Psihičko usavršavanje djeteta

Životni program i etičke metode cijelog života svih žena i muškaraca društva podrazumijevaju skup odgojnih navika stečenih roditeljskim odgojem u porodičnoj atmosferi i odgojnih manira stečenih od učitelja u školskom okruženju. Sve dobro i loše čemu su ih oni u toku odgojnog procesa u djetinjstvu podučili, u zrelim godinama se očituje i pokazuje na djelu. Drugim riječima, svako duhovno i moralno stanje te kvalitet ponašanja i govora ljudi, u svakom vremenu, plod je odgojnog sjemena koje je u doba djetinjstva usađeno u njihovu svijest. Dobro i loše, čistotu i nečistotu, sutrašnju odvažnost i slabost naroda treba tražiti u metodama odgoja današnje djece.

Ličnost, nezavisnost volje, samopouzdanje, kao i niskost, bezličnost i nestabilnost, svojstva su čija se osnova gradi u okrilju oca i naručju majke. Roditelji koji žele odgojiti moralno i karakterno dijete trebaju na njega paziti u djetinjstvu i od najranijeg doba ove poželjne osobine oživjeti u svojoj djeci. Od djeteta koje je u roditeljskom domu ponižavano i odgojeno kao jadno i slabo, djeteta prema kojem se roditelji nisu odnosili kao prema čovjeku i nisu ga smatrali vrijednim članom porodice, ne može se očekivati da, kada poraste, bude samostalno i karakterno. Ono sebe ne smatra dostojnom osobom i vrijednom ličnošću. Ono je nesretno biće jer je od početka izgrađeno kao slabo i jadno te teško u sebi može promijeniti ova neprimjerena svojstva.

Pravilan odgoj i razvoj pozitivnih osobina kod djeteta jedino su izvodljivi u okrilju ispravnog naučnog i praktičnog programa. Roditelji trebaju dijete dobro naučiti, trebaju ga u stopu pratiti i praktično provoditi taj program. Porodice koje budu nezainteresovane za usvajanje obaveza u pogledu odgoja svoje djece ili ne budu u praksi izvršavale svoje obaveze, neće ostvariti dobar odgojni rezultat.

Duševni razvoj djeteta nije slučajan proces, već se odvija na osnovu određenih pravila i zato ne trebamo olahko uzimati zaostajanje nekog od njegovih psihičkih aspekata, već moramo psihološke i duševne slabosti smatrati bolešću, poput bilo koje bolesti, i staviti ih pod poseban nadzor. Upravo u prvim danima života dijete se podučava kako da se koristi nervnim sistemom i osjetilnim aparatom. Dojenče nije ništa do skup reakcija. Ono postepeno, malo-pomalo, prohodava, govori, shvata, skakuće i ostvaruje vidnu i čujnu spoznaju – i tek tada možemo kazati da je dijete stvarno došlo na svijet.

Mnogo je roditelja koji se, nakon što dijete prohoda, progovori, više ne prlja ruke i ima dobar vid, zadovoljavaju ovim te ga prepuštaju slučajnostima. Ukratko, može se reći da im je dijete poput navijenog sata koji radi i čuje se da otkucava tik-tak, ali nigdje nema ploče ni kazaljki.[1]

Jedna od odgojnih dužnosti roditelja prema djeci jeste izgradnja ličnosti i samopouzdanja. Za stvaranje ovog mentalnog stanja postoji sistematiziran program djelovanja, koji, ako se precizno provede, donosi poželjne učinke i karakterno dijete. S druge strane, neispravnom metodologijom može se doći samo do nestabilnog i obezličenog djeteta.

Poštivanje djeteta

Iskazivanje poštovanja djetetu i lijepo ophođenje roditelja s njim jedan je od najvažnijih činilaca u oblikovanju dječije ličnosti. Časni Prvak islama, s.a.v.a., ovaj važni program odgoja jasno je sažeo u jednoj rečenici i nedvojbeno je svojim sljedbenicima zapovjedio njegovo izvršavanje rekavši:

“Poštujte svoju djecu i sa njima postupajte na najljepši način.”[2]

Osobe koje žele odgojiti djecu sa karakterom moraju djelovati u skladu sa dubokim i znalačkim učenjem časnog Poslanika. Roditelji koji ne poštuju svoju djecu, koji ih svojim ružnim i nedoličnim ponašanjem vrijeđaju i ponižavaju, ne mogu odgojiti vrijednu i karakternu djecu.

Posljednji navedeni hadis potrebno je pojasniti da bi ga cijenjeni slušaoci bolje razumjeli i da bi očevi shvatili kako trebaju izvršiti Poslanikovu naredbu i poštovati dijete.

