Nagonske težnje

Osnovno pitanje etike, nakon upoznavanja sa urođenim težnjama, jeste kako i do koje granice se odazvati onome čemu nas te težnje pozivaju. Do koje mjere da postupamo u skladu sa unutarnjim težnjama i da udovoljavamo njihovim zahtjevima. U vezi sa svim težnjama ukazali smo na jedno univerzalno pravilo, rekavši da svaku težnju trebamo slijediti do one mjere i na način na koji nećemo nanijeti štetu ostvarenju svoje egzistencijalne svrhe, te ćemo osigurati najveću mogućnost stizanja do Božije blizine. Ovo pravilo važi i za instinktivne težnje. U ovoj raspravi pokušat ćemo detaljnije pristupiti ovom pravilu.

Značenje nagona i njegove vrste

Nagonom nazivamo skupinu težnji koje nisu stečene. Svaki nagon čovjeka pokreće prema nekom djelovanju. Zbog toga se za nagon kaže i poticaj. Poticaji čovjeka motiviraju na djelovanje kako bi osjetio užitak ili se oslobodio nekog bola. Poticaji koje čovjek ima su dvojaki: tjelesni i duhovni. Svaki poticaj koji čovjeka pokrene da učini neko djelo kako bi percipirao određeni tjelesni užitak naziva se nagonom. Ukoliko bismo željeli da nabrojimo nagone, potrebno je da prepoznamo tjelesne užitke i bolove. Najočitiji tjelesni užici su užitak konzumiranja hrane i pića, seksualni užitak i užitak spavanja. U skladu sa nabrojanim, nagoni povezani sa ovim užicima su nagon za hranom, spolni nagon i nagon za odmorom. Svaki od ovih nagona tjera čovjeka da čini određeno djelo: nagon za hranom potiče na konzumiranje hrane i pića, spolni nagon potiče na stupanje u brak, a nagon za odmorom na spavanje i obnovu energije. Svaki od poželjnih užitaka u čovjekovim nagonima naspram sebe ima i određene neugodnosti.

Naprimjer, užitak unošenja hrane i pića u organizam nalazi se naspram neugodnosti gladi, užitak braka naspram problema neženstva, dok je užitak spavanja i odmora nasuprot neugodnosti umora. Ove neugodnosti, svaka za sebe, predstavljaju vrstu izlaska iz prirodnog tjelesnog stanja, što nam omogućava da korištenjem bioloških značajki definiramo ove užitke i neugodnosti. Naprimjer, glad se može objasniti kao promjena koja se dešava u sastavu krvi i u centralnom nervnom sistemu, ili pak užitak intimnog odnosa povezujemo sa ubrzanim protokom krvi i hormonalnim promjenama u tijelu. Ljudi koji nisu svjesni ovih promjena, dakle većina ljudi, ipak poznaju i ove užitke i neugodnosti, i uglavnom su upoznati sa njihovim vanjskim očitovanjima. Ono što nas u ovom trenutku zanima i što je važno kada govorimo o temama vezanim za moral, jeste činjenica da nas ovi nagoni nekada potiču da činimo stvari koje čovjeku nanose štetu na njegovom putu ka usavršavanju. Kada govorimo o ovim nagonima, nameće se moralno pitanje: u kojoj mjeri i kako treba odgovoriti na njihove poticaje kako ne bi nanijeli štetu čovjekovom približavanju Bogu, te kako bi čovjekovo kretanje učinili sigurnijim i bržim.

Suzbijanje nagona ili prepuštanje nagonima?

