Vjerska tolerancija

Samom činjenicom da milošću Božijom posjedujemo Kur’an i Sunnet Božijeg Poslanika – bez potrebe smo za bilo kakvom drugom školom mišljenja. Posjedujemo postojane principe za naš moral, naše ponašanje i naše djelovanje. Bitno pitanje koje se na Zapadu danas iznimno tretira jeste pitanje koje se tiče jedne vremenski daleke aneg­dote. Radi se o pitanju Ademovog progonstva iz Dženneta ko­jim su se bavili kako muslimanski tako kršćanski i jevrejski učenjaci.

Ono što mi znamo na osnovu Kur’ana jeste da je Uzvišeni Al­lah, nakon Njegova stvarnja svijeta, h. Adema podučio svim imen­ima, nakon čega su Božiji meleci pred njim učinili sedždždu, da bi potom h. Adem prešao u vrtove berzahskog Dženneta. Tu mu je Uz­višeni Bog kazao:

وَيَا آدَمُ اسْكُنْ أَنتَ وَزَوْجُكَ الْجَنَّةَ فَكُلاَ مِنْ حَيْثُ شِئْتُمَا وَلاَ تَقْرَبَا هَـذِهِ الشَّجَرَةَ فَتَكُونَا مِنَ الظَّالِمِينَ

“A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu sta­nujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogri­ješite!” (Al-A’raf, 19)

Kakvo je bilo to drvo, postoje različite predaje. Neki kažu da se radilo o drvetu zavisti. Sada nam to nije bitno, ono što je bitno kazati za to drvo jeste da je to drvo predstavljalo dio Ademove tjelesnosti. Znamo pouzdano da Adem a.s. nije mogao počiniti navedeni grijeh dok je bio Božiji Poslanik. Grijeh se u suštini čini onda kada je čovjek zadužen određenom dužnošću prema Bogu, pa je ne izvrši kako treba. S gledišta Kur’ana ovdje se radi o jasnoj stvari. Adem je stvoren, našao se u svijetu Berzaha, bilo mu je zabranjeno da se pri­makne drvetu, on je dirnuo to drvo i nakon toga prognan je iz Ber­zaha.

Jevrejski i kršćanski učenjaci ovo tumače drugačije. Oni u svom tumačenju kažu da je drvo koje je Adem dotakao bilo drvo znanja, odnosno spoznaje, pa nakon što je Adem jeo sa tog drveta otvorile su mu se oči, odnosno postao je svjestan stvarnosti. Po nekim njihovim tumačenjima Bog je tada kazao anđelima:

“Adem je sada jeo sa ovog drveta, obogatio se znanjem koje prije nije posjedovao i bojim se da bi sa ovim znanjem mogao ostati zauvijek u Raju.”

Iz tog razloga da se ne bi više hranio plodovima sa tog dreveta, protjeran je iz Raja. Tako ispada da je Bog ustvari htio da Adem, od­nosno ljudska vrsta, ostane u Džennetu kao neznalica – ali, eto, on se nije povinovao toj Božijoj želji, primakao se drvetu znanja, iz njega je izvukao znanje koje mu je bilo zabranjeno, nakon čega mu u Raju više nije bilo mjesta.

Ovako pogrešno tumačenje ovog događaja dovelo je do spora između vjernika i ateista na Za­padu.Vjernici na Zapadu su smatrali da je za čovjeka bolje da bude bez znanja, ali u Raju, nego sa znan­jem ali na Zemlji. Drugi su imali stav da je bolje biti otvorenih očiju jedan dan u ovozemnom životu nego biti s očima na kojima je ko­prena makar čovjek cijeli život bio u Raju. Jedan od evropskih protivnika ove prve teorije je kazao: “Ja više volim biti u Paklu otvorenih očiju nego u Raju sli­jep.” Otuda zapravo na Zapadu i potiče spor između religije i nauke. Stav tamošnjeg vjernika je da čovjek ukoliko želi da bude pokoran Bogu i da bude istinski vjernik treba što manje znati. Iz tog proizlazi da čovjek ukoliko želi da se bavi naukom, da bude arhitekta, inžinjer, treba da odbaci religiju i posveti se ovosvjetskim stvarima. To je bila jedna od krupnijih greški vjerskih učenjaka među kršćanima i jevrejima. Iz tog razloga imamo ona dešavanja tokom srednjeg vi­jeka; znamo šta se tada desilo Galileju i umovima tog vremena. Radilo se o jednom racionalnom problemu. Moglo bi se kazati da su zapadnjački učenjaci u pogledu intelektualne dimenzije čovjekovog djelovanja bili oštro suprostavljeni jevrejskim i kršćanskim učenjima. Tako, svako ko se ne bi slagao sa ovakvim uvjerenjem, u za­padnjačkom vjerskom okruženju, našao bi se pod snažnim pritiskom i na koncu bi bio izopćen iz društva.

