Veza između vrline i sreće

Pitanje sreće i rasprave u vezi s tom temom, npr. o tome da li je sreća stvar koja je suštinska ili se stiče, ili rasprava o preprekama na putu ka sreći i činiocima sreće, jesu jedna od najvažnijih tema unutar etike i filozofije. Zbog toga su sve religijske i ljudske škole, od stare Grčke pa do savremenog Zapada i islamskih mudraca i filozofa poput Farabija, Ibn Miskavajha, Kindija, Hadže Nasiruddina Tusija i savremenih velikana, raspravljale o njoj. Časni Kur’an, kao knjiga života i sreće, u vezi s ovom temom nudi veliki broj ajeta, kojima se treba posvetiti pažnja na odgovarajućem mjestu. Riječ sreća (sa‘ada), za koju se u engleskom jeziku koristi riječ happiness, a u latinskom eudaimonia, u brojnim etičkim sistemima ima različita značenja i primjenu, što treba biti pažljivo sagledano. Brojnost stavova i mišljenja u vezi sa ovom temom jasno pokazuje značaj i položaj koju ona ima. Prije razmatranja ove teme nužno je prihvatiti dvije stvari kao pretpostavke. Prva pretpostavka je da se mora prihvatiti da svako djelo ima svoj cilj, a s obzirom da čovjek djeluje po svojoj slobodnoj volji, njegov cilj je također voljan i cilj svakog bića zavisi od razine egzistencije njegova bića.

Druga pretpostavka je da je svrha djela svih ljudi jedna. Ako ova pretpostavka ne bude prihvaćena, u tom slučaju ne može se tvrditi kako je sreća jedina krajnja svrha čovjekovih moralnih djela. Zbog toga se Aristotel prvo usredsredio na dokazivanje svrhovitosti djela, a zatim jednosti te svrhe. Objašnjavajući ovu temu govorio je da svaki čovjekov pokret i svako njegovo djelo imaju svoju svrhu. Voljno djelo je ono što je vezano za čovjekovo htijenje, djelo koje se temelji na slobodi izbora je ono što je vezano i za čovjekovo htijenje, a i za njegove sposobnosti. Naprimjer, za nekoga je krajnji cilj kretanja stizanje do planinskog vrha. Ovaj cilj je vezan za njegovo htijenje, međutim, za stizanje do cilja potrebno je imati tijelo u formi i zdravlje, za zdravo tijelo potrebna je hrana, za hranu je potreban novac, za novac je potrebno nešto raditi, a ovo posljednje djelo je u njegovoj moći, čovjek ga bira, te se nakon ove faze može kazati: sva čovjekova djela imaju jedan cilj i ovaj zajednički cilj kojem su posvećeni i usmjereni svi ostali ciljevi upravo jest vrhovni cilj, odnosno sreća. Da svaka stvar ima svoj cilj i da svako čovjekovo djelo ima cilj, može se reći da je gotovo općeprihvaćen stav. Međutim, to da svi ljudi imaju jedan cilj je bilo predmet rasprava i sumnje. Neki vjeruju da u Aristotelovim riječima postoji očiti sofizam, sličan onom u kojem se kaže kako svaka krava ima jednu glavu, što znači da sve krave imaju jednu glavu.

Pojam sreće

Sreća (sa‘adat), gledajući korijen riječi, sadrži pojam pomoći. Arapi osobu koja je uzrok i povod da se nekome pomogne nazivaju sa‘īdom, međutim, u kolokvijalnom govoru se koristi u značenju radosti, veselja i lagodnosti. Nasuprot sreći nalazi se nesreća (šaqâva), koja, gledajući korijen riječi i značenja u kolokvijalnom govoru, nosi značenje umora, trpljenja i težine. Ukoliko se sreća tumači kao “lagodnost”, u tom slučaju dat joj je samo negativan aspekt, kao kada bi se reklo da se sreća ogleda u lišenosti patnje. Međutim, ako se sreća tumači kao “radost i ushićenje”, tada joj je dat pozitivan aspekt, u značenju da nema umora, trpljenja i težine, u kojem slučaju sreća neće podrazumijevati pojam kojim se ukazuje na nepostojanje nečega, već će podrazumijevati afirmativno i egzistencijalno stanje. U slučaju da je prvo tumačenje ispravno, tada bi opozicioni odnos između sreće i nesreće bila opozicija posjedovanja i neposjedovanja svojstva, a ako je drugo tumačenje ispravno, opozicija među njima bit će u obliku kontrarnosti. Dakako, postoji i treće mišljenje, da opozicija između sreće i nesreće pripada vrsti opozicije posjedovanja i neposjedovanja svojstva iz aspekta što je sreća egzistencijalna a nesreća nepostojeća.[1]

