Strpljenje

Etimologija riječi “strpljenje” (صبر ) jeste “zatvoriti”, “sprječavati”. Svako ko sebe spriječi da učini neko voljno djelo, taj se strpio. Dakle, strpljenje se u općem značenju može definirati kao sprječavanje samog sebe u činjenju djela koje je prepreka stizanju do cilja ili djela koje dovodi do kašnjenja u stizanju do cilja. U ovom značenju strpljenje samo po sebi nije moralna vrlina, već predstavlja otpor pojedinca, što je proizvod njegove samokontrole. Ovaj otpor će biti moralna vrlina kada cilj strpljivog čovjeka bude moralno savršenstvo i približavanje Bogu i kada se čovjek strpi pred nečim što je oprečno moralnom savršenstvu i Božijoj blizini. Moralna vrijednost strpljenja zavisi od cilja zbog kojeg se čovjek strpi. U raspravi o odnosu između čovjeka i Boga strpljenje predstavlja jednu vrstu odupiranja činiocima koji slabe ovu vezu i izbacuju čovjeka iz okvira imana, bilo teorijski ili praktično.

Vrste strpljenja

Strpljenje je odupiranje duše strastima. Drugim riječima, strpljivost predstavlja postojanost vjerskih motiva pred suprotnim motivima. Motiv je činilac koji slobodnog vršioca pokreće da obavi neko djelo. Neka djela pomažu čovjeku da postigne moralno savršenstvo i Božiju blizinu, a druga su prepreka i smetnja njegovom savršenstvu. U suštini, trebamo se suzdržati od djela koja su smetnja našem savršenstvu, odnosno trebamo se odupirati poticajima za takva djela (biti strpljivi). Tri su vrste poticaja koji čovjeka pozivaju na djela oprečna savršenstvu: Poticaji koji u čovjeku izazivaju žaljenje na Božiju odredbu, kao i iskazivanje nezadovoljstva tom odredbom. Čovjek koji na ovaj poticaj odgovori pozitivno i prigovara Božijem određenju sumnja u Božiju dobrostivost i vjerovanje mu je oslabljeno. Izražavanje nezadovoljstva Božijim određenjem dešava se kada se suočavamo s nevoljama. Nevoljnik je čovjek u čijem životu se dogodilo nešto gorko i veoma uznemirujuće. Naprimjer, čovjek koji izgubi voljeno dijete ili oca ili majku pogođen je nevoljom. Moguće je da se takav čovjek, usljed velike nevolje, počne žaliti, ponašati neuobičajeno ili da postane anksiozan. Svako od ovih stanja je pokazatelj nestrpljivosti. Ova stanja i postupci su reakcije koje čovjek ispoljava kako bi umirio svoju svijest.

Strpljiv čovjek ima jaku samokontrolu i ne dolazi do mira žaleći se i ispoljavajući nezadovoljstvo kroz svoje postupke; on stiže do mira na druge načine, načine kojima je Bog zadovoljan. Takav čovjek se odupire poticaju za izražavanje nezadovoljstva. Ovo odupiranje je proizvod vjerovanja. Čovjek koji vjeruje u Boga i u Njegovu dobrostivost te zna da su Božije znanje i moć apsolutni i da je On od svih drugih prema njemu milostiviji, neugodne događaje vidi kao događaje koji idu u njegovu korist, smatra ih iskušenjem od Boga i povodima buđenja iz nemara. On kao takav vjeruje da su životne nevolje povod da se čovjek očisti od grijeha i da su to stepenice napretka – naravno pod uvjetom da bude strpljiv i da ne prigovara Božijoj odredbi. Dakle, prva vrsta strpljenja jeste strpljenje u nevoljama, tj. odupiranje poticaju za prigovaranje Božijoj odredbi.

