Odgovor allame Tabatabaija na pitanje zašto je čovjek uzvišeniji od meleka

Tabatabaijev odgovor kritičarima koji traže objašnjenje zašto je čovjek uzvišeniji od meleka, ujedno je odgovor na pitanje: Da li je čovjekovo ponašanje ili njegov potencijal, tj. ibadet, rezultiralo time da je čovjek kao simbol ljudskog roda veći od meleka? Rekli smo da je čovjek veći od meleka zbog toga što čini ibadet, a ibadet je vanjski čin. Da bi čovjek uradio neko djelo, mora to djelo osmisliti, pa ga staviti na nivo morala i tek ga na trećem stepenu realizirati.

Prema ovome, djelo je rezultat morala, a izvor morala su misli. Znači da je djelo čovjeka na trećem stepenu. Čovjekovo djelo bilo je ibadet, pa je zbog toga proglašen većim od meleka. S druge strane kaže se da su meleci čisti um, posjeduju samo um. Pa kako da čovjek, koji je na trećemo stepenu vrednosne skale a sami meleci na prvom stepenu, bude veći od meleka?

Tabatabai kaže da prvo moramo pronaći uzrok čija je posljedica to da je čovjekovo dobro djelo veće od čistog uma meleka. U čemu je toliki čovjekov potencijal koji je rezultirao tako velikim djelom? Čovjekovo dobro djelo samo ukazuje na čisti i lijepi moral, odnosno sam razum. Ako čovjek posti, taj post ukazuje da čovjek u svojoj glavi obožava i voli svog Stvoritelja. Ili ako neko krene na hadž, pogotovo u davnim vremenima kada se putovalo po tri mjeseca, potroši novac, ostavi porodicu, to njegovo djelo ukazuje na veliku svijest i ljubav prema svom Stvoritelju. Nekoga može i njegova savjest odvraćati od griješenja, jer je svjestan da je njegov Gospodar Taj Koji sve vidi, Koji mu daje sve, pa kako bi Mu on uzvratio griješenjem. Ta njegova savjest odvraća ga od grijeha.

Čovjekovo djelo ukazuje na njegov karakter, na njegovu stvarnu bit, a to je ljubav prema Stvoritelju. Ukoliko neko ima dobro djelo, a u nutrini je loš, to djelo ne vrijedi ništa. Takva su djela licemjera: imaju sve odlike dobrog djela, ali im je nutrina iskvarena i truhla.

U jednom hadisu kaže se: “Blago li se onima koji u ibadetu liju suze, koji vole sve vrste Božijih naredbi, ne shvatajući ih kao nešto što im je nametnuto.”

Meleci u svojoj biti imaju samo čistotu, svjetlo. Prirodno je da će iz njihove biti izaći čisto djelo. A kad pogledamo bit čovjeka, tu ima svega: strast, nagon, egoizam…, pa je prirodno da će djelo koje izađe iz takve čovjekove prirode biti zaprljano. Iz samog ibadeta ne možemo zaključiti da je čovjek veći od meleka. I pored tog batina koji nije tako čist, čovjeka je Uzvišeni podučio svim imenima. On ima potencijal da svoju bit toliko razvija (kao kad se balon napuše), za razliku od meleka koji to ne mogu. Nutrina meleka upakovana je u jedan zlatni kovčeg i ograničena, ali čovjekova nutrina, onakva kakva je, puna nečistih stvari, ipak ima jednu zlatnu nit koja može narasti velika.

Djela meleka lijepa su, ali fiksirana i uvijek vrijede isto, a čovjekova djela su u početku male vrijednosti, ali kasnije mogu imati veliku vrijednost. Svaki čovjekov ibadet ili dobro djelo širi mu pomalo njegov spektar vrijednosti. Čovjek može na ovaj način, širenjem duhovnih vrlina, širenjem one zlatne niti, doći do takvog stepena da sve one nečistote iz svje nutrine počisti i da prevaziđe meleke u tome. Meleci su vještački lijepi cvijet, ali ograničen, a čovjek je prirodni cvijet koji ima moć napredovanja. Ovdje dolazi do izražaja hadis: “Ako vidite čovjeka koji puno klanja dobrovoljne namaze, nemojte mu se odmah diviti, dok ne vidite kakav mu je razum, jer će nagrada biti srazmjerna uključenošću razuma.”

