Čovjekove težnje

Zajedničke težnje čovjeka i životinje nazivaju se nagoni ili instinkti. Nagon (garize – غریزه ) je vrsta urođenog ponašanja koje upućuje životinju u smjeru nastavka života i samoočuvanja pred opasnošću, te je čini spremnom da u određenim uvjetima postupa na poseban način. Životinje imaju prisutno znanje o svojim instinktivnim težnjama, međutim one toga znanja nisu svjesne. Zbog toga, njihove aktivnosti su polusvjesne naravi.

Instinktivno djelovanje se odvija pod utjecajem urođenih unutarnjih impulsa, koji nisu stečeni. Uzimajući to u obzir, iako su instinktivna kretanja voljna kretanja, ipak ne mogu se poput čovjekovih kretanja smatrati izbornim, jer čovjek ima svijest o svojim instinktivnim težnjama i on razmatra odgovore na unutrašnje impulse. Dok odgovara na zahtjeve unutrašnjih impulsa, čovjek analizira šta je korisno za njega i koji su njegovi interesi, a konačna zapovijed za obavljanje određenog djela, odnosno pozitivan odgovor na unutrašnji impuls dolazi od moći razuma. Kod životinja nije tako. Životinje ne razmišljaju o odgovoru na unutrašnji poticaj. Njihova moć procjene je na takvoj razini da samo u nekim slučajevima mogu da otklone sukob koji postoji između dva unutrašnja poticaja, što je vjerovatno proizvod toga što su neki poticaji jači od drugih.

Naprimjer, potreba za hranom kod životinje ima za cilj nastavljanje života i doživljavanje posebnog užitka. Ukoliko životinja osjeti da je odgovor na unutarnji poriv za uzimanjem hrane popraćen opasnošću koja prijeti nastavku života, ona u tom trenutku uzmiče od opasnosti. Ovo stanje procjenjivanja kod životinje pokazuje da je jedan nagon jači od drugog.

Čovjekovo ponašanje je blisko ponašanju životinja kada djeluje nesvjesno, bez donošenja odluke na temelju razuma. Međutim, čovjek je uglavnom svjestan vlastite svijesti o instinktivnim težnjama, i takav (svjestan) odnos ima prema njima. Korištenje riječi instinkt na ovom mjestu je zbog toga da bi se napravila razlika između zajedničkih težnji čovjeka i životinje, te težnji koje su svojstvene samo čovjeku.

Priroda (fitret )

Čovjekove težnje nisu ograničene samo na okvir njegovih instinktivnih težnji. Težnje koje su svojstvene samo čovjeku nazivamo prirodnim čovjekovim težnjama. One su povezane sa čovjekovom dušom i izvor su zadovoljavanja njegovih duhovnih potreba. 

  1. Sklonost ka spoznaji istine

Svaki čovjek, manje ili više, osjeća u sebi želju za spoznajom. Čovjek pri susretu sa svojim okruženjem teži ka tome da spozna ono sa čime stupa u vezu. Želja za znanjem isprva je na početnom nivou i obično se kreće u sferi osjetilnih stvari. U djetinjstvu, čovjek želi isprobati one stvari koje podražavaju njegova vanjska osjetila i postepeno u umu pohranjuje slike svojih osjetilnih iskustava. Pohranjivanje slika je prvi korak da se veliki svijet koji okužuje čovjeka svede na mjeru koju će on moći obuhvatiti. Odrastanjem, slike pohranjene u umu djeteta se množe, pa veliki obim osjetilnih podataka otežava tu pohranu i pravovremeno prizivanje tih osjetilnih podataka.

