Čovjekove potrebe upućuju ga na druge ljude. Hranu, odjeću i boravište, kao i ono što život čini ugodnijim, teško može osigurati vlastitim snagama. Međutim, smisao zajedničkog života ne iscrpljuje se u zadovoljavanju potreba. U odnosima s drugima razvijaju se sposobnosti i učvršćuju vrline. Zato društvenost u Miskevejhovoj slici čovjeka pripada i raspravi o odgoju.
Čovjek je po prirodi društven. Njegov život zahtijeva međusobno pomaganje, povezivanje i saradnju. Mnoštvo malih i velikih potreba nadilazi mogućnosti izdvojenog pojedinca. Neke su neophodne za opstanak, a druge omogućavaju bolji i lagodniji život. Razum čovjeku omogućava da koristi ono što ga okružuje, dok saradnja omogućava da se različite sposobnosti povežu radi zadovoljavanja tih potreba.[1]
U ovom historijskom filozofskom prikazu ljudska potreba za saradnjom pojašnjava se usporedbom sa životinjama: njihovo pronalaženje hrane, tjelesna pokrivka i prirodna sredstva odbrane suprotstavljaju se čovjekovoj potrebi da životne uvjete izgrađuje razumom i zajedničkim djelovanjem. Težište je na ljudskoj upućenosti na druge, koja obuhvata i opstanak i usavršavanje.
Vrline se učvršćuju u odnosima
Zajednica je potrebna i za procvat talenata i moralnih vrlina. Saradnja, druženje, razmjena i različiti oblici povezanosti omogućavaju da se dobre sposobnosti pokažu i da vrline postanu postojana svojstva duše. Ustaljeno svojstvo ovdje znači osobinu koja se učvrstila u čovjeku, umjesto da ostane povremen postupak ili prolazno raspoloženje.
Ako nema prilike da djeluju u odnosima s drugim ljudima, čovjekove moći i dobra svojstva ostaju bez prostora za razvoj. Otuda pitanje:
„Kako je moguće da se neko osamljivanjem i udaljavanjem od ljudi ukrasi svojstvima kao što su hrabrost, pravednost i čednost?“[2]
Hrabrost, pravednost i čednost navode se kao vrline čije stjecanje traži životno djelovanje. Čednost u ovom etičkom okviru označava vrlinu obuzdavanja prohtjeva i njihove podređenosti razumnom mjerilu. Odgoj, prema tome, zahtijeva odnose u kojima čovjek svoje sposobnosti usmjerava i provjerava.
Prisnost i zajednička okupljanja
U argumentaciji Ibn Miskevejha društvenost se povezuje i s prisnošću. Riječ insan, čovjek, povezuje se s riječju uns, prisnost, a odbacuje se njeno izvođenje iz riječi nisjan, zaborav. Time se naglašava da prisnost i ljubav prema drugim ljudima pripadaju čovjekovoj prirodi.
Društveni običaji, pravila lijepog ophođenja i vjerski odgoj tu sklonost njeguju i razvijaju. Zajednički dnevni namazi, sedmično okupljanje na džuma-namazu i veliko godišnje okupljanje na hadžu navedeni su kao primjeri odgoja koji ljude približava jedne drugima. Naglašavanje jedinstva i dobrohotnosti usmjerava zajednički život prema uzajamnoj bliskosti.[3]
Različite sposobnosti povezuju društvo
Iz potrebe za potpomaganjem proizlazi i potreba za društvenim uređenjem i podjelom poslova. Miskevejh to izražava riječima:
„Budući da je potpomaganje neophodnost, a udruživanje različitih jedinki radi opstanka prirodna stvar, nužno je da ljudi postanu društveni, tj. da osnuju društvo i izvrše podjelu poslova i zanimanja kako bi se posredstvom odnosa svih ljudi ova željena stvar – opstanak i život – mogla ostvariti na najbolji mogući način.“[4]
Ljudi imaju različite potrebe, sposobnosti i predmete interesa. Ta raznovrsnost omogućava da se njihovi poslovi dopunjuju. Kada bi svi imali jednoobrazne potrebe i jednaka usmjerenja u djelovanju, nestala bi osnova ovako shvaćenog društva i civilizacije.
Pojedinačno posmatrane, razlike izgledaju kao razilaženje. Posmatrane u cjelini društvenog poretka, one omogućavaju usklađenost, povezanost i jedinstvo. Različiti doprinosi tako služe zajedničkom životu, a odnosi među ljudima istovremeno postaju prostor odgoja i učvršćivanja vrlina.
Izvor: Muhammed Behešti, Mahdi Ebu Dža‘feri i ‘Ali Naki Fakihi, Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju, 2. svezak, pod nadzorom ‘Ali Reze A‘rafija, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009, s perzijskog preveo Lutfi Akbaš.
Reference
- [1] El-havamil ve-š-ševamil, str. 250–347. Raspon je prenesen kako je odštampan u bilješci 43 korištenog izdanja.
- [2] Tehzibu-l-ahlak, str. 49.
- [3] Isto, str. 128–129.
- [4] El-havamil ve-š-ševamil, str. 347.