Čuvanje tevhida

Islam je najprije vjera tevhida i ne prihvata po tom pitanju ni najmanju mrlju, bilo da je riječ o spekulativnom tevhidu, o kojem se raspravlja u akaidu i usuli-dinu, ili o praktičnom tevhidu, koji se manifestira kroz ibadete i djela. Svi principi koji ocrtavaju konturu zbiljnog autoriteta u indivuduama i eksponiraju ljudsku bit, kao što su inteligibilnost, moral, du­hovni atributi, praktično djelovanje u islamskom svjetonazoru itd., počinju od Boga i završavaju se kod Boga:

Zaista smo mi Allahovi i zaista se Njemu vraćamo.[1]

Sukladno rečenom, svaki vid dualnosti, poput vjere u božanstva dobra i svjetlosti, božanstva zla i tame, s islamskog je stanovišta neprihvatljiv i racionalno i kur'anski, i Islam se odlučno bori protiv njega. Kur'an odbacuje svaku vrstu tro­jstva, bez obzira s kojim je objašnjenjima i kakvim imenom nazvano. Zbog toga što je svaki vid dvojstva, bez obzira u kojoj je formi (bog i šejtan, bog i čovjek ili bog i stvoreno) neislamski, on se, prema tome, ne prihvata. Islam kaže: Samo s imenom Božijim, božanskim mislima, u smjeru Boga i s ciljem približavanja Bogu može se počinjati i završavati bilo koje djelo; u suprotnom, ni u kojem slučaju neće se prihvatiti. U Islamu svi putevi vode u tevhid, a svaki put koji ne vodi ka tevhidu nije istinit, a sve što nije istina neizbježno je osuđeno na propast:

فَذَلِكُمُ اللّهُ رَبُّكُمُ الْحَقُّ فَمَاذَا بَعْدَ الْحَقِّ إِلاَّ الضَّلاَلُ

To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude?

u šestom tomu El-Mizana, u komentaru od 68. do 86. ajeta sure Al-Ma'ide ima veoma korisnu raspravu o temi Razgovor o značenju tevhida s kur'anskog stanovišta. Allame kaže da nijedan od učenjaka i mislilaca koji se bave teškim naučnim raspravama, a upoznat je s ovom temom, ne sumnja u to da je pitanje tevhida preciznije i kompliciranije od svih naučnih pitanja.

Razlog za to leži u činjenici što se ovo pitanje nalazi na razini koja je visoko iznad nivoa ostalih naučnih pitanja kao i iznad opće razine mišljenja. Razlika koja ga odvaja od ustaljenih naučnih pitanja isuviše je velika da bi se nefs olahko mogao navići na njega i da bi srca bez muke našla put do rješenja. Jasno je kako ono omamljujuće djeluje na srca i kakvu buru diže u mislima. S druge strane, svima je jasno da razlika u fizičkoj snazi, koja nastaje zbog različitosti tjelesnih konstrukcija, stavlja pod različit utjecaj i moždane nerve i misli. Na kraju, shvatanja i promišljanja o temperamentima, o pogrešnim ili tačnim shvatanjima, istrajnosti u određenim situacijama ili brzom popuštanju ovo pitanje čine dodatno kompliciranim. Ove su činjenice svima jasne i nema nikoga ko u njih imalo sumnja. Kur'an časni ukazuje i na ovu temu potvrđujući je u nekoliko ajeta sa sebi svojstvenih visina:

هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo on,i koji pameti, imaju pouku primaju![2]

Pitanje je upućeno fitretu kako bi se misliocima dalo do znanja da nema jednakosti među učenim i neznalicama. U sljedećem se ajetu kaže:

فَأَعْرِضْ عَن مَّن تَوَلَّى عَن ذِكْرِنَا وَلَمْ يُرِدْ إِلَّا الْحَيَاةَ الدُّنْيَا ذَلِكَ مَبْلَغُهُم مِّنَ الْعِلْمِ

Zato se ti okani onoga koji Kur’an izbjegava i koji samo život na ovom svijetu želi – to je vrhunac njihova znanja.[3]

Također se kaže:

فَمَا لِهَـؤُلاء الْقَوْمِ لاَ يَكَادُونَ يَفْقَهُونَ حَدِيثًا

Pa šta je tim ljudima?! – oni kao da ne razumiju ono što im se govori![4]

Odbacivanje posredništva

Jedna od tačaka islamskog svjetonazornog tevhida jeste odbacivanje posredništva između Stvoritelja i stvorenja. U skladu s tim stavom čovjek može bez ikakva posrednika i sredstva, direktno, realizirati vezu sa svojim uzvišenim Go­spodarom te Ga obožavati, tj. činiti ibadet, povjeriti Mu svoje potrebe i dobiti odgovor:

وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِي وَلْيُؤْمِنُواْ بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi na Pravom putu bili.[5]