S druge strane, čovjek postaje svjestan postojanja veza između stvari koje ne opaža osjetilno, ali za koje ne sumnja da postoje. Težnja da se spoznaju te veze uzdiže čovjeka sa razine senzibilnog percipiranja na razinu racionalnog percipiranja, a mreža racionalnih pojmova mu pomaže da stekne dublji uvid u Svijet. Na putu dublje spoznaje Svijeta, uvijek raste broj nepoznanica, jer otkrivanjem svakog novog fenomena, otkrivaju se nove veze između njega i ostalih dijelova Svijeta. Odgovor na pitanje o kakvoći tih veza je težnja čovjekove prirode za spoznajom istine. Proučavanje da bi se spoznala kakvoća ovih novih veza okončava se otkrivanjem novih pojava i iznova se aktualiziraju nove veze i ovaj dugi lanac, čije karike su satkane od pitanja i otkrića, uvijek se nastavlja, a čovjekova težnja da spozna zbilje na kraju ga upućuje prema spoznaji Izvora stvaranja. Čovjekova težnja za spoznajom zbilje ne počinje samo sa suočavanjem sa vanjskim svijetom. Čovjek se uvidom u samog sebe kreće razinama samospoznaje, i svoju prirodnu samospoznaju, korak po korak, čini dubljom. Vremenom, stiže do prirodne spoznaje o Bogu koja ide ukorak sa prirodnom samospoznajom, ostvarujući visoke stepene spoznaje o Gospodaru. Kao što smo kazali, spoznaja Boga nije samo plod introspektivnog proučavanja samog sebe. Do stečene spoznaje o Ishodištu svijeta dolazimo i izučavanjem obzorja koja okružuju čovjeka.

Cilj ilustriranja čovjekovog kretanja na putu traganja za zbiljom ogleda se u tome da se predstavi najvažniji učinak postojanja ove težnje u čovjeku, a to je upravo spoznaja Boga, spoznaja koja ima najznačajniju ulogu u čovjekovom savršenstvu.

Drugi učinak težnje za spoznavanjem istine jeste osiguravanje uvjeta koji čovjeku omogućavaju da raspolaže svijetom, o čemu zavisi ispunjavanje čovjekovih potreba.

Imajući u vidu ova dva važna učinka, može se kazati da su slijeđenje težnje za spoznajom istine, kao i sama ova težnja prirodna stvar, zbog čega čovjek ne treba zatvoriti oči pred spoznajom odredišta svoga života niti treba zanemariti spoznaje koje su potrebne za udovoljavanje njegovim potrebama. Ono što se sa stanovišta nauke etike treba razmotriti, jesu mjera, smjer i granice slijeđenja ove težnje, a ne samo slijeđenje težnje.

  1. Sklonost ka lijepom

Svi ljudi imaju sklonost ka lijepom, međutim šta je to lijepo i koje je mjerilo ljepote? Ovo pitanje još nije dobilo konačan odgovor. I pored toga, svi ljudi smatraju neke stvari lijepima i u određenim primjerima postoji saglasnost i slaganje oko toga da je određena stvar lijepa ili – u najmanjem – ogromna većina se u tome slaže. Vjerovatno je da niko neće zanijekati ljepotu prizora koji stvara izlazak Sunca. Isto važi za neka umjetnička djela, gdje postoji svojevrsna općeprihvaćenost, tako da niko ne sumnja u njihovu ljepotu. Međutim, istovremeno nije sasvim jasno zašto nešto smatramo lijepim i pokazujemo naklonost prema tome. Ljepota podražava naša vanjska osjetila, moć mašte i razuma, stvarajući u njima ugodu. Ovaj osjećaj ugode iskusili smo svi. Svaki čovjek se može prisjetiti ugodnih osjećaja koji su nastali usljed posmatranja ljepote. Ova sklonost nije stečena stvar. Naravno, moguće je da obrazovanje o ljepoti i lična iskustva utječu na sud koji čovjek donosi o primjerima ljepote. Međutim, sama ljubav prema lijepom je prirodna i urođena.

  1. Moralne sklonosti

Kada ljudi svjedoče djelu koje im stvara osjećaj neugode, oni će kritizirati onoga koji je to djelo učinio. S druge strane, kada se susretnu sa djelom koje im stvara osjećaj ugode, pohvalit će onog koji je uradio to dobro djelo. Ono što uzrokuje da neko djelo bude hvaljeno naziva se “dobrota”, a ono što uzrokuje da djelo bude kuđeno naziva se “zlo”.

Neka djela svi ljudi smatraju dobrima, neka druga pak lošima, dok u mnogim slučajevima postoji neslaganje u vezi s tim da li je neko djelo dobro ili loše. Uprkos tome, u svim ljudima postoji sklonost prema dobrom, a odbojnost prema zlu. Samo postojanje ove sklonosti se može spoznati posredstvom introspektivnog pristupa. Ovu težnju nazivamo moralna težnja i smatramo je urođenom težnjom (tj. prirodnom). Naša priroda nas čini sklonim etičkom dobru, kao što čini i da se klonimo etičkog zla. Kada govorimo o sklonosti prema etičkom dobru, nije riječ o spoznajnom aspektu, već o praktičnoj sklonosti svake jedinke prema dobru, u smislu da činjenje dobra kod sebe i kod drugih smatramo pohvalnim, a činjenje zla držimo pokuđenim. Čovjek, čak i kada učini nešto pogrešno, i dalje smatra da je bolje da u sebi ima lijepe moralne odlike nego loše.

