Karakteristike duša u berzahu

Čovječije berzahsko tijelo

Predaje govore da se duše ljudi u Berzahu nalaze u berzahskim tijelima čiji je oblik sličan ovosvjetskom obliku tijela ko­jeg je duša imala. Do te mjere tijela su slična jedna drugom da će se ljudi moći prepoznavati međusobno u Berzahu, kao što su se pozna­vali na Dunjaluku. Također, kazne i nagrade u Berzahu odnose se na ovo tijelo.

Naprimjer, u predaji je zapisano kako je čovjek pitao Imama Sadika sljedeće: “Neki su mišljenja da se duše vjernika nakon smrti nalaze u želucima zelenih ptica koje lete oko Prijestolja.” Imam reče: “Nije tako. Položaj vjernika kod Boga mnogo je uzvišeniji i poštovaniji da bi ga Bog smjestio u želudac ptice. Vjernici će biti u tijelima sličnim svojim ovosvjetskim tijelima.”[1]

Istovremeno, dok ljudi u Berzahu poprimaju tijela slična ovosvjetskim po kojima će jedni druge prepoznavati, svako će moći vidjeti zbilju drugih, bez mogućnosti da se one sakriju. Svako će dobiti tijelo koje će biti odraz njegovih djela i morala.

Ustvari, može se reći da se zbilja čovjeka koju on sam gradi u svojim mislima, moralu i djelima, kroz cijeli period života na Ovome svijetu ne može vidjeti zbog postojećeg materijalnog zastora, ali sa smrću svi ti zastori bivaju uklonjeni.

Časni Kur'an kaže:

قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا وَقَدْ خَابَ مَن دَسَّاهَا

Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj koji je na stranputicu odvodi![2]

Na drugom mjestu Kur'an kaže:

ذَلِكَ بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيكُمْ وَأَنَّ اللّهَ لَيْسَ بِظَلاَّمٍ لِّلْعَبِيدِ

“Tako je zbog djela ruku vaših!” A Allah nije nepravedan prema robovima Svojim.[3]

Da istinu utvrdi i neistinu uništi, makar to ne bilo mnogobošcima po volji.[4]

Okupljanje duša u Berzahu

Sljedeća karakteristika duša u Berzahu jeste ta da će se ljudi, u skladu s karakteristikama i razinom koju steknu, moći tamo družiti s ljudima koji su na istoj razini.

Predaja Imama Sadika a.s. kaže da će vjernici u Džennetu biti okupljeni oko jednog drveta u obličjima ljudskim. Na ovaj način jedni će druge prepoznavati i razgovarati i kada pridođe nova duša, govorit će: “Pustite ga sada, ne pitajte ga ništa jer je on tek prošao teška stanja.” Potom će tog novopridošlog ispitivati šta je bilo s onima koji su ostali živi iza njega. Ako on kaže da je neko ostao živ, oni će se ponadati milosti Božijoj za nj te da će im se i on pridružiti u Džennetu. Ako, pak, ovaj novopridošli kaže da je taj neko već umro, onda će oni konstatirati da je on otišao u Džehennem. Pitao je jedan čovjek Imama Alija a.s. da li i mrtvi imaju druženje, da li jedan drugog vide i da li razgovaraju, na što je Imam Ali a.s. dao potvrdan odgovor i dodao: “Kada bi ti se sada zastor uklonio ispred očiju, vidio bi kako sjede u skupinama jedni pored drugih.”

Ove predaje odnose se na vjernike. Drugačija je situacija s nevjer­nicima i neprijateljima Božijim, jer oni bježe jedan od drugog i nemaju druženja.

