Nasiruddin Tusi

Znameniti filozof i mudrac, osoba koja je u sebi ujedinila spekulativne i prenesene nauke, Ebu Dža‘fer Muhammed ibn Muhammed ibn Hasan Tusi, poznat kao Hadže Nasiruddin Tusi, ubraja se u red naučnika i naučnih ličnosti Irana i istoka. On je autor dragocjenih djela iz raznih oblasti, između ostalog u oblasti etike, obrazovanja i odgoja. 

Život

Hadže Nasiruddin Tusi rođen je 597. godine po Hidžri u gradu Tus, a preselio je 673. godine u Bagdadu. Sahranjen je u Kazimejnu u blizini dvojice bezgrješnih imama, a.s. Prema onome što se navodi u knjigama biografija, njegovi preci su bili stanovnici Džehrud Koma. Kada je njegov otac Šejh Vedžihuddin Muhammed ibn Hasan, jedan od uvaženih učenjaka, krenuo iz Koma sa željom da posjeti mezar Imama Ridaa, a.s., u Mešhadu, pri povratku se zadržao neko vrijeme u gradu Tus, koji se u ono vrijeme smatrao jednim od važnih naučnih centara. Narod Tusa, privučen njegovim moralnim vrlinama, tražio je od njega da se nastani u Tusu, što je on i prihvatio, te se tu i nastanio.

Vedžihuddin se prije rođenja sina Nasiruddina u vezi s njim obratio Časnom Kur'anu (tafe’ul). Kada je u odgovoru došao ajet: Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici su… (El-Feth, 29), veoma se obradovao te je sinu dao ime Muhammed, iako je i njegovo ime bilo Muhammed.[1]

Nasiruddin Muhammed se rodio u Tusu i djetinjstvo je proveo pored ljudi koji su, po njegovom kazivanju, bili pobožni i vjerovali su u šerijat. Također su bili poznavaoci prirodnih nauka (‘ulum zahiri), zanata i vještina. Odrastao je u okrilju oca za kojeg kazuje: “Otac mi je bio iskusan čovjek koji je dosta vidio svijeta, razumijevao je ljude iz raznih zanimanja i skupina i stalno me je poticao na sticanje vještina i znanja, na slušanje govora vjerskih prvaka i proučavanje njihovih pisanih radova.”[2]

Hadže Tusi najprije je kod svog oca učio čitanje, pisanje, Kur'an, književne nauke, fikh i hadis, da bi potom kod naučnika kakvi su bili Nuruddin ‘Ali ibn Muhammed, Kemaluddin Muhammed Hasib i ‘Abdullah ibn Hamza učio matematiku, hadis, ridžal[3] i dirajet[4]. Vrlo brzo je u znanju pretekao svoje savremenike. Do te mjere je napredovao da je izazvao divljenje svojih učitelja i oni su priznali da nisu bili u stanju ugasiti njegovu žeđ za znanjem te su mu stoga preporučili da otputuje u druge zemlje u potrazi za znanjem.[5]

Selidba u potrazi za znanjem

Tusi, s ciljem upotpunjavanja svojih studija, seli iz Tusa u Nišabur. U to vrijeme Nišabur je bio naučni centar. U tom gradu se nalazila Medresa Nizamijja, a i mnogi naučnici su živjeli u njemu. U Nišaburu je kod naučnika kao što su Siradžuddin Kamari, Feriduddin Damad Nišaburi (koji je preko četiriju posrednika bio učenik Ibn Sine) i Kutbuddin Misri učio mudrost, filozofiju i medicinu. Pored toga, uspio se susresti sa čuvenim arifom ‘Attarom Nišaburijem i okoristiti se njegovim irfanskim postignućima.[6]

Bez obzira što je u Nišaburu došao do mnogo novih spoznaja, Hadže se nije mogao tu skrasiti, već je stalno tragao za novim i svježim znanjem. Upravo zato iz Nišabura odlazi u Rej i tu sluša predavanja Burhanuddina ‘Alija ibn Muhammeda Hamdanija. Kod njega je odslušao hadise (sema‘). Nakon toga odlazi u Isfahan i negdje na putu u Komu upoznaje se sa Kemaluddinom Mejsemom Bahranijem i jedno vrijeme provodi studirajući kod njega, a i ovaj je od Tusija učio filozofiju i apologetiku. Hadže se u ovom periodu također koristio predavanjima Šejha Ebu-s-Sadat Isfahanija.[7]