  1. Sklonost ka stvaralaštvu

Stvaralaštvo je djelatnost koja čovjeku pruža užitak. Čovjek koji stvara umjetničko djelo, sretan je zbog svoga djela. Nekada ova sreća nastaje zbog koristi koje će to djelo da poluči za njegovog činitelja. Međutim, često imamo slučaj da umjetnik uživa u djelu koje je stvorio, iako mu ono nije donijelo nikakvu korist i popularnost. Isto tako se osjeća i čovjek koji osmisli način za rješavanje određenog problema, čovjek koji otkrije sredstvo za liječenje neke bolesti ili pak čovjek koji napiše knjigu, ispjeva pjesmu ili napiše priču. Pa čak i dijete koje od igračaka napravi neku građevinu, sretno je zato što misli da je nešto napravilo. Ovaj osjećaj sreće iskusio je svaki čovjek i svi ljudi vole da ga dožive. Ljudi žele raditi ono što im nanovo donosi užitak stvaranja. Ovu težnju možemo prepoznati u sebi i ona nije proizvod obrazovanja ili društvenog poticaja. Istina jeste da društvene zajednice, tradicije i obrazovni sistemi imaju važnu ulogu u jačanju ove težnje. Zbog toga se u nekim društvima pokušava povećati mogućnost doživljavanja užitka koji je posljedica stvaralaštva, da na taj način još od djetinjstva upoznaju ljude sa ovim sretnim iskustvom. Ponavljanje ovog iskustva praćenog užitkom jača poticaj za stvaralaštvo, dajući čovjeku veću volju za usvajanjem znanja i vještina neophodnih za nova otkrića i stvaralaštva.

  1. Sklonost ka slobodi u primjeni volje

Čovjek po svojoj prirodi teži praktičnom ostvarenju svih svojih želja. Ovoj sklonosti u čovjeku prethodi svijest o vlastitoj slobodi volje i izbora. Do svijesti o posjedovanju volje i slobode izbora dolazimo putem introspektivne samospoznaje. O volji ćemo govoriti u jednoj od budućih rasprava, a sada ćemo obratiti pažnju na jednu prirodnu težnju čovjeka koja je moguća jedino uz postojanje volje i slobode izbora. Čovjek, usljed spoznaje koju ima i pod okriljem prirodnih sklonosti, hoće da udovolji svojim željama i želi da pozitivno odgovori vlastitim sklonostima. U velikom broju slučajeva nailazi na prepreke koje mu ne dopuštaju da svoju želju provede u djelo. Čovjek se sa ovim preprekama stalno bori, ali ponekad ne posjeduje snagu potrebnu da se njegova volja praktično provede u djelo. U takvim slučajevima trudi se da osigura snagu koja mu je potrebna. Prema tome, čovjekovu težnju za moći možemo obrazložiti time što moć smatra uvjetom za slobodnu primjenu volje. Kao proizvod toga, on jača svoju moć u smjeru u kojem se kreće njegova volja. Slično je i sa čovjekovom željom da vlada i podčini volje drugih ljudi. Podčinjavanje drugih čovjek vidi kao uvjet za slobodno provođenje svoje volje. Dakle, težnja za moći i želja za prevlašću su sredstva kojima čovjek osigurava slobodnu primjenu svoje volje. Čovjeka raduje praktično ispunjenje i ostvarenje njegovih želja. Užitak stizanja do moći i vlasti nastaje iz užitka koji čovjek osjeća zbog slobodne primjene vlastite volje. Širenje moći i osiguravanje prevlasti pod utjecajem su čovjekovog znanja. Čovjekovo znanje jasno određuje područje širenja moći. Jer, s jedne strane, znanje određuje objekte i primjere čovjekovih težnji, a s druge strane znanjem se razjašnjava na kojim područjima je moguće da čovjek stekne moć i snagu, te na koji način može proširiti svoju prevlast. Utjecaj znanja u širenju moći i osiguravanju prevlasti, znanju daje položaj instrumenta, povećavajući njegovu poželjnost po drugome. U modernom svijetu, u kojem je uloga znanja kao instrumenta znatno povećana, ogroman dio čovjekovih napora za otkrivanje zbilja Ovoga svijeta više ne predstavlja odgovor na jednu prirodnu težnju, naime težnju za spoznajom istine, već je znanje postalo poželjno kao jedna od sastavnica moći. Druga sastavnica moći je bogatstvo. Bogatstvo može igrati temeljnu ulogu u širenju slobode čovjekove volje. Iz istog razloga bogaćenje ljudi i zajednica ostvaruje se zbog širenja moći i osiguravanja prevlasti. Da bi se pojasnio položaj bogatstva u svijetu, može se obratiti pažnja na svjetsku trgovinu. U međunarodnoj trgovini bogatstvo se stiče kako bi se povećali moć i prevlast. Upravo zbog toga, u prilikama u kojima se tok povećanja bogatstva jedne države ubrzava i ekonomski rast se kreće ubrzano, imperijalističke sile putem zavjera, pa čak i prijetnji upotrebom vojne sile, sprječavaju ekonomski razvoj te države. Velika osjetljivost imperijalističkih sila prema ekonomskom razvoju drugih potiče otuda što oni na bogaćenje drugih gledaju kao na činilac koji ograničava provođenje njihove volje, naime ekonomski razvoj drugih vide kao smetnju za njihovo slobodu djelovanje.

