Ljubav

Ljubav znači voljeti nešto ili nekoga. Ljubav se prepoznaje po osjećaju naklonosti, privrženosti i privlačnosti. Kada se ljubav javi u čovjeku, javlja se sklonost i privučenost voljenom, kao i želja da mu se približimo. Ljubav je voljeti savršenstvo, a ne biti naklonjen nesavršenstvu. Savršenstvo vole sva bića, i ona savršena i ona nesavršena, a nijedna ne osjećaju naklonost prema nesavršenstvu. Dakle, i Bog voli, a i ljudi vole. Bog je i voljeni, jer je apsolutno savršenstvo. Najbolje i jedino istinsko voljeno biće je Bog.

S obzirom na rečeno, ljubav ćemo podijeliti u dvije kategorije te objasniti njihova zajednička i posebna obilježja. Prva kategorija je ljubav nesavršenog bića, onog koje ima potrebu za savršenstvom, a druga je ljubav savršenog, nezavisnog bića prema savršenstvu. Zaključujemo da je objekt ljubavi savršenstvo.

Činioci ljubavi

Ljubav je relacija između onoga koji voli i voljenoga. Kada spoznamo voljenoga, uvidjevši njegovo savršenstvo, pronalazimo i ljubav prema njemu. Prema tome, jedan od glavnih činilaca i neophodan uvjet za nastanak ljubavi jeste spoznaja. Ljubav čovjeka prema savršenstvu ima korijen u samospoznaji. Svaki čovjek je istovremeno svjestan svoga postojanja i svoje nedostatnosti. Ta svijest je jedan od stepena savršenstva. U suštini, čovjek voli samoga sebe, jer sebe vidi kao onoga koji posjeduje stepen savršenstva. On je svjestan svoje lične nedostatnosti (koja mu je odbojna), pa voli i savršenstva koja ga očekuju.

Ljubav prema sebi čovjeka potiče na kretanje prema savršenstvu i na oslobađanje od nedostatnosti. Čovjek prema stvarima gaji ljubav stoga što u njima pronalazi savršenstvo i stizanje do njih vidi u oslobađanju od svoga nedostatka. Svaka sposobnost čovjeka, u skladu sa svojim obilježjima, naklonjena je nečemu. Ljubav prema hrani, braku, položaju, imetku, kao i svaka druga ljubav, postoji zarad otklanjanja čovjekovih nedostataka. Usmjeravanje pažnje na činilac spoznaje ukazat će nam na drugi temeljni činilac ljubavi. Naime, spoznaja savršenstva je činilac ljubavi pa je, prema tome, savršenstvo koje postoji u voljenom drugi činilac nastanka ljubavi. Oba ova činioca, i spoznaja o savršenstvu voljenog i savršenstvo koje postoji u njemu, što god na višoj razini budu, to će i ljubav biti jača. Ova dva činioca postoje i u ljubavi nesavršenog bića prema savršenstvu i u ljubavi savršenog bića prema savršenstvu. To znači da čovjek, znajući za savršenstvo u voljenom, u sebi nalazi ljubav prema njemu, kao što i Bog, znajući za savršenstvo Svojih robova, ima ljubav prema njima.

Postoji i treći činilac ljubavi, a on je svojstven ljubavi nesavršenih bića prema savršenstvu. Taj činilac je svijest o potrebitosti i zavisnosti. Čovjek ne posjeduje savršenstvo i taj nedostatak ga čini nezadovoljnim, zbog čega i ima želju da ga ukloni, a ta želja mu otvara put ka pronalasku ljubavi prema savršenstvu.

Razine ljubavi

Uzevši u obzir spomenute činioce, shvatamo da je ljubav jača što su jači njeni činioci. U skladu s tim, uviđamo da se najuzvišenija razina ljubavi može postići kada se voljeni nalazi na najuzvišenijoj razini savršenstva. Najbolji od svih voljenih je Bog, jer je On najsavršenija zbilja postojanja. Najbolja i najjača ljubav postiže se kada je upućena prema Bogu kao voljenom biću. Najviši stepen spoznaje o najuzvišenijem postojanju donosi najjaču ljubav. Prema tome, što god biće bude imalo veću spoznaju o Bogu – imat će i jaču ljubav. Najveća ljubav prema Bogu pripada upravo Bogu. On ima znanje o Sebi samom, dok su sva ostala bića nemoćna da spoznaju Njegovu zbilju.