Monteskije, jedan od poznatih zapadnjačkih učenjaka svijeta, napisao je djelo koje se zove Duhovi snažni. U tom djelu on donosi pismo jedne sedamnaestogišnje djevojčice koja je bila osuđena na smrt zato što nije htjela da prihvati neke dogme kršćanstva. To pismo je napisala nekoliko sati prije pogubljenja i ono sadrži neke za­nimljive stvari. Naveo bih samo neke dijelove. U tom pismu obraća­jući se kršćanskim svećenicima, ona kaže: “Osuđujete me na smrt zbog toga što ne prihvaćam dogmu kršćanstva, a što ne bi postupili sa mnom kako bi postupio Isus da je sada živ.”

U ovome leži jedna jako bitna i za nas korisna poenta. Ukazuje se na to da mi u Islamskom društvu trebamo postupati prema zajed­nici, prema našim bližnjima, porodici onako kako je postupao sam Poslanik, s.a.v.a. kada bi se našao na našem mjestu. Kao što je po­našanje svećenika suprotno izvornom učenju hazreti Isaa, tako bi i naše neispravno ponašanje koje bi bilo suprotno učenju Poslanika, s.a.v.a., učinilo ljude pesimističnim spram samog Poslanikovog učenja. Zbog toga Poslanik u jednom svom hadisu kaže: “Pozivajte ljude u vjeru onim što nije jezik.”

Naš moral, naše ponašanje i društveno djelovanje mora biti takvo da onaj ko nas vidi kaže: “Blago Islamu kad odgaja ovakve učenike.”

Da ne budemo u redovima onih na koje se odnosi izjava jednog kršćanskog svećenika, kasnijeg obraćenika u Islam, koji je kazao: “Hvala Bogu što sam upoznao Islam prije nego što sam upoznao muslimane.”

Dakle, da je upoznao muslimane prije Islama ne bi sigurnio prihvatio Islam. Poslanik, s.a.v.a.,u jednom hadisu kaže: “Došao sam da vas odgojim i podučim moralu i ispravnom življenju.”

U vjerskom pozivu, u vjerskoj propagandi, postoje dvije vrste pozivanja: prva je kroz okupljanja, kroz govorenja, kroz razne semi­nare, štampanje različitih članaka, publikacija, a druga je ona praktična, kroz moral i ispravno djelovanje. Sigurno je da je efekat ispravnog djelovanja stotinu puta veći nego efekat bilo kakvog obraćanja i govorenja.

Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a. tek počeo sa svojim pozivima u Mekki jedna osoba je prosula smeće njemu na glavu; i tako se dešavalo nekoliko dana, kada god bi Poslanik s.a.v.a. prolazio tim putem ta osoba bi mu ponovo prosula smeće na glavu. Jedne večeri to se nije desilo i Poslanik je pitao šta li je sa onim čovjekom što mi je prosipao svaku noć smeće na glavu. Ovi su odgovorili: “O Poslaniče Božiji, razbolio se, bolestan je.” Božiji Poslanik, s.a.v.a. je otišao da ga obiđe. Kada je ovaj to vidio, kroz plač je rekao da svje­doči da je Muhammmed Božiji Poslanik. Zbog toga se Kur’an i obraća Božijem Poslaniku i kaže:

لَقَدْ جَاءكُمْ رَسُولٌ مِّنْ أَنفُسِكُمْ عَزِيزٌ عَلَيْهِ مَا عَنِتُّمْ حَرِيصٌ عَلَيْكُم بِالْمُؤْمِنِينَ رَؤُوفٌ رَّحِيمٌ

“Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pra­vim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milos­tiv.” (Et-Tevba, 128)

