Miroljubivi suživot

Autor: dr. Hossein Mohammadian

Onda kada je Adem (a,.s,) nakon neposlušnosti došao na Zemlju, zbog prirode i stanja zemlje i zbog materijalnih svojstava, strasti (Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan[1]) elementarnih zahtjeva života, bio je suočen sa dva problema i tegobe. Prvi problem je proisticao iz iscrpljujućeg napora potrebnog za nastavak života, opstanak i osiguranje elementarnih potreba (voda, hrana, odjeća i smještaj) i to ga izlagalo teškom pritisku (Ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.[2]) Međutim to nije bio kraj. Ovaj problem i problemi samoće, teškoće samostalne borbe sa prirodom odvodili su ga u pravcu zajednice u svrhu korištenja resursa i upotrebe proizvoda i sredstava drugih.

Društveni čovjek

Konflikt htijenja i neiscrpnih želja i mržnja i sukobi u zajednici bila je druga posljedica dolaska na zemlju i silaska o kojoj je Bog obavijestio čovjeka (”Siđite!” – rekosmo Mi – ”jedni drugima ćete neprijatelji biti[3]). On je na svijetu koji je bio ukrašen i uljepšan (Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile

zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovome svijetu[4]) da bi malo smanjio čovjekove tegobe, bio izložen još jednoj opasnosti. Ograničenost mogućnosti, nezasita i beskrajna pohlepa i proždrljivost te strah od smrti, od čovjeka su stvarali vuka koji je sve želio za sebe. Došlo je do krvoprolića i nereda na zemlji od strane čovjeka na koje su ukazivali i koje su predviđali  meleki (Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati?[5]). On je ušao u izazivanje sukoba, rata i mržnje.

1. Potreba za miroljubivim životom

Možda su rat, svađa i mržnja u društvu bili po želji nekih osoba. Ali većina ljudi su, prirodno, željeli komunikaciju i miroljubivu koegzistenciju, bez sukoba i tenzija i bili su zainteresovani za maksimalno iskorištavanje potencijala i blagodati ovoga svijeta. Na putu ovakvog stila života čovjek je raspolagao resursima potrebnim za razumijevanje načina ovladavanja strastima, kontrolu i uravnoteženje želja i izgradnju društva bez tiranije i sukoba.  On je u emanet od Boga dobio oči, uši, srce i razum za komunikaciju i upoznavanje vanjskog svijeta i primordijalnu prirodu kao zajednički unutarnji dokaz. Međutim privlačnost i lukavstvo svijeta, nemar i sebičnost su ove blagodati osujetile i stavile pod kontrolu strasti (Oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju[6]) čime je zaprljao svoju čistu prirodu (a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi![7]).

Neispravnim pogledom i sluhom tretirao je i posmatrao svijet i na osnovu pogrešnih, lažnih, proizvoljnih i imaginarnih podataka i informacija (Iz oholosti[8]) radi dosezanja do svojih želja i prohtjeva otklanjao je sve prepreke na putu.

2. Potreba za Božanskim zakonom

Na taj način čovjek je imao potrebu za drugim faktorima kako bi mogao kroz ispravno razumijevanje i jaku volju kontrolisati svoje nagone i popraviti i promijeniti svoj pogled i razmišljanje. Faktori koji će pored obezbjeđivanja osnovnih potreba rezultirati oslobađanjem čovjeka od zabluda i izazvanih tegoba. Ovi faktori su trebali da mu otkriju novu stranu svijeta i smisao života koje čovjek do tada nije bio u stanju dosegnuti (Kako vas je On naučio onome što niste znali.[9]) i što nije iskušao. 

Koristeći taj izvor milosti čovjek je mogao saznati ko je u individualnom pogledu i kako da sebe posmatra kao i da u društvenom pogledu ispravno razumije druge i da nauči način ponašanja sa njima i, u cjelini, da pristupi obnovi svoga duha i svijesti. Da bi na taj način dosegao do mišljenja bez predrasuda i zlobe i naučio opcije i načine obezbjeđenja mira, suživota sa drugima i duhovnog uzdizanja.