Hadže nakon Koma putuje u Isfahan. Ne nalazeći tu sebi dostojnog učitelja upućuje se prema Bagdadu, gdje prisustvuje predavanjima iz fikha kod Mu‘inuddin Salim ibn Bedran Mazani Misrija, jednog od učenika Šakiruddina Ibn Idrisa Hillija. Hidžretske 620. godine uspijeva dobiti dozvolu od svoga učitelja za prenošenje hadisa.[8] Navodi se da je Hadže upravo na ovom putovanju učio fikh od Allame Hillija, a i Allame Hilli je od njega učio filozofiju, apologetiku i astronomiju. Na ovaj način uspostavili su lijepu tradiciju naučnih vjerskih centara gdje učitelj i učenik prema svojim sposobnostima, znanjima i vještinama koriste jedan drugom (i mijenjaju uloge).

Allame Hilli ga je opisao trima odlikama: prvo, Hadže Nasiri Tusi je prvo ime među svojim savremenicima u spekulativnim i prenesenim naukama; drugo, on je autor vrijednih djela na polju spekulativnih nauka, a autor je i djela koja obrađuju fikhske i šerijatske propise po mezhebu imamija; treće, on je osoba koja posjeduje najplemenitiji moral među onima koje je tokom svoga života vidio.[9]

Boravak u području Kohestan, te u Alamutu

Drugi period Tusijevog života predstavlja vrijeme u kojem je živio kod ismailija. Ovo predstavlja početak dvadeset i šest godina njegovog plodonosnog života. On je na najbolji način iskoristio priliku koja mu se pružila i napisao je veoma vrijedna djela iz oblasti mudrosti, astronomije, apologetike i matematike, djela koja su njegovo ime učinila vječnim.

O tome zašto je Hadže živio kod ismailija povjesničari su iznijeli različita mišljenja. Neki smatraju da je to bilo iz prisile, budući da je bilo izdano naređenje od strane ismailijskih vođa da ga njihovi fedaijjuni[10] otmu iz Nišabura i dovedu u tvrđavu Alamut, što su ovi i učinili, tako da je Hadže bio primoran više godina provesti na tom mjestu, poput kakvog zatvorenika.[11]

Drugi povjesničari su mišljenja da je razlog to što je područje Horosana, zapravo čitav Iran, bio okupiran od strane Mongola i bio pod njihovom vlašću, a oni su svakog dana samo ubijali, otimali i rušili, zbog čega je postojala ozbiljna prijetnja da tragovi civilizacije i kulture u Iranu i islamu u potpunosti iščeznu. Hadže Tusi iz straha od Mongola emigrirao je kod ismailija, jer su samo oni ustali s ciljem odbrane protiv Mongola i branili su se u svojim dobro utvrđenim i sigurnim građevinama, a među njima su najpoznatije bile tvrđave Alamut, Mejmun dezh i tvrđava Kohestan. Hadže Nasiri Tusi u tim teškim i nepodnošljivim uvjetima zbližio se sa ismailijama i nastanio se u području Kohestan na jugu Horasana, koje je obuhvatalo Kain, Firdavs i Tabas.[12] On se nakon toga prebacio u tvrđavu Alamut.

Ostali povjesničari smatrali su da je u tim teškim i uzburkanim vremenima, kada je Hadže tragao za sigurnim mjestom gdje će se baviti istraživanjem i pisanjem, Nasiruddin ‘Abdurrahim ibn Ebu Mansur, vladar područja Kohestan, ujedno ljubitelj nauke, uputio mu je poziv i omogućio mu uvjete za istraživanje i pisanje. Hadže Nasiruddin je na ovom mjestu napisao djelo Ahlake Nasiri (Nasirova etika) a na molbu Nasiruddina.[13]

Sigurno, činjenica vrijedna pažnje je da se Hadže dok je živio sa ismailijama suočio sa mnogim problemima i bio je jako pogođen načinom na koji su se pripadnici ismailijske skupine ophodili prema ljudima, a stvarni razlog njegovog boravka kod ismailija bila je prisila i ne postojanje drugog izbora.