Druga vrsta motiva koji nisu Božanski, a pozivaju čovjeka na djelovanje suprotno njegovom savršenstvu, jesu čovjekovi prohtjevi kao što su težnja ka ugodnosti i škrtost. Čovjek koji teži ugodnosti izbjegava Božije naredbe i ne trpi težinu ibadeta. Težnja ka ugodnosti čovjeka poziva drugim djelima i napuštanju ibadeta. Odupiranje ovom poticaju naziva se strpljenje u pokornosti. Strpljenje u pokornosti podrazumijeva prihvatanje teškoće obavljanja Božije naredbe i odricanje od uživanja u drugim djelima. Čovjek koji se ne odupire i ne odriče se praktično je sebe izveo iz okvira vjerovanja i ljubavi prema Bogu, jer vjerovanje i ljubav iziskuju slijeđenje Božijih naredbi a vjernik slijedi Božije naredbe i pokorava im se.

Treća vrsta poticaja kojima je pohvalno oduprijeti se, a odazivanje njima predstavlja propast, jesu strasti i želje koje čovjeka odvode u kušanje zabranjenih užitaka. Čovjek preduzima neke radnje kako bi iskušao određene užitke koje vjera ne dozvoljava. Nekada su poticaji da se ovakva djela čine veoma jaki. Čovjek koji se odupire ovakvim poticajima i sprječava sebe od činjenja grijeh jeste strpljiv čovjek. Ova vrsta strpljenja naziva se strpljenje u čuvanju od grijeha. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Tri su vrste strpljivosti: strpljivost u nevolji, strpljivost u pokornosti i strpljivost u čuvanju od grijeha.”[1]

U nastavku ove predaje Poslanik govori o stepenima ovih strpljenja, o čemu će poslije biti riječi. Vrste strpljenja mogu biti predstavljene i na drugi način. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Dvije su vrste strpljivost: strpljivost u onome što ne voliš i strpljenje u onome što voliš.”[2] I ova je podjela, također, izvedena na temelju onoga u vezi s čime se treba strpjeti. Ako ljubav prema nečemu iziskuje djelo koje slabi vezu između čovjeka i Boga, tada se treba oduprijeti tom poticaju. Isto tako, ako neki događaj koji nam nije mio zahtijeva činjenje nečega što je u suprotnosti sa našim savršenstvom i približavanjem Bogu, treba se oduprijeti takvom poticaju. Naravno, treba imati na umu činjenicu da je teže oduprijeti se onome što volimo negoli onome što ne volimo. Kur’an časni spominje supružnike i djecu kao nešto što ljudi vole, opominjuć: O vjernici, zaista među supružnicima vašim i djecom vašom, imate neprijatelje, pa ih se pričuvajte![3]

U drugom ajetu imetak i djeca (ono što ljudi vole) predstavljaju se kao činioci nemara prema sjećanju na Boga i slabljenja veze između čovjeka i Boga te se opominju vjernici da ne zapadnu u takvu vrstu nemara: O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, bit će izgubljeni.[4]

Podjela strpljenja na: strpljenje u nevolji, strpljenje u pokornosti i strpljenje u čuvanju od grijeha, može se posmatrati i kao podjela s obzirom na ono što se voli i ne voli. Strpljenje u nevolji i pokornosti predstavlja strpljenje u onome što se ne voli, a strpljenje u čuvanju od grijeha predstavlja strpljenje u onome što se voli i prema čemu postoje sklonosti i strast.