3. Slanje poslanika

Tako su od Uzvišenog Boga ljudima poslani poslanici sa svojim knjigama radi duhovnog pročišćenja, razvoja i produbljivanja znanja i otklanjanja sporova. Oni su za okončanje sporova i sukoba, a u skladu sa zahtjevima kulture i svojstvima različitih naroda i podneblja ponudili modele idealnog života bez nepotrebnih tenzija (Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se ne bi oni slagali.[10])

U kontinuitetu slanja poslanika i religija, islam kao globalna i potpuna relgija (Sada sam vam vjeru vašu usavršio[11]) i hazreti Muhamed (s.a.v.a.) kao pečat poslanstva preuzeli su odgovornost upućivanja ljudi. Ljudsko društvo je vapilo za modelom koji će omogućiti zajednički život sa minimalnim tegobama i najboljim iskorištenjem blagodati među pripadnicima jedne vjere, miroljubive koegzistenccije među sljedbenicima razlličitih religija kao i sa ateistima.

Metode i solucije

Sistematske metode

Ova univerzalna vjera treba da ponudi stabilnu i vječnu poruku za ljude koji su na najvišem nivo mišljenja i koji se javljaju u najraznovrsnijim kulturnim formama u ljudskoj historiji.Njen kulturni jezik i komunikcijsko sredstvo u dijalogu sa raznovrsnim ljudima ne može biti etnički, retrogradan i zasnovan na predrasudama, nego treba biti opći, dostupan, razumljiv za različite stepene ljudi, jasan, bez dvosmislenosti i u skladu sa svakom prirodom. Ovdje ćemo radi ograničenossti prostora ukazati samo na dva svojstva.

 1. Metodična spoznaja

Islam smatra da se može osloniti na pouzdanost metoda ljudske spoznaje u svrhu  uspoostavljanja miroljubivog života na osnovu razuma i odmjerenosti. Islam također ovo ne smatra jedinim putem dosezanja do nepoznatih istina i čovjeku nudi i druge resurse. Uvjerenje i djelovanje bez validnog razloga ne smatra argumentom i odbacuje ga (Ne povodi se za onim što ne znaš![12]). Korijen lutanja i izgubljenosti čovjeka vidi u nepostojanju ispravnog korištenja vida, sluha, razuma i srca, a slijeđenje nezanja i sumnji (O tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali[13]) i slijepo oponašanje, protivljenje znanju i čvrstom uvjerenju (I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita[14]) smatra faktorom propasti i mnogih destruktivnosti (”Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima

Džehennema bili!”[15]).

Prema tome ne smatra prihvatljivim slijepe predrasude, ekstremnost i pretjerivanje zbog protivljenja razumu (kao zajedničkom i prihvaćenom sredstvu među svim ljudima) i protivljenje drugim izvorima vjere (Kur'an, sunet, itret) i žestoko ih osuđuje te ih smatra obilježjem neznanja i skretanja sa pravog puta, preprekom spasenju i uzrokom stradanja.

2. Poštivanje drugih i odbacivanje poruge

Uljudnost i bogobojaznost iziskuju da početak i kraj ponašanja muslimana budu daleko od nevaljaštine i pogrešnih metoda (Ljudima lijepe riječi govoriti[16]) i da u susretanju sa sljedbenicima drugih sljedbi, religija i naroda čuva svetost i dostojanstvo (I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način[17] ) te da se uzdrži od raspirivannja mržnje, ruganja, ismijavanja (Neka se ljudi ne rugaju ljudima,)i neprijateljstva (Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.[18]).