Termin “sreća”

Na prvi pogled se čini da su pojmovi sreća i nesreća jasni te da nema potrebe za definicijom i određivanjem njihove potpune definicije. Međutim, ukoliko se pažljivo razmotre definicije koje su navedene o ovim dvama pojmovima, doći će se do zaključka da su njihovi pojmovi teorijski te da je stizanje do jednog ispravnog i zajedničkog značenja među svim pravcima nemoguća stvar. Neki od savremenih istraživača također ukazuju na to koliko je teško definirati sreću.[2]

Stoga, prvo ćemo ukazati na neke od definicija sreće, a zatim ćemo preći na sumiranje teme o kojoj govorimo. Sokrat u knjizi Protagora sreću smatra jednakom najvećoj dominaciji nad nevoljom, a pozitivnost i negativnost djela povezuje s mjerom užitka koji ona proizvode. U knjizi Gorgija Sokrat nudi pojam sreće koji obuhvata dvije tvrdnje: a) ukoliko zadovoljimo svoje želje, tada smo sretni; b) ukoliko svoje želje usmjerimo prema izvorima na kojima će biti zadovoljene, tada smo sretni.

Pri tumačenju sreće Sokrat u obzir uzima tri pojma: užitak, uravnoteživanje i zadovoljavanje želja, te postizanje čovjekovih prirodnih savršenosti. Od ovih triju pojmova, samo je treći taj koji može opravdati Sokratovu tvrdnju da je vrlina dovoljna za sreću, jer ukoliko sreća ima značenje užitka ili uravnoteživanja i zadovoljavanja želja, u tom se slučaju ne može reći da nijedna posebna razina uobičajenih dobara nije neophodna za sreću. Međutim, ukoliko Sokrat bude mogao pokazati da su vrla djela uzrok nastanka čovjekovih prirodnih savršenstava, kao njegove sreće, u tom slučaju može imati potvrdu za svoju tvrdnju.

Platon sreću tumači kao najveće dobro čovjeka, a najveće dobro čovjeka kao razumnog i moralnog bića vidi u odgoju, rastu, ispravnom razvoju, radosti i smirenosti koja se podudara sa cijelim životom. Za razliku od Sokrata, on vrlinu ne smatra dovoljnom za sreću. Bio je uvjeren da postoje loša djela, pa čak i čovjek s vrlinama može da pogriješi, jer vrlina obuhvata više od spoznaje. Stoga je odbacivao Sokratovo “jedinstvo vrline”. On u svojoj knjizi Republika nabraja četiri glavne vrline: mudrost, hrabrost ili ambicija, čednost ili suzdržanost te pravednost. On je uvjeren da se do sreće stiže slijeđenjem vrlina, a sreća podrazumijeva da čovjek koliko je to moguće postane sličan idejama (platonskim idejama), odnosno da postane pravedan i pošten, a mudrost je ta koja pokazuje put postajanja sličnim bogu, dok bogovi obraćaju pažnju i vole onoga ko želi postati pravedan, sličan bogu.[3]

Platon ne smatra da je sreća čisti užitak ili samo razum, jer svako od ovog dvoga ne posjeduje neke temeljne aspekte sreće, i mjera uživanja čovjeka u životu zavisi od vrijednosti stanja i djelovanja u kojima uživa, te sama činjenica da nešto pruža užitak nije razlog da to nešto postane vrijedno. Razdvajajući dušu na dva aspekta, racionalni i neracionalni, kaže: Racionalni dio duše ima svoje posebne užitke i potpuni život je život koji ide ukorak s racionalnim užitkom, što je čovjekova suštinska osobina, a u suprotnom on se nalazi na razini životinjskog življenja i kao takav nema ni vrijednosti. On vjeruje da razlika između predmeta užitka dovodi do različitosti njihovih vrijednosti. S racionalnog stanovišta pri odabiru užitaka – da bi se mogli odabrati užici s vrijednošću – neophodno je kloniti se bezvrijednih užitaka, a vrijednosne presude razuma ne tiču se samo rezultata užitka, već prikazuju vrijednost i samog užitka.[4]

Po Platonovom mišljenju, većina užitaka – budući da nemaju racionalnog temelja – nema ni vrijednost. Stoga ne znači da je onaj ko više uživa stigao do sreće i da živi boljim životom. Istovremeno je uvjeren da čovjek nije čisti intelekt. Prema tome, čovjekov život treba biti spoj racionalnih i tjelesnih užitaka. Naravno, užitaka koji za sobom ne donose bol i nedaću i koji nisu grješni, te čije upražnjavanje ide ukorak s ravnotežom (poput mješavine vode i meda, osjećaj užitka i racionalna aktivnost moraju biti međusobno izmiješani u ispravnom omjeru, kako bi izgradili dobar život za čovjeka).[5] Platon, dakle, odbacuje hedonizam, kao i ekstremno suprotstavljanje užicima. Aristotel je jaki pobornik eudaimonizma. On vjeruje da su sva čovjekova djela ustvari radi stizanja do jednog cilja, a taj cilj je krajnje i najveće dobro, štaviše cilj i dobro su jedna te ista stvar. Dakle, užitak dolazi uz dobru sreću i svi su ljudi stvoreni na način da se kreću prema sreći. On vjeruje da sreća ima dvije odlike: prvo, po sebi je (cjelovita i potpuna), a drugo, zarad sebe je, tj. ne traži se zarad nečeg drugog, jer ukoliko bi bilo racionalno da svaku stvar želimo zarad stizanja do sreće, a sreću zarad same nje, morali bismo imati dokaz za uvjerenje da se ponad sreće ne nalazi neko drugo dobro po svojoj biti, u suprotnom, zašto krajnji cilj ne bi bio sreća plus ovo drugo dobro? Po Aristotelovom mišljenju, dobro i odgovarajuće korištenje razumom je sama sreća ili – u najmanju ruku – glavni činilac sreće.[6] On vjeruje u dvije vrste vrlina: racionalne i moralne vrline. Racionalne vrline obuhvataju mudrost[7] i praktični um.[8]

Moralne vrline obuhvataju pravednost, slobodarstvo, hrabrost i sl. te imaju potrebu za uputom praktičnog uma. Prema tome, čvrsta i postojana praktična sreća temelji se na moralnim i racionalnim vrlinama, a vrlina je srednji put između dviju krajnosti. Aristotel spoznaju “dobra” i “zla” nije smatrao dovoljnom za vrlinu. On je, poput Platona, vjerovao da mudrost i vrlina ostvaruju međudjelovanje. On je, također kao i Platon, uzrok griješenja unatoč obaviještenosti i spoznaji vidio u dominaciji prohtjeva. Aristotel užitak nije smatrao krajnjim ciljem i srećom, već je smatrao da je užitak zahtjev sreće i vjerovao je da zahtjev neke stvari ne treba smatrati jednakim s tom stvari. On je, poput Platona, govorio da vrijednost užitka zavisi od vrijednosti djela iz kojeg nastaje užitak. On vjeruje da svaki užitak stvara poseban osjećaj i da su neki užici zli i uzroci su zla.

Zenon, utemeljitelj škole stoika oko 301. godine prije nove ere u Atini, sebe je smatrao sljedbenikom Sokrata, s kojim je dijelio mišljenje u velikom broju pitanja, između ostalog i u tome da je vrlina dovoljna za sreću. Smatrao je vrlinu jednom vrstom spoznaje i iskustva te da greške i niskosti nastaju zbog grešaka u spoznaji. Stoici, budući da su vrlinu smatrali usklađenošću s prirodom, iz aspekta etike stvari su dijelili na tri vrste: ono što je u skladu s prirodom, tj. vrijedne stvari; stvari koje su protivne prirodi, tj. bezvrijedne, a stvari koje niti su u skladu s prirodom niti su protivne prirodi smatrali su neutralnim stvarima. Glavne vrline po njihovom mišljenju bile su moralno proviđenje, hrabrost, suzdržanost ili čednost i pravednost. Smatrali su da zbog toga što su ove vrline ujedinjene, ukoliko se jedna od njih nađe kod nekoga, u njemu postoje i druge vrline, te ukoliko jedne od njih ne bi bilo, to bi značilo da nema ni drugih. Vjerovali su da užitak, zbog toga što je učinak djela ili zato što ide skupa s djelom, nikada ne može biti cilj. Epikur je užitak smatrao krajnjim ciljem života. Vjerovao je da svako biće u principu traži užitak, sreću je vidio u užitku, a užitak je smatrao mjerilom presuđivanja. Naravno, on pod užitkom nije mislio na kratkotrajne užitke niti pojedinačne osjećaje, već na užitak koji traje tokom cijeloga života.[9]

Sreća u poimanju islamskih mislilaca

Uzevši u obzir činjenicu da religija ljude vodi ka vječnoj sreći, a očekivanje ljudi od religije nije ništa drugo do da rasvijetli ono što se tiče njihovog savršenstva i sreće, u rasprave kojima se bave religijski učenjaci, kako bi predstavili ispravne koncepte o njima, ubraja se i rasprava o sreći, tj. rasprava o tome za koga se zapravo kaže da je sretan čovjek i sretnik, kao i na koga se odnosi riječ nesretnik. Ova se tema iz različitih aspekata razmatrala u različitim naukama, tako da je privukla pažnju teologa, filozofa, gnostika, etičara, psihologa, pa čak u određenim prilikama i metodologa šerijatskog prava, koji su raspravljali o njoj iznoseći svoja mišljenja i zapažanja.

Kindi

Ono što se u vezi s ovim prenosi od Kindija slično je Platonovim i Aristotelovim stavovima. Kindi je uvjeren da čovjekova potpuna sreća biva ostvarena nakon odvajanja duha od tijela i materije, te dok je duh povezan sa tijelom, čovjek neće stići do potpune sreće. On vjeruje da je čovjekova sreća u tome da duša poima ono što smatra Božanskim – ili ono što je tome blisko.[10] U slučaju da se čovjek očisti od strasti i srdžbe, duša će stići do potpunosti percepcije, a za stizanje do sreće, savršenstva i spoznaje potrebno je dušu pročistiti i stići do duševnih vrlina. Poput Aristotela, Kindi smatra da vrlina ima četiri roda, a to su: mudrost, hrabrost, čednost i pravednost, a istinska vrlina je srednji put između dviju krajnosti. On čovjekovu dušu smatra jednom od Božijih svjetlosti, koja će u slučaju da se odvoji od tijela i strasti steći uvid u sve ono što se nalazi na Ovom svijetu.[11]

Farabi

Ovaj veliki filozof, čiji je nadimak Drugi učitelj, krajnji cilj čovjekove sreće vidi u savršenosti teorijske spoznaje, a budući da iskustveno znanje smatra dijelom teorijskog znanja, i savršenstvo iskustvene spoznaje također smatra dijelom teorijskog znanja. “I krajnji cilj je savršenost teorijskog znanja, a zaista iskustveno znanje, jer je dio teorijskog znanja, savršenost njega bit će dio savršenosti teorijskog znanja i ovo je krajnja sreća.”[12] On vjeruje da čovjek putem moralnih i duševnih postojanih svojstava stiže do sreće, a lijep moral i vrlina, po njegovom mišljenju, predstavljaju uravnoteženost i umjerenost, ili, drugim riječima, srednju liniju između dviju krajnosti. I on smatra da kada čovjek ponavlja dobra djela i njihovo vršenje mu postane običaj, on tako stiže do lijepog morala. Po njegovom mišljenju, postoje dvije vrste užitaka: osjetilni užici i neosjetilni užici. S obzirom na to da čovjek bolje poznaje osjetilne stvari i bolje ih percipira te lakše stiže do njih, on umišlja da su osjetilni užici krajnji cilj.[13] Međutim, kada usmjeri svoje stremljenje prema racionalnom odrastanju i kada bude kušao neosjetilne užitke, tada osjetilne užitke, koji brzo nestaju i koji su nepostojani, neće smatrati užicima.

Gazali

Sreća se, po Gazalijevom mišljenju, tiče posebnog polja spoznaje – a to je spoznaja Boga – i kada se stigne do ove vrste spoznaje, stiže se do racionalnog užitka. O ovome piše: “Čovjekova sreća je spoznaja Boga, užitak čovjekovog srca je u onome što je u njegovoj osobenosti u onome radi čega su ga stvorili, a to je spoznaja zbilje stvari.”[14] Gazali smatra dozvoljenim korištenje materijalnih užitaka, pod uvjetom da budu u granici umjerenosti i da su upravljeni prema sreći, o čemu piše: “Dakle, nisu svi ovosvjetski užici pokuđeni, već je pokuđen onaj užitak koji je prolazan i koji nije od pomoći onosvjetskim poslovima, a užitak kojim se smjeraju poslovi vjere nije pokuđen.”[15] On vjeruje da je za spoznaju granice umjerenosti neophodno sebe povjeriti nosiocu Objave, odnosno najobavještenijem čovjeku, a to je časni Poslanik, s.a.v.a. U skladu s tim, smatra da je slijeđenje Vjerozakona jedini put za stizanje do prave sreće. “Prema tome, u nužnosti slijeđenja Vjerozakona i obavezanosti granicama i propisima, nalazi se i nužnost puta sreće i to je značenje robovanja, i (čovjek) bilo koje pravilo Šerijata da napusti, svojim će rukama sebe dovesti u propast i upravo zbog toga je Uzvišeni Allah rekao:

وَمَن يَتَعَدَّ حُدُودَ اللَّهِ فَقَدْ ظَلَمَ نَفْسَهُ

Onaj koji Allahove propise krši – sam sebi nepravdu čini.[16]

Hadže Tusi i Ibn Miskavajh

Ova dva velika islamska učenjaka vjeruju da sreća ima svoje razine, od kojih je najniža vezana za materijalni život, dok se najviša tiče Onoga svijeta i nju smatraju potpunom srećom. Ova dva islamska učenjaka i filozofa vjeruju da zbog toga što je život na Ovom svijetu praćen bolovima, mukama i teškoćama – nemoguće je na Ovom svijetu dostići potpunu sreću. Budući da se sreća stiče pomoću vrlina, najvećim stepenom vrline smatraju ona djela koja su isključivo i potpuno dobro, koja njihov vršilac čini isključivo zarad Allahovog zadovoljstva, a ne radi nagrade ili iz straha od kazne.[17]

Mulla Mahdi Naraki

Ovaj veliki etičar u svom vrijednom djelu Džami‘ al-sa‘adat, u sklopu veoma vrijedne rasprave o sreći i ukazivanja na stavove filozofa poput Aristotela, Prvog učitelja, te drugih starih i novih filozofa, usredsrijedio se na zaokruživanje teme te kaže: “Zbilja dobra i sreće dostiže se posredstvom istinskih spoznaja i čistog morala, na način da ta svojstva i Božanska djela postanu stalne osobine i da promjene koje dolaze vremenom ne budu povod njihovog gubljenja. Drugim riječima, istinska sreća stiče se putem dobroga morala, u slučaju da on bude postojana duševna sposobnost, na način da ga ništa ne može promijeniti.”[18] Ovaj veliki učenjak iznio je stav filozofa o tumačenju sreće i prigovorio je ovom stavu da “cilj sreće jeste postajanje sličnim Uzvišenom Bogu”, tvrdnjom da je ovakvo tumačenje suprotno vanjštini vjere.[19] On ukazuje i na druge stavove u vezi s definicijom sreće i kaže: “Neki za zbilju sreće smatraju da su to znanje i razum, neki da je ljubav, neki drugi da je to zuhd i napuštanje Ovog svijeta.”[20]

 

Izvor: Reza Ramezani, Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Motahhari, Morteza, Madžmu’eje asar, sv. 7, str. 54.

[2] Motahhari, Morteza, Madžmu’eje asar, sv. 7, str. 53.

[3] Copleston, Tarihe falsafeje ahlak, sv. 5, str. 254.

[4] Dairetu-l-me’arif falsafeje ahlak, str. 974, u skladu s navodima magazina Ma’refat, god. IV, br. 15, zima 1374.

[5] Copleston, Tarihe falsafeje ahlak, sv. 11, str. 249.

[6] Dairetu-l-me’arif falsafeje ahlak, str. 54. i 55, u skladu s navodima magazina Ma’refat, br. 15, str. 43.

[7] Sophia.

[8] Phronesis.

[9] Copleston, Tarihe falsafe, sv. 1, str. 467.

[10] Al-Kindi, Filsufe bozorge džahane eslam, str. 25.

[11] Al-Falsafa al-ula, str. 115.

[12] Al-Tanbih ‘ala sabil al-sa‘ada, str. 35.

[13] Isto.

[14] Gazali, Kimjaje sa‘adat, str. 68.

[15] Isto. 86. str.

[16] Al-Talaq, 1.

[17] Ahlake Naseri, str. 80.

[18] Naraki, Mahdi, Džami‘ al-sa‘adat, sv. 1, str. 39. i 40.

[19] Isto, str. 40.

[20] Isto, str. 39.

Pitanja i odgovori