Zavist i ljubomora

Kako savladati ljubomo­ru, tj. zavist koja se zna osjetiti prema dragoj osobi zbog ne­kih ovosvjetskih stvari, naprimjer, boljih ocjena, povoljnijeg nov­čanog stanja, veće kuće, ljepše odjeće i sl? Čak ako i ne zna­mo da smo zaista ljubomorni, da li nam se to piše u gri­­jeh? Ukoliko ne nastaje našom krivicom, da li ćemo zbog toga odgovarati? Ukoliko nastane, kako da je otklonimo? Po­­­srijedi je moralno i društveno, dakle sveobuhvatno pita­nje.

Odgovor:

Kada govorimo o zavisti, možemo se u načelu usre­do­to­či­ti na četiri glavna činioca neposredno uključena u to sta­nje, od kojih neki mogu biti djelujućeg, a neki tek pokretačkog ka­raktera:

čovjek koji zavidi,

čovjek kome se zavidi,

razlog zbog kojeg se zavidi,

zavist.

Činjenica je da zavist, kao moralno nepoželjna osobina, na­staje u čovjeku, i da kao takva ima svoje vanjske uticaje i uči­nke. Kada se kaže da ima vanjski učinak, to je lahko do­ka­ziva stvar, jer najbolji dokaz jeste upravo njeno očito po­sto­janje među ljudima, kao i razne posljedice koje iz nje pro­izlaze. Što se pak tiče razloga zbog kojih je čovjek lju­bo­mo­ran, oni su različiti i nije ih moguće sve ni pobrojati. Kada je riječ o zavisti, moguće joj je prići iz različitih uglo­va, tj. iz ugla čovjeka koji zavidi i sa stanovišta onoga kome se zavidi.

U 54. ajetu sure Nisa, Kur’an Časni govori o zavisti: Da li oni zavide ljudima na onome što im je Allah iz Svoga obi­lja dao? A Mi smo porodici Ibrahimovoj dali i Knjigu i mu­drost, i dali smo im ogromnu vlast. Misli se na duhovnu vlast, po­slan­­stvo, knjigu, mudrost, a nije riječ o samo materijalnoj vlas­ti. 

أَمْ يَحْسُدُونَ النَّاسَ عَلَى مَا آتَاهُمُ اللّهُ مِن فَضْلِهِ فَقَدْ آتَيْنَآ آلَ إِبْرَاهِيمَ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَآتَيْنَاهُم مُّلْكًا عَظِيمًا

Usredsrijedimo se na zavidnog čovjeka, na razlog zbog ko­jeg on mora zavidjeti. Psiholozi imaju svoje postavke u vezi sa razlozima zbog kojih se u čovjeku rađa zavist. Me­đu­tim, upitamo li Kur’an, on će nam reći da su dva razloga os­novni krivci za nastajanje zavisti:

– ne poznajemo Boga,

– ne poznajemo sami sebe.

Časni Kur’an kaže:

وَآتَاكُم مِّن كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوهُ

I daje vam od svega što tražite od Njega. (Ibrahim, 34)

Ka­da je riječ o traženju, tj. iskanju od Boga, možemo tražiti na tri načina. Prvo, jezikom, kao naprimjer: Bože, daj mi zna­nje, položaj, bogatstvo, ljepotu, omiljenost! Odgovor ko­ji nam Kreacija pruža može biti ili potvrdan, ili odričan. Isto kao kada vidimo prijatelja pa mu iz navike kažemo: Haj­de­mo na kahvu! On može reći da hoće ili da neće. Ukoliko pri­hvati, u takvoj situaciji faktički nema dobra ni za jednog, ni za drugog. Onom koji je pozvao to je izletjelo, iz navike, nije bio iskren, pa u najmanju ruku dovodi u pitanje svoju dru­štvenu iskrenost. Prijatelj koji se odazvao na neki način se ponizio zbog jedne kahve, tako da ni on ne vidi nekog ve­likog dobra od nje.

Vratimo se verbalnom načinu traženja od Boga. Koliko puta olahko tražimo nešto od Stvoritelja, a na to zapravo nis­­mo spremni, poput brojnih političara, koji u prediz­bor­nim kampanjama obećavaju kule i gradove, samo da bi dobili što veći broj glasova. Ljudi glasaju za njih i oni budu izabrani. Kada stupe na tron moći, pokvare se, zaborave obećanja, jer ona su bila sredstvo stizanja do cilja. Na taj će način nauditi i ustanovi kojoj su odgovorni, ali i samom narodu. Ostvario je položaj, ali je izgubio povjerenje naroda. Dosegao je po­lo­žaj, ali je ugrozio ugled dužnosti koju obavlja ili čak ugled države, ukoliko je riječ o dužnosniku visokog ranga. Dak­le, čovjek prije negoli šta zatraži od Gospodara, treba sam sebe is­pitati da li je dorastao traženom. Vidimo, mo­guć­nost ver­bal­­nog traženja takve je naravi da može čovjeku do­ni­jeti ne­što za šta nije spreman, nešto što može nanijeti više šte­te ne­go kada ne bi dobio traženo.

Drugi način pozivanja nekoga na kahvu jeste da u tome bu­demo iskreni ali nespremni. Čim pozvani uoči da je poziv is­kren, spreman je prihvatiti ga mirne savjesti, a onaj koji je po­zvao, ukoliko krene u kafanu, suočava se sa mukom: Ka­ko platiti?, a ukoliko pozvanog vodi kući, znajući da tamo nema kahve, jer plaća kasni – svjesno dovodi i sebe, i ženu u neu­go­dan položaj.

Treća vrsta traženja važi za onoga koji je u potpunosti spre­man za ono što želi. Isto se može primijeniti na po­li­ti­ča­ra koji obećava i prihvata odgovornost, ali svjesno i savjesno, jer je spreman na izazov i teret koji predstoje. On će takav biti koristan i sebi, i ustanovi koju zastupa, i narodu.

Vratimo se ajetu: I daje vam od svega što tražite od Nje­ga. Svakako, daje ukoliko se pripremite i zatražite to od Njega. Kak­vu nam to poruku Gospodar šalje? Zar nam On ne kaže: O ti koji zavidiš, ako sam Ja dao tom čovjeku koji je bio pri­pravan za traženo, pa budi i ti pripravan. Naprimjer, za­vi­diš mu jer je pametan, jer ima znanje; možeš ga i ti imati, ali to ne dolazi samo od sebe, treba se pripremiti. Ima velike nov­ce; možeš ih i ti imati. On je lijep, ali ljepota nije samo u lje­poti lica, zato ti možeš biti uljudan, ljudima ugodan, tako da svojim lijepim ponašanjem postigneš više naklonosti ne­go­li on svojim lijepim licem. Svojim ponašanjem možeš po­sti­ći puno veću razinu nego on. Koliko ima slavnih umjet­ni­ka, književnika, naučnika? Da li su svi oni bili ljepotani?

Otkud znamo da sa sigurnošću možemo kazati da čovjek može dostići sve što želi? To znamo iz ajeta u kojem Uz­vi­še­ni kaže: I pouči Adema imenima svim… Dakle, čovjeku je dato da može postići sve što želi. Komentatori Kur’ana kažu da se pod imenima misli na zakone koji vladaju Kreacijom.

Ako smo nekome zavidni na nečemu, a vidimo da i mi mo­žemo postići to isto, pa čak i više ostvariti, onda nam je jas­no da ne poznajemo ni sebe, ni zakone Kreacije. Kada je riječ o čovjekovom moralu, naučnici, počevši od filozofa, psi­hologa, arifa, etičara – posmatrajući čovjeka sa različitih sta­novišta, na ograničen način prilaze tome pitanju. Me­đu­tim, Kur’an daje jedinstven prijedlog, koji je razumljiv i prihvat­ljiv za svakog čovjeka. Kur’an kaže da čovjek sve što radi, to čini ili da bi stigao do koristi ili da bi otklonio moguću šte­tu. Na niz mjesta u svojim ajetima kazuje nam da je sva moć, sve veličanstvo, sva korist kod Uzvišenog Gospodara. Na nama je da prosudimo. Ukoliko uđemo pod okrilje Uzvi­še­nog Gospodara, imamo mogućnost ostvariti svaku korist i sa­čuvati se od svake štete.

Možemo s lahkoćom ustanoviti da je osnovni uzročnik za­visti neznanje o sebi i o drugima. Što se tiče onih stvari zbog kojih smo zavidni, sve su to stvari koje mi možemo po­stići. Međutim, usljed toga što osjećamo prazninu i zato što ne znamo i ne poznajemo stvari, nastupamo s pitanjem: “Zaš­to ja to nemam?” Zavist jeste pokazatelj nemanja, ali u ovom slučaju nemanja znanja. Svjedoci smo da ukoliko še­ta­­jući obalom vidimo da svi ljudi koji se nalaze na njoj po že­lji plivaju u morskoj vodi, mi im uopće ne zavidimo, već samo skočimo u vodu i zaplivamo. Isti slučaj je kada zimi gle­damo kroz prozor: ukoliko ugledamo da je ugrijalo Sun­ce i da su komšije izišli vani na čist, okrepljujući vazduh, mi im nećemo zavidjeti, već ćemo se obući i izaći vani. Znači, za­vidimo stoga što nekoj stvari pridajemo veliku važnost, a gle­damo na nju kao da je ne možemo ostvariti.

Dijagnoza je jasna, međutim, šta je lijek? Lijek je upo­zna­­ti samoga sebe, a zatim upoznati Uzvišenog Gospodara. U tom slučaju postat će nam jasno da uvijek možemo stići do svake stvari, a u takvim odnosima nema mjesta zavisti.

Zavidan čovjek – priznao to ili ne – ne poznaje samoga sebe niti poznaje Božije zakone, koji vladaju Objektivnim svi­jetom. Uzvišeni Allah kao da nas na neki način, kroz aje­te sure Nisa pita i kritizira: Zavidite li vi to ljudima na onome što sam im Ja dao? Sve što poželite – tu je. Krenite – i stići ćete. Međutim, ima još jedan kur’anski zakon:

نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا

Mi smo među njima sve što je potrebno za ljudski život po­­dijelili i jedne nad drugim uzdigli po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. (Ez-Zuhruf, 32)

Ako svoj udio daš svi­­jetu na način kako to treba učiniti, tek tada ćeš shvatiti da je zavist besmislena. Kada je čovjek fizički lijep, to ne znači da mu njegova ljepota donosi i lijepo ponašanje, i lijep ka­ra­k­ter. Jedan od razloga zbog kojeg je nekom dato ovo, a ne­kom ono je radi toga da bi svi bili međusobno povezani i da bi jedni drugima koristili. Upravo ova podijeljenost i raz­li­čitost darova u životu još je jedno od Božijih pravila i za­ko­na koji vladaju Kreacijom.

Kakva je obaveza čovjeka kojem zavide?

Kur’an Časni kaže da svaki čovjek na Ovom svijetu ima svoj udio i ukoliko ga stavi na raspolaganje svijetu u kojem se nalazi na način kako to treba, taj udio će mu biti trajan. Ta­­kođer, na drugom mjestu Uzvišeni nam daje do znanja da ako bismo željeli izbrojati Božije blagodati, ne bismo to mo­g­li učiniti. S druge strane, Kur’an nam ponovno govori da kazujemo ljudima o Božijim blagodatima. Šta to znači? To sigurno ne znači da treba vaziti ili napraviti spisak onoga što posjedujem, pa da budem transparentan, već da, ukoliko mi je Bog dao da budem učen – to znanje da prenosim, ako sam bogat – da dijelim, ako sam moćan – da budem svjes­tan da je zekat na moć opraštanje ljudima. Kada političar po­stupa u skladu sa ovim zakonom, tj. kada je iskren, po­šten, dobronamjeran, on može biti izglasan za bezbroj mandata. Lju­di će ga uvijek voljeti. Uzmimo u obzir profesore, uči­te­lje, koji su uvijek tačni, vedri, nasmijani, spremni, koji su ra­­zumni i tolerantni – oni su uvijek dobrodošli, uvijek su naj­bolji i najvoljeniji. Šta će raditi lijep čovjek da bi pričao o Bo­žijim blagodatima? Reći će onome kod koga vidi da ga mu­či što mu nije data ljepota lica: “Kako imaš lijep ka­rak­ter!, Kako se ti znaš ponašati u svakoj situaciji!, Hajde mi po­mo­zi da i ja budem takav!” To je govor o Božijim blagodatima. Uko­liko profesora zapadne lijen učenik, hoće li ga kritizirati i na taj način podržati u lijenosti, ili će mu govoriti o Boži­jim blagodatima? Svakako da će primijetiti i reći mu da je jako nadaren, da i on ipak ima nešto što drugi nemaju. Tako se govori o Božijim blagodatima.

Šta činiti ako smo mi izvor zavisti, tj. ako imamo nešto što koristimo na način da to pričinjava bol drugim ljudima? Tre­bamo biti svjesni činjenice da Onaj Koji nam je to dao, mo­že to i oduzeti.

Kur’an nam to predstavlja na psihološki, etički i naučan na­čin. U suri Kasas, u ajetima od 76. do 83, nudi nam se po­uč­no kazivanje u kojem možemo naći moralne i psihološke po­ruke i koristi pomoću kojih možemo razumjeti zakon koji vla­da u Kreaciji. Karun, glavni sudionik poučnog događaja, bi­jaše čovjek iz Musaovog naroda, koji je sebi dozvolio da se zbog određenih razloga uzobijesti. Kur’an govoreći o nje­mu kaže: Toliko smo mu blaga dali da mu je ključeve od nje­ga teško mogla nositi skupina jakih ljudi. Ljudi su mu go­vorili: Nemoj se radovati (misli se na uznosito radovanje, tj. ushićenost sobom, a ne na normalnu radost koja nam po­ma­že da ostanemo živi), jer Allah ne voli uznosite! (Nemoj se praviti važan, niti se oholiti!) I nastoji time što ti je Allah dao steći Ahiret, a ne zaboravi ni udio svoj na Ovom svijetu, i čini dobro kao što je Allah učinio tebi, a ne širi smutnju po Zemlji, jer Allah ne voli smutljivce. Zakoni koje je postavio Allah ne daju obijesnom i oholom čovjeku da nastavi ži­vje­ti. Boj se Allaha, tj. boj se zakona Božijeg, jer Bog ti može op­ros­titi, ali Božiji zakoni koji su uspostavljeni i vladaju pri­ro­dom nikada neće. Allah je milostiv, On sve zna, On je svjet­lo Nebesa i Zemlje, a čovjek se ne plaši ni milosti, ni znanja, ni svjetlosti. Uzvišeni Gospodar posjeduje sve ljepote i zato Ga trebamo voljeti više od svega, zato i volimo Allaha, ali pla­šimo se Njegovih zakona jer svako naše djelo ima po­slje­di­cu. Učinimo li zlo, sigurno će nam se vratiti. Budemo li sla­gali, sigurno će nam lagati. Budemo li ogovarali, bit ćemo ogovarani.

Već smo navodili odgovor Lukmana mudrog na pitanje ka­ko je naučio ponašati se tako lijepo: “Od neodgojenih.” Šta god da neodgojen čovjek uradi, reakcija društva i Bo­ži­jeg zakona je takva da pametnom bude dovoljno da se takvog dje­la kloni.

Međutim, Karun bijaše bogat, ali ne i mudar. Na iskrene sa­vjete koje su mu ljudi upućivali on je bezbrižno od­go­vo­rio: “Vidite, sve ovo bogatstvo, za to je zaslužna moja pamet, pu­stite vi zahvalnost, zaboravite dobročinstvo, ma kakav Bog!” Dalje, nije se zadovoljio time što je pokazao obijest pre­ma Bogu, već je još htio pokazati se masi, pa je izašao u svom sjaju i raskoši među narod, ponizivši ga na taj način. Kur’an prenosi da je u tom trenutku masa bila podijeljena. Na jednoj strani su bili dunjalučari, koji uzviknuše: Ah, da je i nama ono što je dato Karunu! Karun je svojim postup­kom ponizio psihu društva, a takvo šta ne može ostati ne­pri­mi­jećeno. Zato i postoje Božiji zakoni koji registriraju ljud­ska djela i trenutno odgovaraju na njih. Uvijek ih imajte na umu, i uvijek budite svjesni da kada se kaže: Bog je to uradio, ili: Bog ga je kaznio, to je ustvari učinak Božijeg univerzalnog za­kona, koji nikoga ne zaobilazi. Zato se u nastavku ajeta i kaže: Mi smo i njega i dvorac njegov utjerali u zemlju, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti. Možda bis­mo se mogli zapitati: Zašto i dvore, šta su oni učinili, zašto ne samo njega, šta je kriva stoka koja se nalazila uz njih, šta su kri­vi stupovi i aleje? Razlog je jasan. Poenta je u tome da ljudi shvate da je riječ o Božijoj kazni, a ne o nesretnom slu­čaju, što bi se moglo pomisliti u slučaju da je samo on sa­tjeran pod zemlju. Ljudi bi pomislili da je naprosto pro­pao u provaliju, da mu je neko načinio zamku i sl. Neprestano nam Božiji zakoni odašilju tu mudrost, taj impuls zbilje: “O, ti lijepi, ako učiniš nešto nekome nažao zbog svoje ljepote, odu­zet ćemo ti je!” Ukoliko drugima pomažemo, Bog će nam očuvati to što imamo.

Da li smo se ikada zapitali zašto je Poslaniku rečeno: Mi smo te poslali kao milost svjetovima. (El-Enbija, 107) Da li smo ikada razmislili kakve to veze ima sa nama? Da li je ovo čisto izjavna rečenica, poput one kada se nekome kaže: “Dali smo ti sto hiljada eura”, ili: “Dali smo ti kahvu.” Kakve koristi mi od toga imamo? Poslanik će zbog toga ići u Džen­net, a šta je sa mnom, šta je sa nama?

Bog nam na taj način hoće poručiti da je ispoljavanje mi­los­ti voljena pojava među svim ljudima. Lijep moral je ono što čovječanstvu treba. Lijep muhabet je ono što čovjeku treba. A svaki čovjek je takav da ono što mu treba – to i voli i čuva te uvijek drži na oku. Kada se u Kur’anu kaže: Mi smo te poslali kao zastupnika onoga što ljudi vole i što im treba, to znači da ćeš ti, o Muhammede, ostati čuvan među lju­dima dok postoji čovječanstvo.

Francuz Gustave Le Bon (1841-1931), koji nije bio mu­sli­man, kaže u vezi sa našom svetom Knjigom: “Kur’an koji sam pročitao i zakoni koji su u njemu, neće puno vremena proći, a zavladat će svijetom. Ko god pročita Kur’an i ra­zu­mi­je šta se htjelo reći, a da je pošten, uz to i učen, mora po­ka­zati skrušenost prema njemu.” Ovo je potvrda poruke na­ve­denih riječi: Mi smo te poslali kao milost, što znači: Ti si po­treban čovječanstvu, ti si otjelovljenje milosti, dobrote i ugo­dnosti.

Mi smo objavili Kur’an i zaista ćemo ga Mi čuvati. (El–Hidžr, 9) Ni ovim kur’anskim ajetom ne želi se reći kako po­red Kur’ana stoje dva meleka koji ga čuvaju. I ovim se ri­je­­čima daje do znanja istina da je Kur’an potreba čo­vje­čan­stva. I zato što je njegova potreba sámo će ga čovječanstvo ču­va­ti.

Dakle, ukoliko želimo opstati, moramo zadovoljavati po­tre­be društva i svoje porodice – inače nas nema! I to na ta­kav način da svaki član porodice osjeti da je karika koja je po­trebna i da je porodici stalo do njega. Čovjek koji ulaže u svo­ju djecu, ukoliko uvidi da je njegovo ulaganje pogrešno, po­čet će ulagati na drugu stranu, a dijete će potražiti utjehu na ulici i raspad porodice je već započeo.

Ako želimo da ne budemo od onih kojima će ljudi za­vi­dje­ti, u tom slučaju moramo koristiti ljudima onim što nam je Bog dao da posjedujemo. Da zaključimo: Čovjek koji za­vi­­di, ne zna sebe, čovjek koji zavidi, ne poznaje Boga. Zna­či, mora upoznati sebe, mora upoznati Boga.

Što se tiče čovjeka kojem zavide, ukoliko je ono što mu je Bog dao – kao znanje, bogatstvo, moć, položaj – stavio na raspolaganje u okviru Božijeg zakona, to što mu je dato, i ostat će mu. Ukoliko pak bude, poput Karuna, smatrao da je to stekao stoga što je pametan i sposoban, i time bude po­ni­žavao ljude – sigurno je da će doći na udar Božijih za­ko­na. Dakle, zarad ličnog, porodičnog i društvenog opstanka mo­ra­mo biti od onih koji otklanjaju tegobe, a ne od onih koji ih pro­izvode. Moramo biti od onih koji drže da je vjera došla da pomogne, a ne da nešto nametne. Moramo znati da je vje­ra učitelj čovječanstvu i biti svjesni da vjera ne obavlja du­žnost policijske uprave. Vjera ne znači teret na plećima čo­vječanstva. Ukoliko se pak desi da vjeru doživimo kao lič­ni teret, to je najbolji pokazatelj da ne poznajemo ni sebe, a kamoli vjeru.

Kur’an kaže da će islam biti univerzalna religija tek kada mu­slimani budu otklanjali, a ne proizvodili tegobe. Kada bu­demo takvi, onda ne trebaju ni topovi, ni atomska bomba, ni pritisci, ni embargo da bismo opstali u okvirima čovje­čan­stva, već su ljubav, znanje i plemenitost ono što će nas uči­niti ljudima i omiljenim među njima. Tvoje ponašanje mo­ra biti takvo da ljudi shvate da si im od koristi. Tek tada oni neće imati ništa protiv tebe, štaviše, imat će potrebu za to­bom, držat će do tebe.

Postavlja se pitanje obrazlaganja razmimoilaženja koje očito po­stoji, kako u privatnim sferama života, tako i šire, na dru­štve­noj ravni. Kao uzrok se nabrajaju mnogi činioci, među ko­ji­ma su podozrenja i uzajamni prigovori. Međutim, nije uvi­jek izvor razmimoilaženja podozrivost ili prigovor, ne­kad je uzrok tome naša zavist, pakost i želja da nekoga poni­zi­mo i dokažemo njegovo neznanje, a nekada je izvor naše vla­stito neznanje. Sasvim je jasno, ipak, da je riječ o stva­ri­ma koje su u raskoraku sa dokazanim vrijednostima. Me­đu­tim, možemo zaključiti da su poslanici dolazili da ljudima do­nesu razumske dokaze o pitanjima u kojima se ljudi ra­zi­la­ze. Iz ajeta koji slijedi bit će jasno da se argumenti koje iz­no­si Božiji Poslanik nalaze zapravo u Kur’anu: Nismo ti ob­­ja­vili Knjigu, osim da im objasniš ono u čemu su se ra­zi­šli. (En-Nahl, 64)

Ukoliko se Kur’an ne otvori i ne objasni na od­govarajući način, njegov će primjer nalikovati isklju­če­nom televizoru. Zavirimo malo u svakodnevni život! Nabavimo li najnoviji i najsavremeniji televizor, čija je cijena veoma vi­soka, i držimo li ga isključenim, djeca nikad neće prići i sje­sti ispred tog veoma skupog, ali ugašenog televizora. Ono što djecu drži ispred televizije jeste zanimljiv, pri­vla­čan pro­gram, poput crtića. Zato nam Kur’an daje do znanja da on ima potrebu za razjašnjavanjem, za objašnjavanjem, a to ob­ja­šnjavanje pripada prije svih Poslaniku.

U suri Ankebut, u 29. ajetu, objašnjava nam se do ko je idu­ći komentator Kur’ana. Iz njega saznajemo da je to čo­vje­kovo znanje. Ovo su primjeri koje mi vama navodimo da bis­te ih shvatili, a neće ih shvatiti, osim učeni. Čovjekovo zna­nje je drugi činilac koji shvata Kur’an i komentira ga. Da­kle, na drugom mjestu kao komentator Kur’ana nalazi se čo­vjekovo znanje. Treći činilac koji nam Kur’an predočava kao svoga komentatora jeste razum. U 44. ajetu sure Nahl ka­že se: Spustili smo ti zikr. Zašto je Kur’an spušten? Prvi ra­zlog jeste da bi objasnio ljudima šta im je to zapravo spu­šte­no i taj razlog tiče se prve kategorije komentatora, tj. Po­sla­nika – ne bi li ljudi razmišljali. O čemu razmišljali? Pa o to­me zašto je objavljen Kur’an, šta je to u Kur’anu, jer sam tok razmišljanja o tim pojavama dovodi do pravilnog shva­ta­nja i tumačenja Kur’ana.

U 21. ajetu sure Hašr prikazano je čovjekovo razmi­šlja­nje o Kur’anu, u kojem je on označen kao onaj ko analizira Kur’an. U ajetu se kaže:

لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ

Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, vidio bi kako je stra­hopoštovanja puno i kako bi se raspršilo od straha pred Alla­hom.

On nas potiče da razmišljamo kako to, da li uko­li­ko odnesem čitav paket primjeraka Kur’ana i stavim ga na br­do – da li će se brdo raspasti? Ne moram paket staviti na br­do – ako ga stavim i na sto, vidjet ću da se on neće urušiti. U čemu je onda stvar? Odmah nam se daje odgovor, da se ne bismo mučili, te da ne nosimo Kur’an ili čitav paket bilo gdje. Treba znati da su to samo slikoviti primjeri. Primjeri ko­ji su navedeni ljudima ne bi li razmislili o rečenom, tj. za­š­to bi se brdo raspršilo od straha ukoliko bi mu bio ob­ja­v­ljen Kur’an. Sljedeći razlog dolaska svih poslanika kroz po­vi­jest čovječanstva jeste da bi doveli ljudski razum do pro­cva­ta, tj. da bi ga odgojili. Zato možemo na licu mjesta za­klju­čiti da je navođenje na razmišljanje jedan od ciljeva sla­nja poslanika. Stalno se postavlja pitanje: Zašto čovjek oba­vlja namaz, daje zekat, ide na Hadž, posti, ili bilo šta dru­go radi? Upravo ovo jedno od hiljadu zašto koje se u na­ma rađa dolaskom Poslanika predstavlja podsticanje naših misaonih vrlina, koje od nas mogu napraviti čovjeka kao mi­saono biće, ono biće koje će razmišljati o uzvišenim po­ja­va­ma, i ukoliko se dogodi da svoje mogućnosti ne usmje­ri­mo ka djelovanju, nećemo biti biće koje ima bilo kakvu vri­­jednost.

Obratimo sada pažnju na pitanje razlika između čovje­ko­vog znanja i razuma, jer vidimo da Kur’an na jednom mjestu kaže da je znanje komentator Kur’ana, a na drugom da je to čo­vjekov razum. U vezi sa postavljenim pitanjem možemo reći da imamo dva različita pojma, jedan je sticanje znanja, a drugi je odgajanje. Stoga u islamskoj tradiciji imamo dva po­glavlja, jedno poglavlje je o znanju ili poglavlje o sticanju zna­nja, tj. o čemu se steklo znanje i onome koji se naziva zna­lac, a na drugom mjestu imamo poglavlje o razumu, o ono­me koji ga ima, tj. o racionalnom čovjeku i njegovim raz­mišljanjima. Izneseno bismo najbolje mogli objasniti pri­mje­rom jednog pogona, naprimjer tekstilnog kombinata, čiji raz­log postojanja je proizvodnja finih materijala za odjeću. Da bi se došlo do željenog proizvoda, u naš pogon mora do­ći repromaterijal, sirovine od kojih se pravi tkanina, da bi se od nje mogla napraviti odjeća. Pretočimo li ovaj primjer na fu­nk­cioniranje čovjekovog znanja i razuma, onda je razum po­gon za preradu, a znanje je repromaterijal, koji prolazi kroz taj pogon. Vratimo se primjeru sa tekstilnom industrijom: ako sa raznih strana dobijemo repromaterijal, ali i pored toga pustimo da mašine rade bez ičega, tj. u prazno, uzalud tro­ši­mo struju i habamo mašine. Postoji i druga mogućnost: ne­­ma­mo mašina, ali imamo puno neiskorištenog repro­ma­te­ri­jala, koji će ležeći neiskorišten istruhnuti, vlaga će ga uni­šti­ti te nikakve koristi od njega nećemo imati, i to se onda na­ziva uzaludno ulaganje. Dakle, čovjek ima potrebu za ma­te­rijalima, tj. ima potrebu za sticanjem znanja, za njegovim go­milanjem, ali čim je posrijedi gomilanje znanja, čovjek ima potrebu i za razumom, kojim će analizirati stanje i sti­ca­ti saznanja. Obratite pažnju na sljedeći hadis: “Koliko je sa­mo učenih ljudi koje je ubilo neznanje!?” Ovo se tiče na­šeg primjera, gdje je čovjek alim, tj. posjednik repro­ma­te­ri­ja­la, ali nije pokrenuo mašinu u rad. Ili pak može pokrenuti ma­šinu, ali ukoliko nema materijala, uzalud.

Evo jedne šaljive parabole. Jednog dana unajmi čovjek rad­nika da mu nešto uradi. Međutim, nisu se dogovorili o dnev­nici. Pošto je nastupilo veče, iscrpljeni radnik dođe kod po­slodavca i obrati mu se riječima: “Završio sam posao, daj mi moju dnevnicu pa da idem kući.” Ovaj odgovori: “Tvoja da­našnja dnevnica je ništa.” – “Kako, bolan, ništa”, upita rad­nik. – “Ništa, ti si danas zaradio ništa”, potvrdi mu po­slo­davac. – “Pa dobro”, reče radnik, “daj mi onda to moje niš­ta!” Poslodavac, zbunivši se, odgovori: “Kako, bolan, da ti dam ništa?” – “Kako god znaš, ali nema ti druge!” Do­go­vo­riše se da odu do Nasrudin-hodže, da on riješi ovaj spor. Kada su došli do Hodže, upoznaše ga sa svojim problemom. Hodža reče: “Budite bez brige, začas ćemo to riješiti!” Za­tim ustade, uze jednu vreću, napuha je da oni ne vide, donese je i reče radniku da zavuče ruku i uzme ono što je unutra. Ovaj to učini i pošto izvuče ruku iz vreće, reče: “Eee, ništa!” – “Od­lično”, povika Hodža, “uzmi to ništa i idi!” Dakle, i mi ima­mo potrebu za razumom, tj. za pogonom koji ne može ra­diti ukoliko nema znanja i informacija koje će analizirati.

Zahvaljujući obavijestima koje se tiču Drugog svijeta, zna­mo da je on poput Ovoga svijeta, ali sa određenim ra­zli­ka­ma. U tom svijetu postoje i tjelesne i netjelesne, tj. ap­strak­t­ne kazne i nevolje. Tako u 56. ajetu sure Nisa čitamo:

إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُواْ بِآيَاتِنَا سَوْفَ نُصْلِيهِمْ نَارًا كُلَّمَا نَضِجَتْ جُلُودُهُمْ بَدَّلْنَاهُمْ جُلُودًا غَيْرَهَا لِيَذُوقُواْ الْعَذَابَ

One koji ne vjeruju u dokaze Naše Mi ćemo sigurno u Vat­ru baciti; kad im se kože ispeku, zamijenit ćemo ih dru­gim kožama, da osjete pravu patnju. Allah je, zaista silan i mu­dar.

Ovaj nam primjer daje do znanja da je, što se tiče ka­žnja­va­nja, na Budućem svijetu prisutna i tjelesna bol. Međutim, u suri Zumer, u 55. i 56. ajetu, daju nam se prikazi men­tal­nih kazni:

وَاتَّبِعُوا أَحْسَنَ مَا أُنزِلَ إِلَيْكُم مِّن رَّبِّكُم مِّن قَبْلِ أَن يَأْتِيَكُمُ العَذَابُ بَغْتَةً وَأَنتُمْ لَا تَشْعُرُونَ أَن تَقُولَ نَفْسٌ يَا حَسْرَتَى علَى مَا فَرَّطتُ فِي جَنبِ اللَّهِ وَإِن كُنتُ لَمِنَ السَّاخِرِينَ

I slijedite ono najljepše što vam je Gospodar vaš objavio, prije negoli se na vas iznenada spusti kazna a da vi to i ne opa­zite, da ne bi rekla duša: “Teško meni zbog onoga što sam propustila, a bila sam pored Allaha”, tj. propuštenog čo­vjekovog vremena.

Uzmimo za primjer jednog studenta ko­jem su se primakli ispiti, a on tome ne pridaje pažnju, već is­pija kahve i provodi se; međutim, kada iziđe na ispit, neće biti zadovoljan onim što će se naći u indeksu. Tada će se po­četi udarati po glavi: “Auh, šta uradih!” Ali, tada je već ka­sno.

Dakle, na Ahiretu postoje i tjelesne, i duševne muke, a što se tiče blagodati – i njih ima i tjelesnih, i duševnih. O tome ćemo još govoriti, da se ne bi pomislilo da je Dže­hen­nem jedna velika jaruga, u koju se bacaju krivci, kao što, s dru­ge strane, ni Džennet nije jedna velika bašča. Ukoliko ste uočili kada smo govorili o procesu čovjekovog sagori­je­va­nja u Džehennemu, gdje će gorjeti i opet gorjeti, nemojte se pitati gdje je tu Božija milost, to nema veze sa milošću Bo­žijom, zato što je Uzvišeni tako milostiv da riječ milostiv ne može objasniti Njegovu milost, jer kada je riječ o Allahu i riječi milostiv, ona je tako malehna, neobuhvatna da ne mo­že izreći pravu veličinu i obim. Kolika je Božija milost do­brano se može shvatiti iz primjera u kojem Muhammed, s.a.v.a., objašnjava šta je Gospodar rekao Davudu, a.s.: “O Da­vude, kada bi znali oni koji su Mi okrenuli leđa koliko ih vo­lim, umrli bi od ushićenja!” S jedne strane, vidimo šta je Bo­žija milost, a s druge strane 56. ajet sure Nisa, gdje se kaže: Kada god mu tijelo izgori, bude mu stvoreno drugo, i ono opet sagori. Kako ovo dvoje pomiriti: s jedne strane to­li­ko milosti, a s druge strane strašna kazna? Na pitanja koja smo sada postavili odgovorit ćemo uz pomoć kur’anskih aje­ta i kada damo odgovor i kada bacimo novi pogled na vje­ru, reći ćemo: Čekaj, ovo je nešto sasvim drugo! Vidjet će­mo da je Uzvišeni prema nama i previše milostiv. Vidjet će­mo, tj. ispostavit će se da je vjera za nas neophodnost: kao što je voda neophodna da se žednom čovjeku utaži žeđ, tako je i vjera neophodnost za kojom postoji osjećaj žeđi i po­trebe. Naglašavam da će se neophodnost vjere i naša po­tre­ba za njom bolje ukazati i bit će jasnija negoli naša po­tre­bi­tost za vodom, za odlaskom u šetnju, za odmorom. Zašto je to tako? Zato što nam vjera osigurava snalaženje na re­la­ci­ji konačnost – beskonačnost.

 Izvor: Akbar Eydi, Predavanja Mladim, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog Ertan Basarik