Poštivanje i ukazivanje pažnje, ili pak omalovažavanje i vrijeđanje djeteta, ne tiče se samo jednog posebnog stanja. Roditelji mogu na različite načine, riječju i djelom, izraziti poštovanje prema djetetu, kao što ga mogu, u različitim vidovima, povrijediti. U današnjem pojašnjenju ukazat ću vam na slučajeve poštivanja i omalovažavanja djeteta, kao i na njihove korisne i štetne posljedice.

Prvi uvjet ispravnog odgoja ličnosti i nezavisnosti djeteta podrazumijeva da roditelji prvo upoznaju svoju djecu i da ne zanemare njihovu istinsku vrijednost. Ne smiju pomisliti da je njihovo dijete, naprimjer, poput janjeta ili pileta kome trebaju samo hrana, kretanje, spavaonica. Oni trebaju biti svjesni da je njihovo dijete jedan čovjek, ali u malim razmjerama. Dakle, dijete je stvarni čovjek, ali slabašan i nemoćan. Ono je čovjek, koji u sebi ima velike ljudske potencijale i bogatstvo. Potrebno je postepeno njegove unutrašnje mogućnosti oplemenjivati i iz potencijalnog ih prevesti u aktualno stanje.

U svim fazama rasta dijete, u odnosu na roditelje pa i cijeli svijet, osjeća stanovitu poniženost. Ovaj osjećaj manjkavosti, koji je primjetan u svim vidovima dječijeg života, proizlazi iz nedostatka prvotne tjelesne snage, nesigurnosti i nesamostalnosti. Također, u slučaju potrebe javlja se oslanjanje na nešto jače od sebe i predaja pred okolinom. Upravo ovaj osjećaj poniženosti jeste činilac koji u djetetu neprestano potiče aktivnosti i potrebu za bavljenjem nečim te mu stvara želju za vršenjem neke uloge u kojoj će provjeravati i ispitivati svoju snagu. Dijete se kreće ka vrhuncu svojih želja i budućih nadanja, te tjelesne i umne spremnosti. Potencijali koji omogućavaju djetetov odgoj potiču upravo iz ovog osjećaja poniženosti, jer je budućnost za njega izvor svih moći – što se oslikava u ovom osjećaju poniženosti i, također, u njegovom borbenom stavu. Ukoliko ono uspije umanjiti svoju poniženost, to doživljava kao najbolju nagradu. Dijete želi, igrajući svoju ulogu, da se pokaže ljudima. Pokretač i poticaj svekolikog njegovog djelovanja jeste želja za uspjehom i dokazivanjem.[3]

Duhovni razvoj djeteta

Roditelji koji su u porodičnom okruženju ljubazni sa svojom djecom i koji otvaraju prostor za dječije prirodne aktivnosti te djecu u njihovim aktivnostima ne ismijavaju i ne ponižavaju, vrlo brzo ostvaruju duhovni razvoj i duhovnu ličnost djece. Nasuprot tome, očevi i majke diktatori, koji se ponašaju grubo te svojim nedostojnim govorom i postupcima stvaraju atmosferu straha, sputavaju i sprečavaju prirodni rast i razvoj unutrašnjih dječijih potencijala. Ovakva djeca, zbog slabosti koju u sebi stalno osjećaju, postaju inferiorna i nisu jake ličnosti.

Osnovni uzrok osjećaja poniženosti i iskompleksiranosti djece jeste prekomjerno pokazivanje snage i sile odraslih. Ništa u ovolikoj mjeri ne gasi djetetovo nastojanje, trud i samopouzdanje kao poniženje koje osjeti pred silom. To posebno dolazi do izražaja kada mu roditelji, nakon korištenja sile, još kažu: “Ti to ne možeš uraditi, bolje i ne pokušavaj!” A još gore je što se ni na ovome ne zaustavljaju, nego mu kažu: “Glupane jedan, zašto to uopće pokušavaš, zar ne vidiš da si za to smotan i nesposoban!” Na taj način nevinu djecu izbezumljuju. Rijetko se dešava da se ovakvom metodom odgoja u djetetu ne proizvede jak kompleks niže vrijednosti. Ponekad je dovoljno da postoji samo otac tiranin da bi se oblikovala trajna prepreka stvaranja uravnotežene ličnosti kod djece.[4]

U hadisu koji sam već navodio časni Poslanik, s.a.v.a., je o odgoju djeteta rekao: “Ne preopterećujte, ne zamarajte i ne zaglupljujte svoju djecu!”

Dakle, ne govorite svojoj djeci: Ti si budala, ti si bijednik, ti si glupan, ti si nevaljalac, ti sve kvariš, ti si lažov… – jer svaka od ovih riječi je uvreda i omalovažavanje dječije ličnosti i predstavlja prepreku u njegovom duhovnom napretku i usavršavanju.

