلَّةً ۖ وَكَذَٰلِكَ يَفْعَلُونَ 

Kad vladari osvoje neki grad, oni ga razore, a žitelje njegove ponize.[11]

Jer, on se nikada neće tako ponašati.[12]

Muslimanima dolikuje da životnu sredinu smatraju amanetom koji im je dat od Boga, da daju značaja njenoj zaštiti i čuvanju čistom, pa moraju smatrati svojom obavezom da to ne krše čak ni u ratnim uvjetima. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Kada bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., slao jedinicu u boj odabrao bi joj komandanta, pa bi ga posjeo pored sebe, a svoje drugove ispred sebe, a zatim bi rekao: ‘Putujte s Imenom Božijim i s Bogom i na putu Božijem i u vjeri Božijeg Poslanika… Ne posijecite nijedno stablo osim u slučaju nužde.’”[13]

Poslanikova, s.a.v.a., zabrana sječe stabala mogla bi biti zbog utjecaja drveća na zdravlje životne sredine. Upravo zato Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Prijatno je stanovati u kraju koji ima zdrav zrak, obilje vode i plodnu zemlju.”[14]

Govorimo o prijatnosti mjesta za život, ne samo o preživljavanju, jer i oni pogođeni glađu u siromašnim zemljama, uz svo siromaštvo i bolest, ipak jesu živi, no njihov život nije prijatan. Oni žive u sredini “tako da ni mrtav ni živ u njemu neće biti” [15] pa niti su mrtvi niti se koriste životom. Međutim, ljudi u društvima koja imaju dobre uvjete životne sredine i odgovarajuću higijenu, a i prikladne ekonomske pretpostavke, imaju prijatan i samodovoljan život.[16]

PLODOVI HIGIJENE ŽIVOTNE SREDINE

Pored utjecaja na zdravlje i higijenu ljudskog tijela i duše, zdravlje životne sredine ima utjecaja i na povećanje čovjekove opskrbe. Imam Mudžteba, mir neka je s njim, u vezi s tim kaže: “Udaljavanja od bluda, čišćenje životnog okruženja te pranje suđa donosi čovjeku bogatstvo.”[17]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Pranje suđa i metenje dvorišta uvećava opskrbu.”[18]

Prema riječima Imama Ride, mir neka je s njim, urednost i čišćenje životnog okruženja dovodi do uvećanja opskrbe.

“Metenje okućnice donosi opskrbu.”[19]

Valja obratiti pažnju na to da je u predaji od Imama Mudžtebe, mir neka je s njim, ukazano na dvije vrste čistoće: čistoću spolnog života i čistoću životne sredine.

ŠTETA OD ZAGAĐIVANJA ŽIVOTNE SREDINE

Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ne mokrite pod plodnim drvetom (na mjesto na koje pada voće) ili uz javne puteve.”[20] Prema tome, muslimanu ne priliči da nakon korištenja javnih prostora poput puteva, odmarališta, parkinga, zelenih površina, naročito za izleta u prirodu, ostavlja na tim mjestima za sobom kojekakvo smeće i time prlja tu sredinu.

Ukoliko država ili narod namjerno ne promišljaju o zelenom, prijatnom i zdravom okruženju, ukoliko se ne klone njegovog zagađivanja, ugrožavaju Božija stvorenja ili su pasivni spram zagađenja životne sredine, snaći će ih srdžba Božija. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Tri su skupine zbog svojih djela udaljeni od milosti Boga Slavljenog: 1 – onaj ko prlja javna mjesta; 2 – onaj ko sprječava raspodjelu vode; 3 – onaj ko zagradi prolaz, pa ne dopušta ljudima da prolaze.”[21]

A Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, kaže: “Ne obavljate nuždu na krovu, po zraku ili u tekućoj vodi, jer ko bude činio tako, pa ga snađe kakva nevolja, neka ne krivi nikoga osim samoga sebe.”[22]

