Četiri vrste spoznaje

Na temu akaida veliki alimi napisali su brojne knjige, a najpriklad­nija od njih je 5. tom djela Principi filozofije i metod realizma allame Ta­bata­baija i šehida Murteze Mutaharija. Ova knjiga sastoji se iz pitanja i odgovora. Francuski filozof Henry Corbin nakon svog prvog susreta sa allame Tabatabaijem kazao je: “Prvi put sam upoznao čovjeka koji primjenjuje sve što je naučio iz Kur’ana, filozofije i irfana. On je, ustvari, utjelovljenje Kur’ana, irfana i svega što je naučio.”

Knjigu Principi filozofije i metod realizma šehid Mutahari počinje ovako: “Pitanja koja se tiču Boga najudaljenija su od onoga što čovjek osjeća čulima i čega je svjedok, a govor o akaidu kazivanje je o nečemu što se nalazi s one strane materijalnog. Upravo zbog toga što su ova pi­tanja iz­van materijalnog svijeta, neki su posumnjali u akaid kao nauku.”

Materijalisti sumnjaju i poriču sve što je nematerijalno, što ne nalaze oko sebe u prirodi. Oni kažu: “Sve što nije opipljivo i podložno empiri­jskim, iskustvenim opitima – ne postoji.” Jedan ljekar rekao je: “Sve dok ne vidim boga u svojoj operacionoj sali pod skalpelom, ja ne vjerujem u njega.”

Kada želimo govoriti o temeljnim pitanjima islamskog vjerovanja, nužno je suočenje sa nekoliko vrlo bitnih početnih pitanja i bilo bi poželjno naći odgovor na njih: Na koji način odgovoriti na teme islamske spoznaje? Koji je najbolji put koji će čovjeka dovesti do spoznaje?

Naučnici su izvršili klasifikaciju na četiri vrste spoznaje:

1) Iskustvena, empirijska, čulna (hesi) ili naučna. Do ove posljednje dolazi se čulnim organima: analizom, sintezom i naučnim eksperi­mentima. Svakako, u stjecanju ove spoznaje čovjek koristi svoj umni potencijal. Ovakva vrsta spoznavanja koristi se u empirijskim naukama (fizika, hemija, biologija itd.).

2) Intelektualna ili umna spoznaja (‘akli). Ona se ostvaruje putem pojmova koje um uzima iz vanjskog svijeta. ‘Akl (razum) ovdje ima osnovnu ulogu. Ovaj spoznajni metod koristi se u filozofiji, logici, matematici itd.

3) Spoznaja slijepim slijeđenjem ili imitiranjem (te’abbudi). Do ove spoznaje dolazi se imitiranjem nekoga i ona je grana neke ranije spoznaje. Naprimjer, musliman se prvo uvjeri u iskrenost Poslanika s.a.v.a, a onda ga na osnovu te spoznaje slijedi bez razmišljanja. Oponašanje se primjenjuje i u sufizmu, gdje murid bespogovorno prihvata sve što mu šejh (muršid) kaže. Ponekad su ovako ste­čena uvjerenja čvršća i jača od onih proizašlih iz vlastitog iskustva. Ovo je spoznaja do koje se dolazi oslanjanjem na pouz­dan izvor ili na iskrenog prenosioca; ona je, ustvari, proiz­vod neke ranije spoznaje o tom prenosiocu znanja.

4) Osvjedočena spoznaja (šuhudi). Ovdje nije posrednik ni čulo ni prenosilac kome vjerujemo, nego neko unutarnje oko, dakle ovo je izravna spoznaja bićem, ili spoznaja osvjedočenjem.

U koju se od ovih spoznaja svrstava akaid (pitanja teološke, dogmatske pri­rode)?

I) Neki ljudi tvrde sljedeće: “S obzirom na činjenicu da su ovo pi­tanja s one strane materi­jalnog, čovjek ne može riješiti dileme koje se tiču Boga i vjerovanja.” Zagovornici ove tvrdnje kažu: “Ljudska ruka je kratka, a hurma je navrh palme”, i njih na­zivamo skepticima ili laicima.

II) Druga skupina tvrdi da je spoznaja moguća, ali samo putem unu­tarnjeg osvjedočenja, koje čovjek postiže asketizmom, jer “noga razuma je drvena”. Oni kažu da je jedini put spoznaje Boga – spoznaja srcem. Smatraju da su filozofske i intelektualne rasprave nedostatne da objasne ovaj problem. Ovo je gnostička ili mistička teorija spoznaje (arifi).

III) Sljedeća skupina tvrdi da je bespredmetno govoriti o mogućnosti spoznaje Boga jer je udaljenost do nje prevelika. Oni kažu: “Mi ne znamo i nismo u stanju ni spoznati, ni pripisivati sifate (atrib­ute) Bogu, niti um može spoznati kako nešto može biti, a da nije stvoreno. Da li ima jedan ili više bogova, spava li On ili ne? Možemo postaviti hiljade sličnih pitanja da ne znamo odgovor bez Objave – tj. samo pomoću Objave možemo dobiti pravu infor­maciju. Dakle, možemo spoznati samo slijeđenjem. Logika i um ovdje se nemaju pravo uplitati, i svako pitanje “zašto“ i “kako“ je novo­tarija i haram. “Ovo mišljenje zastupaju tradi­cionalisti (ehlul-hadis). Njegovi zastupnici tvrde da se ne tre­bamo truditi da shvatimo ono što je Poslanik s.a.v.a. rekao.

