Čovjek se može diviti vlastitom znanju, pobožnosti ili dobročinstvu i prije nego što se uporedi s drugima. Oholost nastaje kada iz onoga što kod sebe smatra vrlinom izvede zaključak da je vredniji od drugih. U četvrtom hadisu Hukejm prenosi da je Imam Sadik, a.s., na pitanje o najnižem stepenu bezboštva odgovorio: „Najniži stepen bezboštva je oholost.“[1] Tako je ozbiljnost ovog stanja naglašena već na početku rasprave.
Od divljenja sebi do uzdizanja nad drugima
Samozadivljenost počinje pogledom na sebe. Čovjek zapazi neku svoju sposobnost ili osobinu i toliko se njome zanese da poželi privući pažnju na sebe. Ono što ga je zadivilo može biti stvarna odlika, ali može biti i savršenstvo koje sebi tek pripisuje.
Za nastanak oholosti (kibr) presudan je sljedeći korak. Čovjek pomisli da drugima nedostaje ono što vidi kod sebe i na osnovu toga daje sebi prednost nad njima. Samozadivljenost tako može uroditi ohološću: divljenje vlastitoj odlici pretvara se u osjećaj nadmoći. To se najprije događa u srcu, a zatim se pokazuje u držanju, postupcima i govoru. Vanjska nadmenost trag je tog unutrašnjeg stanja.
Srodan se slijed vidi i u odnosu čovjeka prema vlastitom egu. Zaokupljenost sobom (hudbin) može prijeći u egoizam (hudhah), egoizam u samoljubivost (hudpesend), a ona, kada se pojača, u hvalisanje (hudfuruš). Ove je nijanse teško razgraničiti jer se svojstva duše međusobno prepliću. Vrijednost tog razlikovanja je u tome da čovjek lakše prepozna šta se događa u njemu dok još može mijenjati svoj odnos prema drugima.
Čime se čovjek uzdiže
Po onome čime se čovjek uznosi mogu se razlikovati tri para oblika oholosti:
- U vjerovanju se može uzdizati zbog imana i istinitih uvjerenja, ali i zbog nevjerstva i pogrešnih uvjerenja.
- U karakteru se može uzdizati zbog ustaljenih vrlina, ali i zbog poročnih svojstava koja je prigrlio.
- U djelovanju se može uzdizati zbog ibadeta i dobrih djela, ali i zbog grijeha i loših postupaka koje smatra svojim odlikama.
Iman ovdje znači vjerovanje, a ibadet obožavanje Boga, koje uključuje vjerske obrede. Svaki od navedenih oblika može proizaći iz samozadivljenosti istim svojstvom ili djelom, ali može imati i drugi uzrok.[2] Posebnu pažnju zaslužuju vanjski povodi za uzdizanje: porijeklo i rodbinske veze, imetak, prihodi, ugled ili položaj vlasti. Prednost u nekom poslu ili u društvenom položaju postaje povod oholosti kada je čovjek uzme kao mjerilo svoje vrijednosti u odnosu na druge.
Pitanje koje ova rasprava otvara stoga nije samo šta čovjek cijeni kod sebe. Jednako je važno šta na osnovu toga zaključuje o drugim ljudima. U toj procjeni vidi se razlika između opažanja vlastite sposobnosti i uzdizanja nad drugima.
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, 1. svezak, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1439/2018. S perzijskog preveli Amar Imamović i Lutfi Akbaš. Četvrti hadis, uvodna rasprava do naslova „Poglavlje o stepenima oholosti“
Reference
[1] Usûli Kâfi, sv. 2, str. 309, Kitâb imân we kufr, bâb kibr, hadis 1.
[2] Izvorna bilješka upućuje na kasnije „Poglavlje o osnovnom uzroku oholosti“ u istom svesku.