Ono u čemu je savršenstvo duše

Savršenstvo nijednog složenog bića nije istovjetno sa savršenstvima njegovih pojedinih, nedjeljivih dijelova. Naprimjer, savršenstvo sirupa od meda i sirćeta nije jednako pojedinačnim savršenstvima sirćeta i meda, a savršenstvo kuće nije istovjetno sa savršenstvom drveta i kamena. S obzirom na to da je čovjek složen, njegovo savršenstvo, također, nije istovjetno sa savršenstvom njegovih dijelova, nego on ima savršenstvo po kojem mu niko drugi nije sličan.
Najsavršeniji je onaj čovjek koji je najmoćniji u ispoljavanju te osobenosti (savršenstvo) i bez pokazivanja nemara i kolebanja najpostojaniji u njemu (u savršenstvu). Budući da je stanje vrline i savršenstva postalo jasno, onda i poročnost i nedostatnost, koje se nalaze nasuprot njima, također treba da budu pojašnjene.

Čovjek ima dvije vrste savršenstva, jer razumna duša ima dvije sposobnosti. Jedna je teorijska, a druga praktična sposobnost. Savršenstvo teorijske sposobnosti je u tome da želi percipirati spoznaje i dosegnuti znanja kako bi u skladu s iziskivanjem one želje prema mogućnosti postigla obuhvatanje različitih stepena bića i znanje o njihovim zbiljama. Zatim će on biti počastvovan spoznajom istinski željenog i univerzalnog cilja, u čemu je krajnji završetak svih bića, kako bi na taj način stigao u svijet jedinstva (tevhida), odnosno na stepen sjedinjavanja, čime čovjekovo srce postaje mirno i smireno, a prašina smetenosti i hrđa sumnje nestaju s lica njegove nutrine i ogledala njegove svijesti. Teorijska flozofja u cjelini obuhvaća ovu vrstu savršenstva sa svim njegovim pojedinostima.
Savršenstvo praktične sposobnosti jest da svoje specifčne sposobnosti i djela poreda i uredi ih tako da budu međusobno skladna i složna i da jedna ne prevladavaju nad drugima. Prema tome, njihovim izmirivanjem njegov moral postaje pohvalan. Nakon toga slijedi stepen usavršavanja drugih, a to je vođenje ekonomije i politike kako bi se pomoću njih uređivala zajednička stanja i svi stigli do sreće koja im je zajednička. Ova vrsta savršenstva je cilj praktične flozofje.
Prema tome, prvo savršenstvo koje se odnosi na teoriju je poput forme, a drugo savršenstvo je poput prima materije. Onako kako forma i prima materija ne mogu postojati i opstajati jedna bez druge, tako i znanje bez djelovanja nestaje, a djelo bez znanja je nemoguće. Znači, znanje je početak, a djelo upotpunjenje. Savršenstvo koje proizlazi iz obje ove sastavnice je
ono što nazivamo svrhom postojanja čovjeka, jer su savršenstvo i svrha po značenju umnogome slični jedno drugom. Razlika između njih se potvrđuje posredstvom relacije. Svrha je ono što je još na razini potencijalnosti, a kad stigne do stepena aktualiteta i ostvarenja, onda postaje savršenstvo.
Naprimjer, sve dok je egzistencija kuće u mislima građevinara, ona predstavlja svrhu (kuća u mislima), a čim dobije vanjsku egzistenciju, postaje savršenstvo. Kad čovjek stigne do tog stepena da načelno spoznaje stepene svih svjetova, bezbrojne partikularije koje su uvrštene pod univerzalije i na neki način stečene u njemu, te kad ga djelo prati tako da njegovi učinci i djelovanje budu u skladu s pohvaljenim sposobnostima i ustaljenim svojstvima, čovjek kao jedinka postaje svijet sličan ovom velikom svijetu i zaslužuje da ga nazivaju malim svijetom. Prema tome, postaje Božiji namjesnik među Njegovim stvorenjima i jedan od iskrenih prijatelja Njegovih.