Koja od navedenih teorija je tačna?

Ibn Sina kaže: “S materijalistima se ne da ništa uraditi, osim izuda­rati ih. Treba ih udarati sve dok svaka nelogična misao ne izađe iz nji­hovih glava.”

Da li je učenje arifa ispravno? Sigurno je da oni ne poriču značaj uma i intelektualnog, samo što se njihovo učenje temelji na davanju prednosti osvjedočenju nad umom i rasuđivanjem. Mevlana, poznati perzijski mislilac i pjesnik, nije protivnik logike jer je i sam koristi kada kaže: “Noga razuma je drvena, a ona je nesigurna.” On u stihu kaže: “Da, pitanje uma jedno je od najvrednijih dragulja, ali je pitanje duše nešto iznad toga.” Znači, on prihvata um, ali smatra da je pitanje unutarnjeg od­nosa sa Bogom nešto izvan toga, te da bi se biće uvjerilo u nešto, pot­rebno mu je više od pukog racionalnog poimanja.

Mudraci i filozofi, tvrde arifi, kada raspravljaju o Bogu, barataju određenim pojmovima, čime zadovoljavaju razum, ali ne i duh, a ono što arif priskrbi svojim srcem obuhvata cijelo biće i svugdje je prisutno; takvo nešto pravi revoluciju u njegovu biću, daje mu snagu duha i pret­vara ga u drugo biće. Arifi prihvataju ono što Imam Ali a.s. kaže u 128. hutbi Staze rječitosti: “Čovjek vjernik (muvehhid) oživio je svoj um, a ubio svoj ego (negativni nefs), učinivši svoje snažno tijelo mršavim, a svoju grubost (moralne negativnosti) ublaženom. Na­kon oživljenja uma, umrtvljenja nefsa, kontroliranja tijela i otklanjanja moralnih man­jkavosti, munja se spustila i blažila nje­govo srce, osvijetlila mu put, te ga povela ispravnim putem i ot­vorila mu vrata koja ga vode u mjesto posebno. Otvarala mu vrata za vratima i uvodila ga u nove sfere pa su mu se napokon otvorila vrata mira (babu selam), iza kojih nema mjesta zlom nefsu i šej­tanu, a tu će se zaustaviti zadovoljan i rahat, potpuno siguran.”

Nakon ovoga imam Ali a.s. govori šta je uzrok ove blagodati: “Upotrije­bio je srce svoje (srce je umjesto jezika shvatilo Boga)”, i: “Sva djela učinio je samo radi Allaha.”

Pjesnik Hafiz, koji također pripada velikim arifima, govori u svojim stihovima: “Sinoć me spasiše u tmini. Dadoše mi vodu života dok obraćah se Uzvišenom. U noćnoj tmini ispio sam tu kap jer je danju ne bijaše. Upoznaše me s Bogom te noći i opiše pićem Božijih imena. Kakva li bijaše ta noć i praskozorje! Te noći me oslobodiše. Bijaše to noć Kadra kad sam napustio okove svog pokvarenog nefsa. I sada, kad lijepo i slobodno hodim, da, to mi je dato, jer bijah siro­mah, a to bijaše samo zekat koji su mi dali. A o susretu s Bo­gom i spoznaji obavijestiše me ranije kad mi savjetovaše: ‘Pomozi se saburom!’ Od tada sam potpuno rahat, ne primjećujem ništa, ne nadam se ničemu, nego gledam Lice Njegovo i družim se sa Njim. Ove, poput istopljenog šećera riječi, medna su nagrada mom sa­buru. Moj napor i trud, uz uzdahe onih koji noću bdiju, pomogli su da se raskujem. Tačno je da sam se i ja trudio, ali više su mi po­mogle dove pirova i Dobrih u noćnoj tmini.”

Dakle, arifi ne poriču um jer su i sami bili filozofi. Veliki filozof i ra­cionalist Ebu-Ali Ibn Sina u knjizi Išarat kaže: “Kao što je priroda stepenica za više sfere spoznaje, tako je i filozofija stepenica za više sfere spoznaje i gnoze.”

Empirijska spoznaja

Što se tiče onih koji zastupaju empirijsku spoznaju, vidjet ćemo da njihova teorija nema naučno utemeljenje, jer oni sami ne poriču da je krajnji domet empirijskih nauka opet materija. Otuda njihovo mišljenje o akaidu nema nikakvu vrijednost. Oni prvo postave tezu pa je kroz oglede ana­liziraju, da bi ona, ako se potvrdi u tim ogledima, postala zakonom. Kad bi se svi oni sakupili i rekli: “Mi smo dokazali da (ne) postoji Bog”, to za nas ne bi imalo nikakvu vrijednost.

Tradicionalisti

Sada ćemo reći nešto o tradicionalistima, koji zagovaraju spoznaju putem slijeđenja pouzdanog izvora. Postoje tri skupine tradicionalista:

a) eš’arije,

b) hanbelije,

c) muhaddisi (ahbarije) među šiijama.

Oni tvrde da se ljudi ne trebaju uplitati u pitanja spoznaje nego samo slijediti pouzdan izvor. Posvetit ćemo im pažnju jer su oni muslimani koji zagovaraju da je njihov svjetonazor najispravniji, a pozivaju se i na Poslanika s.a.v.a.