Da li sa moralnog gledišta bezgranično i bezuvjetno zadovoljavanje nagona ima pozitivnu vrijednost? Prije negoli odgovorimo na ovo pitanje, zapitajmo se da li je bezuvjetno zadovoljavanje nagona uopće moguće? Odgovor na pitanje bio bi odričan. Kao prvo, nagoni su u međusobnom sukobu, i čovjek uvijek mora da bira između njih, pa na osnovu mjerila kao što su jačina i dugotrajnost užitka, on daje prednost jednom nagonu nad drugim. Drugo, nekada nagoni dolaze u sukob sa uzvišenijim težnjama, tako da čovjek i pored toga što može nekom nagonu udovoljiti, ipak taj nagon zanemaruje. Treće, materijalni uvjeti i mogućnosti, te društvene prepreke, tjelesne slabosti i slično, ograničavaju mogućnost udovoljavanja nagonima. Uzevši u obzir ove činjenice, postaje nam jasno šta smo željeli postavljanjem prvog pitanja. Željeli smo dokučiti da li postoji ikakav drugi uvjet i ograničenje za udovoljavanje nagonima – u mjeri u kojoj to dopuštaju materijalni i društveni uvjeti i mogućnosti – nakon odabira koje čovjek među njima napravi. Ako se pitamo da li treba poštovati neki drugi uvjet kako bi moralna vrijednost nagonskog ponašanja bila pozitivna, odgovor bi bio potvrdan. Ukoliko je čovjekov cilj da iskusi najveće tjelesne užitke, onda on mora birati samo u slučajevima u kojima postoji sukob između nagona. A ako čovjekov cilj bude kušanje najviših užitaka, bilo da je riječ o tjelesnim ili duhovnim užicima vezanim za moći strasti i srdžbe, onda mora da bira između težnji koje su povezane sa to dvoje. U ovom slučaju on mora uzeti u obzir društvene uvjete i mogućnosti. Međutim, ako je čovjekov cilj stizanje do najuzvišenijeg i najpostojanijeg oblika moguće sreće, u tom slučaju treba promišljati o svome krajnjem cilju, i uzeti u obzir uvjete potrebne za ostvarenje glavnog ljudskog savršenstva.

Ukoliko bezuvjetno udovoljavanje nagonima, odnosno njihovo oslobađanje, bude predstavljalo prepreku za ostvarivanje primarnog čovjekovog savršenstva, u tom slučaju moramo se boriti protiv oslobađanja nagona. Naravno da je oslobađanje nagona u sukobu sa našim primarnim savršenstvom, jer njihovo oslobađanje dovodi do toga da čovjek zanemari užitke koji su uzvišeni. Čovjekove urođene težnje ostaju postojane onda kada čovjek kuša užitak koji je vezan za te težnje. Kušanje svakog užitka jača i čini postojanom urođenu težnju prema njemu. Neke od užitaka moguće je osjetiti od samoga rođenja. Takav je užitak konzumiranja hrane i pića. Doživljavanje ovog iskustva se dešava veoma rano. Međutim, doživljavanje nekih drugih užitaka moguće je u određenim etapama tjelesnog i duhovnog razvoja. Naprimjer, seksualni užitak moguće je iskusiti nakon punoljetnosti, a užitak majčinstva u godinama kada su tjelesni i duhovni potencijali dostigli zrelost. Ibadet, šaputanje molitve i razgovor sa Gospodarom primjeri su duhovnih užitaka koji se dožive postepeno, te postaju jači i privlačniji kako sazrijevamo umno i duhovno. Moguće je da čovjek koji pretjeruje u udovoljavanju nagonima nikada ne doživi iskustvo duhovnog užitka.

Nagonski užici brže se doživljavaju, stvarajući jednu vrstu lažnog osjećaja zasićenosti, a takva osoba nikada neće željeti da kuša druge užitke. Međutim, ako je neko uspio kušati duhovni užitak i zatim oslobodio svoje nagone i on će također biti uskraćen za duhovne užitke. Jer je oslobađanjem nagona izgubio tjelesne i duhovne uvjete za trajanje duhovnog iskustva. U ovom slučaju čovjek, nakon svega, pada u stanje klonulosti. Naravno, ovo se događa pod pretpostavkom da pretjerivanje u udovoljavanju nagonima ne bude u sukobu sa duhovnošću, kao u primjeru čovjeka koji ne krši šerijatski zakon. Međutim, ako je oslobađanje nagona u sukobu sa duhovnim iskustvom, praćeno neposluhom i grijehom, u tom slučaju sposobnost duhovnog iskustva će se suočiti nazadovanjem i nestankom. Zatamnjenje koje se tada javi u srcu, prepreka je za doživljavanje duhovnih užitaka, pa samim tim i primarno savršenstvo čovjeka, naime, Božija blizina neće moći biti postignuta. U skladu sa navedenim, oslobađanje nagona i njihovo bezuvjetno zadovoljavanje sa gledišta morala nije dopušteno, te se oni moraju ograničiti.