Znači, postaje apsolutni i potpuni čovjek, a apsolutna potpunost je ono što mu osigurava opstojnost i trajnost. Postaje pripravan za vječnu sreću i sretan život u Džennetu Nai’mu te pripravan da prihvati milost svoga Gospodara. Nakon toga, između njega i njegova Gospodara nestaju zastori i on stječe čast Božije bliskosti. Ovo je najuzvišeniji stepen i najveća sreća koju ljudsko biće može dokučiti. Da nije bilo moguće da neki pojedinci iz ljudske vrste dostignu ovaj stepen, put ove vrste (čovjekove) skončao bi poput puta životinja i biljaka u ništavilu i nestajanju i čovjek ne bi imao nikakve časti i prednosti u odnosu na njih.

Osobe čiji razumi nisu bili u stanju da shvate ova značenja tvrdile su da ljudi nestaju nakon što dođe do raspadanja građe njihova tijela i organa. Oni su zanemarili proživljenje i drugi svijet, pa su sva svoja stremljenja ograničili na priskrbljivanje užitaka i dosezanje strasti. Oni su mislili da razumna duša postoji radi uređivanja djela i uljepšavanja poslova koji vode ka ovosvjetskim užicima. Naprimjer, rekli su da su korist i svrha podsjećanja i razmišljanja, koje su dvije od mnogobrojnih sposobnosti duše, to da podsjećaju na užitak koji proizlazi iz hrane, pića i seksualnosti, a razmišljanjem se pronalazi najbolji put do njih. Prema tome, tu veličanstvenu dušu smatrali su sluškinjom i plaćenikom u službi niskih strasti, a časno biće, koje je po stepenu ravnopravno s melekima, spustili su na stepen najnižih robova gospodara, a to je zvjerinja duša koja je po stepenu ravna animalnoj duši. To je uglavnom mišljenje neznalica i pokvarenih ljudi.

Tome slično je i mišljenje osoba koje su užitke i strasti budućeg svijeta zamišljale sličnim užicima i strastima ovoga svijeta, tako da su od Dženneta i Božije blizine očekivali najveću mogućnost pribavljanja ukusne hrane, ugodnih pića i dostizanja seksualnih užitaka. U svojim ibadetima i dovama od Gospodara traže upravo to. Dunjaluk odbacuju i isposništvo upražnjavaju iz koristoljubivih i trgovinskih razloga. Odbacuju bezvrijedno i prolazno (dunjaluk) radi ogromne nagrade (ahiret), daju nisko i prolazno (dunjaluk) za vrijedno i vječno (ahiret). Uistinu, oni su najpohlepnija skupina kad su posrijedi strasti i užici, a ne najveći isposnici i najzadovoljniji robovi.
Usto, ako se u njihovom prisustvu spomene duhovni svijet i Melei A’la (najviši duhovni svijet) i ako čuju da su meleki, koji su bliski Uzvišenom Allahu, sveti i čisti od prljavština i niskosti strasti potvrdit će uzvišenost njihovog stepena. Oni dobro znaju da je Uzvišeni Bog, Koji je Tvorac svih stvorenja i Stvoritelj svega, čist i iznad toga i da uživanje i zadovoljavanje takvim stvarima nije dozvoljeno Njemu pripisivati. Oni su u tome poput psa i svinje ili štaviše poput gmazova i crva, a po razumu i razlikovanju dobra i zla su poput meleka. Uistinu sjedinjenost ovog stava s prethodnim mišljenjem u jednoj nutrini predstavlja jedno od najvećih čuda ovog svijeta. Da su bar malo razmišljali, postalo bi im jasno da prije nego što osjete bol gladi, neće uživati u ugodnosti zalogaja, dok ne osjete patnju žeđi, neće osjetiti olakšanje pijenja hladne vode i dok ne osjete teškoću prenapučenosti spolnih žlijezda sjemenom, neće osjetiti olakšanje pražnjenja ejakulacijom, zatim dok ne osjete patnju hladnoće i toplote, neće uživati u ljepoti odjeće.

