Oživljavanje principa naređivanja dobra i zabranjivanja zla u ustanku Imama Husejna, mir s njim

وَلْتَكُن مِّنكُمْ أُمَّةٌ يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ وَيَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ ۚ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići. (Ali ‘Imran / Imranova porodica, 104)

Ovaj časni ajet nalazi se u okviru devet ajeta časne sure Ali ‘Imran, a njemu prethodni i naredni ajeti ukazuju na teme važne za reformu islamske zajednice. Ovi ajeti obraćaju se vjernicima i pozivaju ih da budu oprezni i da se čuvaju zavjera i korupcije, u koje je moguće da ih upletu sljedbenici Knjige, te ih u vezi s tim oštro opominju. Ovi ajeti također podsjećaju vjernike na činjenicu da oni među sobom imaju Poslanika koji je “povezan s Istinom” te da im je on pripremio, osigurao i  omogućio da se čvrsto drže Božijeg užeta. Dakle, o vjernici, nemojte zaboravljati blagodat prisustva Poslanikovog bića među sobom i poziva da slijedite Istinu pa da zalutate i da u konačnici i sebe i islamsko društvo suočite s propašću i nazadovanjem te da zapadnete u nevolje iz kojih nema izbavljenja.

Bogobojaznost, tj. svijest o Božijoj sveprisutnosti 

Ovaj ajet ukazuje na nekoliko tačaka u vezi s bogobojaznošću i brigom o duši te na neophodne uvjete bogobojaznosti i nužnost njihovog ispunjavanja.

1. Poštovanje prava i obaveze bogobojaznosti

Bogobojaznost nije samo mentalni koncept ili uvjerenje već je realna zbilja i duhovna svjetlost koja obasjava put vjernika te je čvrst temelj i stub vjerovanja duše. Bogobojaznost je ono na osnovu čega Uzvišeni Bog prima sve misli, moral i djela.

2. Bogobojaznost ima različite stepene

Budući da  je bogobojaznost jedna realna i svjetla zbilja, prirodno je da ima različite stepene i različite faze razvoja. Svaki od tih stepena ima svoje posebnosti, koje ne postoje na nižem stepenu. Što bogobojazan čovjek više vodi brigu i što je na višem stepenu, njegova posebnost i prosvijetljenost postaju vidljiviji a duša bogobojaznog čovjeka upoznaje neke nove zbilje te ga ta ista bogobojaznost čini svjesnim uzvišenijeg znanja i spoznaje i upoznaje ga sa zbiljom tog puta i preprekama koje se nalaze na putu postizanja istinskog savršenstva i vječne sreće. Stoga se kaže da se pravo bogobojaznosti ispoštuje onako kako to ono zahtijeva.

3. Istinska bogobojaznost ostvarit će se onda kada se bude postupalo u skladu s Božijim zadovoljstvom

Bogobojaznost znači ispunjavati Božije naredbe i kloniti se onoga što je On zabranio. Prema tome, istinska bogobojaznost postići će se onda kada ibadet / bogosluženje i ubudijat /robovanje Bogu budu iskreni i čisti i urađeni samo radi Uzvišenog Boga i kada ne budu pomiješani s duševnim prohtjevima i materijalnim željama, koje su u suprotnosti s Istinom, i ne svakom čovjekovom molbom te kada ne budu rezultirali zanemarivanjem gospodarskog položaja Uzvišenog Boga. Upravo zbog toga na drugom mjestu se kaže:

فَاتَّقُوا اللَّهَ مَا اسْتَطَعْتُمْ

…zato se Allaha bojte koliko god možete, (Tegabun / Samoobmana, 16)

Dakle, bogobojaznost treba da bude prisutna u svakom djelu i poslu i kod svake osobe, a pošto su njene faze različite, onda svi, u bilo kojoj fazi da se nalazili i bilo koji stepen shvatanja bogobojaznosti posjedovali, moraju da je se pridržavaju. Općenito, možemo zaključiti da se Božija naredba bogobojaznosti može prikazati na sljedeći način:

1. Svi su pozvani na bogobojaznost onako kako to dolikuje toj svjetlosnoj zbilji. Dakle, niko i ni pod kakvim uvjetima nije izuzet od ovog Božijeg poziva.
2. Svi su pozvani da koračaju putem bogobojaznosti kako bi se spasili, svako u fazi u kojoj se nalazi.
3. Kako bi se postigao cilj, svako mora da se ozbiljno trudi jer ako vjerovanje ne bude praćeno dobrim djelima i ako se ne budu poštovale sve nužnosti vjerovanja, čovjek neće doći do cilja i bit će uskraćen za vječnu sreću i vječni život.