Oblici komunikacije na relaciji Berzah – Ovaj svijet

Jedna od drugih karakteristika duša Berzaha jeste da one mogu imati jedan oblik komunikacije s dušama koje su još uvijek žive na Ovom svijetu. Ta komunikacija može se ostvarivati na razne načine. Jedan od tih oblika jeste odnos čovjeka i onoga što je ostavio od dobrih djela iza sebe. Djela ljudska s umiranjem čovjeka bivaju zapečaćena, a njegov kontakt s Ovim svijetom biva prekinut. Ako je učinio neka dobra djela na Ovom svijetu, npr. napravio džamiju, česmu, itd., ili učinio neka dobra duhovne prirode – ostavio znanje ili dobro dijete, tj. ostavio djelo kojim će se drugi koristiti, sve dok to djelo traje i ostavlja traga, njemu će to dobro pristizati. U jednoj predaji Imam Sadik a.s. kaže: “Rekao je Poslanik s.a.v.a.: Isa a.s. jednom prilikom prolazio je pored jednog kabura čovjeka koji je bio u stanju kazne i tako je bilo sve dok iduće godine nije opet prolazio i vidio da se njegovo stanje promijenilo u bolje. Isa a.s. upita Boga dž.š. šta je razlog popravljanja stanja ovog čovjeka, na šta mu dolazi odgovor: ‘O dušo Božija, ovaj čovjek imao je sina koji je tokom te godine postao punoljetan i on je od dobrih. Tokom te godine, učinio je dva dobra djela. Jedno je djelo da je poravnao put kojim se ljudi koriste, a drugo je da je jednog jetima opskrbio i zaštitio. Ja sam berićetom ovog djeteta otklonio nje­govu kaznu i oprostio mu grijehe.’”

Vidimo da jedno tako malo djelo ima veliki učinak kako za samo dijete tako i za njegove preminule. Ovo su slučajevi zbog kojih se arifima, koji su se približili Bogu još na Ovom svijetu, posmatra­jući ovoliku Božiju milost, ljubav prema Bogu još više ojačava. U jednoj predaji, koju prenose svi islamski pravci, kaže se da je Poslanik s.a.v.a. rekao: “Onaj koji oživi jedan dobar Sunnet (običaj), njemu je nagrada za to i onima koji će raditi prema njemu, a onaj koji ostavi loš običaj iza sebe, on ima udjela u tome sa svima onima koji budu činili takvo djelo.”

Jedan od drugih oblika komuniciranja i povezanosti ljudi u Berzahu i ljudi na Ovom svijetu jeste taj da će oni iz Berzaha moći posjećivati svoje žive. Mnošto je predaja o ovoj temi u kojima se kaže da će se umrlim vjernicima dozvoljavati posjećivanje svojih živih, a to će se čak i nevjernicima, u manjoj mjeri, dozvoljavati. Ovo posjećivanje koje će se dozvoliti nevjernicima ne predstavlja dobro. Čak je to njima uvećavanje kazne.

Abdullah ibn Sulejman upitao je Imama Bakira a.s. o zijaretu kabura. Imam je rekao: “Kada dođe dan džume, otiđi da ih obiđeš, jer mrtvi, koji su tamo u problemima, u vremenu od zore pa do izlaska sunca u petak puštaju se. Svak ko ode u tom vremenu do kabura mrtvog, taj mrtvi biva svjestan njegova prisustava i čim sunce zađe, ta veza se prekida.” Ovaj po­novno upita: “Da li oni bivaju svjesni našeg prisustva i jesu li ra­dosni zbog toga?” Imam reče: “Oni znaju za vaše prisustvo i ra­dosni su zbog toga, a tužni su kada odlazite s kabura.”

U vezi s posjećivanjem kabura imamo predaja koje govore da to djelo ne samo da koristi mrtvima nego i živima koji čine to djelo. Ako mrtvi budu od uleme, šehida ili osoba koje su bliske Bogu, posjetilac se njima može okoristiti u duhovnom smislu. Preneseno je nekoliko slučajeva u kojima su se Poslanik i Ehli-bejt obraćali mrtvima, pa su bili upitani kako je to moguće, na šta je Poslanik s.a.v.a. odgovorio da oni čuju bolje od živih. Jedan čovjek koji se još za života približi Bogu toliko da se ljudi osvjedoče tom njegovom bliskošću kroz keramete koje pokazuju ljudima, kada on umre, njegova moć biva još jačom da iskazuje te keramete. Poslanik s.a.v.a. još za života na Ovom svijetu bio je milost svim svjetovima i njegovim umiranjem nije prestala ta milost. Ako bismo danas otišli do Poslanikova kabura, sigurno je da bi se duhovno okoristili njegovim prisustvom. Isto tako, možemo se okoristiti i odlaskom do kabura Imama Ehli-bejta a.s. kako bismo se duhovno okoris­tili, uzimajući u obzir da su oni savršeni ljudi kao i drugi ljudi koji su stekli Božiju bliskost, a okoristit ćemo se u onoj mjeri na kojem je duhovnom stepenu taj mrtvi čovjek.