Prema tome, kad pomoću ovih lijekova koji uzrokuju izlječenje od bolova i ozdravljenje od patnje nađu smiraj i kad se na taj način oslobode od teškoća, u njihovom ukusu će se ustaliti predodžba onog užitka i olakšanje, pa će misliti da su ti užici savršenstvo i sreća, zaboravljajući na činjenicu da ako teže užitku i zadovoljstvu koji proizlaze iz hrane, da prvo treba da teže patnjama koje proizlaze iz gladi, a ako traže olakšanje koje proizlazi iz pića, onda prije toga treba da traže patnju žeđi i tome slično.
Galen je o toj skupini rekao: “Ovi pokvarenjaci, koji posjeduju najpokvarenije vladanje, kad nađu nekoga ko ima iste stavove kao oni, koriste njegovu pomoć i pozivaju posredstvom njega (koriste njegovo ime) kako bi zaveli ljude i pokazali da oni nisu jedini koji tako razmišljaju. Misle ako na svoju stranu prevedu nekoliko obrazovanih i učenih ljudi, da će se time opravdati i da će njihove obmane proći kod drugih ljudi. Ova skupina uništava mlade naraštaje i omladinu i u njihovu svijest ubacuje obmane da plemenite vrline ne postoje ili ako postoje da su nedostižne. Ljudi u skladu sa svojom prirodom teže strastima i s obzirom na to da su ove riječi ljudima primamljive zbog prohtjeva duše, ova skupina ima velik broj pristalica.