Sve tri skupine tradicionalista (ehlul-hadis) tvrde da je Božija jed­noća (tevhid) isključivo nebesko pitanje čiji odgovor nije dostupan čovjeku i um ga nije u stanju dokučiti. Oni tvrde da u jednoću Božiju treba vjerovati samo zato što nam je to naredio Poslanik s.a.v.a, te da nema potrebe ulaziti u pitanja “šta“ i “kako”, nego treba samo prihvatiti tu či­njenicu. Trebalo bi ih onda upitati kakvo je njihovo mišljenje o porijeklu uma, da li je to pitanje Nebesa ili Zemlje. Ako je um odraz Bo­gom dane nebeske moći, onda je čovjek u stanju dokučiti istine o Nebe­sima i Zem­lji. Zar nisu čuli u hadisima na koje se pozivaju da je Bog stvorio čovjeka od zemaljske i nebeske komponente, i da je ta nebeska komponenta ruh, čije je jedno od sredstava um. Zato nema nikakvih smetnji da čovjek svojim “nebeskim“ potencijalom dokuči jedan dio Istine “s onu stranu Nebesa”. Jasno je da čovjek ne može dokučiti svu Istinu. I mi prihvatamo da običan čovjek nije u stanju proniknuti u sve ta­jne, ali u dio njih sigurno može.

Mulla Sadra, veliki islamski arif i filozof, kaže: “Kad sve pojmove i pojave suočimo sa ljudskim umom, on ih svrstava u tri skupine: racion­alne, iracionalne i nadracionalne.”

1) Kada govorimo o racionalnim pojmovima, njih razum može do­kučiti. Naprimjer, razum može zaključiti postojanje Boga, kao što može zaključiti da je 2 + 2 = 4, itd.

2) Iracionalni su oni pojmovi za koje razum shvata da su nemogući, kao što je postojanje bitka i nebitka u isto vrijeme i u istoj tački.

3) Nadracionalni su oni pojmovi koje um može prihvatiti, ali nije u stanju proniknuti u kakvoću njihova postojanja. Postojanje Boga je racionalno, ali način na koji postoji je nadracionalan. U stanju smo spoznati Njegovo postojanje i Njegove atribute, ali ne i Nje­govu Bit (zat). Sličan primjer je i postojanje Sudnjeg dana. Možemo racionalno dokazati da će se zbiti, ali ne i šta će tada biti.

Mulla Sadra kaže: “Kad um dođe do nadracionalnih pojmova, javlja se pitanje Objave i razum kaže: ‘O čovječe, ja ne mogu dalje od ove tačke, sad imaš potrebu za Objavom.’” Na sličan način govori i Ibn Sina: “Mi smo umom u stanju dokazati prapočetak (Izvor) i kraj (povratak Izvoru), ali na tom putu nemamo dovoljno de­talja i zato nam treba Poslanik.”

O Ibn Sini šehid Mutahari kaže: “Nisam sreo filozofa koji iska­zuje to­liko poštovanje Poslaniku s.a.v.a. kao što je to činio Ibn Sina. Bio je pun strahopoštovanja kada bi opisivao Poslanikove hadise. Znao je ko­liko je Poslanik nadmašio prosječni ljudski um i koliki je bio domet nje­govog bića.” Prenosi se da bi Ibn Sina svaki put kad bi došao do neke in­telek­tualne prepreke uzeo abdest, klanjao dva rekata namaza i rekao: “Bože, dao si mi um, on se sada otupio pa ga Ti izoštri i daj mu da po­jmi.”

Kada Kant govori o mogućnostima uma, on kaže da um nije u stanju dokazati postojanje Boga i vječnost duše te odrediti granice svoga dometa. Zato, da bi čovjek dosegao više stupnjeve spoznaje, potrebno je posegnuti za nečim što on naziva “moralnom savješću”. Islamska filo­zofija takvo šta pobija, a smatra se da i islamski i neislamski filozofi tvrde da su sposobnosti uma ograničene.

U odgovoru tradicionalistima ne poriče se ograničenost ljud­skog uma i ne govori se da je on u stanju sve spoznati, ali do nekih istina um ipak može doći, jer postoje stavovi koji se daju argumentima dokazati, a da taj dokaz bude u skladu sa razumom – racionalan, no to ne znači da spoznaja prestaje zajedno sa krajnjim dometom uma.

Ovdje se može izvesti opći princip: Prisustvo poslanika racionalna je nužnost (koju razum dokazuje i prihvata), jer čovjek nije u stanju u pot­punosti savladati sve istine svijeta onostranosti (gajba) bez onoga koji će mu donijeti vijesti o tome.

Zablude tradicionalista

Zašto se bavimo tradicionalistima? Zato što oni pišu i govore u ime Islama. Njihova je osnovna teza da je akaid pitanje Neba, a ne Zemlje, zbog čega, prema njima, sve o akaidu moramo saznati direktno s Nebesa, a ne od čovjeka kao zemaljskog bića. U odgovoru na ovu tezu islamski filozofi kažu: “Mi je prihvatamo, ali tvrdimo i da je um Božiji dar čovjeku.”

فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي فَقَعُواْ لَهُ سَاجِدِينَ

I kad mu dam lik i u nj udahnem ruh (dušu), vi mu se poklonite. (El-Hidžr, 29).

Zar iz ovog ajeta nije vidljivo postojanje nebeskog u čovjeku. Sedžda meleka čovjeku došla je nakon udahnuća ruha u njega. Ljudski um jedan je od plodova tog nadahnuća, pa stoga nije sporno da li treba koristiti um u promišljanju o nekim nebeskim stvarima.