U dovi se kaže: “Nismo Te spoznali onako kako Ti dolikuje da budeš spoznat.”

Treći činilac ljubavi tiče se samo čovjeka. Čovjekova svijest o vlastitoj potrebitosti proizlazi iz znanja koje on ima o svome biću. Čovjek ima najvišu razinu svijesti o sebi i o ograničenostima svoga bića. Na prvi pogled, ova je svijest u svim ljudima jaka i istovjetna. Međutim, dva su razloga zbog kojih znamo da i ova spoznaja ima svoje razine:

Prvi je taj da ljudi skloni grijehu i neposluhu do te mjere zanemare svoju dušu da katkad tvrde za sebe da su božanstva, a time poriču svoju potrebitost. U časnom Kur’anu se kaže: I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su oni koji su grješnici.[1]

U ovom ajetu zaboravljanje Allaha predstavljeno je kao razlog samozaborava. Samozaborav i samozanemarivanje su aspekti duše. Čovjek koji sebe zaboravi, zaboravlja i svoju potrebitost, niskost i zavisnost. Takav čovjek oslanja se na sebe i smatra da je, poput Boga, nezavisno biće koje svojim životom može samo upravljati te zadovoljiti svoje potrebe korištenjem vlastitog znanja i snage. Takav čovjek zanemario je vlastitu nesavršenost i potrebitost te time u njemu činilac ljubavi prema savršenstvu gubi snagu.

Drugi razlog je taj što svako, u poređenju sa Božijim savršenstvom, svoju potrebitost shvata bolje i više. Čovjek koji usporedi svoju potrebitost sa Božijom apsolutnošću bolje će od drugih shvatiti dubinu i količinu svoje potrebitosti. To mu omogućava znanje i svijest koju ima o svojoj potrebitosti. Budući da spoznaja Boga ima svoje razine, ima ih i čovjekova spoznaja o vlastitoj potrebitosti. Kako vidimo da i treći činilac ljubavi ima razine, možemo reći da najbolju i najvišu razinu ljubavi imaju oni koji imaju najveću spoznaju o svojoj potrebitosti, a time i najveću spoznaju o Bogu. Ljubav časnog Poslanika, s.a.v.a., i bezgrješnih imama ima dva činioca ljubavi na najvećoj mogućoj razini: prvo, njihov Voljeni je najsavršenije biće postojećeg svijeta, i drugo, njihova spoznaja o vlastitoj potrebitosti je na najvećoj mogućoj razini. Pritom, naravno, njihova spoznaja o Voljenom nije najveća moguća spoznaja, jer je Božije znanje o Sebi najbolje moguće znanje o najboljem Biću postojećeg svijeta. Božija ljubav prema Sebi najbolja je ljubav.

Objekt čovjekove ljubavi

Čovjek voli ili samoga sebe ili druge. Čovjekova ljubav prema samom sebi je jaka jer čovjek o sebi ima veoma blisku spoznaju. Ljubav prema drugima ima različite vrste. Čovjek voli predmete, osobe i Boga. Ljubav prema predmetima je, naprimjer, ljubav prema hrani, lijepim prizorima, sredstvima udobnosti i sl. Ljubav prema osobama je poput one prema roditeljima, djeci, supružniku, prijateljima, rodbini i sl. To se obično vraća ili na ljubav prema sebi, poput ljubavi prema djeci, ili pak osigurava neku od čovjekovih potreba za postizanjem posebnog savršenstva. Čovjek želi savršenstvo i zato voli sve ono što ima utjecaj na njegov razvoj i usmjerenost ka savršenstvu. Roditelji su bili uzrok njegovog nastanka, supružnik zadovoljava potrebu za održavanjem vrste i doživljavanjem određene vrste užitaka, ali jedna od ljudskih potreba, ujedno i najvažnija, jeste usavršavanje moći razuma. Čovjekova moć razuma želi spoznaju zato što je spoznaja povod savršenosti ove moći. Što spoznaja bude bolja, to će i savršenstvo ove moći biti ostvarenije. Na taj način čovjek, tražeći savršenstvo moći razuma, stiže do spoznaje o Bogu, pa kada Ga spozna, počne Ga i voljeti. Istinsko voljeno biće je Bog, jer je svako drugo biće mimo Njega potrebito i njegovo savršenstvo zavisi od Boga. Bog mu je dao postojanje i ono samo od sebe nema ništa. Čovjek je zaljubljenik u istinsko savršenstvo, a nijedno savršenstvo osim svete Biti Božije nije istinsko ni samostalno.