Ako ih neko upozori da su ti užici i zadovoljstva neophodni tijelu, zbog toga što je tijelo sastavljeno od suprotnih priroda kakve su toplo i hladno, vlažno i suho i ako neka od ovih suprotnosti nadvlada drugu, uzrokovat će raspad i propast cjeline (tijela), a liječenje se vrši hranom i pićem koji dovode do odbacivanja onog stanja koje vodi raspadanju i propadanju tijela, kako bi na taj način tijelo opstalo, i da liječenje bolesti ne predstavlja potpunu sreću, da oslobađanje od bolova ne predstavlja krajnji cilj i apsolutno dobro, da je potpuni sretnik onaj koji nema nikakve patnje od koje bi bio liječen, da su meleki, koji su bliski Allahu, oslobođeni i čisti od bolesti, boli i njima sličnih stvari a i da je Uzvišeni Allah čist i iznad toga da bude opisivan ovim svojstvima. U znak protesta govore: “Uzvišenog Boga nije moguće ni s kojim stvorenjem povezivati, ali ima ljudi koji su odabraniji i savršeniji od meleka!” Nakon toga, prepiru se i raspravljaju, stav onoga koji s njima raspravlja o ovom pitanju povezuju s glupošću i tako nastoje svoje neutemeljene smutnje ubaciti u njegovu svijest. Najčudnije je to što uz ovakvo razmišljanje i stav, ako od nekoga čuju da je odbacio njihov pravac, odnosno predanost strastima, i ako prezire odavanje užicima i izjavljuje da se zadovoljava postojećim, umjerenošću u jelu i zanemarivanjem drugih vrsta zadovoljstava, i da se zadovoljava malom količinom hrane i neuglednom odjećom, oni smatraju da je takav čovjek dostojan velikog poštovanja i tvrde da je on velijj Božiji i da među ljudima od njega nema plemenitijeg i sličnijeg melekima. Kad ga vide, ni trena ne posustaju u iskazivanju poniznosti i skrušenosti, a sebe u odnosu na njega smatraju nesretnikom.
Razlog ovakvog njihovog ponašanja, iako je u suprotnosti s njihovim vjerovanjem, jest taj što i unatoč zatupljenosti razuma i pokvarenosti navika, u njima se još nalaze slabašni tragovi moći plemenite duše kako bi uz pomoć nje mogli spoznati vrline plemenitih ljudi. Prema tome, prinuđeni su prema takvima iskazivati poštovanje i naklonost, a zbog svog neznanja postupaju suprotno svojim uvjerenjima.
Najjasniji pokazatelj bezumnosti njihova mišljenja i slabosti njihova govora jest sljedeće: onda kad animalna duša ovlada razumskom dušom, njezin vlasnik pristupa prezrenim strastima. Ali kad u njemu moć razuma bar malo oživi, on se stidi ispoljavanja tih postupaka, krije svoja djela uz pomoć zidova kuća i mračnih zastora koji onemogućavaju viđenje. Ako ga neko vidi u tom stanju, zbog stida i srama ga obuzima stanje u kojem priželjkuje smrt, izuzev osobe čijom dušom je ovladala krajnja niskost tako da je iz njega potpuno nestalo ljudskosti, a bestidnost, koju nužno prati zadovoljstvo manjkavošću, postala je njegova ustaljena odlika. Nema nade za popravljanje duše ovakvog čovjeka, a lijek neće utjecati na njegovu hroničnu i ustaljenu bolest.
Međutim, prva skupina, kod koje se nalazi još utjecaja stida i za koju još postoji nada za popravljanje, treba da zna da stid ukazuje na ružno, jer svaka priroda voli da se iskazuje putem lijepih djela, a bavljenje onim što vodi ružnom i čega se treba stidjeti bez sumnje potječe od manjkavosti koja je dio ljudske prirode. Obavezno je iskorijeniti ovu manjkavost onoliko koliko je moguće. Prema tome, ono što je najodvratnije je najružnije, a najružnije ima najveću potrebu za pokrivanjem i zakopavanjem. Nijedno prikrivanje i zakopavanje ne može ništa učiniti bez iskorjenjivanja učinka toga iz ljudske prirode.
Ako neko želi da se upozna sa slabošću vjerovanja te skupine, neka ih pita: zašto – ako su ta djela dobra djela – njihovo prikrivanje i poricanje ubrajate u vrline i čovječnost, a ispoljavanje i priznavanje tih djela smatrate niskošću i prezrenošću? Njihova šutnja i nedostatnost njihova prilikom odgovaranja će biti dovoljna za spoznavanje prezrenosti njihovih postupaka i nečistoće njihove nutrine.
Prema tome, razuman čovjek svoja stremljenja treba da usmjeri ka odstranjivanju ovih mahana i nedostataka kojima je pogođen. Znači, da se zadovolji onom količinom hrane koja je nužna za očuvanje ravnoteže temperamenta i za nastavak života, te prilikom jela ne treba da želi uživanje u slasti hrane, nego treba da želi zdravlje, gdje je sami užitak posljedica i stječe se po drugome. Ako malo pređe tu granicu radi očuvanja ljudskosti, očuvanja ugleda i položaja među ljudima te da bi se klonio škrtosti i niskosti, pod uvjetom da ga to ne vodi u patnju i bolest, dozvoljeno je.

Međutim, mora se čuvati da se ne ukalja primjesama drugih ciljeva. U pogledu odjeće treba da se zadovolji mjerom koja će ga čuvati od toplote i hladnoće i pokrivati njegova stidna mjesta. Ako malo pređe granicu toliko da ne bude prezren i koren od prijatelja i poznanika, pod uvjetom da ga to ne vodi u oholost i uzdizanje, dozvoljeno je. Ali ne treba postupati na način koji će značiti kršenje zakona uravnoteženosti i umjerenosti. Kad je riječ o seksualnom odnosu treba se ograničiti na onu mjeru koja je dovoljna za očuvanje vrste i koliko je nužno
za (nastavak) pokoljenja. Ako malo pređe tu granicu, potrebno je da se pridržava puta sunneta i da ne izlazi izvan zakona mudrosti te da ne poseže za čašću ljudi i onima koje nisu za njega vjenčane. Također, kad je riječ o stanu i drugim stvarima koje su mu neophodne, nužno je da ne prelazi granice. Nakon toga treba nastojati da dosegne sreću i vrline zahvaljujući kojima on postaje čovjek i njegova razumna duša postiže svoje željeno savršenstvo, te da otkloni svoje nedostatke, koliko je to moguće. To je vrlina koju zbog stida nije potrebno skrivati, nije neophodan zastor, zid kuće ni mrklina noći kako bi je prikrili.