Postoje dva sigurna dokaza za ovu tvrdnju. Prvi dokaz je što Hadže na kraju komentara Ibn Sininog djela Išarat, koji je pisao upravo u ovo vrijeme, napisao sljedeće: “Većinu pitanja ove knjige napisao sam prije ovoga u veoma teškim uvjetima i ne mislim da može biti teže od toga: vremena bolna u kojima su misli bile uzburkane do te mjere da je svaki trenutak bio ispunjen tugom i bolnom patnjom, vremena koja su sa sobom nosila veliku žalost i ogromno kajanje. Komentar Išarata napisao sam u uvjetima kada je vatra stalno i sa svih strana pružala svoj plameni jezik i sve topila i uništavala. Nisam proveo vrijeme u kojem mi oči nisu bile pune suza, misli raštrkane, a moja bol povećana. Zapravo se moja bol stalno povećavala i moja tuga i briga su se udvostručavale. Šta je to sa mnom pa mi je život ispunjen događajima koji donose tugu i uzrokuju da osijedim? Mojim životom stalno vlada tuga i briga. O Bože, tako Ti prava Tvoga najboljeg Poslanika i njegovog pohvalnog Nasljednika, spasi me iz gomile nedaća i boli i omogući mi izbavljenje! O Bože jedini! O Najmilostiviji od najmilosnijih!”[14]

Drugi dokaz za ovu tvrdnju jeste činjenica da su Tusija dok je živio sa ismailijama mnogobrojne nedaće i problemi izmorili, što ga je ponukalo na pokušaj bjekstva. Navodi se da je zbog toga napisao kasidu u kojoj je hvalio bagdadskog halifu Mu‘tesima ‘Abbasija i poslao je njegovom veziru ‘Alkamiju, koji je inače bio šiija. Od njega je tražio da kasidu preda abbasijskom halifi, kako bi se na taj način stvorili uvjeti za njegov dolazak u Bagdad. ‘Alkami, znajući za Tusijev naučni nivo i vrline, pobojao se za svoj položaj misleći da bi, ako Hadže dođe, mogao izgubiti svoj položaj kod halife. Zato on šalje tajno pismo vladaru područja Kohestan Nasiruddinu i obavještava ga o dešavanjima. Također mu je poslao i pismo koje je Tusi njemu poslao, i podstakao ga da Tusija čuva i motri. Vladar područja Kohestan je to i učinio i da bi bio siguran, odveo je Tusija sa sobom u centralnu tvrđavu Alamut kod vođe ismailijske skupine ‘Alauddina Muhammeda. Tu je živio poput zatvorenika.[15]

Prema tome, Tusijev boravak kod ismailija bio je pod prisilom i zbog nepostojanja druge mogućnosti. On je po uvjerenjima i mezhebu bio njihov protivnik, bio je krajnje nezadovoljan njihovim nasilničkim ponašanjem, a ako je nekada suprotno svojim istinskim uvjerenjima i osjećanjima morao nešto pohvalno kazati ili napisati o ismailijskim vladarima, to ga je jako pogađalo.

Sa Mongolima

Treći period Hadže ovog života počinje osvajanjem ismailijskih tvrđava od strane mongolskog Hulagu Kana, nakon čega se Hadže pridružuje Hulaguu. Kao da se ukazala prilika u tom stoljeću, kada su dragocjenu ostavštinu islama nemilosrdno uništavali Mongoli, da je očuva Hadže . On je sigurno bio taj koji je na najbolji način obavio ovu veoma važnu zadaću.

Hadže je trezveno i inteligentno prvo spriječio ubijanje ljudi od strane Mongola, jer onda kada je Hulagu poslao svog izaslanika Huršahu Ruknuddinu, posljednjem ismailijskom vladaru, sa zahtjevom za predaju, Huršah se savjetovao sa svojim vezirima i ulemom na čelu sa istraživačem Tusijem. Hadže ga je odvratio od tvrdoglavosti i on se predao. Na taj način poštediše se životi ljudi.[20]

Ovaj veliki muslimanski naučnik također je uspio spasiti od spaljivanja veliku i vjerodostojnu biblioteku koju su ismailije osnovale u tvrđavi Alamut.