Događaj koji smo spomenuli ne trebamo smatrati jednim spored­nim događajem. Razmislimo dobro o njemu i potrudimo se da nešto negativno u vezi nas ne ostane iza nas u historiji. Jevreji i kršćani su i sa gledišta nauke i morala učinili ljude pesimistično raspoloženim prema vjeri. Iz ovog razloga je došlo do protivrječja između re­ligije i nauke – i to pitanje je ozbiljno razmatrano od strane svijetov­nih naučnika i vjerskih učenjaka. Oni su sami na kraju zaključili da vrata Raja ne treba prikazivati toliko uskim da samo rijetki prolaze kroz njih – te da samo jevreji i kršćani mogu biti od onih koji će dospjeti u Raj. Raj treba otvoriti i za druge dobre ljude koji se drže ispravnih i moralnih principa ma kojoj religiji oni pripadali. U smislu društvenog djelovanja mora se postupati tako da se ne remete prava drugih, odnosno njihov osjećaj sigurnosti. Oni su zbog toga učinili manje važnim neke od dotada bitnih dogmi kršćanstva. Mi znamo da njihovo vjerovanje nije izvorno kršćansko vjerovanje, pošto izvorno kršćansko vjerovanje ne bi moglo izdržati bilo kakvo protivrječje sa Islamom. Ovdje se radi o propisima koji su dati od Boga, a sve što je od Boga jeste Istina, Uputa i Svjetlost – a Islam je samo upotpunio, proširio i poboljšao te propise. Nakon što je kršćansko izvorno vjerovanje iskrivljeno u njega je ušlo dosta nebuloznih stvari. Zbog toga se i počelo tretirati pitanje pluralizma kao stvar koja bi mogla uzdrmati principe religije.

Naravno, iza scene onoga što se dešavalo i razmatralo po pitanju pluralizma postojala je i još uvijek postoji uperena spletka protiv Islama. Potrebno je razmatrati stavove koje oni izlažu, ne treba ih ni objeručke prihvatiti bez razmatranja, a ni odbaciti ih – bez da se vidi da li su oni saglasni s Islamom ili ne.

Za razne pojmove bi se moglo reći da su oni dvojake prirode:

imamo pojmove koji su isključivo vezani za materijalne stvari. Kada kažemo olovka, znamo na što se to odnosi; isto tako kad kažemo narandža, riječ, cvijet, znamo na šta se misli. To je nešto što se u Islamskoj filozofiji naziva zbil­jnim pojmovima, to su jednako materijalni, egzoterični po­jmovi kao kuća, zemlja, cvijet, stolica itd; međutim, postoji niz pojmova koji nemaju svoje materijalno uporište, poput pojmova iz filozofije: uzrok i posljedica, pojmova koji se koriste u društvenim naukama, pravnih pojmova i sl.

Šta se podrazumijeva pod pojmom kulture, pod pojmoima de­mokratije, slobode i sekularizma? U poimanju tih pojmova nailazimo na probleme zbog toga što su to “klizavi”, a istovremeno i komplek­sni pojmovi. To su pojmovi koji se daju napuhati poput balona koji može da stane u rupicu, a možemo ga napuhati da bude deset puta veći od čovjekove glave. Naprimjer, pojam kultura – samo ljudi koji se bave pravnom naukom dali su oko tristo do pesto definicija kul­ture. Ili sloboda – pa svako voli da živo osjeti šta je sloboda. Kada bi nekog upitali da li je bolje ropstvo ili sloboda, svako bi rekao da je bolja sloboda. Međutim, istovremeno dok govorimo da je sloboda bolja, za neke stvari kažemo da ne pripadaju slobodi. Ovdje mislimo na slobodu u kojoj neće biti uvrede ili štete za drugog. Međutim, ukoliko nam neko na osnovu vlastite slobode uzme olovku pobunićemo se i reći: “Ne prihvatamo slobodu koja krši tuđa prava.”

Ovim je odmah slobodi nešto suženo značenje. Isto tako ako ne­kog trećeg upitamo je li bolja sloboda ili ropstvo, reći će da je bolja sloboda. Ali ako napišemo u novinama tekst protiv njega i njegovih vjerovanja i ubjeđenja, reći će da je to nešto što krši pirncip slobode, nešto što vrijeđa njegovu ličnost. Tako se taj veliki balon slobode malo po malo ispuhava.