U suštini, niko ko je voljen ne zaslužuje ljubav osim Boga. Sve drugo što se voli, čovjek može voljeti kao Božije stvorenje i kao manifestaciju Božijeg postojanja, moći i milosti. Istinsko voljeno biće za čovjeka je Bog, jer je On beskrajno postojanje i apsolutno savršenstvo. Sve ostalo što je voljeno, nepotpuno je i svako ko mimo Boga odabere nešto drugo kao voljeno biće, odabrao je lažno voljeno biće i ubrzo će shvatiti da je istinsko voljeno biće nešto sasvim drugo. Razlika između ljubavi prema Bogu i nečemu drugom poput je razlike između utjecaja djelotvornih lijekova i sedativa. Sedativ privremeno smiruje bol, dok lijek otklanja uzrok bola. Svako ko osim Boga izabere nešto drugo da voli, određeno vrijeme bit će miran, ali kada kod voljenog objekta uoči nedostatke i zavisnost, poželjet će savršenije voljeno biće i na taj način će se njegova potreba i težnja vratiti.

Ljubav prema nečemu drugom mimo Boga uzrokuje žaljenje i gubitak, jer je svako drugo biće mimo Boga prolazno. Ovaj svijet, imetak i djeca ne zaslužuju izravnu ljubav. Bog Ovaj svijet uspoređuje sa kišom koja uzrokuje klijanje i nicanje biljki, a zatim stiže jesen i sve te ljepote nestaju:

Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava zemljoradnike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.[2]

Lažni objekti ljubavi prepreka su stizanju do istinskog Voljenog. Takvi objekti varaju onoga koji voli i čine da on zanemari istinsko voljeno Biće. Čovjek koji u srcu gaji ljubav prema lažnom objektu ljubavi liči na čovjeka koji je popio sedativ, zbog kojeg više ne osjeća bol pa zanemaruje liječenje, dok istovremeno gubi vrijeme za izlječenje. Kašnjenje u liječenju može biti veoma štetno, štaviše kobno. A kašnjenje u gajenju ljubavi prema istinskom voljenom Biću može dovesti do zatamnjenja srca, do zaborava i poricanja Njega, kao i Njegove dobrote i milosti.

Znakovi istinske ljubavi

1. Istinska ljubav je trajna. Ljubavi su prolazne zbog toga što se izabralo pogrešno voljeno biće, ili pak voljeno biće uopće nije bilo voljeno. Kada pomislimo da neko posjeduje savršenstvo, prema njemu osjećamo ljubav. Kada shvatimo da u njemu nije bilo nikakve iskonske savršenosti, ljubav će nestati i nastavit ćemo s traženjem savršenog bića. Isto tako, ako zbog ličnog interesa osjećamo ljubav prema nekome ili nečemu, ostvarenjem tog interesa gubimo i ljubav koju smo osjećali. To se dešava iz prostog razloga što smo ostvarili svoj interes i željeno savršenstvo je postignuto. Ljubav prema Bogu je trajna usljed toga što istinsko savršenstvo pripada isključivo Njemu, a čovjek koji zna za Boga nikada neće postići potpunu spoznaju o Njemu. Na svakoj razini spoznaje Boga čovjek uviđa slabost svoje spoznaje i ima želju da je učini bogatijom i boljom, jer je Bog neograničeno biće. Razum je nemoćan spoznati Njegovu zbilju, i koliko god da čovjek juri dolinom spoznaje Boga, pred njim uvijek ima još puta, a čežnja mu postaje sve veća.

2. Istinska ljubav je takva da se voli sve ono što pripada voljenome. Arifi vole sve manifestacije bitka: ljude, prirodu, životinje, rijeke, šume itd., zato što su svi oni očitovanja Božija i stvorenja su Božije svete Biti.

3. Istinska ljubav čini nas poslušnim voljenom. Zaljubljenik neprekidno želi da udovolji voljenom biću. Zbog toga uvijek postupa po njegovoj volji i izgrađuje se onako kako to voljeni želi. Istinski zaljubljenik daje prednost volji voljenog nad svojom voljom i ne suprotstavlja se njegovoj želji.

4. Istinski zaljubljenik ima uvijek na umu voljenog i ništa kod njega ne može izazvati nemar prema voljenom.

5. Istinski zaljubljenik čezne za susretom sa voljenim, za razgovorom i za druženjem. Istinski zaljubljenik voli slušati govor voljenoga i voli razgovarati s njime. On se ne može zasititi gledanja u njega.