Vrijednost naših djela mjeri se količinom spoznaje ishodovane tim djelima

Vrijednost naših djela nije količina djela, već količina spoznaje koja je ishodovana tim djelima. Vrijedno je ono zbog čega činimo ibadet, a ne koliko ćemo ustajati, bitno je za koga se uči Kur'an, a ne koliko se uči. Zato se ne treba bazirati samo na količinu klanjanih rekata, nego na namjeru s kojom se klanja.

Poslanika s.a.v.a. jednom su pitali: “Kako se skoncentrisati u namazu?” On odgovara: “Kada pođete na namaz, pretpostavite da vam je to posljednji namaz.” Zamislimo da s tim namazom završavamo s ovim svijetom. Tada bismo bili skoncetrisani na namaz. Uzmimo za primjer da postimo, ustanemo na sehur, jedemo i vratimo se spavati, po danu opet prespavamo, pa se probudimo i iftarimo. Ovim poručujemo mjesecu ramazanu da ga ne želimo vidjeti te ga jednostavno prespavamo. Takvi postovi su vrlo male vrijednosti. Zato pokušajmo raditi na kvalitetu, a ne kvantitetu.

U sljedećem ajetu ističe se:

وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِّلَّذِينَ آمَنُوا اِمْرَأَةَ فِرْعَوْنَ إِذْ قَالَتْ رَبِّ ابْنِ لِي عِندَكَ بَيْتًا فِي الْجَنَّةِ وَنَجِّنِي مِن فِرْعَوْنَ وَعَمَلِهِ وَنَجِّنِي مِنَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ

A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!” (Et-Tahrim, 11)

Ovaj ajet zapravo je odgovor na pitanje šta činiti da bismo bili valjani muslimani. Kur'an je jasan u tome i kaže da je čovjek sa svojim potencijalima na izuzetno visokom nivou. Navedeni kur’anski primjer Asije, žene faraonove, objašnjenje nam čini lakšim. Šta nam nedostaje da mi i spomenuta žena imamo zajedničke odlike? Kada je ona mogla odigrati tu ulogu, možemo i mi. Da vidimo ko je, zapravo, bila faraonova žena. Ona moli Gospodara da joj sagradi kod Sebe kuću i da je spasi od faraona, njegova mučenja kao i od naroda nepravednog. Ona je ovdje ispostavila četiri molbe:

1. Tražila je da bude blizu Gospodara u Džennetu,

2. Spas od faraona,

3. Udaljenost od zlih djela faraona,

4. Odbijanje zla faraonovih sljedbenika (nije htjela biti kao oni).

Ova priča je vrlo bitna iz dva ugla i daje strateške smjernice: To je bila jedna žena opskrbljena svim životnim potrepštinama, ali je sve to ostavila. Iz ovog zaključujemo da je stvarna bit čovjeka njegov ruh. Nebitno je da li je čovjek žensko ili muško, bitan je ruh. Prilikom stvaranja svijeta ljudi su stvoreni u dvije grupe: kao muškarci i kao žene. Kada su u pitanju njihove materijalne potrebe, razlikuju se, ali sa stanovišta hakikata(istine), upotpunjenja duhovnog, duhovne sposobnosti, potrage za istinom, tu nema razlike. Zašto? Zato što su osnovni vrednosni parametri svakog čovjeka trojaki:

– ilm (znanje),

– mogućnost da se odbije od sebe neko zlo,

– strasti.

Ove tri stvari uobličuju čovjeka na Ovom svijetu i nalaze se i kod muškarca i kod žene. Ko god ove tri odrednice digne na najveći nivo, može doći do faze potpunosti (savršenstva). Zato Kur’an zaključuje da je faraonova žena, koja je ove tri stvari preodgojila u sebi, postala uzorom svim muškarcima i ženama na Sudnjem danu. Uloga ove žene za nas postaje vjerodostojna i vrijedna pažnje onda kada spoznamo stvarnu bit faraona. Na osnovu kur'anskih ajeta navest ćemo neke faraonove odlike.

Ključne faraonske odlike

1. Bio je nasilnik. U 141. ajetu sure El-A'raf kaže se:

وَإِذْ أَنجَيْنَاكُم مِّنْ آلِ فِرْعَونَ يَسُومُونَكُمْ سُوَءَ الْعَذَابِ يُقَتِّلُونَ أَبْنَاءكُمْ وَيَسْتَحْيُونَ نِسَاءكُمْ وَفِي ذَلِكُم بَلاء مِّن رَّبِّكُمْ عَظِيمٌ

I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali – to je bilo teško iskušenje Gospodara vašeg.

Ovo nam ukazuje na to da je faraon ponizio svoj narod. Naprimjer kada neko nekoga pretuče, samo tijelo preživi udarce, ali ruh ostaje čitav, ali kada čuvar, koga štiti država, maltretira nekoga u zatvoru, a žrtva mu ne može ništa, takvo batinjanje teže je i čovjeka ponižava do srži, te mu trpi i tijelo i ruh. Faraon je ponizio ljude time što je držao takav sistem vladavine koji ih je stalno ponižavao. Narod je slušao faraona zbog poniženosti.

2. Faraon nije bio glumac, on je zaista imao stvarnu moć. To potvrđuje 83. ajet sure Junus:

فَمَا آمَنَ لِمُوسَى إِلاَّ ذُرِّيَّةٌ مِّن قَوْمِهِ عَلَى خَوْفٍ مِّن فِرْعَوْنَ وَمَلَئِهِمْ أَن يَفْتِنَهُمْ وَإِنَّ فِرْعَوْنَ لَعَالٍ فِي الأَرْضِ وَإِنَّهُ لَمِنَ الْمُسْرِفِينَ

I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda faronova, iz straha da ih faraon i glavešine njegove ne počnu zlostavljati – a faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.

Pokazao je svoju nadmoć nad narodom. On je posjedovao jedini organizirani sistem koji je imao ljude pod svojom komandom. Kada je Musa došao kod faraona rekavši mu da dolazi u ime Boga, faraon odgovora:

وَقَالَ فِرْعَوْنُ يَا هَامَانُ ابْنِ لِي صَرْحًا لَّعَلِّي أَبْلُغُ الْأَسْبَابَ أَسْبَابَ السَّمَاوَاتِ فَأَطَّلِعَ إِلَى إِلَهِ مُوسَى وَإِنِّي لَأَظُنُّهُ كَاذِبًا وَكَذَلِكَ زُيِّنَ لِفِرْعَوْنَ سُوءُ عَمَلِهِ وَصُدَّ عَنِ السَّبِيلِ وَمَا كَيْدُ فِرْعَوْنَ إِلَّا فِي تَبَابٍ

“O Hamane” – reče faraon – “sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on zaista lažac.” I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu. (El–Mu'min, 36-37)

Neki tumači Kur'ana misle da je faraon želio uistinu napraviti kulu, dimnjak, da je bio glup i prizeman i htio dati do znanja da je on moćan napraviti tu kulu do Neba, a Musaovog boga nema nigdje. Tabatabai kaže da to nije tačno, već je faraon u to vrijeme imao instrumentarij kojim je zvijezde vidio, pa je naredio podređenim da traže gore nešto što liči na boga. Stavio je do znanja da će, ako nađe boga gore, priznati ga.

3. Faraon je bio bogat, što potvrđuje i 88. ajet sure Junus :

وَقَالَ مُوسَى رَبَّنَا إِنَّكَ آتَيْتَ فِرْعَوْنَ وَمَلأهُ زِينَةً وَأَمْوَالاً فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا رَبَّنَا لِيُضِلُّواْ عَن سَبِيلِكَ رَبَّنَا اطْمِسْ عَلَى أَمْوَالِهِمْ وَاشْدُدْ عَلَى قُلُوبِهِمْ فَلاَ يُؤْمِنُواْ حَتَّى يَرَوُاْ الْعَذَابَ الأَلِيمَ

I Musa reče: “Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na Ovom svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!”

Musa se našao na mjestu svake osobe koja se logički nastoji protivniku suprotstaviti.

4. Uspostavio je aparat vlasti koji krši zakone i pravdu. U suri Ta-ha, u 24. ajetu naređuje se:

اذْهَبْ إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى

Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!

A u 43. ajetu iste sure stoji:

اذْهَبَا إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى

Idite faraonu, on se, doista, osilio,

Slikovito rečeno, faraon je bik koji ima rogove moći sazdane od svojih poslušnika, naoružane svom tehnikom tog vremena, ali lišene razuma. Postavlja se pitanje kako mu se suprotstaviti.

5. Imao je moć govorništva i utjecaja na svoje sljedbenike, a bio je i dobar političar koji svoje sljedbenike vodi u zabludu. U suri Ta-ha u 79. ajetu:

وَأَضَلَّ فِرْعَوْنُ قَوْمَهُ وَمَا هَدَى

…faraon je narod svoj u zabludu doveo, a nije na Pravi put izveo.

Nije bilo jednostavno da ljudi progutaju laži nego je to bilo dobro upakovano, a s druge strane bila je faraonova moć koja je na njih ostavljala utisak, tako da su mu vjerovali. Kada se nekoga plašiš i osjećaš prema njemu strahopoštrovanje, prihvataš od njega i laži njegove.

6. On je bio onaj koji je uvijek težio za vlašću, moći. Dobro je razumijevao političke stvari. U suri El-Kasas u 4. ajetu čitamo:

إِنَّ فِرْعَوْنَ عَلَا فِي الْأَرْضِ وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا يَسْتَضْعِفُ طَائِفَةً مِّنْهُمْ يُذَبِّحُ أَبْنَاءهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءهُمْ إِنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ

Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, smutljivac je bio.

Ono što se dešava u Iraku nije ništa novo, preuzeto je od drevnog faraona.

7. On je onaj koji je sišao sa kolosijeka ljudskosti. Ne samo on nego i njegove glavešine.

فَالْتَقَطَهُ آلُ فِرْعَوْنَ لِيَكُونَ لَهُمْ عَدُوًّا وَحَزَنًا إِنَّ فِرْعَوْنَ وَهَامَانَ وَجُنُودَهُمَا كَانُوا خَاطِئِينَ

I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. (El-Kasas, 8)

8. Za sebe je tvrdio da je bog koji stvara. Sebi je priskrbio osobine ne samo zemaljskog nego i vladara cijelog svijeta, Nebesa.

وَقَالَ فِرْعَوْنُ يَا أَيُّهَا الْمَلَأُ مَا عَلِمْتُ لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرِي فَأَوْقِدْ لِي يَا هَامَانُ عَلَى الطِّينِ فَاجْعَل لِّي صَرْحًا لَّعَلِّي أَطَّلِعُ إِلَى إِلَهِ مُوسَى وَإِنِّي لَأَظُنُّهُ مِنَ الْكَاذِبِينَ

“O velikaši” – reče faraon – “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac!” (El-Kasas, 38)

Tabatabai kaže da se iz ovog ajeta potvrđuje da je imao naučnu odstupnicu u to vrijeme u odnosu na drugi svijet, da je razmišljao da zavlada svim planetama. Zbog toga je sebe smatrao bogom cijelog svemira.

فَلَمَّا جَاءهُم مُّوسَى بِآيَاتِنَا بَيِّنَاتٍ قَالُوا مَا هَذَا إِلَّا سِحْرٌ مُّفْتَرًى وَمَا سَمِعْنَا بِهَذَا فِي آبَائِنَا الْأَوَّلِينَ

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: “Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!” (El-Kasas, 36)

Sam obmanjivački faraonov govor ima smisla onda kada u njemu ima i nešto stvarnosti. Kada SAD, npr., kažu da žele uspostaviti red u svijetu, one imaju toliko moći da im neki i povjeruju da će nešto tako napraviti. Da to kaže neka nejaka država, npr. Burkina Faso, svi bi se smijali. Faraon je, dakle, imao nešto pokazati ljudima da bi oni vjerovali u njegove laži.

9. U 39. ajetu sure El-Ankebut kaže se:

وَقَارُونَ وَفِرْعَوْنَ وَهَامَانَ وَلَقَدْ جَاءهُم مُّوسَى بِالْبَيِّنَاتِ فَاسْتَكْبَرُوا فِي الْأَرْضِ وَمَا كَانُوا سَابِقِينَ

I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli.

10. Bio je onaj koji ubija, što svjedoči i ajet:

وَقَالَ فِرْعَوْنُ ذَرُونِي أَقْتُلْ مُوسَى وَلْيَدْعُ رَبَّهُ إِنِّي أَخَافُ أَن يُبَدِّلَ دِينَكُمْ أَوْ أَن يُظْهِرَ فِي الْأَرْضِ الْفَسَادَ

“Pustite vi meni” – reče faraon – “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove. (El-Mu’min, 26)

Nije bio spreman saslušati bilo kakav govor koji bi mu se protivio. Musa je govorio faraonu jako blagim i tanahnim govorom. Iako mu se on tako obraćao, faraon je, ne trpeći opoziciju, naredio da ga ubiju. Njegovo bogatstvo i moć izazvali su u njemu oholost. Bio je onaj koji stalno udara. Žestoko je kažnjavao protivnike, pa čak i neutralne.

11. Bio je neprestani hvalisavac moći svojom.

وَنَادَى فِرْعَوْنُ فِي قَوْمِهِ قَالَ يَا قَوْمِ أَلَيْسَ لِي مُلْكُ مِصْرَ وَهَذِهِ الْأَنْهَارُ تَجْرِي مِن تَحْتِي أَفَلَا تُبْصِرُونَ

I faraon obznani narodu svome: “O narode moj” – reče on – “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? (Ez-Zuhruf, 51)

12. U 10. ajetu sure El-Fedžr poručuje se:

وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ

…i faraonom, koji je šatore imao.

Faraon je posjedovao eksere. On je protivnike svoje polagao na dasku na kojoj su bili ekseri, a zatim bi je prikovao za drvo i ostavljao bi ih da umru.

قَالَ آمَنتُمْ لَهُ قَبْلَ أَنْ آذَنَ لَكُمْ إِنَّهُ لَكَبِيرُكُمُ الَّذِي عَلَّمَكُمُ السِّحْرَ فَلَأُقَطِّعَنَّ أَيْدِيَكُمْ وَأَرْجُلَكُم مِّنْ خِلَافٍ وَلَأُصَلِّبَنَّكُمْ فِي جُذُوعِ النَّخْلِ وَلَتَعْلَمُنَّ أَيُّنَا أَشَدُّ عَذَابًا وَأَبْقَى

“Vi ste mu povjerovali” – viknu faraon – “prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i ustrajniji. (Ta-ha, 71)

Ne samo to, svojoj ženi Asiji, kada je primila Musaovu vjeru, zakucao je noge i ruke za dasku, stavio joj teški kamen na prsa i tako je ostavio na suncu. Nakon toga postala je šehid.

Jedna žena, krhko biće, staje naspram cijele faraonske mašinerije. Ako zamislimo nasilničku facu tog faraona koji nije imao nikakvog milosrđa, a imao je moć – a ona u centru te moći – imala je sva uživanja, pa čak i političku moć, svi bi joj dolazili izražavajući poniznost, želeći ispuniti neke svoje želje. S druge strane, ona ne samo da je dobro znala da će ove privilegije izgubiti nego je znala da će biti suočena sa njegovom odmazdom, pa i smrću. Našla se na raskrsnici: sve slasti s jedne strane, a s druge vjera. Ona je odabrala ovo drugo. Sada se postavlja pitanje: Koja je to moć u čovjeku i koji je to potencijal kadar suprotstaviti se svim moćima, teroru, zlostavljanju i odbaciti sva uživanja?

Još su zanimljivije dvije poente koje izlaze iz spomenute priče:

a) Promotrimo prvo njenu dovu: “Gospodaru, spasi me od faraonova terora i od njegova djela.” Šta se podrazumijeva pod ovim djelom? Može se spasiti od faraona, pobjeći će u neku drugu zemlju, ali ako sutra postane ohola i preuzme njegove osobine, šta je onda postigla?

Da ne bude poput nas koji smo se borili protiv bivših režima, pa kad dobijemo vlast u ruke, ponašamo se isto kao oni. Zato Asja kaže da je Allah spasi od faraona, ali i od njegova djela (tj. njegovih osobina).

b)

وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِّلَّذِينَ آمَنُوا اِمْرَأَةَ فِرْعَوْنَ إِذْ قَالَتْ رَبِّ ابْنِ لِي عِندَكَ بَيْتًا فِي الْجَنَّةِ وَنَجِّنِي مِن فِرْعَوْنَ وَعَمَلِهِ وَنَجِّنِي مِنَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ     

A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nasilničkog!” (Et-Tahrim, 11)

Za razliku od nas koji se iz nacionalnih ili plemenskih razloga obično priklanjamo svome narodu, ma kakav on bio, hazreti Asija nije se htjela solidarisati i identificirati sa svojim narodom koji je bio nepravedan i nasilnički (...i izbavi me od naroda nasilničkog!).

Prilagodio i pripremio: Ibrahim Avdić