Potreba djeteta za igrom 

Jedna od sklonosti koje je Uzvišeni usadio u dječiju ličnost jeste i sklonost ka igri. Dijete je po urođenoj prirodi sklono igri. Nekada trči i skače, nekada se zabavlja sa svojim igračkama, uživajući u njihovom premještanju. Sve ove stvari koje, na prvi pogled, izgledaju kao beskorisne, ustvari izgrađuju dječiju dušu i tijelo. Igra jača mišiće djeteta i učvršćuje njegove kosti. Igra, usto, pokreće inovativnost i stvaralaštvo djeteta te otkriva njegove unutrašnje sposobnosti i talente. Dio dječijeg života zauzima igra, što je naročito potcrtano i u islamskim predajama:

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Dijete se igra sedam godina, sedam godina uči pisati i čitati, a potom halal i haram izučava još sedam godina.”[5]

Od njega se također prenosi: “Pusti svoje dijete da se igra sedam godina!”[6]

Jedna od koristi dječije igre je sticanje samostalnosti i oživljavanje istraživačkog osjećaja. Kada dijete kopa rupe u pijesku i počne graditi te napravi sobu, tada ono poput građevinskog inžinjera uključi sve svoje umne potencijale i uživa u svojim uspjesima. Ako u sredini “posla” naiđe na prepreku pa se rupa zatrpa ili se poruši soba, ono se da u razmišljanje o drugom mogućem rješenju, što sve pomaže njegov umni razvoj i jačanje ličnosti. Ako ga roditelji zbog ovoga ismiju i nazovu glupanom, a njegova djela glupim, nanijeli su mu veliku uvredu i zadali su najveći udarac njegovoj duhovnoj ličnosti.

Ukoliko djeca žele za svoj posao načiniti vlastiti program, nikada ih u tome ne ometajte, jer je provođenje planiranog i određenog programa, bez ikakvog sprečavanja i onemogućavanja, izuzetno važno za izgradnju njihove ličnosti.

Odrasli, dok obavljaju svoje dnevne poslove, nisu skloni da poštuju tačno utvrđen raspored, dok djeca, obrnuto, upravo žele da rade po određenom planu. Sada se postavlja pitanje: Da li ih mi puštamo da slobodno provode svoj program? Nikada! Ako već uveliko uživaju u svojoj igri, mi ih prekidamo da bi sa nama krenuli u šetnju. Ako kanticu pune pijeskom ili upravo oblače haljinicu svojoj lutki, mi ih prekidamo i dovodimo da poselame upravo pristigle goste.

Ovakvi postupci dovode dijete do razmišljanja i uvjerenja da ono posjeduje jednu posebnu poniženost i kompleks koji čini da ono bude niže od ostalih. Naravno, dijete pritom zaključuje da su svi njegovi poslovi i djelatnosti besmisleni i da je i ono tek jedno bezvrijedno i nesposobno stvorenje koje ništa ne vrijedi. Kako ćemo, u tom slučaju, djetetu objasniti odgovornost i samopouzdanje, koji su neophodni za njegov uspjeh u svakodnevnom životu!?[7]

Uvijek imajte na umu govor časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Poštujte svoju djecu i nemojte ih ismijavati ni ponižavati.”

I ne zaboravite da je rekao: “Ne nazivajte dijete glupim, neznalicom ni maloumnikom!”

Upućivanje djeteta

Bez ikakve sumnje, za spoznavanje dobra i zla djetetu treba roditeljska pomoć. Roditelji su ti koji dijete trebaju podučiti dobru i bodriti ga u njegovom izvršenju. Oni mu trebaju pojasniti zlo i odvratiti ga od njega. Skup onoga što se mora raditi i onoga što se ne smije raditi, a čemu roditelji podučavaju svoju djecu, postoji zbog toga da bi roditelji mogli izvršavati svoju svetu dužnost odgajanja, ali oni trebaju paziti da u naredbama i zabranama ne pretjeraju i da ta naređenja i zabrane ne prerastu u nepoštivanje i vrijeđanje ličnosti djeteta, što će imati samo suprotan učinak.

Neki roditelji, iz naklonosti, ljubavi i želje za ispravnim odgojem, toliko se miješaju u ponašanje i govor djeteta i toliko naređuju i zabranjuju da oneraspolože i sebe i djecu, a dijete svakog dana postaje sve nemoralnije i sve više odstupa od pravila.