Drugo pitanje koje se razmatra jeste da li je suzbijanje nagona i neodazivanje na njih sa gledišta morala pozitivna vrijednost. U vezi sa suzbijanjem nagona može se, također, razmatrati pitanje da li je moguće da se neka osoba ne odazove niti jednom nagonu. Odgovor je i ovog puta odričan, zbog toga što je jednostavno nemoguće izbjeći odazivanje određenim nagonima. Naprimjer, svaki čovjek, u svakom slučaju, ima potrebu za hranom. Dakle, suzbijanje nagona podrazumijeva njihovo ograničavanje u mjeri većoj nego što to zahtjeva čovjekovo usavršavajuće kretanje. Naravno, kod nekih nagona, poput seksualnog, postoji mogućnost ograničavanja koja može da ide do potpunog gušenja nagona. Ograničavanje nagona potrebno je sagledati iz tri ugla: motiva, učinaka i metode. Pretjerano ograničavanje nagona događa se zbog različitih motiva. Jedni gušenjem nekog nagona u sebi postižu sposobnosti koje ne nalazimo kod prosječnih ljudi. Posebne vrste odricanja i asketizma mogu uroditi postizanjem nesvakidašnjih sposobnosti. Neki s pretjeranim ograničavanjem nagona žele povećati brzinu kretanja ka savršenstvu. Neki to čine kako bi ojačali volju i izdržljivost, kako bi osigurali ljepotu i slično. Bez sumnje, ograničavanje nagona sa motivima koji su suprotni čovjekovom egzistencijalnom cilju ima negativnu moralnu vrijednost.

Ukoliko nečiji motiv sam po sebi nije suprotan čovjekovom savršenstvu, u tom slučaju metoda suzbijanja ne smije biti u opreci sa drugim moralnim pravilima i obavezama. Ukoliko ograničavanje nagona, u pogledu motiva i metode, ne bude oprečno moralu, postavlja se pitanje da li se ovim ograničavanjem može postići uspjeh. Da li ovo ograničavanje može imati pozitivan učinak na čovjekovo približavanje Bogu? U odgovoru treba kazati da moralnost metode, kao i njena nesuprotstavljenost čovjekovom krajnjem cilju, ovisi o tome da li je ona Šerijatom odobrena. Metoda koji se nalazi unutar okvira Šerijata je moralna metoda. Čini se da šerijatska metoda neminovno daje pozitivan rezultat, jer šerijatske odredbe su donesene na osnovu istinskih koristi ili šteta za čovjeka. Najvažniji cilj Šerijata jeste ostvarivanje istinskog čovjekovog savršenstva, te ako neka metoda nanosi štetu stanju čovjekovog savršenstva u tom slučaju Šerijat je proglašava zabranjenom.

Obraćanjem pažnje na liniju do koje je dopušteno ograničavanje nagona shvaćamo da se ova linija [srednji put] nalazi između oslobađanja nagona i njihova suzbijanja. Ovaj srednji put u pogledu morala ima pozitivnu vrijednost. Budući da srednji put varira u odnosu na uvjete jedinki, nije ga moguće precizno odrediti. Uzevši u obzir da se on razlikuje kod različitih pojedinaca, čovjek koji želi ograničavanjem svojih nagona tražiti Božiju blizinu, treba se koristiti iskustvom onih ljudi koji su postigli savršenstvo i koji su istinski moralni odgajatelji, te postupati u skladu sa napucima ljudi koji poznaju put savršenstva.

Časni Kur’an i predaje imaju specifično gledište o pitanju nagona, koje se ogleda upravo u srednjem putu između oslobađanja i gušenja nagona. Uzvišeni u časnom Kur’anu kori one ljude koji su sebi zabranili ono što je Allah dozvolio, smatrajući nedozvoljenim nekorištenje Božijih blagodati. Istovremeno kori i one koji pretjeruju u udovoljavanju svojim nagonima i koji se predaju tjelesnim užicimca: Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?” Reci: “Ona su za vjernike na Ovom svijetu, na Onom svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.[1]

Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono što im je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade.[2]

Ovi ajeti osuđuju suzbijanje nagona, a također postoji i veliki broj predaja koje to zabranjuju. U poglavlju o zuhdu razmotrit ćemo te predaje. Također, u predajama postoje veoma jasni izrazi kojima se kritizira razuzdanost nagona, o čemu ćemo govoriti prilikom njihovog navođenja.