Ili, uzmimo samu TV scenu. Ove pojmove kulture, slobode, de­mokratije mogli bi usporediti sa TV kanalima. Pritiskom na dugme mijenja se i kanal. Ukoliko u jednoj sobi sjedi pet šest ljudi skupa i jedan od njih kaže ovaj film nije dobar, ovaj drugi uzme daljinski i samo pritiskom na dugme promijeni kanal. Ako neko drugi kaže: ko kaže da nije dobar!, ovaj može reći nisam mislio na taj film, ali će taj reći: odkud ja znam na koji si mislio. U ovim pojmovima kao što je pojam slobode ili kulture mora se tražiti od čovjeka sa kojim razgovaramo da tačno odredi svoje shvatanje i poimanje tog pojma. Ukoliko se na ovaj način jasno ne odredimo, taj čovjek će u toku razgovora moći da daje tom pojmu različite varijacije. Iz tog razloga moramo upitati tu gospodu: šta podrazumijavate pod pojmom plu­ralizma? Prema onome što smo mogli naći u njihovim zapadnjačkim knjigama oni pluralizmu daju tri osnovna značenja. Prvo značenje bi bilo miroljubiv suživot. Moglo bi se shvatiti da se religijski plurali­zam u ovom smislu odnosi na to da pripadnici različitih religija pored razlika u svojim učenjima i religijama žive mirno jedni pored drugih; nastoje da se suzdrže od bilo kakvih uvredljivih, agresivnih nastupa koji bi narušili tu idilu. Jednostavno, smisao ovoga je da zadrže ljudski rod u stanju međusobnog poštivanja.

Ukoliko ova gospoda pod pojmom pluralizma podrazumijeva ovo što smo gore rekli onda im možemo slobodno odgovoriti da ni­kakvo učenje u svijetu više od Islama ne zagovara ovakve vidove pluralizma. To možemo dokumentovati sa nekoliko jasnih primjera iz historije Islama. Časni Kur’an je osnovni izvor po kojem mi jesmo muslimani. To je knjiga koja stoji na raspolaganju svim musli­manima i cijelom čovječanstvu. U 64. ajetu sure Ali-Imran izričito se kaže:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلَمَةٍ سَوَاء بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللّهَ وَلاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضاً أَرْبَابًا

“Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se ok­upimo oko jedne riječi i nama i vama za­jed­ničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!.”

To su Kur’anske riječi koje upućuju muslimane, ali i sve ljude. Zar može postojati bolji slogan za suživot od ovoga. Ukoliko taj po­jam znači ono što smo rekli, onda nam oni nisu kazali ništa novo, pošto to u Islamu postoji već 1400 godina. Druga potvrda je sam način Poslanikovog života. Muhammed, s.a.v.a. došao je kao Božiji Poslanik da nas uputi. Njegov život jeste uzor za nas. Poslanik je u Mekkanskom periodu, u toku deset teških godina, prošao kroz razne belaje i probleme. A jedina krivica bila mu je što je kazao: “Mi vjerujemo u Jedinog Boga i jedino se Njemu pokoravamo.”

Znamo šta su pretrpjeli njegovi prijatelji zbog takvog stava. Mušrici i idolopoklonici su Poslanika i njegove prijatelje izložili na­jvećim iskušenjima i patnjama. U početku je Božiji Poslanik, s.a.v.a. bio prinuđen da napusti Mekku. Neki njegovi prijatelji su odselili u Abesiniju. Druga grupa prijatelja je bila tri godine izolovana na Ebu Talibovom imanju. Poslanik i njegovo okruženje bili su u vrlo teškom stanju. Sam Poslanik je jednog dana vidio da Fatima, koja je tada bila dijete, plače. Pitao ju je zbog čega plače. Ona je kazala da je vidjela Poslanika kako je zbog gladi (da bi lakše podnosio glad) sebi na sto­mak privezao kamen. U to vrijeme je stanovništvo Mekke pre­kinulo sve vrste odnosa sa Poslanikom. Potom je Poslanik bio pris­iljen da se iseli, da učini hidžru u Medinu. Nakon što su muslimani ojačali, Bog im je naredio da se bore, propisao im je džihad kao borbu protiv tla­čenja i tlačitelja. Oni su na početku osvojili Mekku. Na posljetku su isti ti muslimani koji su trpili progone, koji su se nalazili pod izolacijom uspjeli da pobijede i da osvoje Mekku. Kada se musli­manska vojska približila Mekki koja je već bila pala, istak­nut je slo­gan: “Danas je dan osvete!” Poslanik se usprotivio i kazao je: “Ne, ne govorite tako, promijenite taj svoj slogan i kažite: “Danas je dan milosrđa.”

Ukoliko pod pojam pluralizma podrazumijevamo jedan miran suživot onda možemo kazati da se niko više od Islama ne zalaže za mir.