Općenito, čovjek je sačinjen od tri sposobnosti. Kako smo kazali, najniža je duša životinje, na srednjem stepenu je duša zvijeri, a najčasnija je melekska duša. Sa životinjom mu je (čovjekovoj duši) zajednička najniža (duša), a od nje (životinje) se razlikuje najčasnijom (dušom). S melekima mu je zajednička najčasnija, a od njih se razlikuje najnižom. Uzde odabira i davanje prednosti su u njegovim rukama. Ako želi, može se spustiti na nivo životinje i biti jedna od njih, ili ako želi, može da se nastani sa zvijerima i da bude poput njih, ili pak ako želi, može da dospije na stepen meleka i da postane jedan od njih. Ove tri duše su u Kur’anu spomenute kao duša koja navraća na zlo (nefsi emmare), duša koja sebe kori (nefsi levvame) i smirena duša (nefsi mutmeinne). Nefsi emmare navraća na strasti i na tome insistira. Nefsi levvame izaziva kajanje i korenje nakon izvršavanja djela koje iziskuje nedostatke i to djelo u duhovnom oku predstavlja ružnim. Nefsi mutmeinne je zadovoljna samo lijepim djelima i učincima koji su predmet zadovoljstva.

Filozof su rekli: jedna od ove tri duše u svojoj biti posjeduje istinski odgoj i plemenitost, a to je melekska duša. Druga, iako nije odgojena, prihvata odgoj i povinuje se odgajatelju prilikom odgajanja, a to je duša zvijeri. Treća ne posjeduje odgoj niti ga prihvata, a to je duša životinje. Mudrost postojanja životinjske duše jest opstanak tijela, koje je mjesto i jahalica melekske duše, za vrijeme u kojem može steći svoje savršenstvo i postići cilj. Mudrost postojanja srdite duše jest slamanje i nadvladavanje životinjske duše, kako bi se time odagnala pokvarenost koja se javlja kao rezultat njezine prevlasti, jer životinjska duša ne prihvata odgoj. Ovo značenje je blisko onome što se prenosi. Platon je ukazujući na ove dvije duše rekao: “Ova je po mehkoći i prilagodljivosti poput zlata, a ona po čvrstoći i neprilagodljivosti poput željeza.” Na drugom mjestu je rekao: “Kako je teško postići vrlinu u strastima!”

Prema tome, ko god želi lijepo djelo i ako mu u tome sposobnost strasti ne pomaže, treba tražiti pomoć od sposobnosti srdžbe, koja je pokretač revnosti (hamijjet) kako bi slomio i porazio sposobnosti strasti. Ako uprkos ovoj pomoći i potpori (ipak) nadvlada sposobnost strasti i ako nakon ispunjenja njezinog zahtjeva čovjek osjeti kajanje i žaljenje, on je na putu popravljanja i još postoji nada za to. Kako bi prekinula čežnju strasti za ponavljanjem sličnih stvari, treba da se koristi odlučnošću, inače će takva osoba sličiti ljudima koje je opisao Prvi flozof (Aristotel): “Većina ljudi tvrdi da voli lijepa djela, ali i uprkos tome što poznaju njihove vrijednosti, odbijaju podnositi teškoće koje ih prate tako da se u njima ustaljuje lijenost i besposlenost. Tad više nema razlike između njih i onih koji se ne opisuju kao oni koji vole lijepa djela i koji su spoznali njihovu vrlinu. Ako onaj koji vidi i slijep čovjek padnu u bunar, obojica će isto propasti i nestati, ali će samo onaj koji vidi time zaslužiti prijekor i kritiku.