Ishrana

Unošenje hrane i pića predstavlja čovjekovu prirodnu potrebu i čovjek prirodno ima sklonost prema tome. Određivanje granice udovoljavanja ovoj težnji, postiže se tako što vodimo brigu o lošem i dobrom učinku koji hrana i piće imaju na ostvarivanje čovjekovog krajnjeg životnog cilja. Kada je riječ o težnji za unošenjem hrane, islam preporučuje srednji put. Raznovrsnost hrane i pića je blagodat koju Bog spominje u kontekstu obasipanja Svojih robova blagodatima, naređujući im da se koriste njima: On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite,– jedite plodove njihove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne pretjerujte, jer On ne voli one koji pretjeruju.[3]

Ovaj ajet slijedi nakon prethodno citiranog ajeta. U 140. ajetu sure El-En‘am kritizira se zabranjivanje sebi Božijih blagodati, a u ovom ajetu se spominju različite vrste hrane i iznosi se naredba da se one koriste. Naređivanje korištenja različite hrane govori o njenoj dozvoljenosti, kao što ukazuje i na to da korištenje hrane nije samo u svrhu preživljavanja. Dozvoljenost jedenja različite hrane podrazumijeva da je dozvoljeno uživati u hrani, s obzirom na to da nam za preživljavanje ta raznovrsnost nije potrebna. Međutim, nije dozvoljeno uživanje bez granica, jer se odmah nakon toga zabranjuje pretjerivanje. Kao što je u 31. ajetu sure El-A‘raf rečeno: I jedite i pijte, ali ne pretjerujte; zaista On ne voli one koji pretjeruju.

Granica pretjerivanja u bilo čemu određuje se uzevši u obzir korist koja se dobiva korištenjem toga. Korisno trošenje se ne može nazvati pretjerivanjem. U suštini, odgovarajuća mjera jedenja hrane, u pogledu količine i raznovrsnosti, zavisi od koristi koju imamo od nje. Korist bilo čega raspoznaje se prema cilju.

Pretjerivanje u hrani

Prejedanje je u predajama izrazito pokuđeno. Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ne umrtvljujte srca pretjeranim unošenjem hrane i pića, zaista srca umiru poput usjeva, koji od mnogo vode biva uništen.”[4]

Sasvim je jasno da se u ovoj predaji prejedanje ne kritizira zbog tjelesnog zdravlja; već se kritizira dovodeći ga u vezu sa glavnim čovjekovim ciljem, a to je duhovno savršenstvo. Srce je “organ” za koji se vežu duhovna i ibadetska djela, a budući da mu prejedanje šteti, proglašeno je nepoželjnim. I u drugim predajama koje se prenose od časnog Poslanika, s.a.v.a., može se naći upravo ovaj detalj. Poslanik kaže: “Neće ući u Nebesko carstvo ko bude punio svoj trbuh.”[5] Jasno je da se dozvola za ulazak u Nebesko carstvo ne dobija tjelesnim zdravljem, već su zdravlje duše i duhovni polet povodi uspinjanja na Nebesa, te se usljed toga sasvim sigurno može kazati da prejedanje šteti čovjekovom glavnom cilju.

Imam Bakir, a.s., kaže: “Uzvišenom Bogu nije ništa mrskije od punog stomaka.”[6] Sasvim opravdano je da se postavi pitanje koja je granica “punog trbuha”, i koju mjeru uzimanja hrane smatramo prejedanjem. Odgovor se može naći u predaji koja se prenosi od Imama Sadika, a.s.: “Nema ničeg štetnijeg za vjernikovo srce od prejedanja, koje za sobom ostavlja dvije stvari: tvrdoću srca i uzavrelost strasti. Glad je začin za vjernika, hrana za dušu, obrok za srce i zdravlje za tijelo.”[7] U ovoj se predaji nasuprot prejedanju nalazi glad, koja se hvali nakon kuđenja prejedanja i njegovih loših učinaka. Dakle, granica prejedanja je sitost, a sitost je oslobađanje od neugodnosti, od gladi. Količina hrane uvijek treba biti u mjeri takvoj da u čovjeku ostane malo želje za jelom, odnosno glad se ne treba u potpunosti ukloniti. U ovoj nas predaji učinci prejedanja upućuju na mjeru u kojoj treba unositi hranu u organizam. Tvrdoća ili lijenost srca i uzavrelost strasti su posljedice prejedanja. Pod “uzavrelošću strasti” vjerovatno se misli na seksualni nagon. Prema tome, jedenje koje potiče tjelesne nagone više nego što je dovoljno, postaje prejedanje.