Mongolski Hulagu Kan iz dva razloga je Hadže a izabrao i učinio jednim od sebi bliskih: prvo, zbog njegovog naučnog ugleda i položaja, a drugo jer je on sam imao veliko zanimanje za astrologiju i stvari vezane za nebeska tijela, što je Hadže poznavao kao stručnjak. Hulagu je ovo znanje koristio za određivanje pogodnog vremena za svoje poslove.[21]

Hadže Tusi je jedva čekao ovu priliku. Koristio se položajem koji je imao kod Hulagua i trudio se na sve načine da bi učenjake, ličnosti važne za kulturu i filozofe spasio od nestanka. Postupajući trezveno i inteligentno uspio je Mongole, koji nisu imali nikakvu kulturu, privući tako da se ovi predaju bogatoj islamskoj kulturi i da budu privučeni islamom. Kao rezultat toga, nije prošlo mnogo a Mongoli su prihvatili vjeru islam. Sinovi i unuci Džingis Kana, koji su bili svoje ambicije uložili u uništenje islama, postali su muslimani. Neki od njih su se ubrajali i među zaštitnike islama.[22]

Opservatorij i biblioteka

Hulagu Kan je pokazivao veliki interes za astrologiju i vjerovao je da nebeska tijela sigurno imaju uticaj na pojave oko nas i događaje koji se odvijaju. Hadže Nasiruddin, koristeći ovu priliku, predložio je Hulaguu izgradnju opservatorija Maraga. Haje je izgradnjom opservatorija imao naučan i dobrohotan cilj: ovladati umom i mislima Hulagua i na taj ga način odvratiti od krvoprolića i nasilja, te stvoriti mirne i sigurne uvjete za učenjake da bi nauka i misao ponovo dobile svoj sjaj.

Hulagu se složio sa idejom o izgradnji opservatorija. Budući da su troškovi ovog poduhvata bili ogromni, on je dužnost vođenja brige o dobrotvornim poslovima i vakufu povjerio Tusiju, kako bi prihode iz ovih izvora mogao koristiti za ovaj važni posao.

Hadže je za ovaj veliki poduhvat imao potrebu za saradnjom, savjetima i pomoću drugih naučnika i astronoma. Zbog toga je od Hulagua zatražio da naučnike, koji su iz straha za svoje živote pobjegli u druge zemlje, pozove u Iran i da, također, zatraži od slavnih mislilaca i astronoma svijeta da sarađuju s njim. Hulagu je udovoljio ovim zahtjevima i tako je počela izgradnja opservatorija. Astronomi, matematičari i mislioci iz svih krajeva svijeta došli su u Maragu i počeli su posmatrati zvijezde.[23]

Hadže Tusi, zahvaljujući pomoći i saradnji sa drugim misliocima, došao je do novih saznanja o astronomiji. Svoj poznati astronomski kalendar – poznat kao “ilhani”, pripremio je u ovom opservatoriju i objavio ga je u posebnoj knjizi.[24]

S druge strane, on je u Maragi izgradio veliku biblioteku koja je brojala 400 000 naslova. Time je osigurao uvjete za nastavak naučnih istraživanja, njihovo proširivanje i očuvanje dragocjene ostavštine islama.

Djela

Iako je Tusijev život bio buran i pun dešavanja, on je stalno bio zauzet istraživanjem i pisanjem. Za sobom je ostavio mnoštvo djela. U knjigama biografija i ridžala navodi se cifra od 274 njegova djela. Neka od ovih djela doživjela su i prijevode na jezike kao što su engleski, francuski i njemački.[25]

Većina njegovih pisanih djela je na polju filozofije, apologetike, matematike, astrologije, astronomije i etike. Muhsin Emin u A‘janu-š-ši‘a Tusijeva djela je svrstao pod deset naslova: matematika, etika, tefsir, fikh, povijest, geografija, medicina, logika, apologetika i filozofija.[26] U nastavku ćemo navesti nazive nekih važnih djela istraživača Tusija, kojima smo se koristili prilikom pripremanja ovog rada o njegovim mislima o obrazovanju i odgoju.