Razine strpljivosti

Koji su to poticaji koji nisu vjerski, a u odnosu na koje strpljenje ima veću vrijednost? Da li je moguće stepenovati strpljenje na osnovi vrijednosti koje ono ima? Etičari iz predaja izvode jedno opće mjerilo, koje se doima odgovarajućim za stepenovanje vrsta strpljenja. Oni kažu: “Što je strpljenje za čovjeka teže, to je nagrada veća, a što je lakše, to je nagrada manja.” Ova razlika u skladu je s načelom: “Najbolja su najteža djela.” Ukoliko prihvatimo ovo mjerilo, opet sa sigurnošću ne možemo tvrditi koje su međusobne razlike među tipovima strpljenja, kao ni koje su nagrade za svaku od tih vrsta, jer u svakom primjeru strpljenja u obzir mora biti uzeta mjera težine strpljivosti. Štaviše, neka vrsta strpljenja – koja je lakša od drugih vrsta – u posebnim okolnostima i uvjetima za jednog vjernika može biti izuzetno teška, pa i teža od ostalih vrsta strpljenja. Usto, u predajama su spomenuti stepeni strpljenja, čije razlike trebaju biti sagledane kroz razlike u vrstama strpljenja. Časni Poslanik u nastavku predaje čiji smo početak naprijed naveli objašnjava razine triju vrsta strpljenja:“Pa ko se strpi u nevolji i prebrodi je lijepo se strpjevši, Allah će mu upisati 300 stepena, a razmak od stepena do stepena je kao od Zemlje do neba. Ko se strpi u pokornosti, Allah će mu upisati 600 stepena, a razmak od stepena do stepena je kao od središta Zemlje do Arša. A ko se bude strpio u čuvanju od grijeha, Allah će mu upisati 900 stepena, a razmak od stepena do stepena je kao od središta Zemlje do kraja Arša.”[5]

Iz ove predaje na lijep način se može vidjeti da je nagrada za strpljenje u čuvanju od grijeha višestruko veća od nagrade za strpljenje u pokornosti, a nagrada za strpljenje u pokornosti višestruko je veća od nagrade za strpljenje u nevolji.

Veza između strpljenja i vjerovanja

Sad kad smo se upoznali sa značenjem i vrstama strpljenja, možemo više govoriti o vezi između strpljenja i vjerovanja. Strpljenje je odupiranje svakoj vrsti poticaja i motiva koji čovjeka udaljavaju od Boga. Prema tome, usvajanje bilo kojeg moralnog svojstva vezanog za vjerovanje zahtijeva strpljenje, jer se u etici vjerovanje i lijepa ćud smatraju dobrim prema mjerilu učinkovitosti u približavanju Bogu, a naspram svake lijepe ćudi nalazi se loša ćud, kojoj je lakše prikloniti se. Usvajanje lijepog morala zahtijeva ustrajnost, vježbu i praksu. Osim toga, odupiranje onome što čovjeka udaljava od Boga dešava se tek kada čovjek vjeruje u Boga, kada ima spoznaju o Njemu. Bez spoznaje o Bogu i Njegovim atributima i bez vjerovanja nijedno se djelo ne može smatrati dobrim po tome što približava Bogu ili suprotno od toga. Prema tome, vjerovanje u značenju spoznaje i čvrstog uvjerenja u Boga, Njegove atribute i lijepa imena jeste neophodan uvjet i obavezan uvod za strpljenje. S druge strane, vjerovanje, pored verbalnog potvrđivanja i sigurne spoznaje, obuhvata i djelovanje u skladu sa stubovima vjere, a djelo, onako kako to spoznaja iziskuje, ima potrebu za strpljenjem i odupiranjem. Na kraju se može kazati da bez strpljenja nije moguće postići potpuno vjerovanje koje podrazumijeva praktičnu obavezanost Božijom vjerom. Dakle, veza između vjerovanja i strpljivosti je dvostrana: s jedne strane, teorijsko vjerovanje gradi strpljenje, a s druge strane, bez strpljenja neće biti ostvareno praktično vjerovanje. Čovjek koji zbog neke nevolje počne da se žali, na taj način izvještava o slabosti svoje spoznaje i teorijskog vjerovanja. Drugim riječima, nepotpunost spoznaje i sigurnosti čini ga nemoćnim da bude strpljiv. A i onaj koji nije strpljiv u pokornosti, nije uspio obavezati se onim što sama njegova spoznaja iziskuje. On ne može da se kreće putem koji pred njim otvara spoznaja o Bogu te stoga njegovo vjerovanje neće ni biti potpuno. Isto to važi i za čovjeka koji gubi vlast nad sobom kada se nađe pred grijehom, pa usljed toga i počini grijeh. U trenutku činjenja grijeha on kao da je zaboravio na Boga Kojeg je spoznao te ne postupa u skladu sa onim što zahtijeva njegovo teorijsko vjerovanje. U predajama se snažno naglašava veza između strpljenja i vjerovanja.