U predaji se nalazi još jedna suptilna tačka, naime u njoj su spomenuta četiri korisna učinka gladovanja. Tri prva učinka odnose se na duhovne stvari i ubrajaju se u duhovne učinke. Na prvom mjestu se kaže da je glad “začin vjernikove hrane”. Upotreba riječi “vjernik” svjedoči nam o pozitivnom učinku gladi na čovjekovo vjerovanje. Drugi učinak izrijekom ukazuje na korist koju gladovanje ima za duhovni razvoj. Treći učinak se, također, veže za srce. Srce je važan organ kada su u pitanju duhovnost i ibadet. U skladu s tim, može se kazati da je najvažniji učinak gladovanja pozitivan trag na duhovnom planu. Četvrti učinak gladovanja jeste tjelesno zdravlje. Kao da je ovaj učinak, zbog manje važnosti, ostavljen za kraj, a možda je naveden kako bi se odbacila određena pretpostavka. Moguće je da neko pretpostavi kako glad ima loš učinak po zdravlje, pa čak ako i ima pozitivne duhovne učinke, može se pretpostaviti da glad treba biti spriječena; zbog toga Imam, a.s., na kraju svoga obraćanja odbacuje ovu pretpostavku.

Krajnje odricanje od uzimanja hrane, sa moralnog gledišta ima negativnu vrijednost. Stjecanje korisnog znanja, obavljanje dobrih djela i tjelesnih ibadeta zavisi od tjelesnih sposobnosti i zdravlja. Dakle, glad ne treba trpjeti do granice kada ona počne nagrizati tjelesne sposobnosti, što bi kao krajnji ishod imalo to da čovjek ne bude sposoban obavljati pobrojano.

Seksualni nagon

Sklonost prema suprotnom spolu, radi doživljavanja seksualnog užitka je jedan od čovjekovih prirodnih nagona. Riječ je o veoma jakom nagonu čiji užitak je također veoma intenzivan. Opstanak ljudskog roda zavisi od odazivanja ovom nagonu. U ovom poglavlju, naše pitanje se odnosi na srednji put zadovoljavanja ovog nagona. Zapravo, željeli bismo znati u kojoj mjeri je slijeđenje ovog nagona štetno za usavršavajuće kretanje ili, drugim riječima, gdje je granica umjerenosti u slijeđenju ovog nagona. Prvo ćemo govoriti o učincima ovog nagona, nakon čega ćemo se potruditi da odredimo odgovarajuću mjeru njegovog zadovoljavanja, mjeru koja čini mogućim ostvarivanje ovih učinaka, a koja ne nanosi štetu ostvarivanju čovjekovog savršenstva.

Učinci seksualnog nagona

1.Neki etičari kažu da je seksualni užitak najsnažniji užitak koji čovjekovo tijelo osjeća. Ako bi mogao biti neprekidan, bio bi to najjači zamislivi užitak za čovjeka. Za ovu tvrdnju iznose sljedeći argument: Zbog toga što onosvjetski užitak nije moguće okusiti prije smrti u ovozemaljskom životu, Uzvišeni u čovjeku stvara seksualni nagon kao nešto što je slično onosvjetskim užicima, kako bi čovjek mogao predočiti ono što mu Allah obećava da ga na Budućem svijetu čeka. Na taj način bi se u njemu mogla probuditi čežnja za onosvjetskim užicima i tako ga potaknuti na prelazak puta koji vodi prema Drugom svijetu.

2. Stupanje u brak je povod čovjekovog smirivanja.

3. Seksualni nagon je početak zasnivanja porodice kao središta za odgoj potomstva i njihovog upućivanja u smjeru savršenstva.