Tradicionalisti (hadisije) ne koriste svoje mišljenje, nego se bave samo jasnim (muhkem) ajetima i onima koji su objašnjeni u hadisima Poslanika s.a.v.a. Tako, naprimjer, kada tumače ajet: Milostivi Aršom upravlja (Ta-ha, 5), oni kažu: “Kakvoća je nepoznata (medžhul), a pitanje je novotarija (bid’at).”

Islamski filozofi u kritici tradicionalističke škole kažu: “Upravo na osnovu činjenice da um nije u stanju dosegnuti sve nebeske istine, ra­cionalno je dokazivo nužno postojanje s Nebom spojenog bića – Poslanika, koji će upotpuniti nedostatak ljudskog uma i ono što um ne može dosegnuti.”

Navest ćemo nekoliko činjenica kojima islamski filozofi dovode pred zid tradicionaliste:

1) Zar i vi kao i mi ne tvrdite da je oponašanje (taklid) u načelima vjere zabranjeno? To pokazuje da Islam poštuje sposobnosti uma.

2) Da li se mu’džiza, kojom se potvrđuje veza Poslanika sa gajbom, dokazuje umom ili preko hadisa i kur’anskih ajeta? Svi se slažemo da je to posao ljudskog uma. Sama mudžiza umom je dokaziva. Dakle, po vama proizlazi da nam razum pomaže tamo gdje treba, a nakon toga treba ga odbaciti.

3) Da li se pojmovi i istine iz svijeta gajba, poput Arša, Ummul-Ki­taba, Levhi mahfuza itd., koji se spominju u Kur’anu i sunnetu nalaze tu tek tako ili je potrebno razmišljanje o njima? Kada Kur’an spominje naizgled nerješiva pitanja, da li je cilj njihovog spominjanja sli­jepo prihvatanje ili promišljanje o njima? Sigurno treba promiš­ljati o tim pitanjima, a ne slijepo ih prihvatati. Zato i postoje dvije vrste islamskih propisa:

a) Oni propisi koje čovjek treba izvršavati da bi se rezultati toga očitovali na njegovoj duši. Njihova svrha je izvršavanje radi ubi­ranja plodova (akl ovdje nije presudan i ne igra veliku ulogu). To su propisi poput posta, učenja Kur’ana, sadake. Ovdje je raz­mišljanje sekundarno, a naređeni su nam isključivo radi ubiranja plodova. Ako filozofija dokaže njihov smisao, a mi ih ne iz­vršavamo, to znanje za nas nema nikakvog smisla ni vrijednosti. Svakako će onaj ko istovremeno razumije smisao propisa i iz­vršava ih imati bolje rezultate od onoga ko ih izvršava bez razu­mijevanja.

Neko je jednom prilikom vidio allame Tabatabaija kako u Mešhedu prilazi prosjaku. Sjeo je kraj njega, stavio nekoliko novčića u svoju ruku, a potom je pružio prosjaku. Kada je prosjak uzeo novac, Allame je polju­bio svoju ruku, ustao i krenuo dalje. Čovjek, koji je sve to posmatrao, sustigao ga je i upitao zašto je baš tako postupio. Allame mu odgovori: “Mnoge stvari ne razumiješ pa ne moraš ni ovo.” Čovjek je i dalje insisti­rao, pa mu Allame napokon odgovori: “Zar u predajama ne stoji da je ruka prosjaka otjelovljenje ruke Božije, a Uzvišeni kaže u Kur’anu: Ko će Allahu dati pozajmicu…(El-Bekara, 245) Zar lijep adab (učtivost) robovanja Bogu ne zahtijeva da mi svoju ruku, kada je pružamo prema ruci Božijoj, stavimo ispod; eto zato sam stavio novac na dlan (da Alla­hova ruka bude gornja). I zar zijaretiti (posjetiti) onoga ko je učinio zija­ret nije kao da i sam učiniš zijaret. Moja ruka zijaretila je ruku Božiju pa sam je zato poljubio.”

Jasno je da ovakvo prodiranje u dubine ibadeta uzdiže čovjeka i od­vaja ga od Ovoga svijeta. Značaj milostinje toliki je da je njoj posvećena cijela jedna kur’anska sura. Činjenica je da davanjem milostinje dajemo ne očekujući da će nam primalac uzvratiti, pa čak ni zahvaliti. Prema tome, uvjet davanja sadake nije spoznaja njenog smisla, jer ako je dajemo i bez razumijevanja suštine, imat ćemo nagradu budući da Allah kaže da na­grada dobročiniteljima neće biti uskraćena (Hud, 115). Dakle, ovo činimo radi samoga čina i ubiranja njegovih plodova.

b) Brojna su pitanja islamskog vjerovanja koja ne traže prakti­ciranje, nego se tiču isključivo spoznaje, npr. Allahovi sifati, šta je bilo prije i šta će biti poslije Ovog svijeta itd.

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتَ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى شَهِدْنَا أَن تَقُولُواْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَذَا غَافِلِينَ

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova iz­veo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Go­spodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.”(El-A’raf, 72)

Ako u ovom ajetu nije riječ o nečemu što trebamo izvršavati, kakav je onda njegov smisao? Čemu onda stotine pitanja koja se tiču kadra (određenja), zagrobnog života, proživljenja itd?

Imam Ali a.s. u Stazi rječitosti govori o tim pitanjima, a allame Ta­batabai napisao je knjigu Ali i Božanska filozofija, koja odgovara na ova teološka pitanja, npr. da Bog nema mahijet – štastvo, da je Prvi prije svega, da je Jedan na Sebi svojstven, a ne na brojčani način itd.

لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلَّا اللَّهُ لَفَسَدَتَا فَسُبْحَانَ اللَّهِ رَبِّ الْعَرْشِ عَمَّا يَصِفُونَ

Da Zemljom i Nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, pore­metili bi se. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (El-Enbija, 22)

مَا اتَّخَذَ اللَّهُ مِن وَلَدٍ وَمَا كَانَ مَعَهُ مِنْ إِلَهٍ إِذًا لَّذَهَبَ كُلُّ إِلَهٍ بِمَا خَلَقَ وَلَعَلَا بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ

Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pob­jeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose! (El-Mu’minun, 91)

Kur’an, dakle, pojašnjava čovjeku nemogućnost postojanja dvaju božanstava na racionalan način, onako kako je to pojmljivo ljud­skom umu.

Imam Zejnul-Abidin a.s. je rekao: “Pred kraj vremena (ahiri zeman) doći će učenjaci koji će duboko pronicati u vjeru i tevhid. Allah je radi njih objavio suru Ihlas i po­četak sure Hadid.”

Šehid Mutahari je kazao: “Islamska znanost dokazala je da su ovdje objašnjena najuzvišenija značenja tevhida.” Bertrand Russell (Rasel), engleski filozof, je napisao: “Uzrok filozofskih rasprava treba tražiti u šiijama koji su skloni batinu i gnozi.” Ahmed Emin na to se nadovezao: “Dobro, ako to i prihvatimo, ipak je uzrok u tome što su oni većinom Iranci, koji su skloni umovanju i racionalnom razmišljanju.”

Mutahari o Russellu kaže: “Njega ne shvatamo ozbiljno jer o onome o čemu govori ne posjeduje ni najmanje znanje te ćemo ga stoga zane­mariti. Međutim, Ahmedu Eminu treba odgovoriti. Niti su sve šiije Iranci, niti su svi Iranci šiije. Kulejni, Šejh Saduk i Muhammed Ibn Ebu-Tebersi bili su veliki šiijski alimi, a nijedan od njih nije bio Iranac. S druge strane, Buhari, Muslim i Ebu-Davud nisu uopće koristili racionalne dokaze, a svi su Iranci. Zato ovu tezu na temelju istina u vanjskom svi­jetu možemo potpuno odbaciti.”

Sidki Numan u knjizi Historija ilmul-kelama kaže: “Islamski mu­had­disi i fakihi (pravnici) smatrali su da nije dobro razgovarati s inovjer­cima, a udubljivanje u gramatiku nije im ostavilo nimalo vremena za udubljivanje u značenje riječi. Rezultat je njihova obuzetost prenošenjem riječi i činjenica da do njihovih ušiju nikada nije doprlo nešto protivno vjeri. Ni­kada nisu odgovarali na pitanja onih koji Islam posmatraju sa strane, i nisu koristili filozofske rasprave da bi im odgovorili. Zahvalju­jući tome, kada bi najvećeg muhadisa upitali ima li Bog tijelo, on bi rekao da nema, a kada bi tražili objašnjenje ajeta: Milostivi aršom uprav­lja, rekao bi: ‘Kakvoća toga je nepoznata, a pitanje o tome bid’at.’”

Prema tome, njihov vidokrug bio je sužen jer nisu imali nikoga u bliz­ini čija pitanja bi tražila zadovoljenje. Međutim, mutekellimi (teolozi) su bili iz naroda i na vrijeme su shvatili da odgovore na ova pitanja treba tražiti u ajetima koji imaju ovakva značenja. Znamo da Kur’an i sunnet ne odgovaraju sa “kakvoća nepoznata, a pitanje bid’at”, već oni odgova­raju na sva pitanja.

وَإِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَى عَبْدِنَا فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ وَادْعُواْ شُهَدَاءكُم مِّن دُونِ اللّهِ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقِينَ .فَإِن لَّمْ تَفْعَلُواْ وَلَن تَفْعَلُواْ فَاتَّقُواْ النَّارَ الَّتِي وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ أُعِدَّتْ لِلْكَافِرِينَ

A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje. (El-Bekara, 23-24)

فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُون الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَاب

Zato obraduj robove Moje koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su udubljeni u znanje. (Ez-Zumer, 17-18)

U ovom ajetu nalazi se pet principa:

1) slušanje sa razumijevanjem,

2) analiza i razmatranje (razlučivanje šta je dobro),

3) izabiranje najboljeg,

4) uputa je samo Božija,

5) ovakvi ljudi posjednici su razuma.

U odgovoru tradicionalistima Tabatabai kaže: “Ovakvi ajeti i hadisi puni su značenja. Tradicionalisti nisu smatrali potrebnim da se u njih zadubljuju, a što se tiče njihovog znanja, prepustit ćemo ga Allahovom sudu.” Dakle, princip “kakvoća nepoznata, pitanje bid’at” suprotan je aklu, Kur’anu i sunnetu. Ovakvi ajeti pozivaju na umovanje i izvlačenje pouke, a o tome postoje i Poslanikove s.a.v.a. predaje. Svi ti pozivi na raz­mišljanje nisu bez smisla, a cilj im je da spoznamo i saznamo. Stav tra­dicionalista isti je kao kad bi nam se kazalo da uzmemo abdest, ali da ne moramo biti čisti, ili da razmišljamo, a da ono što smislimo odbacimo, što nema smisla ni za obične ljude, a kako onda to pripisivati Allahu dž.š. i Poslaniku s.a.v.a!?