Ljubav prema Bogu

Ljubav prema Bogu je prava ljubav i samo je Bog istinski voljeni. Svi znakovi istinske ljubavi nalaze se u ljubavi prema Bogu. Ljubav prema Bogu je postojana i neprolazna. Kako nijedno savršenstvo nije bolje od Boga, tako i nijedno lijepo nije ljepše od Njega. U očima čovjeka koji stigne do Boga sve ostalo ima nedostatke i bezvrijedno je.

“Šta je našao onaj koji je Tebe izgubio, a šta je izgubio onaj koji je Tebe našao. Sasvim sigurno je uskraćen onaj koji se zadovolji nečim drugim mimo Tebe.”[3]

Nijedna druga ljubav ne može se porediti sa ljubavlju prema Bogu. Svaka druga ljubav, ukoliko se nadovezuje na ljubav prema Bogu i bude zarad ljubavi prema Bogu, jeste istinska ljubav, u suprotnom je riječ o lažnoj ljubavi. Čovjek koji voli nekog drugog mimo Boga i toj ljubavi daje prednost nad ljubavlju prema Bogu nije vjernik. Vjernici najveću ljubav gaje prema Bogu.

Vjernici najviše vole Allaha.[4] Ljubav prema Bogu je uvjet vjerovanja i vjernik je onaj koji Boga i Poslanika voli više od svega drugog. Od časnog Poslanika, s.a.v.a., prenose se riječi: “Niko od vas neće biti vjernik sve dok mu Bog i Njegov Poslanik ne budu draži od svega drugog.”[5]

Pravi vjernici žele da im srce bude ispunjeno ljubavlju prema Bogu, kako nijedna druga ljubav ne bi stala u njega. Imam Zejnulabidin u dovi Ebu Hamze Somalija moli sljedeće: “Bože, išćem od Tebe da mi srce ispuniš ljubavlju prema Tebi.”

Obilježje pravih prijatelja Božijih je da u svojim srcima imaju ljubav samo prema Njemu. Imam Husejn, a.s., u dovi na dan Arefata šapuće: “Ti si Onaj Koji je iz srca Svojih prijatelja odstranio ljubav prema drugima, kako mimo Tebe nikoga voljeli ne bi.”

Drugi pokazatelj istinske ljubavi je ljubav prema svemu onome što pripada Voljenome. Ljubav prema nekome mimo Boga pokuđena je ukoliko zaljubljenik to voljeno smatra nezavisnim i ne smatra da se njegovo savršenstvo i ljepota vežu za Boga i potiču od Njega. Međutim, ako volimo stvorenja zato što pripadaju Bogu, ta ljubav je pohvalna. Ovakva ljubav ne protivrječi ljubavi prema Bogu, jer ona zapravo i jeste ljubav prema Njemu. Ljubav prema dobrim robovima Božijim je ljubav prema Bogu. Čovjek koji voli dobre ljude zbog njihove vezanosti sa Bogom, voli onoga koga Bog voli, što znači da njegova ljubav prvenstveno pripada Bogu i proizlazi iz ljubavi prema Njemu. Bog voli Svoje robove koji su vjernici i dobri, dok ne voli one koji su neposlušni i nepravedni. Prema tome, onaj koji svoju ljubav i mržnju uskladi sa Božijom ljubavlju i mržnjom može tvrditi da voli Boga: “Onaj ko voli zarad Allaha i mrzi zarad Allaha, i daje zarad Allaha i sprječava zarad Allaha, pa on je od onih čije je vjerovanje potpuno.” [6]

U predaji se kaže da je međusobna ljubav vjernika jedan od najvećih ogranaka vjerovanja i onaj čija ljubav i mržnja su u ime Allaha, on je Božiji izabranik.[7] Važnost ljubavi prema onima koje Allah voli i mržnje prema Božijim neprijateljima, tolika je da ta ljubav i mržnja predstavljaju mjerilo za spoznaju vjere i čestitosti kod ljudi. Imam Sadik, a.s., rekao je jednom od svojih prijatelja: “Ako želiš znati da li u tebi ima dobra, obrati pažnju na svoje srce. Ako voliš pokorne robove Božije, a mrziš grješnike, to znači da u tebi ima dobra i da te Bog voli. A ako nisi takav, u tebi nema dobra i Bog te ne voli. Čovjek je s onim što voli.”[8]

Ovakve predaje ukazuju na to da istinski zaljubljenik u Boga može imati ljubav i prema drugima mimo Boga, ali iz razloga što ti drugi pripadaju Bogu. Ukoliko neko ne bude volio one koje Bog voli, tj. poslanike, evlije i dobre robove Božije, njegova ljubav prema Bogu nije istinska. Isto tako, ukoliko ne bude mrzio Božije neprijatelje, koji su raskinuli vezu sa Gospodarom, on nema istinsku ljubav prema Bogu i vjera mu nije prava.