Napuštanje seksualnog užitka, monaštvo

U slučaju kada dođe do potpunog oglušivanja na seksualni nagon i seksualni užitak se u potpunosti napusti, nijedan od njegovih učinaka neće se pojaviti i neki od objektivnih, mentalnih i društvenih preduvjeta razvoja i usavršavanja čovjeka neće biti ostvareni. Ni u predajama također nije preporučeno zanemarivanje seksualnog nagona, jer je monaštvo oprečno putu časnoga Poslanika, s.a.v.a. Časni Kur’an poziva muslimane na stupanje u bračnu zajednicu: Onda se ženite sa onim ženama koje želite, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. Pa ako se plašite da nećete biti pravedni, onda jednom...[8]

Od Imama Sadika, a.s., se prenosi da je jedna žena došla kod časnog Poslanika, s.a.v.a., i požalila se kako njen suprug danju posti, a noću se posvećuje ibadetu. Poslanik je ljutito izišao noseći svoje papuče, došao do njega i zatekao ga kako klanja. Kada je vidio Poslanika završio je s namazom. Poslanik mu reče: “Bog me nije poslao sa monaštvom, već me učinio Poslanikom zarad umjerene vjere i olakšavanja. I ja postim i obavljam namaz, a imam kontakt sa suprugom. Pa ko voli moju prirodu neka postupa prema mome Sunnetu, a u mom Sunnetu je brak.”[9] U ovoj predaji, žena se žali na suzdržavanje svog muža od intimnog odnosa s njom. Riječ nikah u ovoj predaji ne označava brak i osnivanje porodice, jer taj čovjek je bio u braku. Želi se istaći da je princip seksualnog užitka dio Poslanikovog Sunneta. Koristeći se ovim podatkom dolazimo do zaključka da četiri učinka braka koja su spomenuta, ustvari i ne predstavljaju sve učinke braka, jer kod čovjeka spomenutog u predaji, tri traga su bila ostvarena, a časni Poslanik je korio njegovo napuštanje intimnih odnosa.

Prema tome, potrebno je reći da je sami seksualni užitak poželjna stvar, i Šerijat potiče to iskustvo dajući do znanja da monaštvo uopće nije prihvatljivo. Žene se također odvraćaju od toga da ostaju neudate; ta praksa smatra se nepoželjnom. Prenosi se da je neka žena došla kod Imama Sadika, a.s., i rekla: “Neću se udavati.” Kada je objasnila zašto, ispostavilo se da je motiv za ovu odluku želja da stigne do vrlina i vrijednosti. Imam Sadik, a.s., joj reče: “Prođi se toga (celibata), jer da u tome ima vrijednosti, u tom slučaju bio bi doličan i za hazreti Fatimu, a.s., čiju vrijednost i vrline niko nije pretekao.”[10] Imam Sadik, a.s., svoju zabranu podupire ukazujući na ličnost hazreti Fatime, a mi za nepoželjnost napuštanja seksualnog užitka možemo, općenito gledano, za argument uzeti metodu Poslanika i Bezgrješnih.

Pretjerivanje u seksualnom uživanju

Seksualno naslađivanje se dešava na različite načine: pogledom, dodirom, intimnim odnosom. Svaki od ovih oblika ima svoja pravila u Šerijatu. Zabranjeno područje za ova djela je precizirano. Prema tome, seksualno naslađivanje u apsolutnom smislu nema pozitivnu moralnu vrijednost. U okvirima Šerijata, također, postoji dozvoljeni okvir koji je jednak za sve ljude. Svaki čovjek – u skladu sa svojim vlastitim uvjetima – mora da se koristi ovim univerzalnim propisom i da razmotri koja mjera dozvoljenog seksualnog uživanja može biti smetnja za njegovo usavršavajuće kretanje, te da zatim svoju nasladu smanji ispod tog nivoa. Pretjerivanje u seksualnom naslađivanju slabi tjelesne potencijale oduzimajući čovjeku snagu potrebnu za ibadete, a također je razlog zanemarivanja duhovnih užitaka, te ograničava čovjeka na razini tjelesnih užitaka. Umjerenost u seksualnom uživanju, uzevši u obzir ovo što je kazano, bit će ona mjera koja ne oduzima tjelesnu snagu potrebnu za ibadet i robovanje, zatim koja je dovoljna za smirenje i koja je u granicama Šerijata.

Odgovornosti koje sa sobom nosi ne trebaju biti takve da čovjeku oduzimaju priliku za samoizgradnju. Mjera treba biti takva da ne uzrokuje grijehe, poput zabranjenog gledanja, te da ne bude povod duhovnih bolesti koje su proizvod napuštanja užitka.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-A‘raf, 32.

[2] El-En‘am, 140.

[3] El-En‘am, 141.

[4] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 5.

[5] Isto.

[6] Isto.

[7] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 6.

[8] En-Nisa’, 3.

[9] Vesailu-š-šı‘a, sv. 14, str. 74.

[10] Isto, str.118.