UČINCI PLAČA RADI BUDUĆEG SVIJETA, PROSTRANOST SRCA VJERNIKA I BOGOBOJAZNOST KAO NJEGOVA OSOBINA

“O Ebu Zerre, Gospodar moj me obavijestio, rekavši: ‘Tako mi Moje moći i uzvišenosti, robovi Moji neće shvatiti nagradu i važnost plača kod Mene, a Ja ću, zaista, za one koji plaču na najvišim razinama Dženneta izgraditi dvor koji neće ni sa kim dijeliti.’” Upitao sam: “O Božiji Poslaniče, ko je od vjernika najrazboritiji? ” Rekao je: “Onaj od njih koji se najviše sjeća smrti i priprema se za nju bolje od ostalih.” “O Ebu Zerre, kada svjetlost obasja srce, učini ga prostranim.” Upi tao sam: “Žrtvovao bih za tebe i oca i majku, koji je znak za to?” A on je rekao: “Povratak kući vječnosti, povlačenje iz kuće obmane i pripre manje za smrt prije njenog dolaska.” “O Ebu Zerre, boj se Allaha i ne pokazuj se ljudima kao da se bojiš Boga da bi te poštovali, dok u srcu razmišljaš o griješenju. O Ebu Zerre, imaj namjeru (nijjet) za sve, čak i za spavanje i za jelo.”

U ovom dijelu hadisa Poslanik, s.a.v.a., govori o važnosti plača iz straha od Boga ili plača usljed ushićenosti zbog susreta s Njim. Također se osvrće i na objašnjavanje važnosti obraćanja pažnje na Budući svijet, izbjegavanja Ovog svijeta, čišćenja nutrine i suzdržavanja od samopokazivanja.

 Učinci plača radi Budućeg svijeta

“O Ebu Zerre, Gospodar moj me je obavijestio, rekavši: ‘Tako mi Moje moći i uzvišenosti, robovi Moji neće shvatiti nagradu i važnost plača kod Mene, a Ja ću, zaista, za one koji plaču na najvišim razinama Dženneta izgraditi dvor koji neće ni sa kim dijeliti.’” Kako je na to već ukazano, plač koji Poslanik, s.a.v.a., preporučuje jeste plač iz straha od Boga ili plač usljed ushićenosti zbog susreta s Njim. Iako su ove dvije vrste plača poželjne i imaju životni značaj u obraćanju pažnje na Boga i u buđenju čovjeka, ipak je plač usljed ushićenosti zbog susreta s Bogom veći i nužno traži dublju spoznaju, koju ne mogu svi ostvariti, i samo mala skupina, uključujući Bezgrješne, a.s., ostvarila je tu spoznaju.

S obzirom na okolnost da su evlije i Bezgrješni zaljubljenici u Boga, a za zaljubljenika nema većeg bola od bola odvojenosti i udaljenosti od voljenog, kada razmotrimo molitve koje su prenesene od Imama, a.s., shvatamo kako su ječali zbog bola odvojenosti i izgarali od ushićenosti usljed susreta sa Voljenim. Molitve prenesene od Imama Alija, a.s., i od Imama Sedždža da, a.s., primjeri su beskrajne ljubavi čistog i bezgrješnog Ehli-bejta prema Uzvišenom Bogu. Kada obratimo pažnju na ove molitve, objelodanjuje nam se djelić spoznaje tih bezgrješnih, spoznaje koja je bila uzrok da ti ljudi – čistog roda, čistog života i uzori čovječanstva – nijednog trenutka ne budu nemarni prema prisustvu Gospodara. Zbog toga što su Njega smatrali višim od svega, a sve drugo vidjeli da je u Njegovoj moći, samo su u Njega bili zaljubljeni i ova unutrašnja zaljubljenost nije ih nijednog trenutka ostavljala na miru i u lagodnosti.

Njihove molitve i tiha obraćanja govore o vrhuncu ove ljubavi:  „Ako mi i podariš, o Bože moj, i Gospode moj, i Zaštitniče moj, i Gospoda ru moj, da izdržim Tvoju kaznu, a kako da izdržim odvojenost od Tebe?”