Hazreti Ali, a.s., kaže: “Budite strpljivi, jer strpljivost je vjerovanju ono što je glava tijelu, i kao što nema dobra u tijelu bez glave, nema dobra ni u vjerovanju bez strpljivosti.”[6] Na drugom mjestu kaže: “Vjerovanje počiva na četirima stubovima: strpljivosti, uvjerenju, pravdi i džihadu.”[7]

Bogobojazan čovjek posjeduje i teorijsko i praktično vjerovanje. Drugim riječima, čovjek koji posjeduje bogobojaznost stiže do ispravne spoznaje o Bogu, biva upućen na Pravi put i zna svoje obaveze. S praktičnog aspekta, on je pokoran svome Gospodaru i ne prelazi granice Pravoga puta. Hazreti Ali, a.s., govoreći o osobinama bogobojaznog čovjeka, mnogo puta spominje odliku strpljenja kod tih ljudi. U hutbi Hammamu, nabrajajući znakove bogobojaznog čovjeka, on kaže: “I od njegovih znakova… strpljenje u tegobama.” Na drugom mjestu u istoj hutbi kaže: “A u neugodnostima on je strpljiv.” I na tom mjestu kaže: “Strpljivi su u vremenu koje traje kratko, a u ishodu zadobijaju ugodnost koja traje dugo.” Strpljenje uzeto u obzir u ovim riječima obuhvata sve vrste strpljenja, jer je život bogobojaznih ljudi ispunjen strpljenjem u nesrećama i pokornosti te čuvanjem od grijeha.  Čovjek koji je svjestan Boga vjeruje u Budući svijet, a zbog toga je strpljiv u pokornosti i suzdržava se od neposlušnosti Bogu, što je povod dobijanja Božijih blagodati. Imam Ali, a.s. je rekao: “Tražite upotpunjenje blagodati Božijih prema vama strpljivošću u pokornosti Njemu, kloneći se neposlušnosti Njemu. Jer, zaista, sutra je blizu danas.”[8]

Učinci strpljivosti

Ogroman je broj učinaka strpljivosti. Njen najočigledniji učinak je onaj o kojem svjedoči iskustvo. Svi ljudi su ličnim iskustvom došli do saznanja da su strpljenje i pobjeda nerazdvojivi. Imam Ali, a.s., kaže: “Strpljivom ne izmiče pobjeda, i kada bi to dugo potrajalo.”[9]

Sljedeći učinak strpljenja je to što je strpljiv čovjek siguran da neće počiniti grijeh poput negodovanja na Božiju odredbu pa prima nagradu za svoje strpljenje: “Budeš li strpljiv, sudbina će se nad tobom dogoditi, ali bit ćeš nagrađen. A ako budeš nestrpljiv, sudbina će se nad tobom dogoditi, ali ti ćeš biti grješan.”[10]

Onome ko bude strpljiv Allah će uslišati dove i nadoknaditi mu štete i nevolje. Prenosi se od časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Nema vjernika kojeg pogodi kakva nevolja, pa on kaže onako kako mu je Allah naredio: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo, Bože, nagradi me u ovoj nevolji i podaj mi bolje od tog – a da mu Allah neće učiniti tako.”[11]

U Kur’anu se govori o boljem i većem učinku strpljenja od ovoga: A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Njih čeka blagoslov od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu![12]

Zar ima bolje i veće nagrade od toga da čovjeku pripadnu blagoslov i milost Božiji i da njegova upućenost bude potvrđena od Boga?! Oni koji su strpljivi u pokoravanju i nepopustljivi prema grijehu, imaju ugodan Budući svijet i obuhvatit će ih obilna nagrada Božija: Bez sumnje će strpljivi dobiti svoju nagradu bez računa.[13]