Na osnnovu jednog načela islam ne dozvoljava prelazak grannica pravde, zakona i razuma čak i u odnosu prema neprijatelju (Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju Kavgu[19]) i u situacijama ako drugi tako čine (Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete![20]), a oprost smatra nužnim (Ali im oprosti i ne karaj ih! – Allah, uistinu, voli one koji čine dobro.[21])

Kata je borbi na Uhudu časnik Poslanika islama (s.a.v.a) ranjen i kada je njegovo lice okrvavljeno, posmatranje te scene bilo je izuzetno teško za njegove prijatelje i oni su od njega zatražili da proklete nepriatelje. On to nije prihvatio rekavšI: „Ja nisam poslan da bi mnogo proklinjao, nego sam poslan radi poziva i milosti. Bože uputi moj narod jer oni ne znaju.“ Poslanik islama je dobro znao da je proklinjanje jedan od preporuka vjere i da je na njega ukazano u Kur'anu (Neka Allahovo prokletstvo stigne silnike[22]). Međutim njegovo korištenje je ograničeno na posebne slučajeve i specifične situacije. Zato je Poslanik rekaoda on nije onaj koji proklinje, znači nije došao da stalno proklnje. Njegopv cilj je pozivanje u islam čija su sredstva milost i ljubav, a oni koji su možda neznalice ne zaslužuju ih.

Slična metoda se može zapaziti i kod predvodnika pravovjenih, Alija ibn Ebi Taliba (a.s.) u „Stazi rječitosti“ i drugim knjigama. On je u borbi protiv Sirijaca kada je zapazio da njegovi prijatelji na ružno ponašanje  i psovke protivnika odgovaraju na isti način rekao: „Ne volim što počinjete grditi, ali da opisujete djela njihova i izvješćujete o stanjima n jihovim – to bi bio bolji način govorenja i uvjerljiviji put dokazivanja. Umjesto da ih grdite, trebalo bi reći: „ O Bože! Poštedi krv našu i krv njihovu, proizvedi pomirenje između nas i njih, te ih izvedi iz zablude njihove, pa da onaj koji ne zna istinu nju spozna i da se onaj ko je sklon pobuni i nasilju odvrati od toga.“[23]

Dakle on izražava nezadovoljstvo zbog toga i daje drugaačiji savjet koji smatr ispraavnim i utjecajnijim.

I Imam Sadik (a.s.) u predaji jednom od svojih prijatelja po imenu Sema'e savjetuje u vezi ponašanja sa njegovim kamilarom: „Ne psuj, ne viči i ne proklinji.“ Ovaj prijatelj mu je odgovorio: „On mi čini nepravdu.“ Imam mu je rekao: „ako je učinio nepravdu ti sa ovim ponašanjem povećavaš nepravdu. Mi tako ne činimo i svoje sljedbenike ne upućujemo na taakvo ponašanje. Pokaj se i više to nemoj činiti.“

Metode

Islam je odabrao metode i načine za promoviranje poruke, pročišćenje i poučavanje čovjeka i za dijalog ua svim ljudima te za otklanjanje prepreka komunikaciji i dijalogu.

1.Univerzalnonst

Kur'an časni smatra da je Božiji poslanik poslan svim ljudima (Mi smo te poslali svima ljudima[24]) i ističe da kategorija vjere nije predmet prisile (U vjeru nema prisiljavanja[25]).  Oni koji upućuju ne mogu se nametnuti  srcima i razumima ljudi(ti vlast nad njima nemaš![26]) osim racionalnim i jasnim govorom (Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj![27]) i to na osnovu zajednička unutarnja svojstva ljudi (Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio[28]) lijepim i prijatnim govorm ( I s njima na najljepši način raspravljaj![29]) i obradu i savjetuj ljude. Jer nikog ne smatra izuzetim i uskraćenim za prihvatanje poruke, osim ako to sma ne želi (A primjer onih koji ne vjeruju je kao primjer onog ko viče ono šta čuje samo zov i viku. Gluhi su, nijemi, slijepi, zato oni ne shvataju.[30])

Kur'an radi pouke ljudima navodi način ophođenja Musaa (a.s.) i Haruna (a.s.) sa Faraonom. Uz svo unutarnje zlo i izopačenost i nasilje koje karakterišu Faraona upučuje da se sa njim razgovara blago (Pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”[31]).

Iako upozorava da uz korištenje svih ovih metoda većina ljudi ne prihvata istinu i ostaje u svom neznanju, ipak to neće uttjecati na promjenu metode i obaveze promotoraq vjere, osim ako neznalice pristupe neprijateljstvu i ratu i ako nasuprot toga nema  drugog puta osim odbrane i ratra (Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini[32]).