UTJECAJ GRIJEHA NA UNIŠTAVANJE ŽIVOTNE SREDINE

Dešavanja u svijetu, do određene mjere, prate ljudsko djelovanje. Dakle, ukoliko se ljudi pokoravaju Bogu i slijede put robovanja Njemu, pred njima se otvaraju vrata Božije milosti i bereketa. A ukoliko zanemare put robovanja, zakorače u dolinu zablude i uprljaju se pogrešnim idejama i kvarnim težnjama, u ljudskom društvu dolazi do nereda koji obuhvati i kopno i mora, a to narode – kao posljedica nasilja, ratova, nesigurnosti i ostalih zala – vodi u propast. Naime, svaka nevolja koja snađe čovjeka rezultat je njegovog zla:

وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ

Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.[23]

Stradanja i nesreće koje razaraju domove, poput poplava, zemljotresa, udara gromova, jesu kazna za ljudsko ponašanje, a Kur'an kao takva dešavanja navodi poplavu nastalu popuštanjem brane: pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu,[24] Nuhov potop: pa ih je zadesio potop, zato što su bili nepravedn,i[25] Semudovu munju: Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili[26]Adov ledeni vjetar: a Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim. [27] [28]

Utjecaj ružnih djela na pojavu loših događaja, naročito u životnoj sredini, pitanje je o kojem se, pored kur'anskih ajeta, govori i u predajama Čistih prvaka, mir neka je s njima Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao je:

 “Znajte da jedna godina nije ništa kišnija nego neka druga, već Bog spušta kišu u onaj kraj gdje On hoće. Doista, kad jedna zajednica počini grijehe, Bog im ne pošalje kišu koju je te godine bio namijenio njima, već je pošalje na prostrane pustare, mora i planine. Bog i insekta u njegovom gnijezdu koje je u blizini grješnih ljudi kažnjava nepadanjem kiše, jer i on bi mogao odletjeti nekamo gdje se ne čine nepokornost Bogu.” Potom je Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao: “Zato pouku uzmite, o vi koji ste razumom obdareni!”

Zatim je kazao: “U knjizi Zapovjednika vjernika, mir neka je s njim, stoji da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Kad blud postane javan, uvećaju se iznenadne smrti, a kad se zakida na vaganju, Bog ih kazni glađu i nestašicom; kad se ne plaća zekat, zemlja im uskrati svoje usjeve, voće i rude, a kada postupaju nepravedno prilikom suđenja, onda pomažu jedni druge u nepravdi i neprijateljstvu; kada krše sporazume, Bog učini da ih savladaju njihovi neprijatelji, a kada prekidaju rodbinske veze, imetak se nađe u rukama zlih; kad ne naređuju dobro i ne odvraćaju od zla i ne slijede dobre iz moga Ehli-bejta, Bog učini da njima ovladaju loši ljudi, pa tada dobri među njima dove, ali im ne biva uslišano.”[29]

Pored toga što ružna djela imaju utjecaja na loše događaje, čak i imati namjeru za činjenje grijeha donosi loše posljedice. Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Kada vjernik naumi počiniti grijeh, bude mu uskraćena njegova opskrba.”[30]

GAŠENJE POŽARA

Sprječavanje požara i gašenje vatre u zgradama, šumama, njivama, prevoznim sredstvima i svemu ostalom, pored toga što predstavlja pomoć njihovim vlasnicima, spada među činioce zaštite životne sredine i predstavlja dobro djelo koje, shodno predajama, donosi nagradu za čuvanje životnog okruženja. U vatrogasne svrhe, pored korištenja uobičajenim načinima, preporučena je i upotreba duhovnih metoda.

Imam Sadik, mir neka je s njim, od svojih uglednih predaka, mir neka je s njima, prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Kada vidite (da je izbio) požar, kažite Allahu ekber, pa će Bog ugasiti taj požar.[31]

Prema ovom hadisu, kao što biva uslišana dova nemoćnoga, jednako je djelotvorna i dova onoga ko vjeruje u Jednog Boga, baš kao što se to desilo sa hazreti Ibrahimom, a.s. Stoga, kada je po nalogu Mensura Davanikija zapaljena kuća Imama Sadika, mir neka je s njim, Imam je prolazeći kroz vatrenu stihiju izgovarao riječi: “Ja sam sin E’raku-s-Sera (Ismaila, a.s.), ja sam sin Ibrahima, prijatelja Božijeg!”[32] i vatra mu nije naškodila.