Od Imama Sadika, a.s., prenosi se: “Na Sudnjem danu ustat će skupina ljudi, stat će pred džennetsku kapiju i pokucati na nju. Bit će upitani: ‘Ko ste vi?’ Oni će odgovoriti: ‘Mi smo strpljivi.’ Bit će im rečeno: ‘U čemu ste bili strpljivi?’ Reći će: ‘U pokornosti Bogu i u nečinjenju grijeha.’ Tada će Allah reći: ‘Istinu su rekli, uvedite ih u Džennet.’”

Imam Sadik, a.s., rekao je: “Ovo je upravo Božije obećanje: Bez sumnje će strpljivi dobiti svoju nagradu bez računa.” Strpljivost u nevoljama čovjeka oslobađa brige za polaganje računa na Sudnjem danu. U hadisu kudsi se kaže: “Kada tijelo ili imetak ili djecu Svoga roba izložim nevolji, a on to dočeka sa lijepim strpljenjem, stidim se da mu uspostavim vagu i otvorim knjigu obračuna.”[14] Strpljenje u nevoljama je povod čovjekovog uspinjanja i napredovanja na razinama savršenstva. Od Poslanika, s.a.v.a., se prenosi: “Zaista čovjek kod Boga ima stepen koji ne postiže djelom, nego njegovo tijelo bude izloženo nevolji pa taj svoj stepen postigne time.”[15]

Strpljenje u pokornosti i strpljenje u čuvanju od grijeha čovjeka čine Džennetlijom.

Kako postati strpljiv?

Odgovor na ovo pitanje je jasan, uzevši u obzir ono što smo dosad kazali. Kada uzmemo u obzir rečeno, puteve postizanja strpljivosti možemo svesti na sljedeće:

– jačanje spoznaje i sigurnog znanja o Bogu, Njegovoj mudrosti i dobrostivosti;

– obraćanje pažnje na dobre učinke strpljivosti, poput pobjede na Ovom svijetu, pretvaranja nevolje u milost Božiju, uslišavanja dova, bezbrižnosti u vezi s onosvjetskim polaganjem računa, ulaska u Džennet itd.;

– budući da je postojano svojstvo strpljenja uvjet za mogućnost obavljanja dužnosti i čuvanja od grijeha, sva čovjekova djela postižu svoj cilj zahvaljujući strpljivosti;

– strpljivom čovjeku, pored toga što će imati lijep Budući svijet, i ovosvjetski život će biti miran i uspješan, a razmišljanje o ovoj zbilji čovjeka također potiče na strpljivost;

– nakon obraćanja pažnje na ove činjenice i razmišljanja o njima, potrebno je truditi se da se stekne strpljivost, a prije nego strpljivost postane postojano svojstvo, potrebno je truditi se da se ne izložimo onome što premašuje granice naše strpljivosti;

– razmišljajmo o lošim posljedicama nestrpljivosti kako bi nas neugodnost tih loših posljedica odvratila od nestrpljivosti, a neke od tih loših posljedica su anksioznost u ovosvjetskom životu, udaljenost od milosti i nagrade Božije, žaljenje i postiđenost pred Bogom.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Usulu Kafı, glava Sabr, sv. 2.

[2] Nehdžu-l-belaga, izreka 55.

[3] Et-Tegabun, 14.

[4] El-Munafikun, 9.

[5] Usulu Kafı, sv. 2, glava Sabr, hadis 15.

[6] Nehdžu-l-belaga, izreka 82.

[7] Isto, izreka 31.

[8] Isto, govor 187.

[9] Isto, izreka 153.

[10] Isto, izreka 301.

[11] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 3, str. 288.

[12] El-Bekare, 155-157.

[13] Ez-Zumer, 10.

[14] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 3, str. 288.

[15] Isto, str. 289.