Kao primjer za ove tri vrste duša stari flozof navode tri različite vrste životinja u jednoj štali. Oni su na jedno mjesto smjestili meleka, psa i svinju, pa koji od njih prevlada, taj i zapovijeda. Neki su rekli da je primjer čovjeka sa ove tri duše primjer čovjeka koji u potrazi za lovinom jaše na nekoj snažnoj životinji a pored kojeg su pas ili leopard. Ako čovjek bude zapovijedao, koristit će jahaću životinju i zvijer na pravi način. Na vrijeme će udovoljiti i njihovoj i svojoj potrebi za odmorom, a pravedno će rasporediti travu i potrepštine cijeloj skupini, tako da će svi biti zadovoljeni kad se radi o hrani, piću i drugim potrebama. Ako nadvlada (jahaća) životinja, jahaču neće biti omogućena kontrola. Gdje god vidi bolju travu, ona će trčati prema njoj, tako da će povrijediti i sebe i svoje saputnike krećući se po neravninama, uzbrdicama, skrećući s puta i odbijajući da požuri na odredište. Kad stigne do svoje trave, druge će ostaviti bez hrane. Tako će ih oslabiti i izvrgnuti opasnosti propasti i smrti. A nekad se desi da trčeći naiđe na stablo, trnje, brzu rijeku ili duboku vodu tako da uzrokuje povredu, pad ili neku drugu štetu sebi i svojim saputnicima. Isto tako, ako nadvlada zvijer, čim primijeti lovinu, zahvaljujući svojoj ogromnoj snazi odvući će
jahača i jahalicu u tom smjeru, tako da će uzrokovati patnju i opasnost od smrti, kako smo već opisali. A moguće je da prilikom borbe i suočavanja sa životinjom koju progoni pretrpe ozljede i da podlegnu. Međutim, ako budu pod vlašću vladara koji je dostojan da vlada – to jest jahača – bit će sigurni od ovih posljedica i štete.

Stanje ove tri sposobnosti kad je riječ o međusobnom slaganju i miješanju suprotne su stanju tijela, jer upravljanje melekske duše zahtijeva ujedinjenje druge dvije duše s njom, tako da se može kazati da su sve tri ustvari jedna stvar. Sposobnosti i učinci koji se očekuju od svake od njih ostvaruju se vlastitom snagom, tako da se kaže da je svaki od njih pojedinačno u svom prvobitnom stanju. A kad je riječ o slozi i pomirenosti među njima, treba da budu u takvom stanju da je vršilac učinaka jedna sposobnost i da među njima nema nikakvog otpora i suprotstavljanja. Zbog ovoga se učenjaci razilaze u pitanju da li je riječ o tri moći i sposobnosti koje pripadaju jednoj duši, ili o tri duše. Ali ako se upravljanje ne prepusti melekskoj duši, pojavit će se sukobi i suprotstavljanje, što će svakim trenom jačati sve dok ne dovede do raspada i propasti sve tri. Nema goreg stanja od stanja u kojem je sadržano zanemarivanje Božanskog upravljanja i upropaštavanja Njegovih blagodati, što predstavlja značenje skretanja s pravog puta (fsk), a poricanje Njegovih blagodati i prava predstavlja nevjerovanje, a postavljanje stvari na mjesta kojima ne pripadaju uistinu je nepravda; naprimjer učiniti predvodnika poslušnikom, vladara slugom i gospodara robom, na šta se ukazuje (riječima) “izopačenje stvaranja”. A ovakvo šta zahtjev je pokornosti šejtanima i slijeđenje Iblisovih običaja i vojski. Kod Allaha tražimo utočište od nečega takvog! I od Njega tražimo da nas zaštiti i podari nam uspjeh!

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević