Ljubav prema djeci

Jedan od najboljih načina i sredstava pravilnog odgoja dječijih emocija jeste maženje bebe i iskazivanje nježnosti i ljubavi prema njoj. Upravo kao što dijete ima prirodnu potrebu za hranom, vodom, zrakom i spavanjem, ono ima potrebu i za ljubavlju i nježnostima. Ljubav je najblagodarnija hrana dječije psihe. Dijete uživa u ljubljenju, mirisanju, zagrljaju, maženju i iskazivanju ljubavi te time postaje zadovoljno i sretno.

Ljubav je korijen stabla morala i vrline i osnovna klica ljudskih osobina. Božija ljubav prema ljudima i ljubav ljudi prema Bogu, potom ljubav Poslanika i Imama prema ummetu i ljubav ummeta prema njima, kao i međusobna ljubav muslimana – jesu osnovno blago vjere.

U časnim kur'anskim ajetima i islamskim predajama naglašena je izuzetna vrijednost ljubavi. To ide dotle da je Imam Sadik, a.s., izjavio:

“Pa da li je vjera išta drugo do ljubav?”[1]

Sva nastojanja Božijih poslanika u promicanju vjere, sva žrtvovanja pravovjernih boraca na ratištima, svi ibadeti i udjeljivanja imetka od strane Božijih ljudi – sve to proističe iz jednog izvora, a to je ljubav – ljubav prema Bogu i ljubav prema Njegovoj vjeri.

Dijete koje od početka svoga života u dovoljnoj mjeri bude obasipano milošću oca i majke i napoji se sa čistog izvora ljubavi, imat će veseo duh i prijatnu narav. Duboko u sebi neće osjećati uskraćenost i neće patiti od unutrašnjih kompleksa. U njegovom srcu lahko će procvjetati cvjetovi moralnih vrlina. Ako se u životu ne suoči sa preprekama, ono će biti milostivo, učtivo, voljet će ljude i biti uslužan čovjek.

U islamskim predajama na razne načine je preporučena pažnja i ljubav prema malom djetetu i prvaci islama su svojim sljedbenicima dali izričite preporuke po ovom pitanju. Sada ću vam ukazati na neke od tih predaja. 

Časni Poslanik, s.a.v.a., je u svojoj hutbi posvećenoj ljudskim obavezama u mjesecu Ramazanu kazao: “Poštujte vaše starije i iskažite ljubav i samilost prema vašoj djeci!”[2] 

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nije od nas onaj ko nije milostiv prema djeci i ko ne poštuje starije.”[3]

Vladar pravovjernih Ali, a.s., na smrtnoj postelji, u svojoj oporuci između ostalog je preporučio: “U svojoj porodici budi milostiv prema djeci i poštuj starije.”[4]

Imam Ali, a.s., je također kazao: “Dijete svakako u svojim postupcima treba slijediti starije, a stariji trebaju biti milostivi prema djeci. Nemojte prema djeci biti poput nasilnika iz vremena džahilijeta!”[5]

Imam Džafer Sadik, a.s., je rekao: “Zaista je Allah milostiv prema čovjeku zbog velike ljubavi koju ovaj gaji prema svome djetetu.”[6]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Volite djecu i prema njima budite samilosni!”[7]

“Poslanik je imao običaj da svakog jutra pomiluje po glavi svoju djecu.”[8]

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Čovjeku koji poljubi svoje dijete Uzvišeni Allah upiše jedno dobro djelo u njegovu knjigu djela, a onoga koji svoje dijete obraduje, Uzvišeni će obradovati na Sudnjem danu.”[9]

Imam Sadik, a.s., je također rekao: “Mnogo ljubite svoju djecu, jer svakim poljupcem dobijate po jedan stepen.”[10]

Božiji poslanik je ljubio Hasana i Husejna, a.s., pa mu reče Ikre’ ibn Habis, koji je gledao kako Poslanik izražava ljubav prema svojoj djeci: “Ja imam desetero djece i nikada nijedno od njih nisam poljubio.” Poslanik mu reče: “Šta ja mogu što je Allah iščupao samilost i ljubav iz tvog srca?”[11]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ljubljenje djeteta je samilost, ljubljenje žene je strast, ljubljenje roditelja je ibadet, a ljubljenje brata muslimana je vjera.”[12]