Napomena

Sklonosti, odnosno težnje, koje smo do sada imenovali kao prirodne imaju svoje zajedničke odlike. Između ostalog, kad čovjek pozitivno odgovori na ove težnje, uživa u onome što opaža ili u onome do čega stiže. Užitak je osjećaj koji se u čovjeku javlja zbog stizanja do savršenstva i dobra. Dakle, sve ono za šta se vežu ove težnje može se smatrati određenom vrstom savršenstva za čovjeka. Iz ovog objašnjenja je jasno da čovjekova težnja prema užitku i težnja prema savršenstvu (o kojoj smo do sada više puta govorili), nisu težnje koje stoje naporedo sa pet težnji o kojima je bilo riječi. Zapravo, objašnjenje ovih pet težnji predstavlja podrobno pojašnjenje jedne obuhvatne težnje koju nazivamo “težnja ka užitku i savršenstvu”.

Sljedeće što trebamo napomenuti jeste to da čovjek teži apsolutnom savršenstvu. Čovjekova težnja ka svakom drugom savršenstvu ima korijen u težnji ka apsolutnom savršenstvu. U skladu s tim, istina, ljepota, moć, etičko dobro, kreativnost i bilo šta drugo, iako nisu apsolutna savršenstva, odražavaju tračak svjetlosti apsolutnog savršenstva, što za posljedicu ima javljanje sklonosti prema njima u čovjeku. Osjećaj pobožnosti i slavljenja Boga kojeg mnogi ljudi pronađu u sebi, a neki pak zanemare, također ima korijen u čovjekovoj težnji ka apsolutnom savršenstvu. Čovjek po svojoj prirodi želi apsolutno savršenstvo i sreću (trajni užitak) koji se stječu stizanjem do apsolutnog savršenstva. Ova temeljna težnja uzrokuje pojavu svih ostalih težnji i usmjerava ih. Odnosno, čovjek koji spozna svoju težnju ka apsolutnom savršenstvu, moći će ostale svoje sklonosti urediti tako da mu omoguće spajanje s apsolutnim savršenstvom.

Sposobnost, volja i sloboda izbora

Čovjek, usredsređujući se na sebe i analizirajući se, ne nalazi samo postojanje određenih težnji nego posredstvom samospoznaje u sebi nalazi i postojanje nekih sposobnosti. Čovjek shvata da može spoznavati istine, poimati lijepe stvari, vladati drugima i biti neovisan od njih, kontrolirati prirodu i stvari koje ga okružuju, te ih koristiti za svoje potrebe, kao i da može od materijala koji ga okružuju ili pak od umnih pojmova stvarati nove stvari. Također, obraćanjem pažnje na svoje jastvo shvata da može ostvariti kontrolu nad sobom, te svoje misli, pobude i djela usmjeriti ka moralnom dobru. On sve te sposobnosti svjesno koristi i odabire voljna djela radi stizanja do određenih ciljeva.