Mulla Sadra je rekao: “Mi smo u ovom vremenu zatočenici nekih koji ne znaju jezik. Njihove oči nemoćne su da vide svjetlo i hode putem mudrosti. Njihove oči poput su šišmiševih, koje ne koriste svjetlo. A svaku vrstu poniranja u dubine vjere, zato što je ono suprotno sklonostima širokih masa, odbacuju kao nešto zabranjeno. Njihovo raz­mišljanje ne prelazi granice materijalnog.”

Tradicionalisti za argument uzimaju sljedeći hadis Poslanika s.a.v.a. Poslanik je vidio staricu kako prede vunu i vrti vreteno, te ju je upitao:

“Kako si upoznala Boga”, a ona je pogledala u okrećuće vreteno i rekla: “Ovako kako se ovo vreteno vrti. Jer ako ja trebam ovom vre­tenu da bi se vrtilo, kako će se cijeli svijet vrtiti, a da Neko ­Moćan ne stoji iza njega. Poslanik je tada rekao: “Slijedite i vi ovo, vjerujte i imajte dini-adžaiz (vjeru staraca poput ove slabašne starice)!”

Tradicionalisti kažu da promišljanja o pitanjima nedokučivim ljud­skom umu mogu čovjeka odvesti u zabludu. Zato zaključke do kojih su neki došli “maštanjem“ ne treba predstavljati kao stvarnost. Ljudski um je manjkav i ne može sebi priskrbiti savršenstvo. Zato i jesu slati poslanici kako bi upotpunili um. Pa kad imamo poslanike, čemu onda razmišljanje, smatraju tradicionalisti.

Islamski filozofi i mudraci daju odgovor da ovaj hadis nema doka­zanu autentičnost ni u jednoj sunijskoj ni šiijskoj zbirci, ali ga tradicio­n­alisti navode jer je blizak njihovim ranije formiranim stavovima.

Prvi koji im je odgovorio bio je arif i pjesnik Šabestari: “Svijet je stvoren radi tebe, a ti u njemu nemoćan; možeš li pronaći ikog tako nemoćna. Poput zatvorenika u uglu sjediš, i umjesto da se izbaviš, ti sebi noge vežeš. Poput starice si okrenuo leđa stvar­nosti. Zar ti to ne donosi osjećaj posramljenosti. Svi hrabri su na mejdan izašli i njihova tijela već su umazana krvlju, a ti se nećkaš. Šta si to razumio o dini-adžaizu, pa si se zatvorio tvrdeći da svako razmišljanje nije džaiz (dozvoljeno). Ako si čovjek i ako još imaš pameti, kreni kroz Ovaj svijet stvarnosti nigdje se ne zaustavlja­jući. Izađi i ti poput Ibrahima Halila i tragaj za istinom u svakoj stvari i tako ćeš noć svoju pretvoriti u dan. U noći Isra Poslanik se upoznao sa mnogim tajnama Božijim. Kako da nama bude zabranjeno nešto na što naš vođa ima pravo. Izašao je iz Ummihanine kuće i obišao cio svijet u jednom trenu. Koga god je poslije pitao da li ga je vidio, potvrdno bi mu odgovorio.”

Šabestari ovdje govori da Poslanikov odlazak na noćno putovanje jeste poticaj i nama da tragamo za istinom i posmatramo znakove Božije izvan sebe i u sebi.

أَلَمْ تَرَوْا أَنَّ اللَّهَ سَخَّرَ لَكُم مَّا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَأَسْبَغَ عَلَيْكُمْ نِعَمَهُ ظَاهِرَةً وَبَاطِنَةً وَمِنَ النَّاسِ مَن يُجَادِلُ فِي اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَلَا هُدًى وَلَا كِتَابٍ مُّنِيرٍ

Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na Nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje. (Lukman, 20)

Zar cilj dolaska Poslanika nije objašenjen u 157. ajetu sure El-A’raf, gdje se govori kako je poslan da ljudske umove oslobodi okova, da čita Božije ajete ljudima, te da ih tumači podučavajući ih mudrosti? I prema šejhu Šabestariju i njegovim stihovima ovaj ajet znači kretanje, a ne mi­rovanje – te znanje i razmišljanje, a ne neznanje. Evo kako glasi taj ajet:

الَّذِينَ يَتَّبِعُونَ الرَّسُولَ النَّبِيَّ الأُمِّيَّ الَّذِي يَجِدُونَهُ مَكْتُوبًا عِندَهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنْجِيلِ يَأْمُرُهُم بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَاهُمْ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ فَالَّذِينَ آمَنُواْ بِهِ وَعَزَّرُوهُ وَنَصَرُوهُ وَاتَّبَعُواْ النُّورَ الَّذِيَ أُنزِلَ مَعَهُ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.

Mevlana Dželaludin Rumi u svojoj Mesneviji dao je odgovor na hadis: “Slijedite i vi ovo, vjerujte i imajte dini-adžaiz!” On kaže da je ri­ječ adžuze (slabo pokretna starica) pogrešno prevedena i da se ovdje misli na adžze, što znači unutarnja slomljenost – slomljeno srce, a ne adžuze – starica slomljene kičme. U hadisu kudsi stoji: “Ja sam ondje gdje su srca slomljena.” Mevlana dalje kaže: “Blago li onima koji se hrane uzdisajima slomljena srca. Oni će na Onom svijetu biti u hladu drveta Prijatelja svoga – dusta. Oni su na početku shvatili i slomili srce svoje da bi se predali Njemu. Onaj koji je priznao nemoć svoju poput je Zulejhe koja se pokazala Jusufu, da bi na kraju upoznala istinskog Jusufa (njena želja za Jusufom nije se ostvarila, ali je na kraju dobila istinsku ljubav samoga Boga).”