2. Promoviranje bratstva i jednakosti među ljudima  

Božiji poslanici, a posebno posljednji Božiji poslanik, insistirali su na jednakosti ljudi i negiranju rasne superironost kako bi ljude oslobodili samoljublja i iz njihove svijesti izbrisali ideje rasizma koje su faktor pohlepe, rata i jedna od glavnih prepreka miroljubivog suživota.

Obraćajući se svim ljudima Bog kaže: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.“[33]

Naravno Kur'an određene ljude zbog vjere, dobrih djela i bogobojaznosti posebno izdvaja (Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji[34]). Ali ovaj stepen i blizina neće imati nikakve veze sa rasom i pripadnosti određenom narodu nego je isključivo nužna posljedica vjere u Boga u čovjekovoj duši (uspjeće samo onaj ko je očisti[35]), nastojanja i iskrenog i dostojnog djela (Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život. [36]).

Zbog toga uvijek upozorova grupu među Jevrejima i kršćanima koji su sebe smatrali boljim od drugih i pita ih šta je razlog njihove prednosti i blizine? I od njih traži da, pošto čitaju svoju Knjigu u kojoj nema dokaza o njihovoj superironosti, odustanu od ovih tvrdnji. I oslanjajući se na ovo jasno načelo kaže: Uistinu! Oni koji vjeruju i koji su jevreji i kršćani i Sabijci – ko vjeruje u Allaha i Dan posljednji i čini dobro – pa imaće oni nagradu svoju kod Gospodara njihovog, i bez straha nad sobom će biti i neće oni žaliti.“[37]

Zato Poslanik islama kaže: „O ljudi,vaš Bog je jedan Bog i otac vam je jedan, nema prednosti Arap nad nearapom i nearap nad Arapom, niti crnoputi nad crvenoputim, niti crvenoputi nad crnoputim, osim po bogobojaznosti.“[38]

U biografiji Poslanika Božijeg (s.a.v.a.) preneseno je od Džabir ibn Abdullaha kako kaže: „Jednog dana je pored nas prolazila dženaza. Poslanik je u znak poštovanja prema toj dženazi ustao na noge, a i mi smo ustali. Pitali smo: ‘Ovo je dženaza jednog Jevreja (zašto iskazuješ poštovanje)’. On je rekao: ‘Zar on nije čovjek?“

Vladar pravovjernih Ali ibn Ebi Talib (a.s.) u uputi upućenoj Maliku Aštaru, namjesniku u Egiptu traži da bude milostiv prema ljudima, a razlog tome na sljedeći način izražava: Budući da su oni dvovrsni, ili tvoja braća u vjeri, ili neko sličan tebi u stvaranju.“[39]

Imam Sadik (a,s,) navodeći hadisi kudsi prenosi da je Bog Uzvišeni rekao: Svi su ljudi članovi moje porodice, Meni najdraži je onaj ko je najmilostiviji prema drugima i koji ulaže najviše truda u otklanjanju potreba drugih.“

3. Koncept urođenog dostojanstva čovjeka

Stvoritelj je čovjeku podario esencijalnu odličnost i vrijednost (Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali[40]). Rahmetli Allame Tabatabai u svom značajnom tefsiru Kur'ana „Al-Mizan“ ukazujući da je sadržaj ovog ajeta isprepleten sa prigovorom i ukorom piše: Ajet ukazuje na stanje čovjeka (zanemrujući posebnu odličnost i duhovne kvlaitete i blagodati koje su date nekima). Prema tome ovaj ajet obuhvata nevjernike, idolopoklonike i pokvarenjake. Jer da nije tako i da se pod tim misli na dobre i poželjne ljude onda značenje prigovora i ukora nebi bilo ispravno“[41]

A to znači da je čovjek odlikovan zbog toga što je čovjek i jasno je da se bez prihvatanja postojanja i života jednog čovjeka govoriti o njegovoj odličnosti i dostojanstvu. Dakle neprihvattljivo je uskraćivanje života, identiteta i smatranje bezvrijednom jedne ljudske osobe,