Kada želi iskazati svoju uznemirenost zbog mogućnosti da bude odvojen od svoga Boga, on uzvikuje: “Pa tako Ti velike moći Tvoje, o Gospode moj, i Zaštitniče moj, kunem Ti se iskreno, ako me ostaviš s govorom, zavikat ću Ti među onim osuđenim na patnju povicima nade punim; zapomagat ću Ti glasom onih s bolom nesnosnim; plakat ću Ti plačem onih koji su izgubili svoga voljenog.” (Kumejlova dova)

Imam Sedždžad, a.s., u dovi Ebu Hamze Somalija kazuje: “Upropastio sam svoj život odgađanjem i dugim nadanjima i sada sam dospio u stanje beznađa za svoje dobro. Onda, ko je u lošijem položaju od mene ako budem u ovom stanju odveden u kabur, a nisam ga pripremio za boravak i nisam u njega položio prostirku dobrih djela? Zašto da ne plačem, kada ne znam gdje ću završiti i vidim da me duša obmanjuje i vrijeme me vara, a smrt mi je pružila sjenu nad glavom?” Zbog vrijedne uloge plača u čišćenju duše od pokuđenih osobina i nedostataka Poslanik, s.a.v.a., ističe da za plač postoje nagrade i vrline koje se ne mogu ostvariti putem drugih djela te da će oni koji plaču dostići položaje koje drugi – ma koliko činili ibadet – ne mogu dostići.

Ebu Zerr pita o najrazboritijem čovjeku, a Poslanik, s.a.v.a., odgovara mu riječima: “Najrazboritiji od ljudi je onaj koji se najviše sjeća smrti i priprema se za nju bolje od ostalih.” Onaj koji je izabrao put, ako je razborit i svjestan, onda će stalno obraćati pažnju na cilj i nastojat će da što prije stigne do njega. Ako neko tokom putovanja postane usplahiren i nemaran prema cilju, bit će izgubljen i sigurno neće stići do cilja. Za onog koji zna i spoznaje stvarni cilj Ovaj svijet je samo sredstvo za stizanje do Budućeg svijeta. Takvog ne obmanjuje privlačnost materije, on stalno razmišlja o smrti i sebe priprema za nju. Prema tome, ako mu stigne smrt, sa punom rukom i obilnom poputninom ide ka Bogu, dok oni koji su odlutali od cilja nisu pripremili poputninu za Budući svijet, a bez poputnine krenuti na dug put veoma je opasan posao.

Prostranost srca vjernika i znakovi te širine

“O Ebu Zerre, kada svjetlost obasja srce, učini ga prostranim.”  Srca su na početku tamna, a potom ih Bog obasjava Svojom svjetlošću i ona koja su sposobna da tu svjetlost prime – prihvataju je. Kada se to svjetlo ustali u srcu, zapremina srca se povećava i ono postaje prostrano. Ako bismo htjeli ovo predstaviti materijalnim primjerom – to je kao suha i prazna mješina koja se širi kada se u nju nalijeva voda, ili poput balona koji se širi onoliko koliko se napuše zrakom. Dakle, srca se proširuju božanskom svjetlošću i povećava im se zapremina. Kada kažemo srce, ne mislimo na mišić koji se nalazi unutar grudnog koša svakog čovjeka, već srce ovdje predstavlja duhovnu zbilju koja je mjesto zapažanja i vjerovanja. Možda Poslanik, s.a.v.a., želi ukazati da mnogo spominjanja smrti i pripremanja za nju održava svjetlo čovjekove duše, da se pod uticajem spominjanja smrti u čovjekovoj duši stvara svjetlost koja ne dozvoljava da čista, iskonska priroda čovjeka bude zaprljana grijesima te da je učinak te svjetlosti upravo da se – kako je to rekao Poslanik, s.a.v.a. – čovjekova duša proširuje i njena zapremina povećava.

To znači da ona prelazi ograničene okvire Ovog svijeta i postaje svjesna svijeta koji je beskrajan i vječan. Zbog toga što Ebu Zerr nije mogao putem osjetila shvatiti takvo stanje – jer ovo nije stvar koja je osjetilne prirode pa da se može spoznati putem osjetila – pita Poslanika, s.a.v.a., o znakovima prostranosti srca, a Poslanik, s.a.v.a., u odgovoru navodi tri znaka tog stanja:

1)“Povratak kući vječnosti” Prvi znak prostranosti srca je težnja ka Budućem svijetu. To bi značilo da čovjek zatvori oči pred Ovim prolaznim i nestajućim svijetom i da gleda u Budući svijet. Rahmetli Ragib Isfahani u svome djelu Mufredat, u objašnjenju značenja riječi povratak (inâbe), kaže: “Povratak Bogu znači povratak Njemu posredstvom pokajanja (tevba) i dobrih djela.”

2) “Povlačenje iz kuće obmane” Drugi znak prostranosti srca je povučenost iz svijeta obmane. Kada vjernik postane svjestan Budućeg svijeta, koji je vječan, osjeća se zatvorenim na Ovome svijetu, koji je ograničen, pa se zbog toga odvaja od Ovoga svijeta i sprema se da se preseli iz njega. Povući se (tedžafi) iz Ovoga svijeta znači osloboditi se privrženosti Ovome svijetu, kao što se za klanjača koji je odvojen od zemlje na koju se naslanja samo prstima ruku i nogu kaže da je u stanju “tedžafi”.

“Kuća obmane” jedno je od imena Ovoga svijeta koje se koristi u Kur’a nu i predajama. Gurur znači obmana i prevara. Pošto ukrasi Ovoga svijeta obmanjuju čovjeka i začaraju ga sobom, Ovaj svijet je nazvan “Kućom obmane”, odnosno mjestom obmane i prevare. U objašnjenju obmanjivosti Ovoga svijeta velikani poput rahmetli Allame Tabatabaija govorili su: Čovjek ima jednu iskonsku želju. Njegova priroda neprekidno traga za onim što je izgubila i trudi se da to pronađe. Čovjekov stvarni cilj je dostizanje Božije blizine ili, drugačije rečeno, postizanje potpunog savršenstva. Iako čovjek ne obraća pažnju, i kada nije toga svjestan, on se kreće prema potpunom savršenstvu. Ali, nekad izgubi stvarni cilj i Ovaj svijet greškom postavlja sebi za cilj. Ustvari, postaje prevaren ukrasima Ovoga svijeta i misli da je to izgubljena stvar za kojom traga. Naime, Ovaj svijet predstavlja sebe kao zbiljski poželjan i krajnji cilj za čovjeka.

Na kraju čovjek, nakon truda i napora koje je ulagao tokom svoga života, postiže Ovaj svijet i vidi da mu on nije iskonska želja i da ne zadovoljava njegove duhovne potrebe. Sa ovog stanovišta možemo Ovaj svijet uporediti sa cuclom koju daju bebi kada je gladna i kada traži mlijeka. Beba, ne znajući da to nije majkina dojka, cucla, da bi na kraju shvatila da je to varalica u kojoj nema mlijeka i koja ne zasićuje. Zaista, Ovaj svijet nije ništa drugo doli privid, a zbiljska želja čovjeka je čudotvorni napitak života koji izvire iz blizine Božije i utažuje žeđ njegove iskonske prirode. Iako Ovaj svijet prikazuje sebe zbiljski poželjnim, to prikazivanje – bilo da je u vidu kuće i auta, ili u vidu užitaka i druge vrste privlačnosti Ovoga svijeta – ipak treba shvatiti tako da je Ovaj svijet, sa svom svojom prostranošću i različitim vrstama užitaka i blagodati, samo sredstvo za dostizanje potpunog savršenstva i zadovoljstva Božijeg, a ne cilj i poželjan po svojoj biti.

Zaključit ćemo da osoba kojoj je srce zatamnjeno i nije prosvijetljeno svjetlom vjerovanja, biva obmanuta Ovim svijetom i njegove ukrase postavlja umjesto svoje želje po biti. Međutim, onome kome se srce prosvijetlilo Božijom svjetlošću – lice njegovog srca očistit će se od tame i nemara i jasno će vidjeti Istinu te neće zapadati u griješenje. On svoje srce vezuje samo za Budući svijet i nije moguće, čak ni za jedan trenutak, da svoje srce pokloni Ovome svijetu, jer zna da Ovaj svijet nije mjesto poklanjanja srca.

3)“Pripremanje za smrt prije njenog dolaska” Treći znak prostranosti srca je pripremanje za smrt prije nastupanja vreme na predaje duše. Kada čovjek nije privržen Ovome svijetu i kada razmišlja o Budućem svijetu, mora uvijek biti spreman za odlazak u Vječni svijet i stizanje svome cilju i želji. Onaj koji zna da nije stvoren za Ovaj svijet i da je Ovaj svijet samo most preko kojeg se prolazi u vječni svijet – željno očekuje nastupanje trenutka kada će krenuti ka Božijoj blizini. Nestrpljivo se trudi za prelazak preko mosta Ovoga svijeta da bi stigao do krajnjeg cilja. Stanje nestrpljenja i žurbe za stizanje do cilja može se čovjeku javiti i na Ovome svijetu. Kada čovjek putuje autom prema nekom gradu, on u toku puta priželjkuje da što prije stigne do svoga odredišta. Kada prestiže druga prijevozna sredstva, zadovoljan je što će prije nego drugi stići do svoga odredišta. Iako je ovo dječija maštarija, ipak ona izvire iz iskonske prirode. Kada zna da je cilj neko drugo mjesto, a on na putu nema nikakvog posla, on nastoji što brže preći put. Dakako da je truditi se za stizanje do cilja razumna stvar. Dakle, rob kojem je srce osvijetljeno Božijom svjetlošću i oči otvorene prema istinama zna da je cilj blizina Božija, a Ovaj svijet nije ništa više, osim puko sredstvo. Zbog toga, da bi stigao do cilja, koristi se tim sredstvom i – usljed ushićenosti zbog stizanja trenutka u kojem će se su sresti s Voljenim – potpuno je izgubljen, sve dok Ovaj svijet ne zaboravi u potpunosti.

Bogobojaznost i izbjegavanje samopokazivanja i licemjerstva

Časni Poslanik, s.a.v.a., u nastojanju oko udaljavanja Ebu Zerra od samo pokazivanja, kaže:

“O Ebu Zerre, boj se Allaha i ne pokazuj se ljudima kao da se bojiš Boga da bi te poštovali, dok u srcu razmišljaš o griješenju.” Suština licemjerstva je u postupku da čovjek svoju vanjštinu pokazuje boljom od svoje nutrine i da ono što pokazuje bude suprotno od njegove unutrašnjosti: Vanjština mu bješe Ebu Zerrova i Selmanova, a nutrina njegova bješe Ebu Sufjanova.

Prema značenju termina koji se javljaju u predajama, samoisticanje (rija) se ubraja u prikriveno mnogoboštvo, a onaj ko sebe ističe naziva se mnogobošcem. Jedna od velikih Božijih dobrota prema čovjeku je i Njegovo pokrivanje čovjekovih grijeha i mahana, tako da je jedno od poznatih imena Božijih – “Onaj Koji pokriva grijehe” (Settarul-‘ujub). Zaista, kada bi se ružnoće ljudi objelodanile i kada bi ljudi otkrili mahane jedni drugih, život im više ne bi bio podnošljiv. Stoga je pokrivanje grijeha od strane Boga velika blagodat, na kojoj je zahvaljivanje obavezno: Ali, a.s., kaže: “Kada biste otkrili tajne jedni drugih, ne biste jedni druge ukopavali.”[1]

Kao što Bog pokriva grijehe vjernika, tako i drugima ne dozvoljava da otkrivaju svoje grijehe. Niti On sam osramoćuje vjernike, niti dozvo ljava da oni sami sebe osramoćuju. Prema tome, čovjek nema pravo svoje grijehe otkrivati drugima. U predaji se kaže da Bog ne dozvoljava vjerniku da sebe unizi. Naravno, nema većeg poniženja od činjenja gri jeha i razvrata. Stoga, čim vjernik učini grijeh, Bog taj grijeh pokriva. Isto tako, ni njemu ne dozvoljava da ga otkrije i daje mu priliku da se pokaje. Naravno, ovo nije jedan općenit zakon, jer nekada Uzvišeni Bog, na osnovu Svoje mudrosti i radi opominjanja pojedinaca, razotkriva neke njihove grijehe i otklanja zastore sa nekih njihovih tajni. Ali, razotkri vanje tajni je sredstvo za njihov odgoj. Naime, nekada se dešava da ko liko god čovjeka upozoravaju i plaše posljedicama njegovih loših djela, on se ne budi. U tom slučaju najbolji način za odgoj i buđenje takvog čovjeka je da ga malo osramote, da bi se stalo na put njegovoj moralnoj iskvarenosti. Dakako, ovo je stvar Kreacije i ona se tiče Boga i Njegovog upravljanja i niko drugi nema pravo, pod izgovorom odgoja, sramotiti druge. Prema tome, prema islamskom viđenju, nikome nije dozvoljeno da uni štava svoj ugled ili ugled drugih ljudi. Čuvanje i skrivanje svoje mahane i mahane drugih – dužnost je svih vjernika. Nekad je kazna za otkrivanje grijeha veća od samog grijeha i samo razotkrivanje grijeha ubraja se u jasne primjere širenja razvrata: One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na Ovom i na Onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.[2]

Nasuprot razotkrivanju grijeha, samoisticanje i lažno prikazivanje također su pokuđeni i neprihvatljivi postupci – nastojanje čovjeka da sebe prikazuje boljim nego što jest. Iako je grješnik i neposlušnik, čovjek sebe prikazuje jednim od bogobojaznih, od onih koji su vjernici, koji strahuju od Boga i koji se mole i šapuću s Bogom, da bi se ljudi prema njemu odnosili s poštovanjem. Šeddad ibn Evs i Ubade ibn Samit prenose da je Poslanik, s.a.v.a., u pojašnjenju ajeta: Ko žudi za susretom sa Gospodarom svojim, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne čini širk![3] rekao sljedeće: “Ko god bude klanjao da bi se pokazao, zaista je počinio širk, i ko god bude postio da bi se pokazao, zaista je počinio širk.”[4]

Namjera i njena uloga u procjenjivanju djela

“O Ebu Zerre, imaj namjeru (nijjet) za sve, čak i za spavanje i za jelo.”  Sa odgojnog stanovišta, razmatranje ovog pitanja je veoma važno i djelotvorno. Pored toga, ovo pitanje se zasniva na važnom naučnom i filozofskom načelu, za koje je potrebna opširna rasprava. Vrijednost svakog posla koji čovjek obavlja, čak i robovanja i obožavanja Boga, zavisi od namjere. Procjenjivanje jednog djela sa dvjema različitim namjerama nije isto. Čovjek koji je pozvan u kuću svoga prijatelja, ako se odazove na poziv učinio je pohvalno djelo; ali ako mu je namjera odazivanja bila bliskost Bogu i ako u kuću svog prijatelja ide zbog toga što Bog voli da se odaziva pozivu vjernika, njegovo djelo se ubraja u ibadet i sljeduje ga nagrada. Isto tako, kada posti neobavezan post, a prijatelj ga ponudi hranom, ako radi Boga prekine post, njegovo djelo je ibadet i zbog toga mu slijedi nagrada. A ako zbog toga što mu se hrana sviđa i što je voli prekine post, nema nagrade, zato što njegovo djelo nije bilo radi Boga.

Dakle, ako upravo ovo uzimanje hrane bude radi Boga, slijedi mu nagrada i to ima vrijednu ulogu u čovjekovom savršenstvu i uzdizanju. Prema tome, mora se obratiti pažnja na okolnost da čovjek može svojim svakodnevnim poslovima – po čevši od jedenja, spavanja, gledanja, čak i šale, pa sve do činjenja dobrih djela, kao što su namaz i post – dati boju ibadeta, a to je moguće pod uvjetom da se ovi postupci obavljaju radi Božijeg zadovoljstva te pokoravanja i robovanja Njemu. Neki velikani, kada bi željeli nešto učiniti, prije toga bi malo promišljali radi sticanja nijjeta približavanja Bogu, da bi mogli to djelo učiniti u ime Boga. Ili, kada bi bili upitani u vezi s nečim, ne bi odgovarali odmah, nego bi prije odgovora malo promišljali da bi se kod njih javila namjera i pažnja srca. Tada bi radi Boga odgovorili. Ova činjenica jasno nam daje do znanja da vjernik može biti tako razborit i mudar da svaki trenutak svoga života može iskoristiti na putu postizanja Božijeg zadovoljstva i želje.

Prema tome, i za radnje koje su nam zajedničke sa životinjama može se imati ispravan nijjet i namjera približavanja Bogu, tako da čovjek – istovremeno dok uživa – čini i ibadet. Drugim riječima, postiže i ovosvjetski užitak, a i užitak Budućeg svijeta. U ovakvim okolnostima moguće je spojiti Ovaj i Budući svijet, dok oni nisu spojivi u primjerima kada među njima postoji suprotstavljenost, poput obaveznog i zabranjenog, koji se ne mogu spojiti. Ako čovjek u obavljanju dozvoljenog djela bude imao božansku namjeru, postiže ovosvjetski užitak, povećava mu se tjelesna snaga i raspoloženje, a također dobiva i nagradu Budućeg svijeta. Svakako, namjera bliskosti i božanski nijjet posjeduju razine. Jedna od tih razina je odlučnost u uzdržanosti od grijeha i suprotstavljanja Božijoj želji. Rahmetli Allame Tabatabai, neka je Allah njime zadovoljan, prenio je da bi Imam Ali, a.s., uzeo gusul hladnom vodom kada bi ustao da klanja noćni namaz, da bi popravio tjelesno raspoloženje i bio pripremljen za ibadet. Normalno je da je osoba poput Alija, a.s. – koji od jutra do mraka radi ili na bojnom polju ili na njivi, i još nakon klanjanja petsto ili hiljadu rekata namaza – umorna i nema dovoljno snage i raspoloženja za ustajanje u gluho doba noći. Zbog toga je on, kupajući se hladnom vodom, popravljao svoju snagu i raspoloženje.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., sv. 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010.

[1] Biharu-l-envar, sv. 77, str. 385.

[2] En-Nur, 19.

[3] El-Kehf, 110.

[4] Biharu-l-envar, sv. 84, str. 248.