Imamo jedan drugi primjer koji govori o hazreti Aliju, o njegovom pismu kada je Malik Aštara odredio za upavitelja nad Egiptom. On u tom pismu piše: “O Malik, nemoj biti poput opasne grabljivice nad vratom ljudi, ne misli da trebaš ovim ljudima koji se nalaze tebi na raspolaganju oduzimati nji­hova prava i njihov imetak. Oni nisu ništa drugo do dvije vrste ljudi: Ili su tvoja braća po vjeri, muslimani, ili nisu tvoja braća po vjeri, ali jesu braća po ljudskosti, po stvaranju; pa prema onima koji su ti braća po vjeri ponašaj se bratski, a prema onima koji nisu u vjeri, koji su ljudi, po­našaj se ljudski. Tvoja dužnost je pravedno postu­panje.”

To je jedan od jasnih primjera islamskih pravila ponašanja. Evo, još jednog, četvrtog primjera:

Amr ibn As bio je jedno vrijeme namjesnik nad Egiptom. Nje­gov sin se sukobio sa jednim mladićem iz Egipta. Taj vladarev sin je udario šamar ovom mladiću, Egipćaninu. U to vri­jeme je u Islamu postojala tolika sloboda da je otac ovog mladića otišao lično Amr ibn Asu, namjesniku Egipta i kazao: “Zbog čega je tvoj sin istukao mog sina?” Amr ibn As mu nije dao valjanu satisfakciju. Otac egipatskog dječaka me­đutim, nije odusta­jao. Uputio se u Medinu do halife, Omer je tada bio halifa. Potužio mu se rekavši: “Sin tvoga namjes­nika u Egiptu je udario moga sina.” Omer je tada naredio da se Amr ibn As zbog toga nepraved­nog čina povuče sa dužnosti. Čak je naredio da se okupe svi ljudi prisutni na dvoru i kazao tom egipatskom namjesniku: “Idi sad i pred svima nama udari šamar Amr ibn Asovom sinu.” Nakon što je momak udario šamar tom Amrovom sinu, Omer se lično obrati Amr ibn Asu kazavši: “Otkad su to ljudi postali tvo­jim robovima, kada su ih već majke rodile slobodnima?” Gdje se još u ljudskoj povijesti mogu naći ovakvi primjeri slo­bode?

Ukoliko želimo govoriti o takvim pojmovima onda su najbolji primjeri upravo ovakve stvari. Mi vidimo da u onome što danas na­zivamo islamskim svijetom nijedna vjerska manjina nije pod nekom vrstom presije. Vidimo opet da su muslimani potlačeni svugdje u svijetu gdje predstavljaju manjinu. Ukoliko pod vjerskim pluraliz­mom podrazumijevamo jedan miran suživot pripadnika različitih re­ligija, možemo kazati ne samo da Islam podržava takav stav, nego je još prije 1400 godina izašao sa takvim stavom. Zbog toga nemamo nikakvu potrebu obrazlaganja ovakvog učenja od strane njihovih učenjaka. Prihvatamo to samo zato što nam je to Islam kazao još prije 1400 godina. Zahvaljujemo se Bogu što su učenjaci svijeta na­kon toliko vremena došli do zaključka da je to ispravan stav. Ovo bi moglo biti jedno poimanje i odgovor koji se na njega može dati. Ka­zali smo da postoje još dvije defenicije pojma pluralizma, ali o tom sljedeći put. Ovaj pojam naročito za omladinu mora biti što bolje pojašnjen. Ne treba smatrati da se radi o nečemu novom. Kao što kaže Hafiz u jednom od svojih stihova: “Srce je tražilo godinama ono što je imalo u sebi, ali to nije znalo, pa se obraćalo drugima.”

Ukoliko nešto u Islamu postoji već 1400 godina samo pod drugim pojmom ne treba da mislimo da je pojam koji su izmislili Kant, Džekson ili neko treći, da je to nešto novo i nešto što do tada nisu poznavali.

Postojali su učenjaci 700 godina prije Dekarta, poput Ibn Sine, koji su rekli ono što je on 700 godina nakon njih Dekart iskazao u svojoj čuvenoj rečenici: “Mislim, dakle, postojim!”

Mi, hvala Bogu, posjedujemo Islam koji je potpuno sukladan ra­zumu i svim racionalnim kriterijumima.

Izvor: Akbar Eydi, Ciklus predavanja o kur'anskoj uputi, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., s perzijskog preveo: Ibrahim Avdić