Allame Tabatabai kaže: “Ovaj je ajet poruku Božiju, u vezi s dovom i onima koji traže od Boga, prenio na najdivniji i najljepši način zbog toga što je koristio izravni govor, tj. ličnu zamjenicu prvog lica jednine: Ja sam blizu, odazivam se, a ne trećeg lica u smislu: On se odaziva, On je blizu, što značenju daje primjesu udaljenosti onoga o kome je riječ. Ovo je dobar pokazatelj krajnje pažnje Božije prema sadržaju ajeta. Zatim je rečeno: robovi Moji, a nije rečeno ljudi, stvorenja, narode i tome slično. Kada Gospodar u ovoj formi upotrijebi prisvojni oblik za roba svoga, na taj način ukazuje na poseban vid pažnje i obzira prema robu.

Sljedeća činjenica u ajetu jeste brisanje posrednika usljed toga što nije rečeno reci im ili slično, već je rečeno: zaista Ja sam blizu, što je još jedan pokazatelj pažnje Božije prema robovima. Upravo u ovoj klauzi modalnom riječicom inne, tj. zaista naglašava se blizina, kojom se daje do znanja da je riječ o zbiljnoj blizini. Još jedna je tačka i činjenica da se blizina Božija istakla prilogom karib, da bi se istakla trajnost i postojanost blizine. Ukoliko bi bilo rečeno: pa Ja sam blizu, ali prilogom akreb, što bi, konceptualno gledano, prenosilo smisao, ne bi obuhvatalo poruku trajnosti i postojanosti blizine. Dakle, poruka je: Ja sam uvijek u svako vrijeme i u svakom uvjetu blizu svojih robova i odgovaram na njihova traženja.

Sljedeća, tj. šesta tačka u vezi s odgovaranjem na dove molitelja jeste upotreba prezenta glagola u obliku udžibu, što također prenosi značenje trajnosti i stalnog ponavljanja ove radnje, tj. bez obzira koliko dugo vremena i koliko mnogo od Mene budete tražili, Ja ću vam davati pozitivan odgovor. I, napokon, obećanje odgovora potvrđeno je prilogom iza, tj. ako ili kada, koji nije ništa do li davanje prisege i obavezivanja na nešto, što znači da se uzelo za obavezu da, kada god budete molili, Ja ću bez ikakva preduvjeta odgovoriti.”[6] Možemo zaključiti da uzvišeni Gospodar nije uspostavio nikakvo posredništvo za svoje robove. Dakle, u Islamu je stvar jasna, dok je u nekim vjerama, koje su ili lažne ili je došlo do patvorenja originalnih učenja, ovaj pojam (posredništva) neizostavni uvjet za uspostavljanje veze između vjernika i njihova Gospodara tako da se obični ljudi ne smatraju vrijednim toga da bi mogli direktno moliti svoga Gospoda za bilo što, već se moraju obratiti posebnim ljudima, tj. svećenicima kako bi se oni u njihovo ime, kao medijatori, mogli povjeriti i ispovjediti Gospodaru. S islamskog stanovišta ovo je vrsta širka, tj. višeboštva. Kur'an časni bio je jasan rekavši da svaki čovjek u svakom uvjetu može uspostaviti direktnu vezu sa svojim Gospodarom i iznijeti sve što mu leži na srcu i dobiti odgovor.

Šta je najbolje tražiti od Boga?

Produhovljeni hakim Ajatollah Ilahi Komšei na najljepši način objašnjava šta to treba od Boga tražiti:

Ah što je dobro jedne noći,

nad strastima doći do premoći.

Čista srca tada od Boga,

iskreno tražiti Rabba svoga.

Prisutna duha učiti Stranice Časne,

smirena razuma misliti ajete krasne.

Odlučno, strogo mahane loše,

na gomilu jednu vatrom spaliti.

Desi se nekada da otvore put,

do Kralja, sirotinji i mene poput.

Čovječe, ispruži ruku potrebe, ali traži spoznaju Boga, a k tome se cilju kreći ispunjen ljubavlju prema Gospodaru.

Imam Husejn, a. s., u dovi na Arefatu obraća se Uzvišenom sljedećim riječima: “Bože moj, šta je našao onaj koji Te je izgubio, a šta je izgubio onaj koji Te je našao i koji Te voli?” To znači da u svakom slučaju i svakom uvjetu i sa svim teretom koji na plećima nosi može dići svoje ruke i obratiti se pokajanjem svome Gospodaru, ili tražiti da mu se da opskrba, milost i blagodat.

Moguće je da se oni koji su upoznati sa sadržajem Kur'ana zapitaju za 35. ajet sure Maide, u kojem se kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللّهَ وَابْتَغُواْ إِلَيهِ الْوَسِيلَةَ

O vjernici, budite bogobojazni i nastojte naći sredstvo prema Njemu.

