Iskrenost

Iskrenost (ihlas) je činjenje djela samo zbog nečega ili nekoga. Svako djelo ima dva aspekta: vanjski i unutrašnji. Vanjski aspekt svakog djela jesu upravo pokreti i riječi, ono što je opipljivo i što se može svjedočiti jednim od vanjskih čula, a ponekad i unutrašnjim čulom. Čulima opažamo namaz, udjeljivanje imetka, borbu i sve što se može vidjeti. Zikr koji se čini u srcu čovjeka također ima svoju formu, ali je ona vidljiva samo onome koji ga čini. Unutrašnji aspekt djela je namjera onoga koji ga čini. Kod čovjeka koji obavlja namaz vanjski aspekt djela su upravo riječi i pokreti, poput rukua, sedžde i kunuta, a nutrina njegovih djela je njegova namjera. Iskrenost je svojstvo unutrašnjeg aspekta djela. Ako čovjek svoju namjeru očisti od svih zaprljanja, njegovo djelo će biti iskreno. Da bi ovo pitanje postalo jasno, potrebno je kraće objašnjenje u vezi s pojmom namjera.

Čovjek u zavisnosti od potreba i želja koje ima dobija poticaj za obavljanje određenih djela. Poticaj je ono što čovjeka pokreće na djelo. Poticaji su sve ono što čovjek smatra korisnim za sebe i što mu donosi zadovoljstvo. Ukoliko zavoli nešto za šta vjeruje da mu koristi i da mu donosi zadovoljstvo, sva njegova djela će biti zarad stizanja do toga. Ono što čovjeka potiče na djelo jeste upravo poželjnost i omiljenost. Ukoliko neko pozitivno odgovori na ovaj poticaj, on je naumio učiniti djelo. U našem okruženju postoji veliki broj pokretača, ali nas svi oni ne pokreću. Mi reagiramo samo na one pokretače koji su u skladu s našom spoznajom i ljubavlju. Dakle, namjera je svjesni ili nesvjesni odgovor na poticaj, što znači da  djelo započinje od namjere.

Ako je čovjek monoteista i ako vjeruje da je istinski životni cilj Božija blizina i Njegovo zadovoljstvo, njegovo djelo će biti stimulirano poticajem da se približava Uzvišenom Bogu. Iskreno djelo je ono koje se čini samo sa namjerom približavanja. Ako u namjeri bude i drugih ciljeva, to djelo nije iskreno i ne pripada samo Bogu. U tom slučaju u njegovu namjeru uveden je sudionik. Suprotnost iskrenosti je širk. Ponekad se čovjek želi približiti Bogu jer drugi ljudi svojim pohvalama i kritikama djeluju na tu namjeru. Djelo počinjeno iz takve namjere primjer je samopokazivanje (rija).

Nekada se djela čine zbog drugih poticaja, kakav je, naprimjer, post radi postizanja tjelesnog zdravlja. Tu iskrenost nije prisutna. Ako neko ode na Hadždž s namjerom da se upozna sa drugim kulturama, tu također nema iskrenosti. Ono što određuje istinsku vrijednost djela pred Bogom nije forma tog djela, već njegova nutrina, tj. namjera onoga koji ga čini. Upravo zato u predaji se kaže:

“Namjera je bolja od djela. Znajte, zaista je namjera djelo!”[1]

Važnost iskrenosti

Svako djelo je važno onoliko koliki je njegov učinak u primicanju ciljevima. Monoteista koji svoj životni cilj vidi u postizanju Božije blizine najveću važnost pridaje iskrenosti, jer ništa čovjeka ne približava Bogu osim iskrenog djela.

U hadisu kudsi se kaže: “Ja sam Sudionik Koji nema potrebe za sudjelovanjem.”[2]

Ljudi u svojim djelima pripisuju sudionike Bogu tako što djela koja trebaju biti obavljana samo radi Boga obavljaju s namjerom postizanja ovosvjetskih koristi (poput užitka, omiljenosti i sl.). Uzvišeni Bog kaže da On nema potrebu za tim sudionicima i da prihvata samo ono djelo koje je čisto i iskreno za Njega.

U drugom hadisu kudsi Uzvišeni kaže: “Iskrenost je jedna od Mojih tajni – stavljam je u srce roba kojeg volim.”[3]

Ove riječi govore o težini iskrenosti, a ujedno i otkrivaju put stizanja do nje. U predaji se kaže: “Čuvati djelo da ostane iskreno teže je od samoga djela.”[4]

Svako djelo od trenutka kada se počne činiti do završetka, pa čak i nakon završetka, izloženo je opasnosti da bude zaprljano širkom i da mu bude uništena iskrenost. Ispravnost i dobrota djela zavise od iskrenosti. Iskrenost čovjeku pomaže da sa Božijeg ispita iziđe ponosan. O časnom ajetu: Koji je stvorio smrt i život da bi vas ispitao koji će od vas bolje djelovati, i On je Silni i Onaj Koji mnogo oprašta,[5] prenosi se da je Imam Sadik, a.s., rekao: “Uzvišeni Allah ne ispituje ljude mnoštvom djela, već ih ispituje da se pokaže koji će činiti najispravnija djela.” Također je rekao: “Ispravnost djela je u strahopoštovanju pred Bogom te dobroj i iskrenoj namjeri.”[6]

Iskrenost je put spasenja od džehennemske vatre i stizanja u Božiju blizinu: Ali oni koji se pokaju, i poprave, i koji čvrsto Allaha prihvate, i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima, a Allah će, sigurno, vjernicima veliku nagradu dati.[7]

Put stjecanja iskrenosti

Kao što je rečeno u hadisu kudsi, Uzvišeni Bog iskrenost stavlja u srca onih Svojih robova koje voli. Da bi postao iskren, čovjek mora zaslužiti Božiju ljubav. Da bi Bog nekoga volio, neophodno je i da taj voli Boga. Čovjek koji voli Boga izgrađuje sebe onako kako to Bog želi, a svoja djela čini takvim da je istinski Voljeni zadovoljan njima. Pri prvom iskrenom koraku prema Bogu javlja se ustručavanje od djela kojima Bog nije zadovoljan. Čuvanje od zabranjenog s jedne je strane i pokazatelj i uvjet iskrenosti u uvjerenjima, a s druge je povod da Bog zavoli čovjeka i da čovjek stigne do položaja iskrenosti u djelima: “Ko iskreno kaže: Nema boga osim Allaha (la ilahe illallah), ući će u Džennet, a njegova iskrenost je u tome da ga riječi La ilahe illallah spriječe od onoga što je Uzvišeni Allah zabranio.”[8]

Put stizanja do iskrenosti počinje spoznajom. Prvo je potrebno uvjerenje (akaid) urediti i učiniti iskrenim, zatim se udaljiti od onoga što je zabranjeno i postati voljen kod Boga. Zaslužiti Božiju ljubav moguće je samo potpunim pokoravanjem Bogu. A biti potpuno Bogu pokoran može samo onaj koji je uredio postojana svojstva svoje duše, jer svakome ko je zaprljan porocima duše – htio on to ili ne – iz njih će izrasti djela, a njegova namjera će biti zaprljana prisustvom nečega drugog mimo Boga. Čovjek koji teži za slavom i voli položaj nesvjesno će svoja djela činiti s namjerom da stigne do onoga što voli: “Kako da bude iskren onaj koga su strasti savladale!?”[9]

Učinci iskrenosti

Iskrenost u vjerovanju čovjeka čini Džennetlijom: “Ko iskreno kaže: Nema boga osim Allaha, ući će u Džennet.” Iskren čovjek je siguran od šejtanske prevare: “E tako mi dostojanstva Tvoga” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti! Osim Tvojih među njima robova iskrenih!”[10]

Što je stepen iskrenosti u djelima veći, to se onosvjetske želje više ispunjavaju:  “Kada god djelo učiniš iskrenim, stižeš do neke onosvjetske želje.”[11]

Štaviše, iskrenost je povod da i ovosvjetske potrebe budu zadovoljene. Imam Sedždžad, a.s., kaže: “Najveće Božije pravo kod tebe je da Mu činiš ibadet i da Mu ne pripisuješ druga, pa kada to iskreno učiniš, Bog se obavezuje da ti zadovolji i ovosvjetske i onosvjetske potrebe.”

Iskrenost je povod Božije blizine i susreta s Njim. Čovjek koji se nada susretu sa svojim Gospodarom mora biti iskren: Ko želi susret sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga![12]

Iskrenost čovjekovom srcu poklanja znanje, a srce mu otvara ka svjetlu Zbilje: “Kada se postigne iskrenost, prosvijetli se nutrina.”[13]

Od hazreti Alija, a.s., prenosi se da je rekao: “Nema čovjeka koji će svoja djela činiti iskreno zarad Allaha četrdeset dana, a da mu iz srca na jezik neće poteći vrela mudrosti.”[14]

Možda se iz ove predaje može shvatiti da plod iskrenosti, pored obasjavanja čovjekovog srca svjetlošću znanja  i mudrosti, jeste i Božija pomoć da se objasne Božanske zbilje, odnosno zadobijanje pomoći od Boga da se postane namjesnikom časnog Poslanika, s.a.v.a., u objašnjavanju i poučavanju ljudi mudrostima.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Šarhe ćehel hadis, str. 321.

[2] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 8, str. 130.

[3] Isto, sv. 8, str. 125.

[4] Šarhe ćehel hadis, str. 322.

[5] El-Mulk, 2.

[6] Šarhe ćehel hadis, str. 322.

[7] En-Nisa’, 146.

[8] Marahele ahlak dar Kur’an. Preneseno iz Sadukovog djela Tevhıd, str. 27. 151

[9] Mızanu-l-hikme, sv. 3, str. 65.

[10] Sad, 83.

[11] Gureru-l-hikem, sv. 2, str. 570.

[12] El-Kehf, 110.

[13] Gureru-l-hikem.

[14] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 8, str. 126.