Zavist kao prepreka na putu zdravih međuljudskih odnosa

Zavist (hased ) je velika prepreka uspostavljanju ispravne veze sa drugima. Zavist je proizvod pogrešne spoznaje sebe i drugih. Ova činjenica će postati jasna ako se obrati pažnja na tačno značenje zavisti. Zavist podrazumijeva želju da nestanu Božije blagodati kod brata muslimana. Ukoliko neko vidi da jedan musliman ima neku blagodat, te i on od Boga poželi da i njemu da takvu blagodat, za njega se kaže da zavidi bez zlobe. Međutim, ako poželi da blagodat koja je kod tog vjernika propadne, u tom slučaju on je zavidan. Zavist je unutarnji osjećaj koji nastaje usljed neispravnog uvjerenja. Ukoliko čovjek poznaje sebe i shvati cilj svoga postojanja, znat će da su blagodati koje su mu na raspolaganju dovoljne za stizanje do čovjekovog životnog cilja. Isto tako, ako o vjernicima bude imao lijepo mišljenje i ako samog sebe bude neprestano podsticao na dobronamjernost prema njima, u tom slučaju neće biti izložen zavidnosti. Čak ako bi mu se u srcu javio osjećaj zavisti, on će se boriti protiv njega.

Prema tome, iako zavist nije izborno djelo, njeni preduvjeti su izborni, kao i djela koja se čine nakon toga. Potrebno je prepoznati zavist i njene korijene, i naučiti kako se boriti protiv nje, kako bi čovjekove veze sa drugima bile povodom razvoja i približavanja Bogu.

Zavidnost je i u Kur’anu i u predajama veoma pokuđena, i ukazuje se na njene loše posljedice: Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, nakon što ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zavisti svoje, iako im je Istina poznata.[1]

Ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli.[2] Oba ajeta se odnose na sljedbenike Knjige i pokazuju kako zavist biva povodom poricanja istine te uskraćivanja upute i spasenja. Časni Poslanik, s.a.v.a., o lošem učinku zavisti rekao je: “Zavist guta dobra djela, kao što vatra guta drva.”[3]

Na sličan način Imam Bakir, a.s., kaže: “Zaista zavist jede vjerovanje kao što vatra jede drva.”[4] Imam Ali, a.s., zavist predstavlja kao motiv predavanja grijesima: “Pohlepa, oholost i zavist su poticaji zapadanju u grijehe.”[5] U drugoj predaji govori o lošem utjecaju zavisti na čovjekovo tijelo: “Zdravlje tijela je u manjku zavidnosti.”[6]

U drugom obraćanju ukazuje na to da je zavist povod neprijateljstva i mržnje: “Ne budite kao onaj (Kabil) koji se oholo uzdigao nad sinom majke svoje bez odlike ikakve date mu od Boga, osim njegova osjećanja veličine nastalog iz neprijateljske zavisti.”[7]

Isto tako, u Stazi rječitosti postoje navodi koji govore o izvorima zavisti. Ljudi koji su zanemarili kapital svoga bića i ne razmišljaju o njegovoj vrijednosti za stizanje do glavnog i vrijednog cilja, žele da nestanu blagodati koje drugi ljudi imaju. Jedna od očitih blagodati koju je Uzvišeni dao većini ljudi, pa između ostalog i zavidnicima, jeste zdravlje. Zavidnik je zanemario ovu veliku blagodat i neprocjenjivo blago, i ne vidi one ljude koji imaju imetak i položaj, ali nemaju zdravlja. Oni bi željeli dati svo svoje blago i položaje samo da dobiju zdravlje, a zavidnik je zanemario tu činjenicu, i upravo je nemar razlog njegove zavisti: “Za čuđenja je nemar zavidnih prema zdravlju tjelesnome!”[8]

Za borbu protiv zavisti dovoljno je obratiti pažnju na loš učinak koji ona ima na tijelo i dušu. Svako ko uvidi ove loše učinke i razmisli o uzaludnosti zavisti, potrudit će se da od sebe odagna ovaj osjećaj. Da bi se od sebe otjerala zavist, potrebno je popraviti uvjerenja i navike koji otvaraju put zavisti. Najvažnija prepreka nastajanju zavisti leži u shvatanju da je mjerilo vrijednosti i korisnosti blagodati njihov utjecaj na postizanje istinskog cilja stvaranja, kao i u vjerovanju da je Uzvišeni Allah svim Svojim robovima dao sposobnost i mogućnost usavršavanja.

Mnoge blagodati, poput imetka i položaja, za one koji ih posjeduju nisu blagodati, jer se njima ne služe u svrhu približavanja Bogu. Ukoliko zavidnik pretpostavi da bi imetak i položaj mogao i za njega biti povod udaljavanja od Boga, u tom slučaju više ne bi zavidio onima koji to posjeduju. Postoje činioci koji povećavaju mogućnost pojave zavidnosti. To su preziranje onih koji imaju blagodati, neprijateljstvo prema njima, ljubav prema imetku i položaju, osjećaj suparništva prema onima koji imaju blagodati i slično. Ako ispravimo svoje stavove oko mjerila vrijednosti stvari i budemo se klonili uobraženosti i loših namjera prema drugima, možemo iz svog srca izbaciti zavidnost i udaljiti činioce koji je jačaju.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-Bekare, 109.

[2] En-Nisa’, 54.

[3] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 200.

[4] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava El-Hased, sv. 2, hadis 1.

[5] Nehdžu-l-belaga, izreka 381.

[6] Isto, izreka 257.

[7] Isto, govor 191.

[8] Isto, izreka 225.

Pitanja i odgovori