Jednog dana Vjerovjesnik, s.a.v.a., je obavljao namaz sa skupinom vjernika. I kada god bi Vjerovjesnik, s.a.v.a., otišao na sedždu, mali Husejn, a.s., bi mu se popeo na leđa, cupkao bi nogama i uzvikivao: “Hija, hija!” Kada bi se Vjerovjesnik, s.a.v.a., dizao sa sedžde, stavljao bi Husejna sa strane. I ta radnja djetetova penjanjana Vjerovjesnikova, s.a.v.a., leđa ponavljala se sve do kraja namaza. Jedan jevrej je posmatrao ovaj prizor te je nakon namaza kazao Vjerovjesniku, s.a.v.a.: “Ti postupaš prema djetetu kako mi nikada ne postupamo sa svojom djecom.” Vjerovjesnik, s.a.v.a,. mu odgovori: “Da ste vi uzvjerovali u Boga i njegova Vjerovjesnika, i vi biste prema svojoj djeci ispoljavali blagost i samilost.” Jevrej reče: “Uzvjerovah u Allaha i Njegovog Poslanika” – te on primi islam vidjevši Poslanikovu plemenitost i veličinu njegova položaja.[13]

Iz nekoliko navedenih predaja veoma dobro se razumijeva vjerska vrijednost ljubavi i samilosti u odgoju djece. Svi muslimani i muslimanke dužni su ispoljavati tu ljubav i samilost prema djeci općenito, a prema svojoj djeci naročito. Zdrav i prirodan život sastoje se iz ispravnog slijeđenja zakona iskonske prirode i postojanih prirodnih zakona stvaranja. Svako ko izbjegava zakone iskonske prirode, koji su sigurno nepromjenljivi zakoni Uzvišenog Boga, nesumnjivo će se suočiti sa prirodnom kaznom i posljedicama. Želja za hranom je urođena ljudska potreba i nečije eventualno ustezanje od uzimanja hrane i nezadovoljavanje ovog prirodnog htijenja dovodi do slabljenja njegova tijela i gubitka moći. Ukoliko bi se s tim ustezanjem i dalje nastavilo, to bi dovelo do smrti kao posljedice. San je urođena ljudska potreba, posljedica ustezanja od sna je slabost tijela, a na kraju dolazi i do smrti. Seksualni poriv je prirodni nagon zdravog čovjeka. Gušenje ovog poriva i odbijanje zadovoljavanja ovog nagona ima za posljedicu različite psihološke poteškoće i bolesti, a nekada okonča i ludilom.

Jedna od potreba po iskonskoj prirodi koja se javlja u najranijem djetinjstvu jeste potreba za ljubavlju i samilošću. Udovoljavanje ovom nagonu nije ništa drugo do pokoravanje zakonu Stvaranja i poslušnost iskonskoj prirodi. Ako dijete dobije dovoljno ljubavi, pažnje i maženja, imat će veselu dušu i optimističan duh te će kroz životni vijek biti prirodna osoba. A djeca koja ostanu lišena porodične ljubavi i roditeljske pažnje i maženja, ponijet će u kasnije životno doba potišteno unutrašnje biće i neoptimističan duh. Njihova beznadežna psiha uvijek je sklona zastranjenju i agresivnosti.

Nedostatak ljubavi i psihičke traume

Ako porodično okruženje ne obasjavaju zrake ljubavi i ako porodično gnijezdo nije u ozračju razumijevanja i međusobne samilosti, onda upravo tamo treba tražiti mnoštvo psihičkih trauma i društvenih odstupanja i upravo tu treba pristupiti zaštiti i popravljanju tih slomljenih srca i neuređenog stanja osoba u takvim sredinama.

Takve osobe u doba zrelosti, uz gorka sjećanja iz djetinjstva na svoje roditelje, postaju osjetljivi ljudi, razdražljivi, beznadežni, nezadovoljni, neuskladivi s drugima, pesimistični su, spremni na pretjeranu reakciju, buntovnički su raspoloženi, spremni na samoubistvo, skloni su griješenju i postaju duševni i nervni bolesnici.[14]

Djeca koja su ostala siročad obično se suočavaju sa dvije nesreće:

a) materijalnim siromaštvom,

b) manjkom ljubavi.

U većini zemalja materijalne teškoće siročadi se uglavnom rješavaju, ali se rijetko dešava da ona žive u porodicama koje će im, pored osiguravanja materijalnih potreba, pružiti dovoljno ljubavi i nježnosti, i da neki muškarac i žena u porodici, umjesto oca i majke, zadovolje njihove emocije i prema njima budu milostivi kao prema svome djetetu.

U savremenim državama postoje dobrotvorne ustanove koje veliku pažnju poklanjaju djeci bez roditelja, osiguravaju im hranu i odjeću, sredstva za školovanje. I može se reći da djeca lijepo žive. Jedina teškoća je što su ova djeca lišena roditeljske ljubavi i pažnje. Ova lišavanja kasnije će se postepeno očitovati u vidu neželjenih posljedica koje počinju u doba mladosti, u vidu nedoličnog ponašanja i govora.