Težnje, sposobnosti i dimenzije jastva

Spoznajom prirodnih težnji i sposobnosti koje dovode do aktualizacije tih težnji, čovjek u potpunosti shvata da su sve te težnje i sposobnosti očitovanja jednog jedinstvenog bića koje se naziva jastvo. Razvrstavajući ova različita očitovanja, on u vlastitom jastvu za njihove različite vrste prepoznaje određene moći, a dimenzije svoga jastva naziva moćima vlastite duše.

Međusobne veze težnji

Različite instinktivne i prirodne čovjekove težnje nisu nezavisne i međusobno odvojene, već utječu jedna na drugu, a čovjekovi motivi i djela se oblikuju pod utjecajem međudjelovanja i međusobnog sukoba.

  1. Međudjelovanje težnji

Različite čovjekove težnje nekada međusobno sarađuju u stvaranju poticaja za određeno djelo. Naprimjer, čovjekova težnja da vlada okruženjem i drugima te težnja za povećanjem snage, u saradnji sa čovjekovom težnjom za spoznajom istine, usmjeravaju naučna istraživanja i djelovanje čovjeka ka onome što uvećava njegove sposobnosti. Međudjelovanje težnje za istinom i težnje za moralom ograničava obavljanje nekih istraživanja. Naprimjer, neka istraživanja vezana za hemijsko i mikrobiološko oružje, kao i neka istraživanja vezana za genetiku proglašena su zabranjenim od učenjaka koji se bave etikom, iako ljudi koji nemaju morala ne pridaju pažnju ovim zabranama. Kada se seksualni nagon udruži sa težnjom prema lijepom, u skladu sa uvjetima određenog pojedinca, uzrokuje različite posljedice. Primjera radi, čovjek koji ne može stupiti u brak (bilo zbog ekonomskih i društvenih prepreka ili tjelesnih nedostataka), ako se posveti umjetnosti, može u umjetničkom stvaralaštvu postati veoma uspješan, ili ako osoba pri izboru bračnog partnera preveliku važnost pridaje ljepoti te je stoga izbirljiva može se suočiti s neuspjehom u braku ili je to može nagnati na poseban odabir životnog saputnika. Kada se težnja za slobodom djela i težnja za moralnošću udruže, stvaraju se uvjeti za poštivanje prava drugih i suzdržljivosti u primjeni moći i u upotrebi sile.

Moguće je navesti mnogo drugih primjera koji pokazuju međudjelovanja dvije ili više težnji. Govoreći o međudjelovanju dvije težnje, podrazumijevamo da obje istovremeno i aktivno postoje u jednom čovjeku.

  1. Sukob težnji

Sukob dvije ili više instinktivnih ili prirodnih težnji tiče se područja djela. U želji da zadovoljimo razne težnje koje imamo, shvatamo da je nemoguće sve njih zadovoljiti. U izvjesnim prilikama djelovanje u skladu sa zahtjevima jedne težnje podrazumijeva zanemarivanje druge težnje. Naprimjer, nedopušteno zadovoljavanje putenih, tjelesnih potreba predstavlja zanemarivanje moralnih sklonosti. U ovakvim prilikama došlo je do sukoba dviju urođenih težnji, iako među njima ne postoje nikakve oprečnosti, te se na ispravan način može odgovoriti na obje. Odabirom zakonitog supružnika istovremeno se pridržavamo moralnih načela i zadovoljavamo svoje nagonske potrebe. U nekim prilikama ograničenost mogućnosti i sposobnosti predstavlja prepreku za istovremeno djelovanje u skladu sa zahtjevima dviju težnji. Onda se pitamo šta je potrebno učiniti prilikom sukobljavanja dvije ili više težnji. Šta bi bila moralna obaveza i na koji način se sa stanovišta moralne vrijednosti može dati prednost jednoj od sukobljenih strana. Ukratko, metoda davanja prednosti je metoda kojom, u skladu sa spoznajom o utjecaju svake od strana u sukobu na ostvarivanje čovjekovog krajnjeg cilja, procjenjujemo moralnu vrijednost svake strane ponaosob, a potom ih međusobno upoređujemo.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike,sv. 2., Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo: Ertan Basarik

Pitanja i odgovori