1. Komentar knjige naputaka i opasaka (Šerhu-l-išarat ve-t-tenbihat): tekst ovog djela jedno je od istaknutih djela Ibn Sine. Hadže Tusi svojim komentarom ovog djela učinio je veliku uslugu filozofiji i ljubiteljima filozofije. U ovom radu je većinom korišten njegov treći svezak.
2. Kešfu-l-murad fi tedžridi-l-i‘tikad: tekst ove knjige pripada Tusiju, dok je komentar na nju napisao Allame Hilli. U ovom djelu na dobar način pojašnjena su pitanja apologetike.
3. Ahlake Nasiri: ovo predstavlja najvažnije i najobuhvatnije djelo Hadže Tusija na polju etike, obrazovanja i odgoja. Napisano je na molbu Nasiruddina Muhtešama, vladara područja Kohestan. Hadže Tusi je Miskevejhovo djelo Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a‘rak priredio na lijep i metodičan način. Dodavanjem još dva poglavlja – Upravljanje domaćinstvom i Politika grada – iznjedrio je ovo postojano djelo.

Hadže je na polju etike, obrazovanja i odgoja napisao djela kao što su Evsafu-l-ešraf, Ahlake Muhtešemi i Adabu-l-mute‘allimin, ali je govor o njima izvan mogućnosti ovog rada.

Izvor: Grupa autora, STAVOVI ISLAMSKIH MISLILACA O OBRAZOVANJU I ODGOJU 2, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, sa perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Hansari Muhammed Bakir: Revdatu-l-džannat, sv. 6, str. 300; Muderrisi Zendžani Muhammed: Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 20; Ni‘ma, Šejh ‘Abdullah: Falasife-je ši‘a, prijevod Sadžida Dža‘fera Gadbana, str. 278.

[2] Tusi Nasiruddin: Risala fi-s-sejri ve-s-suluk, str. 7-11.

[3] Nauka koja se bavi osobinama prenosilaca hadisa. (Prim. prev.)

[4] Nauka koja se bavi analizom hadisa sa stanovišta njihove vjerodostojnosti. (Prim. prev.)

[5] Iz uvoda u Ahlake Nasiri, str. 15; Hadže Nasir javere vahj va ‘akl, str. 25-26.

[6] Falasifa ši‘a, str. 282; Risala fi-s-sejri ve-s-suluk, str. 12-13; Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 24-25.

[7] Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 29-42; Ahval ve asar Hadže Nasir, str. 154-200.

[8] Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 29-42.

[9] Medžlisi Muhammed Bakir: Biharu-l-envar: Bahše idžazat, idžazetu-l-‘allame libeni zuhra, sv. 107, str. 62.

[10] Osobe koje se žrtvuju za neki cilj ili ličnost.

[11] Falasife-je ši‘a, str. 284.

[12] Ibid., str. 283.

[13] Hadže Nasir javere vahj va ‘akl, str. 42-46; Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 46-48.

[14] Ibn Sina Husajn: El-Išarat va-t-tenbihat; Komentar Hadže Tusija, sv. 3. str. 420-421.

[15] Revdatu-l-džennat, sv. 6, str. 315.

[16] Kešfu-l-murad fi tedžridi-l-i‘tikad, str. 397.

[17] Ibn Fahd Hilli Džemaluddin: El-Muhezibu-l-bari‘ fi šerhi-l-muhtesari-n-nafi‘, sv. 1, str. 312; Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 15-68.

[18] Biharu-l-envar, sv. 107, str. 62.

[19] Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 75-76, 147; Hani Nu‘man Ferhat: El-Hadže Nasiruddin ve arauhu-l-felsefijje ve-l-kelamijje, str. 57.

[20] Falasifa ši‘a, str. 287; Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 20.

[21] Falasifa ši‘a, str. 287.

[22] Ibid., str. 276.

[23] Falasifa ši‘a, str. 289.

[24] Sargozašt va ‘akaede falsafi-je Hadže Nasiruddini Tusi, str. 82-93; Ahlake Nasiri, uvod, str. 26-32.

[25] El-Hadže Nasiruddin ve arauhu-l-felsefijje ve-l-kelamijje, str. 71-74.

[26] Emin Sejjid Muhsin: A‘janu-š-ši‘a, sv. 9, str. 419.