U jednom hadisu kaže se: “Budi rob poput tijela umrlog u rukama onoga ko ga gasuli!”, govori nam da je tumačenje tradicionalista pogrešno. Hadis o dini-adžaizu poručuje da kao što vreteno treba nekoga da bi ga pokretao, tako i ovaj Univerzum treba Nekoga ko bi njime upravljao. Dakle, ovdje se ne govori o neznanju. Starica je iz svog fitreta, sebi svojstvenim jezikom, izgovorila rečenicu koja je stavila u rang sa Ibrahimom a.s. i zato je Poslanik s.a.v.a. pohvalio. Ona je svojim jed­nostavnim jezikom rekla ono što je Aristotel dugo promišljao – da svakoj stvari treba pokretač.

فَلَمَّا جَنَّ عَلَيْهِ اللَّيْلُ رَأَى كَوْكَبًا قَالَ هَـذَا رَبِّي فَلَمَّا أَفَلَ قَالَ لا أُحِبُّ الآفِلِينَ. فَلَمَّا رَأَى الْقَمَرَ بَازِغًا قَالَ هَـذَا رَبِّي فَلَمَّا أَفَلَ قَالَ لَئِن لَّمْ يَهْدِنِي رَبِّي لأكُونَنَّ مِنَ الْقَوْمِ الضَّالِّينَ. فَلَمَّا رَأَى الشَّمْسَ بَازِغَةً قَالَ هَـذَا رَبِّي هَـذَآ أَكْبَرُ فَلَمَّا أَفَلَتْ قَالَ يَا قَوْمِ إِنِّي بَرِيءٌ مِّمَّا تُشْرِكُونَ

I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu pa reče: “Ovo je Gospodar moj”, a pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze.“ A kad ugleda Mje­sec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj”, a pošto zađe, reče: “Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, bit ću sigurno jedan od zalu­talih. “A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće”, a pošto zađe, reče: “Narode moj, mene je sramota što vi druge Njemu ravnim smatrate. (El-En’am, 76-78)

Pjesnik Mezami Ganduri kazao je: “Pa ti vreteno uporedi sa svijetom cijelim!” Iako je hadis nepouzdan, on ne poziva na pasivnost, nego na promišljanje o vjeri.

Što se tiče teze tradicionalista da umu ne treba prepuštati rasuđi­vanje, ustvari se radi o zamjeni teza jer je dolazak poslanika nužnost koju um nalaže s obzirom na činjenicu da je svjestan kako ne može preći svoje granice.

Čulna (senzualna) spoznaja

Teorija empirista (senzualista) zastupa mišljenje da je pouzdano jed­ino ono što čovjek spozna putem svojih pet čula. Oni tvrde da je iskust­veno znanje, koje stičemo u eksperimentima putem čula, jedino pouz­dano i da nam za znanje nisu potrebni racionalni dokazi. Njihov stav da ni­kakvo filozofsko razmišljanje nije autentičan izvor znanja brzo se raširio. Rezultat ovoga je da je jedina ispravna filozofija, filozofija iskustva – čula. Sva pitanja koja se tiču praizvora, početka i kraja svijeta smatraju se transcedentnim, te su gurnuta ustranu i stavljena van domena nauke. Oni kažu da se postojanje Boga i Sudnjeg dana ne može eksperi­mentima dokazati pa o njima ne treba ni raspravljati. Spomenuti stav: “Povjerovat ću u Boga kad ga vidim pod svojim skal­pelom”, jednak je stavu da postoji samo ono što je eksperimentom dokazivo.

Sljedeća generacija empirista tvrdi: “Mi ne možemo raspravljati o onome što nije iskušano; mi tvrdimo da ono čak i ne postoji. Ono što ne može stati pod mikroskop, skalpel itd., nije predmet spoznaje čula.” Ovaj misaoni pravac stavio je spoznaju u okvire ljudskih čula. Da vidimo kakav je stav Istoka prema empirizmu:

Tri su osnovna razloga zašto je u islamskom svijetu zaživio stav koji ne zastupa razum i koji je protivan racionalnom razmišljanju i rasuđi­vanju:

1) snažan utjecaj tradicionalista,

2) brz naučni napredak Zapada, koji je u islamskom svijetu izazvao averziju prema filozofiji,

3) činjenica da su filozofske rasprave teško shvatljive i da se većina ljudi kloni filozofije.

U situaciji napretka Zapada usljed napretka empirijskih nauka i teškoća u shvatanju filozofskih rasprava, jedan dio islamskih filozofa iznio je tezu da za pitanja o Bogu i transcendenciji nemamo potrebu za korištenjem filozofije. Oni su teološke rasprave prenijeli u oblast empiri­jskih nauka, smatrajući da se pomoću njih mogu riješiti i teološki prob­lemi, pa drže da je naučnim istraživanjem moguće doći do spoznaje o Bogu i pitanjima teologije.