Zato Kur'an kaže: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.[42]“od

Značenje ajeta je to da Bog riječima: „Ne uzimajte za prijratelje Moje i vaše neprijatelje“ nije htio da vas odvrati od dobra i pravvednosti sa onima koji sa vama ne ratuju zbog vjere i koji vas ne izgone iz zavičaja. Jer je dobro postupanje prema takvim nevjernicima pravedno od vas, a Bog voli pravedne.[43]

4. Poslanik milosti svim svjetovima

Jedan od utjecajnih faktora za mir i sigurnost i osjećaj sigurnosti pripadnika jednog društva, posebno pluralnog, je sigurnost u način ponašanja ddrugih u zajednnici i nepostojanje vjerovatnnoće njihove prevare,  lukavstva i nelojalnosti u odnosu na preuzete obaveze i ugovore.

Uzvišeni Bog radi garantiranja mira i sigurnosti (čak i za idolopoklonike) svoga Poslanika opisuje kao visoko moralnog (Jer ti si, zaista, najljepše ćudi[44]) i predstavlja kao milost svim svjetovima. I ističe da je blagost njegovog srca razlog okupljanja ljudi oko njega (A da si bio grub, osorna srca, sigurno bi se rasuli oko tebe[45]).

Toliko je Poslanik želio da uputi ljude (Pa ne izgaraj od žalosti za njima[46]) da je od njega zatraženo da sebe toliko ne muči i objavljuje mu se da ne može uputiti svakoga kohga želi (Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti[47]) i većina ljudi, uz sav tvoj trud i htijenje, neće postati vjernici (A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici[48]).

To naravno ne znači da su sa njegovog stanovišta vjernik i onaj koji to nije isti. Teškoće vjernika njega teško pogađaju i prema izražava posebnu brigu i milost.

(Teško mu je što ćete na muke  dariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.[49]). Ali to nikada ne znači dda svoju milost bilo kome uskraćuje. Bogu u 4. ajetu sure El-Mumtehine predstavlja ponašanje Hzreti Ibrahima (a.s.) i njegovim prijatelja kao dobar praktični model za nas kada svome narodu kaže: ”Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se,umjesto Allahu, klanjate.“

Kada je Ibrahim milosrdno polomio kipove kako bi narod probudio iz nemara, oni su se usprotivili. Hazreti Ibrahim (a.s.), sve dok se oni mogu uputiti, milostivo treba da se udalji i odrelne od njih kako bi znali da griješe. Ovu mettodu možemo vidjeti u živvotu hazreti Alija (a.s). On u pismu broj 19 „Staze rječitosti“ koje je uputio svom namjesniku u Farsu i Bahreinu izražva kritiku zato što je namjesnnik loše postupao prema stanovnicima nemuslimanima: „A sad! Prvaci u kraju tvome žalili su se na strogost tvoju, nemilostivost krutu, postupanje ponižavajuće i grubost. Razmislio sam o tom i uvidio da oni, budući da su služitelji kumira, ne mmogu biti držani blizu, ali ni daleko. Zato obuci, radi njih, košulju blagosti protkanuj s nešto strogosti, skladdno ugovoru s njima. Postupaj zato s njima između strogosti i blagosti.“

5. Insistiranje na zajedničkim načelima i uvjetima

Poslanik islama je u promoviranju vjere i razgovoru sa ljudima Meke, Medine i drugih područja insistirao na zajedništvu svih ibrahimovskih religija i njihovoj ispravnost (A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi[50]).

Bog također od svakoga zahtijeva da vjeruje u Njega i u ono što je objavljeno poslanicima i da kaže da među njima nema razdvajanja (Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.”[51])

Ako bi htjeli da sve ove metode imenujemo jednim nazivom koji bi obuhvatao sve moguće situacije moglo bi se govoriti o racionalnosti i toleranciji zasnovanoj na Zakonu. Dva sredstva koja mogu imati značajan utjecaj u izboru svih metoda i definisanju i implementaciji svih opcija i pod uputom i vođenjem Kur'ana i suneta Poslanika i njegove čiste porodice mogu biti odgovarajući put za ostvarivanje miroljubivog suživota u svijetu punom haosa i rata.