Preneseno je iz doba stare Grčke da su učenici čuvali kosti svojih učitelja iz razloga da, kada bi se suočili s nekim problemom, onda bi na neki način uspostavljali vezu s njim tako da bi im to pomoglo u otklanjanju nekog naučnog problema.

Vjernici koji odu u Berzah moguće je da imaju dva stanja: ili će otići u berzahski Džennet, ili će u skladu s veličinom svoga grijeha proživljavati tamo određene kazne i nakon toga ući u kijametski Džennet. Nevjernicima koji odu u berzahski Džehennem jasno je šta ih tamo čeka, a nakon toga čeka ih još teža kazna, kijametski Džehennem. Ovdje se postavlja pitanje da li se svi ljudi mogu na ovako jednostavan način podjeliti u dvije skupine?

Ono što nam rivajeti govore jeste da se ljudi ne dijele samo na ove dvije skupine, već postoji i treća skupina. Treća skupina karakteris­tična je po tome što oni nemaju iman u značenju da bi bili ubrajani među vjernike, a s druge strane ne poriču Boga i neke nužnosti vjere. Da bismo pojasnili ovu treću skupinu, nužno je navesti jedan uvod. Uvod koji će nam pomoći u razumijevanju ove treće skupine ogleda se u tome da propisi Šerijata, u skladu s kojima – ako ih čovjek ispuni dobija nagradu, a ako ih prekrši čeka ga kazna – ovise o dvama uvjetima. Prvi uvjet ovoga jeste da je čovjek imao znanje o vjerskim učenjima, načelima, akaidu i znanje o propisima Božijim. Ako čovjek zna, a ne provodi, zaslužuje kaznu. Ako nešto učini bez znanja, npr. neki mustehab, ali ne zna da je to mustehab, ne zaslužuje nagradu.

Pretpostavimo situaciju čovjeka koji uopće nije ni čuo za Poslanika niti ga je upoznao i u takvom je stanju umro. Kakav je njegov status na Sudnjem danu? Znamo da post ima određene uvjete i pravila. Ako čovjek zaposti, ne znajući sva pravila, već posti s onim što zna, i kao takav dođe na Sudnji dan te mu se kaže da mu nije ispravan post, čovjek, što nije znao sve propise, bit će opravdan. U Kur’anu se kaže:

مَّنِ اهْتَدَى فَإِنَّمَا يَهْتَدي لِنَفْسِهِ وَمَن ضَلَّ فَإِنَّمَا يَضِلُّ عَلَيْهَا وَلاَ تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّى نَبْعَثَ رَسُولاً

Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili, dok poslanika nismo poslali! [5]

Značenje bi bilo: “Ako te Mi nismo upoznali ni s jednim Poslanikom, onda si ti izuzet iz obaveze.” Ovu činjenicu potvrđuje i jedan drugi ajet:

وَلَوْ أَنَّا أَهْلَكْنَاهُم بِعَذَابٍ مِّن قَبْلِهِ لَقَالُوا رَبَّنَا لَوْلاَ أَرْسَلْتَ إِلَيْنَا رَسُولاً فَنَتَّبِعَ آيَاتِكَ مِن قَبْلِ أَن نَّذِلَّ وَنَخْزَى

A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: “Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali.”[6]

Iz ovoga zaključujemo da Allah dž.š. ne kažnjava nikog bez znanja. Prenosi imam Džafer Sadik a.s. da je Poslanik s.a.v.a. rekao: “Moj Ummet oslobođen je devet stvari.” Od tih devet stvari ovom prilikom navest ćemo samo jednu, a to je da Ummet neće biti kažnjen za ono o čemu nije bio obaviješten tj. za ono o čemu nema znanja. Prvi uvjet da bi čovjek mogao biti obavezan i da bi se na njega mogao odnositi određeni šerijatski propis, što za rezultat ima da bude kažnjen ili nagrađen, jeste znanje. Ovaj uvjet znanja ima i svoj preduvjet, a to je da se čovjek treba truditi da stekne znanje i tek nakon toga, ako nije našao znanje, nego je došao samo do određenog znanja, on će na osnovu njega biti odgovoran – a za ostatak (ne)znanja neće biti odgovoran. Dakle, ovo načelo odnosi se samo na ljude koji su ispoljili trud da steknu znanje. Ako smo nešto naučili od naših roditelja, ne trebamo to slijepo sljediti, već i to trebamo preispitati koliko je sve to ispravno. Tek nakon toga naše pravdanje bit će prihvaćeno u Berzahu. Uvjet da bi se u pravdanju prošlo jeste da čovjek upotrijebi sav svoj kapacitet kako bi stekao određeno saznanje. Tek onda može imati izgovor da ne bude kažnjen; a u suprotnom, nema koristi od izgovora.

Jednom prilikom Musa ibn Džafer a.s. bio je upitan: “Da li ljudi mogu pitati u vezi s onim stvarima za kojima imaju potrebu?” Drugim riječima: da li mi možemo da ne pitamo nešto što nam je potrebno da bismo imali opravdanje da to nismo znali? Odgovor je bio kratak i jasan: “Ne!” Imama Sadika a.s. pitali su u vezi s ajetom, gdje se kaže:

قُلْ فَلِلّهِ الْحُجَّةُ الْبَالِغَةُ فَلَوْ شَآء لَهَدَاكُمْ أَجْمَعِينَ

Reci:“Allah ima potpun dokaz i, da On hoće, svima bi na Pravi put ukazao!”[7]

Imam u odgovoru kaže: “Bog će svakog roba na Sudnjem danu upitati: ‘Da li si u vezi sa svojim obavezama imao znanje?’ Ukoliko kaže da je imao znanje i da je znao svoje obaveze, onda će ga Uzvišeni upitati zašto nije radio u skladu sa svojim znanjem. Ukoliko kaže da nije imao znanje, Uzvišeni će ga pitati zašto nije tragao za znanjem?”

Imam Sadik a.s. prenosi da je Božiji Poslanik s.a.v.a. rekao: “Teško svakom muslimanu kome prođe jedna sedmica, a da u njoj jedan dan nije odvojio za stjecanje znanja.”

Svaki čovjek dužan je izdvojiti vrijeme koje će biti posvećeno stjecanju vjerskog znanja. Ukoliko tako ne postupi, smatrat će se obaveznim i neće imati izgo­vora pred Uzvišenim Gospodarom. Da bi neko mogao biti odgov­ran za nešto, uvjet je znanje, a kaže se da je stroga dužnost kretati se i stjecati znanje. Ovo govori o uvjetu koji čovjeka čini takvim da postaje odgovoran i na osnovu te odgovornosti može biti nagrađen ili kažnjen. Drugi uvjet jeste moć, tj. da čovjek bude moćan da nešto čini kako bi mogao biti kažnjen ili nagrađen. Naprimjer, nastupi mjesec ramazan i trebamo postiti. Ako nismo u mogućnosti postiti, normalno je da ne­ćemo biti kažnjeni za to. Tako je i sa stjecanjem znanja. Trebamo biti u mogućnost da negdje odemo i steknemo znanje. U Kur'anu se ob­jašnjava da nam Uzvišeni Gospodar želi olakšati, a ne želi otežati:

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِيَ أُنزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدًى لِّلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِّنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ فَمَن شَهِدَ مِنكُمُ الشَّهْرَ فَلْيَصُمْهُ وَمَن كَانَ مَرِيضًا أَوْ عَلَى سَفَرٍ فَعِدَّةٌ مِّنْ أَيَّامٍ أُخَرَ يُرِيدُ اللّهُ بِكُمُ الْيُسْرَ وَلاَ يُرِيدُ بِكُمُ الْعُسْرَ وَلِتُكْمِلُواْ الْعِدَّةَ وَلِتُكَبِّرُواْ اللّهَ عَلَى مَا هَدَاكُمْ وَلَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

U mjesecu ramazanu objavljen je Kur’an, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanje do­bra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli, ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti. Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite i da Al­laha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zah­valni budete.[8]

To potvrđuje i drugi ajet:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِذَا قُمْتُمْ إِلَى الصَّلاَةِ فاغْسِلُواْ وُجُوهَكُمْ وَأَيْدِيَكُمْ إِلَى الْمَرَافِقِ وَامْسَحُواْ بِرُؤُوسِكُمْ وَأَرْجُلَكُمْ إِلَى الْكَعْبَيْنِ وَإِن كُنتُمْ جُنُبًا فَاطَّهَّرُواْ وَإِن كُنتُم مَّرْضَى أَوْ عَلَى سَفَرٍ أَوْ جَاء أَحَدٌ مِّنكُم مِّنَ الْغَائِطِ أَوْ لاَمَسْتُمُ النِّسَاء فَلَمْ تَجِدُواْ مَآءَ فَتَيَمَّمُواْ صَعِيدًا طَيِّبًا فَامْسَحُواْ بِوُجُوهِكُمْ وَأَيْدِيكُم مِّنْهُ مَا يُرِيدُ اللّهُ لِيَجْعَلَ عَلَيْكُم مِّنْ حَرَجٍ وَلَـكِن يُرِيدُ لِيُطَهَّرَكُمْ وَلِيُتِمَّ نِعْمَتَهُ عَلَيْكُمْ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka; ako ste džunubi, onda se okupajte, a ako ste bolesni ili na putu ili, ako ste izvršili prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Al­lah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni da biste bili zahvalni.[9]

U posljednjem ajetu sure Bekara kaže se da nam Uzvišeni Gospo­dar ne želi otežati, već svakom, u skladu s njegovim moguć­nostima, pomoći:

لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا لَهَا مَا كَسَبَتْ وَعَلَيْهَا مَا اكْتَسَبَتْ رَبَّنَا لاَ تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا رَبَّنَا وَلاَ تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا رَبَّنَا وَلاَ تُحَمِّلْنَا مَا لاَ طَاقَةَ لَنَا بِهِ وَاعْفُ عَنَّا وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ أَنتَ مَوْلاَنَا فَانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِين

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu je korist dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što ne­hotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš, pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje![10]

Sadržaj ovih ajeta odražava sadržaj onih dova koje je Poslanik Allahov s.a.v.a. učio na Miradžu – a ticale su se Ummeta Poslanikova – i Uzvišeni Gospodar ih je ukabulio i prihvatio. Ono što izlazi iz okvira čovjekovih mogućnosti, on za to neće biti pitan niti će biti odgovoran. Uvjet za ovo jeste da čovjek upotrijebi sve svoje potencijale i mogućnosti pa tek onda, kada to upotrijebi, ima opravdanje “ja nisam mogao više”. Kur'an nam prenosi jedan razgovor između meleka i čovjeka u kojem nam se daje do znanja kako meleci objašnjavaju kako se trebaju sve mogućnosti iskoristiti:

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالُواْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا

Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleci će upitati: “Šta je bilo s vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će meleci, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.[11]

Dakle, kada meleci budu uzimali duše ljudi, pitat će ih: Što je bilo s vama, zašto ste sebi to učinili? U trenutku uzimanja duše čovjeku, meleci uviđaju da je on imao više moći nego je sebe uspio očistiti. Melecima će odgovarati: Mi smo na ovoj Zemlji bili od potlačenih, postojali su oni koji su imali snagu i moć u rukama i poklopili nas tako da nismo mogli ništa i zbog toga se nismo mogli usavršiti. Meleci odgovaraju: A zar vam Božija Zemlja nije bila dovoljno široka da se iselite? Kur'an kaže da je njihov smještaj Džehenem i da im neće biti oprošteno. Čovjek mora iskoristiti sve svoje moći da bi stekao znanje o onome što mora znati i da bi iz­vršio ono što mora izvršiti. Ovakvo opravdanje neće biti prihva­ćeno zbog toga što ti ljudi nisu upotrebili svu svoju moć. Čovjek će na osnovu dužnosti koje ima bit nagrađen ili kažnjen. Uvjet za to je da posjeduje znanje, a mora, također, imati moć i sposobnost vršenja onoga što zna. Vidimo da je sudbina dviju skupina jasna: oni koji su vjernici iskoristili su oni što im je dato u nadležnost, a nevjernicima, također, biva jasno šta ih čeka. Pored toga, postoji skupina ljudi koja se trudila i pokušavala steći znanje, no njihovi pokušaji ostali su bez uspjeha. Šta njih čeka?

Kur'an u vezi s ovom trećom skupinom kaže:

إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً

Osim nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta.[12]

To je ta treća skupina. Kako će Uzvišeni s njima postupiti u Berzahu? Za njih se kaže da ima nade, jer je Bog Onaj Koji oprašta. U suri Et-Tevba, od 100. do 106. ajeta, govori se o ovim trima skupinama, ali se o trećoj malo više govori. Prvo se govori o dobrim ljudima; to su oni kojima je Bog zadovoljan i koji imaju nagradu – džennetske bašče u kojima rijeke teku. Potom se govori o negativnoj skupini pa se kaže:

وَمِمَّنْ حَوْلَكُم مِّنَ الأَعْرَابِ مُنَافِقُونَ وَمِنْ أَهْلِ الْمَدِينَةِ مَرَدُواْ عَلَى النِّفَاقِ لاَ تَعْلَمُهُمْ نَحْنُ نَعْلَمُهُمْ سَنُعَذِّبُهُم مَّرَّتَيْنِ ثُمَّ يُرَدُّونَ إِلَى عَذَابٍ عَظِيمٍ

Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni – ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke sta­viti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.[13]

Tako se objašnjava sve do 106. ajeta, kada se kaže da postoji jedna skupina koja je na čekanju: da li će biti kažnjeni ili će im biti oprošteno. To je skupina kojoj nije bilo dato znanje na raspo­laganje niti su bili moćni da pređu na neko drugo mjesto.

Značenje kabura

Kabur ima mnoštvo značenja i to je prouzrokovalo da nastanu pogrešna razumijevanja kod islamskih učenjaka. Riječ kabur, posmatrano iz rivajeta i terminološki, kako ga učenjaci tumače, može imati tri značenja. Prvo je značenje jame, gdje se spušta naše materijalno tijelo. Riječ kabur u ovom zna­čenju, kada se navodi u rivajetima, obično je u situacijama kada se želi govoriti o propisima za ukop mrtvaca. Kada fakihi koriste ovaj termin, oni podrazumijevaju onaj kabur gdje se polaže mrtvo tijelo, i oni ga promatraju samo sa stanovišta određenih propisa. Arifi i mutekellimi, u svo­jim raspravama ne koriste ovu riječ u navedenom značenju već u nekom drugom. Što oni podrazumijevaju pod pojmom kabur i kako ga oni definiraju? Kod ove skupine pod kaburom se podra­zumijeva samo tijelo čovjeka, tj. da je to zatvor za dušu. U prilog ove tvrdnje govori sljedeći ajet:

وَمَا يَسْتَوِي الْأَحْيَاء وَلَا الْأَمْوَاتُ إِنَّ اللَّهَ يُسْمِعُ مَن يَشَاء وَمَا أَنتَ بِمُسْمِعٍ مَّن فِي الْقُبُورِ

I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš one u grobovima dozvati.[14]

U ovom ajetu govori se o živim ljudima na Ovome svijetu čija su tijela kaburovi za duše; to su oni koji ne razumiju Božanske poruke. Dva dosad izložena značenja riječi kabur razumijevaju se tako da su svima jednaki, bilo u značenju jame u koju se polaže tijelo, ili u značenju samog tijela u kojem je duša zatvorena. Treće značenje riječi kabur takve je prirode da se u potpunosti razlikuje od čovjeka do čovjeka. Riječ je o kaburu ljudskih osobina i morala njegova, to je Berzahski kabur koji mi formiramo našim osobinama i moralom koji smo stekli još na Ovom svijetu. Ljudske osobine koje su utkane u samu dušu čovjeka i nje­gov moral predstavljaju kaluf ili tijelo u koje će se duša preseliti u Berzahu. Na Ovom svijetu naša duša nalazi se u tijelu koje ima neke sebi svojstvene karakteristike, ali u Berzahu duša preseljava u kaluf koji je sama napravila svojim osobinama i moralom. Ovosvjetski kabur, u koji se tijelo čovjeka polaže, gradi se od faktora karakteris­tičnih za Ovaj svijet, a onaj kaluf, u koji duša u Berzahu treba ući i živjeti, gradi se iz osobina koje je čovjek stekao na Ovom svi­jetu.

S obzirom na prvu materiju od koje se gradi, naš Berzahski kaluf u koji duša preseljava ne predstavlja ništa drugo do naše osobine po kojima se razlikujemo. Teško da će se naći dva čovjeka koja su potpuno jednaka po moralnim kvalitetama. Tako će i kaburovi ljudi u Berzahu biti potpuno različiti. U predajama Ehli-bejta a.s. govori se da će nekim ljudima u njihovu berzahskom kaburu biti 99 gmi­zavaca koji će ih uznemiravati sve do Sudnjeg dana. To će biti ot­jelovljenje njihovog misli, ahlaka i djela. U jednom hadisu kaže se: “Kabur je ili džehennemska jama ili dženetska bašča”, što znači da je kabur o kojemu govore arifi i mutekellimi upravo u navedenom značenju.

Upitan je Imam Sadik a.s. šta je Berzah, na šta je on odgovrio: “To je kabur od vremena smrti do Dana proživljenja.”

Jasnim biva i ono kada Poslanik s.a.v.a. govori da je na Miradžu vidio ljude u obliku psa, vuka, mrava, itd. Sve to zajedno govori o vrsti morala i oso­bina koje je ta skupina u sebi imala. Kada govorimo o osobinama koje formiraju Berzahski kaluf, govorimo o osobinama koje su postojane u čovjeku i koje su srasle s njim. Po pitanju pohvaljenih osobina isti je tretman; ne mogu nas sve pohvalne osobine na Onom svijetu učiniti ljudima, već samo one koje su čvrsto u nama uvriježene. Zato se u predajama kaže da je bolje i jedno malo djelo koje se stalno ponavlja, nego veliko koje se rijetko čini.

Nužnost postojanja kalufa kod čovjeka na Ovom svijetu, u Berzahu i na Sudnjem danu

Berzahski kaluf samo je uvod i priprema za čovjekovo proživljenje i poprimanje drugog oblika na Sudnjem danu. Ovaj Dunjaluk predstavlja ahiretsku bašču; što zasadimo na Ovom svi­jetu, plodove toga vidjet ćemo na Onom svijetu. Hadis kaže: “Danas je vrijeme djelovanja, a nema obračuna, a sutra je obračun i nema djelovanja.” Da li u Berzahu postoji obaveza? Da li ljudi mogu imati slobodnu volju i djelovati i da li se može u Berzahu još usavršavati? Čovjek na Ovom svijetu može napredovati i usavršavati se, dok na Ahiretu toga nema. Šta biva s Berzahom u kontekstu spomenutog problema? Odgovor na ovo pitanje, koje se razumijeva iz predaja i ajeta, potvrdan je. Čovjeku ostaje mogućnost da se u ovom periodu Berzaha usavršava.

Na koji se način čovjek može usavršavati?

Čovjek koji napravi neko dobro djelo još na Ovom svijetu, sve dok se ljudi budu koristili njime, do­bro stiže i vlasniku tog djela, a samim tim i njegovo se stanje u Berzahu mijenja.

Šest je osobina kojima se čovjek može koristiti i u Berzahu:

dobro dijete koje traži oprost za svog roditelja;

knjiga koju čovjek ostavi napisanu iza sebe – sve dok se ljudi budu koristili tim zapisom, to dobro stizat će i autoru te knjige;

iskopani bunar kojim će se ljudi koristiti jer je jedan od Sunneta u Islamu vakuf; samim činom vakufa onaj koji ostavlja u emanet neko zdanje, on time dio svog imetka čini vječnim; Sunnet Imama Alija a.s. bio je da kopa bunare i ostavlja siromasima u vakuf;

drvo koje čovjek zasadi – sve dok daje plod i ljudi se koriste njime, i dobro će stizati čovjeku;

tekuća voda; u bilo kojem obliku da se pripremi ljudima da se oni mogu koristiti njome, i dobro će stizati tom čovjeku;

uspostavljanje i oživljavanje dobrog običaja koji će ljudi primjenjivati, pa će sve dok ljudi budu činili taj hairli običaj dobro i njemu stizati.

U predaji se spominje ovih šest osobina, djela, ali nije ograničeno samo na to, već svako dobro djelo koje ostaje iza čovjeka može mu pomoći u njegovu duhovnom Berzahskom usavršavanju. U Berzahu se čovjek može okoristiti i time što će neko drugi učiniti nešto za njega. Sam čin djela važan je za onoga koji ga čini, ali ozračjem tog djela mogu se okoristiti i oni u Berzahu. U predajama se kaže da kada se uči dova za svoga brata vjernika, prvo se udovoljava onome ko uči i traži u dovi, a potom onome za koga se uči.

Postavlja se pitanje na koji se način to dešava. Samim tim što u dovi tražiš dobro za nekog drugog, ti si ispoljio zadovoljstvo da njemu stigne dobro, a to znači da u sebi gradiš osobinu samilosti.

U jednom rivajetu kaže se: Poslanik s.a.v.a. prošao je pored kabura tek umrlog, gdje su njegovi bližnji plakali, na što je on rekao: “Ako biste klanjali dva rekata za njega, to bi bilo bolje nego da cijeli vaš dunjaluk plače za njim.” Samo to što Poslanik s.a.v.a. preporučuje govori o tome kako djelo ima utjecaja na čovjekovo usavršavanje u Berzahu. Poslanik s.a.v.a. rekao je: “Mrtvac je u kaburu poput utopljenika koji se davi i svakog trenutka u iščekivanju je pomoći, od vaših poklona biva obveseljen, a ti su pokloni istigfar i dova. Ako želite mrtvima pomoći, činite za njih istigfar, dove, namaz da bi se u Berzahu usavršavali.”

U predaji Imama Sadika a.s. kaže se: “Mrtav čovjek biva obradovan vašom dovom i istigfarom kao što živi čovjek biva obradovan nekom lijepom hedijom.”

U predaji Imama Reze a.s. kaže se: “Nema roba Božijeg koji zijareti svog mrtvog i sedam puta prouči ajet: Ina lillahi ve ina ilejhi radži’une – Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo, a da Allah ne oprosti i njemu i onom koji je u kaburu.”

Čovjek u kaburu, na bilo kojem da je stepenu, ima potrebu za pomoći. Zašto je to tako? Berzah je takve veličine da je neuporediv s Ovim svijetom, pa su i potrebe koje čovjek ima tamo mnogo veće nego na Ovom svijetu. Pored toga što su te potrebe u Berzahu neiz­brojive, određene potrebe u određenom vre­menu rastu i smanjuju se. Primjer toga jeste prva noć Berzaha. Najteža je prva noć kabura, sami ulazak u svijet Berzaha, te se zbog toga sadakom smilujte svojim mrtvima, a ako nemate imetka, barem dva rekata namaza klanjajte za njih. Čovjek tada ulazi u njemu potpuno nepoznati svijet.

Svijet Berzaha takve je prirode da se tu čovjek susreće i s kaznom i s nagradom za svoja djela, ali ostaje mjesta da tu čovjek na neki nači uznapreduje iz lošijeg u bolje stanje. Svijet Berzaha jeste međusvijet koji objedinjuje i osobine Ahireta i osobine Dunjaluka. Naša djela, kazne i nagrade čije posljedice moramo vidjeti, što je karakteristično za Ahiret, u Berzahu pružaju mogućnost čovjeku da ih usavrši i priskrbi sebi neko dobro.

Izvor: Muhammed Reza Peysepar, Nehdžul-belaga,proživljenje, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2004, sa perzijskog preveo: Amar Imamović

[1] Furu’ Kafi, tom I, str. 61.

[2] Eš-Šams, 9, 10.

[3] Ali ‘Imran, 182.

[4] El-Enfal, 51.

[5] El-Isra, 15.

[6] Ta-Ha, 134.

[7] El-En’am, 149.

[8] El-Bekara, 185.

[9] El-Maide, 6.

[10] El-Bekara, 286.

[11] En-Nisa, 97.

[12] En-Nisa, 98.

[13] Et-Tevbe, 101.

[14] El-Fatir, 22.