Kur’an kaže da je jedini put spoznaje kroz spoznaju njegovih stvorenja i posmatranjem prirode. Brojni su ajeti koji podstiču na pos­matranje prirodnih fenomena, koji govore o činjenici kako je Allah dž.š. stvorio kamilu, Nebesa bez stubova, itd. Iz toga ovi filozofi zaključuju da je jedini ispravan put onaj koji vodi preko posmatranja prirode, koju opet spoznajemo raznim ispitivanjima. Priroda je ključ svih tajni i njeno otkrivanje vodi nas direktno Bogu. Oni kažu da je naša obaveza is­traživanje prirode i da se ne trebamo baviti filozofijom, jer putem izu­čavanja prirode i njenih fenomena nikada nećemo doći u sukob sa iskust­venom naukom (koju protežira Zapad). Znatan broj islamskih pisaca zastupao je ovo mišljenje (Muslimanska braća u Egiptu i dr.).

Sejjid Ebul-Hasan Nedvi u knjizi Koliko je svijet vidio štete od zaos­talosti muslimana kaže: “Poslanici Božiji informirali su ljude o Božijoj biti (zatu), atributima (sifatima) i sudbini čovjeka. O tome su čovjeku pok­lonili mnogo informacija. Učili su ga i zadovoljili znanjima čiji te­melji nisu u rukama čovjeka. To su, ustvari, pitanja metafizike, tj. stvari s onu stranu granica prirode. Međutim, ljudi nisu znali cijeniti tu blagodat, već su o tome počeli voditi filozofske rasprave.”

Ovo je stav nove generacije islamskih filozofa, koji su u “odbrani” Islama zagovarali stav tradicionalista i prilagodili ga “mod­ernijem” po­gledu na svijet. To je bilo novo učenje tradicionalista.

Istinski islamski filozofi u odgovoru modernim tradicionalistima kažu: “Tačno je da je jedan od puteva spoznaje put koji vodi kroz izu­čavanje prirode i pojava u njoj.” Dalje u odgovoru ovim savremenim in­telektu­alcima, što su na ovaj način pokušali braniti Islam, kažu: “Među­tim, prije svega, postavljamo vam nekoliko pitanja: ‘Kako tumačiti sl­jedeće ajete?’”

لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ

Njemu nema ništa slično. (Eš-Šura, 11)

وَلِلّهِ الْمَثَلُ الأَعْلَىَ

A Allahu pripadaju najuzvišeniji primjeri. (En-Nahl, 60)

اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ لَهُ الْأَسْمَاء الْحُسْنَى

Allah, nema boga osim Njega, naljepša imena ima. (Ta-ha, 8)

وَلِلّهِ الْمَشْرِقُ وَالْمَغْرِبُ فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

Allahov je i istok i zapad, pa gdje god se okrenete, naći ćete lice Božije. (El-Bekara, 115)

هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

On je Prvi, Posljednji, Unutarnji, Vanjski, Znalac o svim stvarima. (El-Hadid, 3)

Znamo da našom logikom gledano ono što je prvo ne može biti i posljednje, što je vanjsko ne može biti i unutarnje, te ono što je otkriveno nije skriveno, a ono što je batin ne može se vidjeti. Ali Kur’an kaže: Al­lah je Zahir i u isto vrijeme Batin, Prvi koji se nalazi na kraju i Posljednji koji je na početku. I ne samo da On stvara prvo i posljednje, već je stvorio zahir i batin.

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

Nema ništa što je stvoreno, a da njegova riznica nije kod Nas, a spuštamo samo u količinama potrebnim. (El-Hidžr, 21)

وَهُوَ مَعَكُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ

Gdje god se nalazili, On je uz vas. (El-Hadid, 4)

Kakav je to bitak koji je istovremeno sa živim i mrtvim, prvim i posljednjim, u snu i na javi? Još teže pitanje od ovoga je sljedeće:

يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ

Allah može zbrisati ili uspostaviti sve što On hoće, kod Njega je Ma­jka Knjige (Ummul-kitab). (Er-Ra’d, 39)

Ako je jedini put spoznaje Boga preko uređenosti sistema, kako to da On ovdje kaže da može uništiti ili uspostaviti sve kad hoće i kako hoće? Stotine ajeta i hiljade predaja Poslanika i Imama govore o sličnim primjerima za koje čovjek pomoću čula, ako su jedini način spoznaje, ne može naći odgovor.

Ono što nam empirijska znanost nudi jeste odgovor na četiri pitanja:

1) Da li Ovaj svijet ima Tvorca? Odgovor je “da” jer je to moguće dokazati. U tome je granica koja razdvaja materijalizam od nauke o Bogu.

2) Da li taj Stvoritelj svijeta posjeduje znanje? Odgovor je “da” jer u svakoj čestici u Univerzumu nalazimo svjedočenje o tom znanju.

3) Da li je taj Stvoritelj moćan? Odgovor je “da” jer je moć Stvor­itelja vidljiva u prirodi.

4) Da li taj Stvoritelj upravlja kretanjima u Univerzumu, ili ga je stvorio i ostavio da sam po sebi egzistira? Iz fenomena što ih je stvorio da se zaključiti da je On Moćni koji upravlja stvorenim.

Iskustvo i empirija mogu nam odgovoriti na ova četiri pitanja, no da li je za muslimana dovoljno da kaže: “Ja vjerujem u Stvoritelja koji pos­jeduje znanje i moć i koji upravlja svim što je stvorio.” Kur’an kaže da nije dovoljno.

Izvor: Šejh Akbar Eydi, Temeljne postavke o akaidu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, sa perzijskog preveli: Nermin Hodžić, Amar Imamović i Ertan Basarik