Također, u kur'anskoj priči o djeci Jakuba, a. s., kaže se kako su Jusufova braća, nakon što je njihovo nedjelo izašlo na vidjelo, zamolili svoga babu:

قَالُواْ يَا أَبَانَا اسْتَغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا إِنَّا كُنَّا خَاطِئِين قَالَ سَوْفَ أَسْتَغْفِرُ لَكُمْ رَبِّيَ إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمَُ

“O oče naš,” – rekoše oni – “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.” U odgovoru na njihovu molbu otac im reče: “Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti” – odgovori on – “zato što On prašta i On je milostiv.”

Ovi su primjeri pokazatelji da posredništvo nije isključeno kao opcija, u suprotnom Jakub, a. s., kao poslanik Božiji, ne bi imao prava i pored svoga znanja o neprikladnosti takvog djela odgovoriti svojoj djeci na molbu te se moliti Bogu za oprost njihovih grijeha. Odgovor je bio: Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti, a nije rekao idite i sami se molite za oprost svojih grijeha, a Bog će vam oprostiti, zaista On oprašta.

Od ovoga još bitnija činjenica jeste da su zakoni koji vladaju ovim svijetom uspostavljeni na principu kauzaliteta, što podrazumijeva da bilo koja posljedica ne može biti rezultatom bilo kojeg uzroka, niti bilo koji uzrok može prouzrokovati svaku posljedicu. Zbog toga svaki uzrok koji je na većoj skali i deredži, sasvim prirodno, prenosi na onog ispod sebe emanaciju Božije milosti, a svaka posljedica treba stjecati savršenstva za sebe svojstvena u svojim prirodnim tokovima i okvirima. Kako je, onda, moguće da Islam, koji je prije svega racionalna i logična religija, previdi sve ove zakonitosti te kaže kako je posredništvo odbačeno i da svako lično i direktno može stupiti u vezu sa svojim Gospodarom?

Odgovor. Mi prihvatamo da se u Kur'anu eksplicitno govori o posredništvu. Prihvatamo činjenicu da je Jakub, a. s., odgovorio svojim sinovima kako će se za njih moliti da im Bog oprosti te da će im On oprostiti. Također priznajemo i to da ovim svijetom vlada kauzalni zakon te da u skladu s njim nije moguće da posljedica koja slijedi iza uzroka nešto priskrbi sebi osim putem uzroka koji je ispred nje. Međutim, sve ovo ne znači kako je Allah zatvorio vrata svoje milosti pred robovima običnim, dok ih je ostavio otvorenim samo za posebne ugodnike koji, također, i sami imaju potrebu za Allahom. Jednostavno rečeno, mi ne želimo negirati zakone stvaranja niti želimo dovesti u pitanje mjesto i vrijednosti evlija Božijih, već hoćemo istaći činjenicu da Islam u isto vrijeme, kada prihvata zakone kauzaliteta, prihvata mjesta i veličinu evlija i pokoravanje poslaniku smatra, ustvari, pokoravanjem Bogu:

وَمَا أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلاَّ لِيُطَاعَ بِإِذْنِ اللّهِ

A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovu naređenju, pokoravali,[7]

Bog nije zatvorio vrata tevhida ni jednom čovjeku i sve je ljude direktno pozvao na dovu i obećao odgovoriti oprostom i milošću i nikom nije dao dozvolu da sebe smatra jedinom vezom s Bogom. Kur’an želi očistiti tevhid Božije spoznaje od “stranog tijela” bilo kakve boje, naprimjer i od sljedećeg tipa:

مَا نَعْبُدُهُمْ إِلَّا لِيُقَرِّبُونَا إِلَى اللَّهِ زُلْفَى

Mi im se klanjamo (kipovima) samo zato da bi nas što više Allahu približili.

Upravo zbog toga što je baš ova zalutalost postepeno otišla dalje, te su kipovi s mjesta posrednika uzdignuta do te mjere da im je pripisana neovisnost i samoopstojnost, zasjela su na prijestolje božanstava pretvorivši se na taj način u direktno obožavanje. U svakom slučaju pitanje tevhida i Božije jedinosti, kao i nepotrebnosti posredništva poradi veze s Gospodarom jeste veoma važno. Treba istaći činjenicu da je od najfundamentalnijih pitanja islamskog svjetonazora kojem se treba uz krajnju preciznost posvetiti pažnja da bi se u potpunosti mogla shvatiti njihova zbilja. Treba obratiti pažnju na činjenicu da to što posredništvo nije potrebno da bi se povezalo s Gospodarom, što nema značenje da nije potrebno prisustvo poslanika među ljudima. To bi bila velika zabluda zbog toga što je nužnost prisustva poslanika i slanja objave od Uzvišenog Boga racionalna neophodnost. Uvijek su pojedinci zdravoga fitreta nastojali biti u prisustvu i kretati se sa savršenim ljudima u cilju što boljeg upoznavanja sa zbiljama Kreacije kao i upoznavanja drugih ljudi s obavezama prema Gospodaru. Ajeti na kraju sure Ali Imran govore o onima koji posjeduju razum i razmišljaju, ukazujući na smjer njihovih umnih kretanja tako što su uvijek u razmišljanju o tome šta je cilj i suština stvaranja.