Ajeti o bogobojaznosti izričito potenciraju dvije važne i osnovne činjenice. Prvo je  poziv ka cilju bogobojaznosti a drugo kvalitet i način prelaska puta do tog cilja.[1]

Poziv na jedinstvo i izbjegavanje podjela

U nastavku govora o bogobojaznosti dolazi pitanje “jedinstva” i “čvrstog držanja” i hvatanja za onu čvrstu Božiju tvrđavu i uže koje povezuje Stvoritelja i stvorenog, a tim jedinstvom, dogovaranjem, privrženošću i međusobnom saradnjom otklonit će se podjele i nesuglasice, jer jedinstvo znači uklanjanje svega onoga što je uzrok razilaženja i povezivanje iskrenih srca koja vjeruju u istinitost Božanskog znanja i Njegovih propisa.

Jedinstvo islamskog ummeta jeste motiv i kapital svih vrijednosti, postizanja savršenstva, uzdizanja i postizanja istinske sreće i materijalnog i duhovnog komfora. A nasuprot tome, podjele, svađe i neprijateljstva temelj su nazadovanja i uništenja islamske časti.

Podsjećanje na Božije blagodati     

Kur'an nas podsjeća na blagodat ljubavi i bratstva. Udaljavanje od neprijatelja i padanja u vrtlog propasti rezultat su te ljubavi. Ustvari, to je pozivanje na stjecanje korisnog znanja i činjenje dobrih djela i samo zato što su ispravno znanje i spoznaja utemeljeni na razumskom razmišljanju, otklanjaju neznanje, izgubljenost, nedaću i crnilo. Nemoguće je da čovjek bez ispravnog znanja i shvatanja stvari prepozna put i cilj, a s druge strane, dobro djelo jeste to što uništava pogrešna djela. Kada ljubav i saradnja utemeljeni na bogobojaznosti kroče u društveni život, neprijateljstva, razmirice, svađe, mržnja i zloba ga napuštaju. Kur'an ovu veliku i jedinstvenu korist bratstva smatra plodom vjerovanja u Božanska znanja i pokornost Uzvišenom Bogu i postupanje po Božijim zakonima i tradicijom stvaranja.

Oponašanje i slijeđenje bez ikakvog razloga Kur'an smatra suprotnim ljudskoj urođenoj prirodi tj. fitretu. Jedinim putem sreće smatra ispravnu spoznaju i korisno znanje jer, u principu, put prevazilaženja teškoća i dekadencije te postizanja sreće i savršenstva nije ništa drugo do ispravna spoznaja, korisno znanje i korištenje razumom.

Podsjećanje na blagodati i nedaće

Vrijeme i njegov protok jedan je od faktora zaborava i nemarnosti. Ako čovjek ne bude stalno čuvao sjećanje na sve nedaće, svađe i ratove, ubijanja i pljačke, te nesigurnosti koje su mu zagorčavale život, neće moći shvatiti slast prijateljstva, socijalne sigurnosti, međusobne ljubavi i razumne saradnje zato što nemar prema blagodatima uzrokuje da se čovjek više ne trudi na očuvanju tog bogatstva i njegovom širenju i otklanjanju svega što te blagodati ugrožava. A to opet prouzrokuje neke druge nedaće. Kur'an kaže:

لَئِن شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ

‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.’ (Ibrahim, 7)

Podsjećanje na probleme i nedaće te svijest o sigurnosti i miru jedna je vrsta zahvalnosti na blagodatima i uzrok njihovog kontinuiteta.

Interpretacija rata kao vatre

Ovo je jedna od onih profinjenih interpretacija i aluzija kojima se Časni Kur'an koristi pa rat, nesuglasice, razilaženja i zlobe u ljudskoj zajednici interpretira kao vatru. Vatra je nemilosrdna i kada na svom putu nema nikakvih prepreka, ona se širi i napreduje. Vatra ne pravi razliku između suhog i sirovog i sagorijeva sve redom. Vatra ne pravi razliku između vrijednih i bezvrijednih stvari i sve ih svojim plamenom poput bezvrijednog drveta proguta. Njena vrelina može časne, učene i vrijedne ljude jednog društva i zajednice pretvoriti u pepeo. I zato Kur'an rat naziva vatrom, a uzrokom rata smatra duševne prohtjeve i suludi totalitarizam i htijenja u različitim srcima. Postizanje jedinstvenog cilja koji bi osigurao sreću za sve u jednom takvom društvu nemoguće je, jer svaki prohtjev teži cilju iste vrste i svaki pojedinac želi da ostvari svoje želje čak kada one podrazumijevaju gaženje osnovnih prava drugih ljudi. Takve osobe ne poznaju ni granice niti se drže zakona niti morala, a niti pomoći Božije i tradicije stvaranja. Korijen i uzrok svakog neznanja i slijepog slijeđenja predaka, narodnih velikana te običaja jeste neposjedovanje znanja i spoznaje.

Kur'an, nakon svih ovih preporuka, pristupa temi naređivanja dobra i zabranjivanja zla i smatra je faktorom postizanja sreće, savršenstva, jedinstva i očuvanja cjelovitosti ummeta. A o tome ćemo više govoriti na narednom predavanju. Naravno, prije nego što razumijemo suštinu pitanja naređivanja dobra i zabranjivanja zla, Kur'an je naveo nekoliko temeljnih principa, čijim poznavanjem čovjek bolje razumije važnost i vrijednost naređivanja dobra i zabranjivanja zla.

Nadat se da ćemo, pozivajući se na Časni Kur'an, tradiciju časnog Vjerovjesnika, životopis i metode Imama Ehli-Bejta, odgojenih u krilu Objave i poslanstva, te velikana vjere i Božijih prijatelja, uspjeti pronaći put koji Kur'an navodi i u tom pravcu urediti život i postići materijalne koristi i duhovnu sreću. Ovo je poziv od Boga Uzvišenog i put koji je otvorio svim Svojim robovima, a konačna odluka je na nama:

اعْمَلُوا مَا شِئْتُمْ ۖ إِنَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ

Radite šta hoćete, On, zaista, vidi šta vi radite. (Fusssilat / Objašnjenje, 40)

Zaista je On vlasnik uspjeha i upute i On je pomagač.

Sažetak predavanja:

1. Stotinu četvrti ajet časne sure Ali ‘Imran u okviru devet ajeta govori o temi naređivanja dobra i zabranjivanja zla, a ajeti koji mu prethode i koji slijede pokazatelj su važnosti ove teme u jednom zdravom islamskom i vjerskom društvu.
2. Ovim je ajetima ukazano i upozoreno na nekoliko važnih pitanja.

Prvo: Bogobojaznost je glavni stub prihvatanja svih misli i djela vjernika od strane Stvoritelja svijeta i Sudnjeg dana i povratka svih nas početku stvaranja.

Drugo: Bogobojaznost ima različite nivoe i faze, a svaka od tih faza ima svoje posebnosti koje ne postoje u nižim i prethodnim fazama.

Treće: Zbiljska bogobojaznost ostvarit će se onda kada čovjek u svim sferama svog života bude poštovao zadovoljstvo Uzvišenog Boga, bilo da se radi o sferama koje se tiču umnog, moralnog ili aspekta ponašanja. 

Četvrto: Svi su ljudi, na svim različitim nivoima razumijevanja i spoznaje, pozvani na bogobojaznost. Put je, dakle, otvoren, a nebeska trpeza prostrta je za sve ljude na svijetu i među Božijim robovima nema nikakve razlike.

3. Ajeti pozivaju svakog pojedinca ljudske zajednice na jedinstvo, duhovnost, racionalnost i udaljavanje od podjela, licemjerstva, inata i slijeđenja neznanja.
4. Islamsko i vjersko jedinstvo kapital je svih ljudskih vrijednosti i uzdizanja i duhovnog savršenstva svih ljudi.
5. Podsjećanje na Božije blagodati faktor je stjecanja korisnog znanja i dobrih djela, što u konačnici vodi ka savršenstvu i duhovnom napretku pojedinaca i društava.
6. Čuvanje sjećanja i nezaboravljanje nevolja, neprijateljstava, zlobe i mržnje uzrok je da čovjek izbjegne ponovno zapadanje u iste nevolje i nedaće.
7. Kur'an rat, mržnju i zlobu interpretira kao vatru kako bi ljudi znali da je poticanje na rat i ratovanje poput padanja u vatreni oganj, čiji plamen seže do nebesa i spaljuje sve redom te uništava sve što su ljudi stekli.
8. Slijeđenje korisnog znanja i činjenje dobrih djela sastavni je dio ljudske prirode i faktor napretka i sveobuhvatnog razvoja čovjekova života.
9. Poznavanje principa humanosti i teoloških učenja ima za posljedicu shvatanje vrijednosti i uzvišenog položaja principa naređivanja dobra i zabranjivanja zla u ljudskom društvu i zdravoj islamskoj zajednici.

prof. Akbar Eydi

[1] Prilagođen tekst tumačenja časnog ajeta iz tefisra Al–Mizan, tom 3, str. 570/1