Izbjegavanje poniženja

Nužnost života nalaže svakom čovjeku da se s ljudima druži i s njima surađuje, ali to druženje ne znači oslanjanje na njih. Pametan čovjek je u društvenom sučeljavanju učtiv i blag. On poštuje ličnosti drugih ljudi i prema njima nastupa toplo i prijazno, poštuje svoja i njihova prava i granice, ali nikada ne dozvoljava sebi da padne u poniženje, da sebe učini potlačenim i bijednim. To znači, da ne očekuje za posao koji sam treba uraditi da ga izvrši ova ili ona osoba, tj. kloni se oslanjanja na druge u izvršavanju vlastitih obaveza i dužnosti.

Ljubaznost

Imam Ali, a.s., je kazao: “Neophodno je da u svom srcu sastaviš potrebu za ljudima i neovisnost o njima. Tvoja potreba za njima neka bude u blagosti tvoga govora i u ljepoti tvog vedrog lica, a tvoja neovisnost neka bude u čistoći tvoga ugleda i opstojnosti tvoje časti.”[1]

Osjećaj sigurnosti

Oslanjanje na sebe podrazumijeva da se svaki čovjek osloni na sebe, na svoje znanje, svoj razum, na svoje osobine i svoj moral, na svoju volju i odlučnost, te na svoj učinak. Ukratko, da se u životu oslanja na sebe i da čvrsto stoji na svojim nogama. Svaki čovjek, dakle, treba znati da isključivo on sam odgovara za svoja dobra i loša djela te da svačija sreća ili nesreća proističu iz njegovih vlastitih djela i misli. Ova tema, iskazana jezikom Kur'ana i hadisa, predstavlja jedno od najjasnijih vjerskih pitanja. Naučnici danas, također, smatraju da je samopozdanje osnova svih ličnih i društvenih uspjeha, i po njihovom mišljenju, sreća svakog čovjeka temelji se na samopouzdanju i neovisnosti. Ljudi koji se oslanjaju na sebe su dostojanstveni i samostalni. Osjećaju unutarnju sigurnost. Takvi ljudi su radini, poduzetni, vrijedni i ozbiljni u izvršavanju svojih obaveza. Osobe koje se oslanjaju na sebe ne gledaju na druge i nikada ne prihvaćaju poniženje i niskost.

Na ova dva stepena, između islamskog poučavanja i učenja savremenih škola postoji harmonija i usklađenost. Znači, ono što je islam podučio ljude prije 14 stoljeća, kroz svoj odgojni program, utemeljen na časnom Kur'anu i hadisu, današnji pedagozi i psiholozi u svojim knjigama upravo preporučuju kao metod odgoja. Islamski prvaci su oslanjanje na druge smatrali pokuđenim, a ljudsku sreću su vidjeli u suzbijanju želja prema onome što je u rukama drugih. Današnji naučnici su također osudili i prezreli oslanjanje na druge i parazitsko ponašanje.

Islamski prvaci su u narodu oživljavali osjećaj lične odgovornosti, osjećaj samostalnosti i samopouzdanja. Svaku osobu su smatrali odgovornom za njene postupke i sve ljude su gledali u zalogu njihovih djela. I učenjaci danas smatraju da je samopouzdanje jedan od osnovnih stubova sreće, kako pojedinca tako i zajednice.

Povjerenje u Istinu (hakk)

Oslanjanje na Istinu podrazumijeva da se svaki čovjek vjernik, uz korištenje svih mentalnih, fizičkih i prirodnih potencijala, osloni i uzda u neograničenu Božiju moć i da uvijek traži pomoć od Njegove Svete Biti. Jasnije rečeno, ljudi koji posjeduju iman, u svom traganju za materijalnom i duhovnom srećom, koriste sve moći razuma, znanja, inteligencije, morala, tjelesne moći, fizičke aktivnosti prirodnih sila, ukratko sve činioce, i u izvršavanju obaveza koriste sva sredstva koja je Bog stvorio. Pri tom oni nikada sva svoja nadanja i očekivanja ne ograničavaju na gore navedene moći i ne ograničavaju svoju dušu s njihovim granicama. Vjernici su naprosto uvjereni da ponad svih nabrojanih običnih uzroka i činilaca i iznad materijalne i duhovne moći postoji neograničena Božija moć, koja vlada nad svim snagama svijeta postojanja. Takav vjernik je uvjeren da svi uzroci svoju uzročnost duguju Njegovoj naredbi te da je On Uzrok svih uzroka. Također, vjeruju da svi povodi i sva sredstva svijeta postojanja svoje učinke duguju Njegovoj naredbi i da je On Stvaratelj svih povoda (Musebbibu-l-esbab). Oni koji posjeduju ovakvo vjerovanje nikada se pred bilo kavim životnim teškoćama ne osjećaju poraženi. Očaj i beznadežnost, koji su uzrok svih poraza i nesretnosti, njima nemaju pristupa. Oslanjajući se na neograničenu i neprolaznu moć Božiju, oni imaju smiren duh, čeličnu volju i čvrstu odlučnost.

Ograničena moć i doseg čovjeka

Cilj psihologa i odgojnih škola danas u svijetu jeste da ljude odgoje kao neovisne i samostalne ličnosti i spriječe ih da postanu paraziti. Nesumnjivo je da je ovakav odgoj vrijedan svake pažnje i hvale. Postepeni pozitivni i sjajni rezultati ovakvog odgoja postaju vidljivi u kasnijem životu. Međutim, ne treba zaboraviti da su tjelesne i duhovne snage svakog čovjeka ograničene te su, shodno tome, i njegova očekivanja i spektar aktivnosti suočeni sa ograničenjima.

Onaj ko ne vjeruje u Boga i odgojen je samo prema naučnim standardima aktivan je, vrijedan, ozbiljan i pun nade – oslanjajući se na samog sebe – sve dok se ne suoči sa životnim teškoćama. Ali kada se suoči sa nepremostivim poteškoćama i kada sva vrata prirodnih činilaca i uzroka nađe zatvorena, on u sebi počinje osjećati nemoć, očaj i beznadežnost i neminovno odustaje od aktivnosti. U ovakvim okolnostima, oslanjanje na sebe ne može psihu spasiti od brige i strepnje, niti ga učiniti punim nade.

Onaj ko vjeruje Gospodara svjetova i koji se, uz vrijedno bogatstvo neovisnosti i samopouzdanja, oslanja na Uzvišenog Gospodara, nikada neće upasti u očaj i beznadežnost. On se stalno sjeća Boga te se koristi svim mogućim sredstvima i činiocima koje je Uzvišeni Bog stvorio i stavio mu na raspolaganje. Ni najmanju priliku za postizanje sreće ne pušta tek tako iz ruku. Onoga dana kada se suoči sa životnim „ćorsokakom“ i kada sva uobičajena vrata pred njim budu zatvorena, on još uvijek ima nade. Jer nikada svoju dušu nije zatočio u granicama prirodnih uzroka te nikada nije zaboravio neograničenu i neuništivu Božiju moć koja je iznad svih moći. Ovakav čovjek u najtežim trenucima i uvjetima traži pomoć od Boga i u njegovoj se duši svjetlo nade nikada ne gasi, jer je najveći činilac smiraja duše i snage volje oslanjanje na Boga.

أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

A srca se doista, kad se Allah spomene smiruju! (Er-R'ad, 28)

Prednosti škole islama

Naučne i praktične metode psihologije su u stanju da odgoje ljude samo kao osobe koje se oslanjaju na sebe, ali islamski odgojni programi, pored odgoja samopouzdanja odgajaju ljude vjernike, koji se oslanjaju na Boga. Ovo je samo po sebi najveća prednost islama kao škole duhovnog odgoja u odnosu na sve druge odgojne škole svijeta.

Nesumnjivo su svi Božiji poslanici bili ljudi snažne volje i jakog samopouzdanja, ali osnovni izvor njihove začudne duhovne snage i energije je oslanjanje na Boga. Musa ibn Imran, a.s., nikada ne bi savladao moćnog Faraona i nikada ne bi smogao snage da svrgne nasilničku faraonsku vlast isključivo pomoću snage samopouzdanja. Oslanjanje na neograničenu Božiju moć učinilo ga je tako snažnim i moćnim. Poslanik islama posjedovao je najsnažniju duhovnu ličnost i psihičku samostalnost, ali moć koja je dala snagu Muhammedu, s.a.v.a., u onom nesigurnom i zločinačkom okruženju, koja mu je u najtežim uslovima obezbijedila ustrajnost i nadu uprkos problemima i na kraju pobjedu – bilo je oslanjanje na Allaha.

Uzvišeni Bog u Časnom Kur'anu jednom kratkom rečenicom objašnjava program djelovanja Poslanika, s.a.v.a., koji je bio tajna njegovog uspjeha i napretka:

وَشَاوِرْهُمْ فِي الأَمْرِ فَإِذَا عَزَمْتَ فَتَوَكَّلْ عَلَى اللّهِ

…i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha. (Ali-Imran, 159)

U ovoj kratkoj rečenici naglašava se dužnost Božijeg Poslanika u odnosu prema ljudima, prema sebi i prema Uzvišenom Bogu.

Izvor: Muhammed Teqi Felsefi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić

[1] Kafi, sv. 2, str. 149.