Miran suživot s ehli-kitabijama

Iz kur'anske perspektive muslimani su postojan i umjeren narod koji ima vjerske i Božije principe. Za svaki zakon, po­čevši od razmišljanja i morala pa do ponašanja, bilo individu­alnog bilo društvenog, bitno je da ima čvrste temelje i argu­mente usljed čega su, radi društvenog suživota i među­sobnog potpomaganja s jedne strane i očuvanje islamske nezavisnosti i suvereniteta s druge, propisani određeni zakoni koji se tiču društvenog suživota i relacija s onima koji nisu muslimani. Provodeći te zakone, moguće je ostvariti miran i častan život imajući potpuni suverenitet poradi čega je od samog početka rečeno da se nemuslimani dijele na ehli- -ki­tabije i na one koji to nisu da bi, zatim, uredio posebne za­kone života s ehli-ki­tabijama (Jevrejima, kršćanima, medžusijama). Primjerice, ehli-kitabije mogu s posebnim uvjetima sasvim nesmetano živjeti u islamskim državama, ali što se tiče onih koji nisu ehli-kitabije, već su mušrici ili nevjernici, za njih su zakoni puno strožiji, pa im je između ostalog zabranjeno nastan­jivanje unutar islamskih država. U svakom slučaju, na osnovu najprioritetnijih interesa Islama i muslimana može se pribjeći ugovorima o međusobnom nena­padanju ili se, pak, može sklopiti mir ili neki drugi vid relacije. Pored svega toga Kur'an veoma otvoreno i jasno uka­zuje na to da muslimani u suživotu s onima koji to nisu ili pak u vezi u međunarodnim relacijama trebaju biti veoma oprezni i ne dozvoliti sebi luk­suz naivnosti i lahkovjernosti. Kao primjer navodimo jedan kur'anski ukaz:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَتَّخِذُواْ بِطَانَةً مِّن دُونِكُمْ لاَ يَأْلُونَكُمْ خَبَالاً وَدُّواْ مَا عَنِتُّمْ قَدْ بَدَتِ الْبَغْضَاء مِنْ أَفْوَاهِهِمْ وَمَا تُخْفِي صُدُورُهُمْ أَكْبَرُ قَدْ بَيَّنَّا لَكُمُ الآيَاتِ إِن كُنتُمْ تَعْقِلُونَ

O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.

Zašto nemuslimane ne treba uzimati za prisne prijatelje?

a) zato što se ne ustručavaju nanijeti vam bilo koje zlo;

b) vesele ih vaše patnje i nesreće;

c) zlobni su neprijatelji do te mjere da zlobu sakriti ne mogu;

d) ono što iz mržnje prema vama govore puno je manje od onoga što se u njihovim grudima krije;

e) premda vi njihove Knjige ne smatrate lažnim, oni ne prihvataju ni Kur'an a ni vašu vjeru;

f) prema vama su krajnje licemjerni (Kada su sa vama, govore: I mi vjerujemo);

g) ispunjeni su stalnom mržnjom prema vama;

h) strašno ih pogađa vaša sreća i veselje.

Na kraju, Kur'an kaže da nam u ajetima iznosi neke od znakova ne bi li nas na razmišljanje podstakao.

U svakom slučaju živimo u svijetu koji je, zahvaljujući lahkoći komunikacija, međusobno u potpunosti povezan pa, kao što se moderna tehnologija može iskoristiti za potčinjavanje i podjarmljivanje drugih, ona može poslužiti i kao sredstvo mirnog suživota. Upravo kao što se nekim sredstvima koristi neprijatelj, može ih koristiti i prijatelj i mogu se staviti u funkciju pozitivnih, unapređujućih tokova i na taj način biti u službi razumu, čovječnosti, slobodi, kao što mogu biti korištena kao rušilačka sredstva. Sve zavisi od orijentiranosti čovjeka, pa neki imaju rušilačke poglede i ambicije, dok su drugi ispunjeni pozitivnim entuzijazmom.

[1] El-Bekara: 156.

[2] Ez-Zumer: 9.

[3] En-Nedžm: 29-30.

[4] En-Nisa: 78.

[5] El-Bekara: 186.

[6] Tabatabai, El-Mizan, tom V, komentar 186. ajeta sure El-Bekare, Teheran, 1989.

[7] En-Nisa: 64.