Ukoliko se dijete ne ponaša valjano, roditelji ga trebaju upućivati razumno, bez nasrtanja na njegovu ličnost. Trebaju mu ukazati na ispravan put i odgovoriti ga od nevaljalog postupanja. Ondje gdje roditelji budu ustrajno korili dijete te dijete neprekidnim ruženjem budu omalovažavali i njegovu ličnost vrijeđali, ne samo da neće uspjeti u poželjnom preporodu, već će ga ovom sirovošću i tvrdoglavošću natjerati da se počne protiviti i prkositi roditeljima te će, nasuprot roditeljskim nastojanjima, ono nastaviti sa lošim postupanjem.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Pretjerivanje u korenju rasplamsava plamen tvrdoglavosti.”[8]

Roditelji stalnim i upornim korenjem žele dijete odvratiti od ružnih postupaka, žele slomiti njegovu volju i odlučnost i nametnuti mu svoju volju. Dijete se u ovoj borbi – da ne bi doživjelo potpuni poraz i izgubilo ličnost – opire roditeljima. Nastavljajući činiti loša djela, ono dokazuje svoju nezavisnost i ističe svoju ličnost.

Ukoliko je ponašanje djeteta posebno pokvareno i zlobno, onda treba primjenjivati posebna odgojna pravila. Svaka naredba u kojoj ima i traga zabrane bit će neuspješna, jer svaka prepreka potiče čovjeka na to da je nastoji proći. Hiljadu i jedno “ne radi” i “ne čini to”, iskazano od strane roditelja, proizvodi kod djeteta jedan naročit svijet mogućnosti. Dijete sebi tada kaže: Ja da ovo ne činim? Ja sam to mogao učiniti, a i sada to mogu. Ovakvo dječije postupanje proizvodi ličnost suprotnu od željene. Stoga se treba kloniti korenja i izazivanja koji dijete vode u izvršenje nekih nedjela. Ono što treba činiti jeste pokazati mu put, a ne gnjaviti ga. Ovo, naravno, ne znači da ga treba prepustiti samome sebi. U njemu treba stvoriti drugu volju i drugi cilj te mu predložiti djela koja treba učiniti, a koja će, pored toga što su korisna, pokazati i očitovati njegovu ličnost. Ako dijete ili adolescent s lahkoćom čini nepodopštine, znajte da je razlog za to stalno sprečavanje i zabranjivanje tih djela. On vršenjem nedjela želi da pokaže snagu koja je, u najmanju ruku, izjednačena sa suprotnom stranom – dakle roditeljima. U bilo kojem životnom dobu da smo, mi želimo potvrditi i pobjednički ojačati svoju ličnost, i samo tuđa ličnost ograničava naše želje i htijenja.[9]

Roditelji koji zbog pogrešne procjene omalovažavaju svoju djecu i koji ponižavaju njihovu ličnost, ne samo da će ih potaknuti na protivljenje i pobunu u djetinjstvu, već će njihovo suprotstavljanje postojati sve do kraja života njihovih roditelja. Taj otpor će se pojavljivati u različitim oblicima, a samoj porodici će donijeti mnoge neželjene vjerske i ovosvjetske posljedice.

Imam Hasan Askeri je kazao: “Drskost i neposlušnost djeteta ocu u djetinjstvu, u zrelosti dovodi do očevog nezadovoljstva i proklinjanja djeteta.”[10]

Roditelji koji iskazuju poštovanje svojoj djeci, koji njihovu ličnost drže velikom, koji sa njima postupaju moralno i učtivo – u stanju su svoju djecu odgojiti tako da ona imaju lijep moral i pohvalne osobine. A ako se u njima jednog dana ipak pojavi nešto nemoralno, to će se lahko moći otkloniti.

Djeca su, kao i odrasli, sebična i samoljubiva. Kada dijete shvati da nemoralni čin pogađa njegovu ličnost, umanjuje njegovu čast i omiljenost te ga ponižava u krugu porodice, da bi sačuvalo svoje mjesto, odmah će to ostaviti i praktično će djelovati na samoispravljanju.

Plemenitost duše i poštenje

Imam Ali, a.s., je rekao: “U očima onoga čija je duša plemenita strasti izgledaju jadno i nisko.”[11]

On je, također, kazao: “Onaj čija je duša časna, očistio ju je od niskih prohtjeva.”[12]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Onaj kome je duša časna, nikada je neće poniziti prljavštinom grijeha.”[13]

Imam Sedždžad, a.s., je kazao: “Onome kome je duša plemenita Ovaj svijet je (u njegovim očima) nizak.”[14]

Iz ovih nekoliko hadisa dolazi se do jednog vrlo važnog odgojnog i psihološkog zaključka: Veličina, dostojanstvo i plemenitost duše i ličnosti neuskladivi su sa prljavštinom grijeha i moralnim zastranjenjima. Oni koji u sebi osjećaju veličinu i izgrađenost ličnosti, koji vjeruju u plemenitost svoje duše i duhovnu čast, te koji žele ovaj skupocjeni dragulj sačuvati zauvijek u duhovnoj riznici, nikada se neće upuštati u nepodopštine i grijehe. Onaj ko želi da ima plemenitu ćud i istinoljubiv karakter, ne treba se upuštati u laži. Onaj ko želi da u sebi osjeća čast pravde i pravičnosti, nikada neće posegnuti za mitom i korupcijom. Oni koji se u društvu prepoznaju kao pouzdani i koji vole pouzdanost, nikada neće izdati nekoga.