Nećeš naći da narod koji u Allaha i u Onaj svijet vjeruje bude u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje upisao i dao im potporu Duhom Svojim, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su Allahova stranka, a Allahova stranka će sigurno uspjeti.[9]

Istinski zaljubljenik u Boga izgrađuje se na način kako to Bog voli. Svoja djela usklađuje sa Božijom voljom, a vanjštinu sa Božijim zadovoljstvom. Istinski zaljubljenik u Boga trudi se da bude voljen od Boga. Svaki zaljubljenik ima želju da ga voljeni voli. Istinski Voljeni je dao da put ove dvostrane ljubavi poteče jezikom njegovog voljenog i da nas nauči: Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti...”[10]

Slijeđenje Poslanika, s.a.v.a., pokazatelj je iskrenosti u ispoljavanju ljubavi, a kada je nečija ljubav prema Bogu iskrena, i Bog će njega voljeti. Slijeđenje Poslanika znači činiti djela koja Bog voli, a suzdržavati se od djela koja On ne voli. Da bi se čovjek izgradio na način kojim je Bog zadovoljan, mora pitati Boga i Poslanika kakav treba biti. U časnom Kur’anu su čedni, čisti, pokajnici, dobročinitelji, Boga svjesni, strpljivi, pravedni, oni koji se na Boga oslanjaju i na Njegovom se putu bore predstavljeni kao oni koje Bog voli. A Bog ne voli one koji krše tuđa prava, nepravednike, smutljivce, poricatelje, grješnike, ohole, izdajice, rasipnike, nezahvalne na Njegovim blagodatima. Ako neko zbilja želi postati pravi zaljubljenik i biti voljen od Boga, on se mora okoristiti ovim uputama i slijeđenjem naloga časnog Poslanika očistiti svoje srce od ljubavi prema drugome i povinovati se slijeđenju Božijih naredbi. Čovjek koji zbilja voli Boga, uživa u šaptanju s Njim i sretan je kada Bog razgovara s njim.

U vezi s razgovorom Boga sa čovjekom ukazat ćemo na vrline i učinke učenja Kur’ana. Kur’an je Božije obraćanje čovjeku i Njegov ugovor sa ljudima. Od Imama Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Kur’an je Božiji ugovor sa ljudima. Zato je potrebno da svaki musliman gleda u taj ugovor i da svakodnevno uči po pedeset ajeta.”[11]

Na kraju ove teme prikladno je da podsjetimo na činjenicu da postoji razlika između Božije ljubavi prema čovjeku i čovjekove ljubavi prema Bogu. Bog je apsolutno savršenstvo, a čovjek je apsolutna potrebitost. Čovjek teži savršenstvu pa zato i postaje zaljubljen u Apsolutno savršenstvo i želi ga. Međutim, naspram Božijeg savršenstva ne postoji drugo savršenstvo. Kada govorimo o Božijoj ljubavi prema čovjeku, mislimo na usavršavanje čovjeka. Iz razloga što čovjek svojom voljom bira put savršenstva, Bog ga voli i pomaže mu na tom putu traženja savršenstva. Kada čovjek odabere put propasti, stiže ga srdžba Božija. Ukoliko Božiji prijatelji isprazne svoja srca od ljubavi prema svemu drugom, budu činili sve ono što On voli i naređuje i uvijek Ga budu svjesni, Bog će ih voljeti i dat će im željeno savršenstvo.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-Hašr, 19.

[2] El-Hadıd, 20.

[3] Du‘aje ‘Arefe, Imam Husejn.

[4] El-Bekare, 165.

[5] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 3, str. 151.

[6] Biharu-l-envar, sv. 66, str. 33.

[7] Isto, str. 240.

[8] Usulu Kafı, sv. 2, str. 126.

[9] El-Mudžadele, 22.

[10] Alu ‘Imran, 31.

[11] Šarhe ćehel hadis, str. 497.