Riječi Plemenitog Poslanika, s.a.v.a., (kažite Allahu ekber i Bog će ugasiti vatru) ne odnose se samo na vanjsku i materijalnu vatru. I pri unutarnjim ratovima, ukoliko čovjek pojmi veličinu Božiju i shvati vlastitu niskost, ugasit će vatru strasti i vatru šejtansku, obrativši pažnju na Božiju veličinu i vlastitu ništavnost. Dakle, Allahu ekber koje izgovara potpuni jednobožac i koje izlazi iz čistih usta koja nisu uprljana širkom, gasi plamen vatre, bilo da se radi o unutarnjoj ili o vanjskoj vatri. Usta uprljana širkom ne izgovaraju tekbir, ali tekbir jednobošca jeste manifestacija djelovanja Božijeg:

لَّمَا أَوْقَدُوا نَارًا لِّلْحَرْبِ أَطْفَأَهَا اللَّـهُ

Kad god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi.[33]

U ovome se ogleda i tajna pobjedonosnosti tekbira koji izgovaraju borci muslimani na bojnome polju. Dakle, smisao riječi Plemenitog Poslanika, s.a.v.a.: “Ugasi vatru izgovaranjem riječi Allahu ekber”, nije samo izgovaranje jezikom, nego se misli na to da se veličina Istinitog čuje s tvojih usana, a da ti se u srcu odražava veličina Istinitog, pa vrije iz njega i da se kroz cijelo tvoje biće manifestira veličina Boga Svevišnjeg. Tada će se tekbir dići iz tvoga bića da ugasi i unutarnju vatru, dakle strasti i srdžbe, a i vanjsku vatru koju pali neprijatelj. To je način donošenja tekbira kojem nas je podučio Uzor jednoboštva i Pečat vjerovjesnika, s.a.v.a.[34]

Također, Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ko odbije opasnost požara od muslimana, Džennet je obavezan za njega.”[35]

Izvor: Džavadi Amoli, Ključevi života, svezak 3. , Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveo Muamer Kodrić

[1] El-Kehf, 7

[2] Et-Tekasur, 8

[3] Tuhafu-l-‘ukul, str. 325

[4] Džāmi'u-s-sagīr, vol. 2, str. 514.

[5] ‘Ilelu-š-šerā’i, vol. 1, str. 283.

[6] Islām va mohit-e zist, str. 38.

[7]  El-Kāfi, vol. 6, str. 531.

[8] Džāmi'u-s-sagīr, vol. 1, str. 267.

[9]  Soruš-e Hedajat, vol. 1, str. 35-38.

[10] I'lam al-Vera bi-‘ilam al-Huda, vol. 1, str. 247; Bihāru-l-envār, vol. 21, str. 248.

[11] En-Neml, 34.

[12] Islām va mohit-e zist, str. 73-75.

[13]  El-Mehāsin, vol. 2, str. 355; El-Kāfi, vol. 5, str. 30.

[14]  Tuhafu-l-‘ukūl, str. 320.

[15] Kako je to predstavljeno u ajetima Ta-Ha, 74. i El-A'lā, 13.

[16] Islam va mohit-e zist, str. 87.

[17]  Bihāru-l-envār, vol. 73, str. 318.

[18]  El-Hisāl, vol. 1, str. 54.

[19]  El-Mehāsin, vol. 2, str. 624.

[20] El-Fekīh, vol. 4, str. 4.

[21]  El-Kāfi, vol. 2, str. 292.

[22]  Tuhafu-l-‘ukūl, str. 102.

[23]  Eš-Šūra, 30.

[24]  Saba, 16.

[25] El-Ankebut, 14.

[26] Fussilat, 17.

[27]El-Hakka, 6.

[28] Islām va mohit-e zist, str. 204.

[29] Sevābu-l-a'māl , str. 252; El-Kāfi, vol. 2, str. 374.

[30] Sevābu-l-a'māl , str. 241

[31] Kešfu-l-gumma, vol. 2, str. 164; Bihāru-l-envār, vol. 92, str. 139.

[32]  El-Kāfi, vol. 1, str. 473.

[33]El-Mā'ida, 64.

[34] Tafsir-e mo'zui Kur'an-e Karim, vol. 9, “Sire-je Rasul-a Akram”, str. 259-260.

[35]  El-Kāfi, vol. 6, str. 531.