Obrnuto, postojanje onih koji imaju nisku ćud i slabašan karakter i koje zajednica smatra bezvrijednim, a i oni sami imaju osjećaj prezrenosti, opasna je za zajednicu. Oni su se bez zazora i moralnog otpora u stanju upustiti u svaki grijeh. 

Imam Ali, a.s., je rekao: “Ne nadajte se dobru od onoga ko sebe smatra prezrenim.”[15]

Imam Hadi, a.s., veli: “Ne budite sigurni od zla onoga ko se vidi prezrenim.”[16]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Učinio je sebe prezrenim onaj kome zapovijeda njegov jezik.”[17]

Jezici prezrenih i bezličnih ljudi vladaju njima. Oni kažu sve što požele i zbog niskosti svoje duše ne stide se svojih riječi.

Osjećaj neovisnosti i samostalnosti

Da bi roditelji uspješno mogli obaviti svoju dužnost odgoja i da bi dijete odgojili tako da bez pritisaka i prijetnji teži dobru i izbjegava ono što ne valja, potrebno je da u djetetu osnaže ličnost i da ga poštuju. Dakle, djecu trebaju tako odgojiti da vjeruju da su ona samostalna bića i cijenjene i poštovane osobe u svojoj porodici.

Za odgajatelje i roditelje dovoljno je da iskažu poštovanje prema složenom i nepoznatom svijetu zvanom “dijete” te da ne donose nasumične neutemeljene sudove o ovom složenom svijetu. Pokrete djeteta treba tumačiti na osnovu njegovih vlastitih motiva i pobuda, a ne na osnovu motiva roditelja. Na taj način roditelji će pokazati veću tolerantnost i kroz uzajamno razumijevanje, koje će se razviti kod djeteta, pridobit će njegovu ljubav i povjerenje.

Ovo ne znači da dijete treba “zapustiti” i da treba njegovim čudnim željama povlađivati ili mu dopustiti da radi nepoćudne stvari. Ali, kada dijete osjeti da su roditelji shvatili njegovo stanje i njegove težnje, ono neće pribjegavati zloupotrebi svoje snage i poznavat će svoja i roditeljska prava. Kada dijete podučite pravilima i normama lijepog ponašanja i zakonima društvene učtivosti i običaja, ono će osjećati da ti običaji, ne ograničavajući njegove slobode i samostalnost, olakšavaju njegovu vezu sa okolinom. Ono će tada s punom voljom poštovati ta pravila. Kada se njemu iskaže poštovanje, i ono će uzvratiti poštovanjem.

Ukoliko ga, kada vam ono otkrije svoje misli, ne budete ismijavali i ne budete ga svako malo upozoravali: Ne čini ovo!, Ne čini ono!, dijete tada neće imati razloga za neposlušnost i vrlo rijetko će se dešavati da ne izvrši vaše zapovijedi.

Upravo posredstvom ovoga reda dijete će iskazivati poštovanje drugima, a i samo će sebe u očima drugih činiti poštovanim, jer će sa svima imati dobre odnose i svima će davati njihova prava da bi moglo tražiti svoja prava.[18]

Roditelji koji se uvijek drže preporuka hadisa: “Poštujte svoju djecu i uljepšajte svoje ponašanje!”, i koji naredbe Poslanika islama provode u životu mogu odgojiti plemenitu i dostojanstvenu djecu i doprinijeti da ona imaju ispravan govor i valjano ponašanje.

Vrijeđanje i ponižavanje djeteta

S velikim žaljenjem treba priznati da je u našoj zemlji velik broj roditelja koji, suprotno poukama časnog Poslanika, ne poštuju svoju djecu, napadaju na njihovu ličnost, vrijeđaju ih na različite načine te zbog neznanja i nedoličnog ponašanja kod djece uzrokuju kompleks niže vrijednosti i čine ih slabim ličnostima. Kao primjer navest ću ono što sam vidio izbliza, a vjerujem da je i većina vas isto to vidjela:

1) Obično se pozivnice za kakve skupove šalju samo odraslima. Roditelji svoju djecu od 8 do 10 godina, koja su vrlo osjetljiva, bez poziva, kao maloljetnu djecu, povedu sa sobom. Na ovaj način se u djeci posredno stvara kompleks niže vrijednosti i posredno im se stavlja do znanja: Vi, djeco, niste vrijedni poziva! Primijetili ste, ako pametan domaćin uputi djetetu od deset godina posebnu pozivnicu, koliko pozitivan osjećaj na duh djeteta to ostavlja. To djetetu oblikuje ličnost, ono uzdignute glave i s osjećajem samostalnosti dolazi na taj skup.

2) Na sijelu, kada odrasli sjedaju za sofru, ispred svakog se nalazi čitav pribor za jelo. Više puta sam vidio kako djeca nemaju tanjir i kako s osjećajem poniženosti i poraza gledaju okolo dok im se otac ili neko od gostiju ne smiluje i ne isprazni tanjirić od salate i stavi pred njih. Ovo iskazivanje nepoštovanja djeteta i uvreda njegove ličnosti u prisustvu odraslih gostiju najveći je udarac njegovoj ličnosti i možda ono ovaj osjećaj poniženosti neće zaboraviti do kraja života.

3) Kada se porodica nađe u gostima i dođe vrijeme da se ide na spavanje, svim odraslim se odrede njihovi ležajevi, a dijete od deset godina se snebiva jer o njemu niko ne misli, kao da ga niko ne smatra čovjekom i niko mu ne dodjeljuje ležaj. Nakon svega, slomljenog duha i s osjećajem poniženosti ono liježe u očevu postelju ili postelju nekog od rodbine.

4) Otac u primaćoj sobi razgovara sa gostima. Desetogodišnje dijete ulazi u sobu i gosti iz poštovanja prema njemu ustaju. U ovim slučajevima potrebno je da otac ušuti te da dijete za poštovanje koje mu je ukazano zahvali gostima, a ako to nije učinilo, otac mu treba vrlo učtivo kazati da im se treba zahvaliti, a u isto vrijeme i sam treba zahvaliti. Mnogo puta sam vidio da, čim gosti ustanu iz poštovanja prema djetetu, otac se – kao da se dogodilo nešto loše – izvinjava i gostima govori: “Ne ustajte, samo vi sjedite!” Na ovaj način on je nanio najveću uvredu svome djetetu. Dijete osjeća da njegov otac želi gostima kazati: Moje dijete ne zavređuje poštovanje i pažnju. Ne obraćajte pažnju na njega i ne ustajte kada ulazi!

5) Mnogo puta vidimo da prilikom polaska na putovanje neki roditelji, da bi uštedjeli, djetetu ne kupuju kartu pod izgovorom da ono stoji u autobusu. Ono tako stoji tokom putovanja, a kada se umori, sjeda u krilo oca ili majke. Dijete tako stiče osjećaj da ne vrijedi, niti zaslužuje poštovanje da bi se za njega kupila karta i da bi poput ostalih putnika sjedilo. Ovo posebno pogađa dijete ako ono uoči da neki njegov vršnjak ima kartu i sjedi u autobusu. Tako roditelji, zbog uštede nekoliko dinara, ovim nečasnim postupkom zadaju veliki udarac ličnosti svoga djeteta i praktično ga vrijeđaju.

Nekada dijete pred ovakvim nepoštivanjem i obezvređivanjem brzo pokazuje reakciju, prestane komunicirati, tone u tišinu i tugu te roni suze. A neka djeca nekakvom nepodopštinom ili ružnim postupkom uzvraćaju na ovo nepoštivanje njihove ličnosti. Učestalo ponavljanje ovih ponižavajućih činova u djetetovom nutarnjem biću proizvodi komplekse, srozava ga i uništava mu samopouzdanje. Ono će tako do kraja života ostati psihološki opterećeno i unesrećeno.

Onaj ko nizak posta, gdje veličinu nađe,

Gdje “ništa” izvor za “nešto” posta

Nedostojnome zbog nedostojnosti

Na vrat se uže ropstva stavi.

Iz pisanih djela zapadnih učenjaka može se razumjeti da i neke evropske porodice ne poštuju djetetovu ličnost kako dolikuje i tako ih ponižavaju te djeca u svojoj nutrini trpe nesreću i bol zbog ovih uvreda.

Narušavanje dječije ličnosti

Osjećaj niže vrijednosti.Svi mi poznajemo ljude koji pate od kompleksa niže vrijednosti. Bezbroj je ovakvih pojedinaca. U 90 posto slučajeva uzroke ovoj pojavi treba tražiti u djetinjstvu tih ljudi. U svakom slučaju, ovo osjećanje proizvod je svojevrsnih udara i tegoba koje je ličnost djeteta pretrpjela u trenutku kada su njegove društvene sklonosti bile u procvatu. Naravno, moguće je da su kasnije drugi razlozi pojačali i pooštrili ovaj osjećaj, ali njegova pojava, nesumnjivo, podudara se sa vremenom djetinjstva.

Zamislite majku koja vidi da joj je dijete uzelo prelijepu vazu sa njenog mjesta. Ona se sva onespokoji i naljuti zbog pomisli da je dijete moglo razbiti vazu. Da se ne bi tako nešto desilo, djetetu zabranjuje da ikada dodirne vazu, dok djetetova dadilja bez zapreka uzima omiljenu vazu. A ukoliko bi pak neki gost slučajno razbio istu tu vazu, ona bi iznijela hiljadu opravdanja kako ta vaza ionako nije ničemu vrijedila i kako se nije desilo ništa važno. Ovaj razočaravajući poredak stvari navodi dijete na zaključak da je jedino ono opasno za vazu i sav ostali namještaj, pa je, prema tome, ono niže i bezvrjednije stvorenje od ostalih.[19]

Iz onoga što je dosada rečeno barem su donekle razjašnjeni značenje poštovanja djetetove ličnosti, plodonosni učinci takvog odnosa u odgoju i to da nepoštovanje i omalovažavanje djeteta ima poražavajuće posljedice. Da biste slijedili naredbu časnog Poslanika i da biste osigurali sreću svoga djeteta, obratite pažnju na hadis: “Poštujte svoju djecu i uljepšajte svoj odnos prema njima” i u svim razdobljima djetinjstva poštujte ličnost djece.

Ako dijete bude poštovano, kao posljedica toga ono će biti slobodnog duha, puno samopouzdanja i karakterno. Dijete koje od početka shvati svoju vrijednost, onoga dana kada preraste u odraslu ličnost postat će nezavisan član zajednice i neće osjećati u sebi nikakvu niskost ni bezličnost, a ni kompleks niže vrijednosti neće moći prodrijeti u njegovu dušu.

Islamski predvodnici, pored toga što su ljude svojim riječima poučili ispravnom načinu odgoja djeteta, praktično su i sami na svojoj djeci provodili isti taj program te ih odgojili sa najuzvišenijim odlikama. Da bi vam ova tema bila jasnija i da biste je zaokružili, ovom prilikom ću vam navesti primjere iz metodologije koju su koristili Poslanik i Imami u oživljavanju ličnosti i neovisnosti svoje djece.

Imam Ali, a.s., dok je bio dijete, odgajan je u krilu i u skutima časnog Poslanika. Sve uzvišene ljudske osobine naučio je od Predvodnika islama. Život Imama Alija, vrijedan svake pažnje i ponosa, najbolje je svjedočanstvo kvaliteta odgoja koji je on prošao u svome djetinjstvu. Jedna od istaknutih odlika Alijeve ličnosti jeste njegov karakter i samostalnost volje, koju je u njemu mudro odgajao Muhammed, s.a.v.a., od najranijeg njegova djetinjstva. Iako Ali, a.s., ni u tjelesnom ni u duhovnom pogledu nije bio obično dijete, jer je u samoj građi njegove ličnosti bio položen poseban potencijal, neposredni Poslanikov nadzor imao je izvanredne učinke u otkrivanju tih unutrašnjih sposobnosti.

Onoga dana kada je Poslanik, s.a.v.a., poslan s poslanstvom Ali je bio dijete od deset godina, ali dijete koje je imalo ličnost potpunog čovjeka. Poslanik mu je tada ponudio islam i pozvao ga da prihvati ovu nebesku vjeru, čime je potvrdio dostojnost i veličinu ličnosti hazreti Alija. Imam Ali je, također, potpuno realno i s razumijevanjem obratio pažnju na poziv časnog Poslanika i slobodno i nezavisno na njegov poziv odgovorio.

Odgoj članova Poslanikove porodice 

Teški događaji i teški životni porazi u najvećem broju slučajeva lome duh dostojanstvenih osoba. One se gube i zapadaju u slabost i poniženje. Ali, u vrijeme neposredno prije Hidžre, i pored toga što je na putu islamu i muslimanima stajala najveća zastrašujuća oluja i njeni jaki talasi su prijetili svemu, jaki mladić islama Ali ibn Ebi Talib ni jednog trena nije se izgubio i njegova čelična ličnost nije pretrpjela ni najmanju štetu.

Ova čvrstina i istrajnost, čak ako se i zanemari njegova urođena podobnost, proizvod su dubokog i djelotvornog odgoja njegovog velikog učitelja Poslanika, s.a.v.a., koji ga je učinio ovako snažnom ličnošću i karakterom.

Hasan i Husejn, a.s., također su uživali u povlasticama najboljeg odgoja. U djetinjstvu su od velikog djeda kao i svojih cijenjenih roditelja naučili sve savršene osobine.

Halifa Me'mun je u prisustvu velikana svoje države o njihovoj vrijednoj ličnosti kazao: “Časni Poslanik, s.a.v.a, uzeo je zavjet od Hasana i Huseina, a.s., iako su oni imali manje od šest godina, a Poslanik nije uzeo zavjet ni od jednog drugog djeteta.”[20]

Njihova sposobnost po iskonskoj prirodi i ispravan odgoj toliko su ovo dvoje djece učinili vrijednim da su i sa manje od šest godina zavređivali da se zavjetuju Poslaniku.

Jednog petka za vrijeme džume Omer, drugi muslimanski halifa, popeo se na minber. Husejn, a.s., koji je bio malo dijete, ušao je u džamiju i uzviknuo: “Silazi sa minbera moga oca!” Omer je zaplakao i kazao: “Pravo veliš, ovo je minber tvoga oca, a ne minber moga oca!” Postojala je mogućnost da neko pomisli da je malo dijete Husejn, a.s., ovako nastupio po nagovoru svoga oca Alija, a.s, te da će ocu načiniti teškoće. Tada je Ali, a.s., ustao usred džamije i visokim tonom uzviknuo: “Tako mi Boga, Husejnov govor ne potiče od mene!” Omer je također uzviknuo: “O Ali, istinu zboriš, i ja te ne optužujem za takvo šta!”[21]

Ovim je Omer htio reći: Ja dobro poznajem malog Husejna. Iako je dijete, on ima izrazito jaku ličnost i samostalnost, i ove njegove riječi izviru iz njegova uma.

Imam Ali, a.s., često je znao u prisustvu ljudi svoju djecu propitivati o nekim naučnim pitanjima, ili bi njima prepuštao da odgovore na pitanja ljudi. Jedan od svijetlih učinaka ovako dobrog postupanja jeste poštovanje djece i oživljavanje njihove ličnosti. Jednoga dana Ali, a.s., postavio je nekoliko pitanja iz određenih oblasti svojoj djeci Hasanu i Husejnu. Svaki od njih je dao kratke, mudre i sadržajne odgovore. “Potom se (Imam Ali) okrenu Harisu el-A‘veru i reče mu: ‘Podučite svoju djecu ovim mudrostima, jer će im to ojačati razum, razboritost i učiniti misli ispravnim!’”[22]

Otac koji ovako postupa sa svojom djecom i koji njihove govore, kao uzor, prenosi drugoj djeci u zajednici, na ovaj način im na najbolji način iskazuje poštovanje i u njima gradi najveće ličnosti i samostalnost.

Nakon smrti Alija ibn Musaa Ride, a.s., halifa Me'mun došao je u Bagdad. Jednoga dana krenuo je u lov. Na putu se igralo nekoliko djece. Hazreti Dževad, a.s., sin Imama Ride, a.s., u to vrijeme imao je oko jedanaest godina i stajao je među djecom. Kada se Me'mun približio na svojoj jahalici, druga djeca su se razbježala, ali je Imam Dževad ostao. Kad mu je halifa prišao, pogledao ga je. Prijatno lice djeteta privuklo je halifu. Stao je i upitao: “Šta ti bi pa nisi pobjegao sa ostalom djecom?” Imam Dževad, a.s., mu brzo odgovori: “O Predvodniče pravovjernih, put nije bio uzak da bih ga svojim sklanjanjem načinio širokim za prolazak halife, a nisam učinio nikakav prekršaj da bih imao straha od halifine kazne. Osim toga, ja o muslimanskom halifi imam dobro mišljenje: ti nevine ne kažnjavaš, te sam zato ostao na svom mjestu.” Me'mun je bio zadivljen čvrstim i logičnim djetetovim odgovorom, kao i njegovim prijatnim izgledom, te ga upita: “A kako se ti zoveš?” On odgovori: “Muhammed.” Halifa upita: “A čiji si?” On odgovori: “Ja sam sin Alija Ride, a.s.” Me'mun od Uzvišenog zatraži milost za njegovog oca i nastavi svoj put.

Imam Dževad, a.s., odgojen je u skutima svoga velikog oca, Imama Ride, a.s., i od svog istaknutog odgajatelja je stekao osobine snažne ličnosti, samostalnost i sve druge izuzetne moralne vrline.

Kćeri i žene Ehli-bejta dobivale su dobar porodični odgoj te su od svojih čistih roditelja naučile sve moralne i ljudske odlike i osobine. Nakon smrti velikog Poslanika, s.a.v.a., počela su se događati velika previranja, i tada, kroz njihove riječi i djela, dolaze do izražaja njihove duhovne vrijednosti, samostalnost i jačina ličnosti. Učeni i argumentirani govor hazreti Fatime u Poslanikovoj džamiji, u prisustvu halife i ljudi Medine, kao i izuzetno dojmljivi i začuđujući govori hazreti Zejneb i hazreti Sekine, kćeri Husejnove, na Kerbeli jasni su pokazatelji visokog duhovnog položaja i snage ličnosti žena i kćeri iz Ehli-bejta.

Da bi očevi i majke u svojoj djeci oblikovali snažnu ličnost i uspostavili u njima osobine samostalnosti i neovisnosti, trebaju ih od početka njihova djetinjstva poštivati, a izbjegavati njihovo ponižavanje i vrijeđanje.

“Poštujte svoju djecu i uljepšajte svoj odnos prema njima.”