Dijete koje ostane bilo bez oca ili bez majke biva suočeno s teškim posljedicama koje se očituju i na pojedincu i na zajednici. Pedagozi i psiholozi obično su u svojim istraživanjima ustanovljavali da je ostajanje bez roditelja jedan od najvažnijih razloga skitanja, zaostajanja u školi i u društvu, odavanja kriminalu i zlodjelima.

Jedan njemački psiholog, koji je istraživao ponašanje siročadi u školi, ustanovio je da je 44 posto djece koja ponavljaju razred u školi bilo bez oca a 33 posto bez majke. Dakle, čak 77 posto u školi neuspješne djece su siročad. Jedno drugo istraživanje, obavljeno u Americi, koje se bavilo proučavanjem odgojnih problema u jednoj školi u Njujorku, pokazalo je da 25 posto djece problematične u odgoju čine siročad. Jedno drugo njemačko istraživanje o djeci i mladim prestupnicima također je pokazalo da su od ukupno tretiranih 2.704 mladih prestupnika njih 1.171, znači više od 43 posto, bili siročad. Drugo istraživanje, slično ovome, obavljeno u Americi među zatvorenicima, pokazalo je da je prosječno 60 posto ispitivanih zatvorenika bilo iz problematičnih porodica, te da su mnogi od njih u djetinjstvu ostali bez jednog roditelja. Njemački stručnjaci su istraživali uzroke skitanja i prestupničkog ponašanja djece i adolescenata koji nisu dostigli zakonsku punoljetnost. Ustanovili su da je 38 posto djevojaka koje su počinile krađu i više od 40 posto osoba koje su imale nezakonite seksualne odnose, ili su bile žrtve silovanja, bilo siročad. I napokon, u jednom američkom društveno-psihološkom istraživanju zapažamo da siročad, bez jednog ili bez oba roditelja, čine 70 posto djevojaka koje su boravile u popravnim domovima.

Biti siroče je, prije lične nedaće, jedna velika društvena teškoća u kojoj se mora tražiti izvorište mnogih nereda, skitanja, neuspjeha, zaostajanja, ubistava, samoubistava, razvrata i raznih duševnih bolesti.[15]

Čovjekoljublje 

Čovjekoljublje je jedna od najplemenitijih i najsvjetlijih emocionalnih osobina čovjeka. Svaka osoba, svakog naroda i rase treba biti tako odgajana da ljudima želi dobro te da u svojoj nutrini, u ljudskom pogledu, osjeća ljubav prema svim narodima i nacijama. Humanost i ljubav prema čovjeku je jedan od temeljnih stubova svjetskog mira i ljudske sreće. Ljubav prema čovjeku pokazatelj je ljudskosti i znak savršenstva i uzvišenosti čovjekove duše i psihe. Čovjek koji ne shvata humanost nije pronašao put u područje u kojem vlada ljudska dobrota.

Sinovi Ademovi dijelovi jednog tijela su

Koji stvoreni od jedne supstance su,

Pošto organ bol osjeti nekada

Drugi organ mira nema nikada

Ti koji od teškoće drugih tugu ne osjetiš

Ne treba da ime “čovjek” na sebi nosiš. 

Imam Rida, a.s., je kazao: “Svi stanovnici Zemlje obuhvaćeni su Božijom milošću, dok se budu međusobno voljeli, poštivali povjereno i djelovali po pravdi.”[16]

Lekcija humanosti mora se učiti u djetinjstvu. Roditelji koji prema svom djetetu iskazuju ljubav i samilost, mogu ga usmjeriti i podučiti da voli druge. Dijete koje nikada nije osjetilo ljubav ni od koga, niti je kušalo ičiju samilost, u osnovi ne razumije značenje ljubavi i ne shvata tu duhovnu i životnu suštinu. Sve što je ono vidjelo u životu jesu hladnoća, neljubaznost, grubost i osornost. Ono se prema ljudima ponaša onako kako su se ponašali prema njemu. Od ovakve osobe ne treba očekivati da voli ljude.

Ljubav i milost u porodici predstavljaju osnovu ispravnog emocionalnog odgoja. U okrilju ljubavi moguće je dječije emocije upraviti u dobrom smjeru, uputiti ga na ispravan put, put sreće i od njega načiniti vrijednog čovjeka.

Emocije djeteta koje je ostalo lišeno ljubavi i milosti te nije vidjelo milosrđe i dobrotu, bit će upućene u krivom smjeru, njega će odlikovati grubost, pesimizam, zlovolja, neprijateljstvo, zloba, kao i desetine drugih nepoželjnih osobina.

 Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić