Pokajanje

Etimologija riječi tevba (توبه ) jeste “povratak”. Riječ povratak se koristi onda kada neko mjesto ili stanje uzmemo kao prvobitno mjesto ili stanje kojem se vraća onaj koji se vraća. Terminološki, tevba nosi isto ovo značenje. Čovjek koji je zbog neznanja ili nemara pred izazovima strasti bio nemoćan i počinio grijeh izišao je iz svoje osnovne prirode, koja zna za Boga i traži Ga, zato što čovjekova težnja ka Bogu i želja za savršenstvom iziskuje činjenje dobrih djela i napuštanje grijeha. Kada god grješnik pred sobom skloni zastor neznanja i nemara i počne razmišljati o ružnoći svojih prijašnjih djela, shvata da mu se grijeh prepriječio pred savršenstvom i udaljio ga od Boga. Nakon toga, njime prevlada osjećaj kajanja i on donosi odluku da se riješi udaljenosti koja je posljedica grijeha, kao i da izmijeni smjer svoga kretanja.

Grijeh je kretanje kojim se Bogu okreću leđa, što je povod udaljavanja od Njega. Kajanje, koje je proizvod otklanjanja neznanja i nemara, stvara poticaj za promjenu smjera kretanja. Da bi se promijenio smjer, prvo je potrebno zaustaviti se. Zaustavljanje grijeha ustvari je napuštanje grijeha. Nakon zaustavljanja, mora se krenuti u smjeru suprotnom od prijašnjeg… Dakle, mora se krenuti prema Bogu. Kretanje prema Bogu podrazumijeva nadoknađivanje onog iz prošlosti i nastavak kretanja u budućnost.

Tevba je složena od svijesti, pokajanja i nadoknađivanja propuštenog. Pokajnik je povratnik svojoj prvobitnoj prirodi i prvobitnom smjeru čovjekovog kretanja. Nakon što je bio nemaran prema Bogu i Njegovim atributima, poput atributa da On sve zna, da sve vidi, da kažnjava, kao i prema Njegovim naredbama i ružnoći nepokoravanja, čovjek se vraća Bogu sa željom da nadoknadi ono što je u prošlosti propušteno. Povratak pokajnika ide zajedno sa “Božijim povratkom”.

Kada god se grješnik vrati onome što iziskuje njegova priroda te napusti grijeh, i Bog će se vratiti Svojoj milosti: Allah, uistinu, mnogo prima pokajanje i milostiv je.[1] U mnogo kur’anskih ajeta govori se o ovom uzajamnom povratku: A ko se nakon svog prekršaja vrati i popravi, Allah će se sigurno okrenuti prema njemu i primiti pokajanje; zaista, Allah najviše prašta i milostiv je.[2]

Božije prihvatanje pokajanja izražava se riječima: okrenut će se prema njemu (jetubu ‘alejh), jer Allah je i u početku milostiv prema Svome robu, a Njegova kazna i srdžba slijede nakon nezahvalnosti i neposlušnosti roba. Povratak Boga znači povratak milostivom postupanju s robom, što je osnova Božijeg postupanja s robovima. U časnom Kur’anu postoji veliki broj ajeta o pokajanju. U njima se mogu pronaći uvjeti i učinci pokajanja. Ti ajeti pozivaju čovjeka da se vrati, tj. da učini tevbu. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.[3] Svako ko bude imao znanje o svrsi svoga postojanja i bude znao kakvu ulogu ima grijeh u propasti i udaljavanju od sreće, znajući da je neko djelo grijeh i da ima zle posljedice, presudit će da je napuštanje tog grijeha neophodan uvjet za stizanje do sreće. U ovom ajetu Uzvišeni Bog ukazuje upravo na ovu zbilju, kako bi se trznuli iz sna umovi koji su usnuli i kako bi se podsjetili na put spasenja. Pokajanje nakon kojeg se ne učini grijeh je spasonosno, a Bog poziva upravo na tu vrstu pokajanja: O vi koji vjerujete, vratite se Allahu istinskim pokajanjem, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo.[4]

U predajama od bezgrješnih imama brojni su poticaji upućeni vjernicima da učine pokajanje. U nekim predajama govori se o jačini Božije žudnje za pokajanjem Njegovih robova, kako bi pokajnicima postalo jasno koliko ih Bog voli i kako bi na taj način poticaj za pokajanje postao jači. Uzvišeni u Kur’anu kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju.[5] Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista je Allah radosniji kada se Njegov rob pokaje negoli čovjek koji usred tamne noći izgubi svoju jahalicu i poputninu, pa je nađe. Allahova radost je veća zbog pokajanja Njegovog roba od radosti tog čovjeka kada nađe svoju jahalicu i poputninu.”[6]

Vrste pokajanja

Tevba ili pokajanje običnih ljudi predstavlja povratak iz neposlušnosti i griješenja Bogu ili pak pokajanje bezgrješnih. Bezgrješnik ne čini grijeh i zato se on ne kaje zbog zabranjenog djela ili propuštanja obaveznog, već je njegova tevba zbog napuštanja prečeg. Treća vrsta pokajanja je pokajanje duhovnih putnika (salika), koji svako usmjeravanje pažnje prema nečemu drugom mimo Allahu smatraju grijehom, a grijeh je gubitak po njih.

a) Tevba običnih ljudi je ona tevba koju Allah naređuje svim ljudima: I svi se Allahu pokajte, o vjernici.[7]

Volja za napuštanjem grijeha moguća je u dvama oblicima: jedan je da skupina vjernika izvrši Božiju naredbu: O vi koji vjerujete, vratite se Allahu istinskim pokajanjem.[8] Oni se kaju od svih grijeha i više im se ne vraćaju, osim posrtaja kojima su izloženi svi ljudi koji nisu bezgrješni. Za ovu skupinu, kako se to kaže u 8. ajetu sure Tahrım, postoji nada da im Allah oprosti i da uđu u Džennet.

Druga skupina se kaje od velikih grijeha i izvršava važne naredbe. Tevba ovih ljudi nije iskrena ni potpuna. Oni su primjer iz sljedećeg ajeta: Oni koji se velikih grijeha i razvrata klone, osim onih bezazlenih, zaista Gospodar tvoj mnogo oprašta – On bolje zna o vama, jer stvorio vas je od zemlje i učinio da budete zameci u utrobama majki vaših; nemojte sebe zvati čistim – On bolje zna onoga koji je svjestan Boga.[9]

Kada god počine grijeh, ovi ljudi se odmah kaju, a Allah voli one koji čine takvu tevbu i ne gube nadu u milost Božiju zbog grijeha. Imam Sadik je rekao: “Zaista Allah voli onog roba koji se, kad padne u iskušenje grijeha, pokaje, a još je bolji onaj koji i ne upadne u grijeh.”[10]

Druga skupina pruža otpor nakon pokajanja pa nakon određenog vremena ponovo svjesno čini grijeh, ali istovremeno izvršava naredbe i izbjegava većinu grijeha. Međutim, pred nekim izazovima se predaju i čine grijeh, nakon čega se kaju, i odgađaju svoju ponovnu tevbu. Oni su primjer iz sljedećeg ajeta: A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali i koji su dobra djela s drugim koja su loša izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je.[11]

Kada oni nadvladaju šejtansko odgađanje i pokaju se, postoji nada da će im biti oprošteno i da će Allah prema njima biti milostiv, ali se oni uvijek nalaze u opasnosti da ih smrt pretekne prije negoli se pokaju. Postoji i skupina ljudi koji nakon pokajanja i otpora pred grijehom ponovo čine grijeh, međutim ne kaju se i ne razmišljaju o pokajanju. Oni pripadaju onima koji istrajavaju u grijehu. Ovakvi ljudi teško mogu očuvati vjeru u Jednog Boga i Ovaj svijet napustiti kao vjernici. Odu li kao nevjernici, bit će Džehennemlije, a umru li kao vjernici, ako su imali više dobrih djela nego loših, postoji nada da budu spašeni. Ima i onih koji se kaju zbog svoga grijeha, čine tevbu i pored toga na Ovom svijetu dočekaju kaznu za to. Takve osobe Uzvišeni Bog neće kazniti. Prenosi se od hazreti Alija, a.s.: “‘Tri su vrste grijeha: onaj koji je oprošten, onaj koji nije oprošten i onaj za koji se nadamo da će biti oprošten njegovom počinitelju i za koji strahujemo da mu neće biti oprošten.’ Bi rečeno: ‘O Zapovjedniče pravovjernih, objasni nam ih!’ On reče: ‘Što se tiče oproštenog grijeha, to je grijeh zbog kojeg je Allah čovjeka na Ovom svijetu kaznio, pa Allah je milosrdniji i plemenitiji od toga da Svoga roba kazni dva puta…’”[12]

b) Pokajanje bezgrješnog, kao što je rečeno, nije pokajanje zbog grijeha, već zbog napuštanja prečeg. Neka pokajanja poslanika spomenuta u Kur’anu pripadaju ovoj vrsti. Pokajanje hazreti Adema, a.s., ove je vrste: I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On zaista prima pokajanje, On je milostiv.[13]

c) Pokajanje evlija i duhovnih putnika na Božijem putu, Poslanika, s.a.v.a., i pripadnika Ehli-bejta, a.s., predstavlja treću vrstu. Tevbe koje se spominju u dovama Ehli-bejta pripadaju ovoj vrsti. Kada se u Kur’anu govori o opraštanju Poslaniku, misli se na opraštanje “grijeha” na ovoj razini: Zaista, dadosmo ti očitu pobjedu da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio.[14]

Grijeh onih koji se nalaze na ovoj razini nije nepo[1]slušnost koja je oprečna bezgrješnosti, već se misli na grijeh u skladu sa položajem bezgrješnosti. Za evlije je patnja to što se nalaze u prirodi i što moraju da se bave ovosvjetskim poslovima. Oni zbog toga što moraju živjeti u materijalnom svijetu i biti izloženi njegovoj tmini imaju želju da ne postoji ta pažnja prema prirodi i materiji, kako bi mogli samo Allahu posvetiti pažnju i biti samo Njega svjesni. Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Zbilja mi se nekada nad srcem nadvije nešto, tako da u toku dana i noći učinim sedamdeset istigfara.”[15]

Na kraju rasprave o vrstama pokajanja potrebno je istaći da je spomenuta podjela izvršena na temelju razlike u značenjima i razinama grijeha koja nastaje iz različitosti razina pokajnika.

Uvjeti pokajanja

Pokajanje ima dva osnovna stuba bez kojih nijedno pokajanje jednostavno nije pokajanje. Prvo je pokajanje za grijeh, a drugo je čvrsta odluka o napuštanju grijeha, sada i u budućnosti, s namjerom približavanja Bogu. Pored ovih stubova, postoje i uvjeti za pokajanje, koje ćemo ukratko iznijeti: Jedan od uvjeta je nadoknada za ono što je prošlo. Ovo se čini na poseban način, u zavisnosti od toga kakve je vrste grijeh. Imam Ali, a.s., na slikovit način ukazuje na stubove i uvjete pokajanja. Pred Zapovjednikom pravovjernih, a.s., neko je rekao: “Tražim oprost od Boga!” Zapovjednik pravovjernih na to reče: “Ne bio u matere svoje! Znaš li ti šta je traženje oprosta Božijeg?! Traženje oprosta Božijeg je stepen za položaje visoke! To je imenica koja obuhvata šest značenja. Prvo je pokajanje za ono što je prošlo. Drugo je odluka čvrsta da se na to više nikad nećeš vratiti. Treće je da stvorenjima svim pružiš pravo njihovo, tako da možeš susresti Boga čist i bez ikakve odgovornosti. Četvrto je da ispuniš svaku obavezu svoju koju si zanemario, tako da joj daš pravo njezino. Peto je da se ustremiš na meso koje je naraslo kao posljedica harama, pa da ga rastopiš jadima sve dok se koža ne priljubi uz kosti i meso novo ne naraste između njih. I šesto je da učiniš da tijelo kuša bol poslušnosti, kao što si učinio da kuša slast neposlušnosti. Tek tada možeš reći: ‘Tražim oprost od Boga!’”[16]

U ovim riječima Imam Ali, a.s., ukazuje na dva stuba i uvjete ostvarivanja pokajanja, a zatim dodaje dva uvjeta koji su povod da pokajanje bude savršeno. Ukoliko pokajnik ne ispuni uvjete za ostvarivanje, njegovo pokajanje neće imati učinka. Međutim, uvjeti savršene tevbe nisu takvi. Samo ukoliko neko ima ambicije da se uspinje na visoke stepene, pored nadoknade onog iz prošlosti, mora i otrpjeti za užitke iz prošlosti, kako bi od pokajanja imao potpunu korist.

Još jedan uvjet pokajanja je vraćanje drugima njihovih prava. To ima dva učinka. Prvi je da se popravljaju odnosi sa drugim ljudima, a drugi je da se popravlja odnos između čovjeka i Boga. Ako su prava drugih ljudi u obliku imetka, on im se mora vratiti. Ako pokajnik nije u prilici da im to može vratiti, onda ih mora odobrovoljiti. Ako su pak prava ljudi oštećena nasiljem, mora otplatiti krvarinu, a ako je riječ o odmazdi, treba je omogućiti onome koji ima pravo na nju. Ako je nekoga oklevetao ili ogovorio, klevetu treba opozvati i ukazati na njenu neispravnost, a od oklevetanog i ogovorenog tražiti oprost, a ako bi taj potez izazvao neku štetu, onda mora za njega tražiti oprost od Boga. Naredni uvjet da se pokajanje ostvari jeste ispunjavanje Božijih prava. Pokajnik je ili propustio obavezna djela poput namaza, posta, zekata – a ako je to činio, dužan je nadoknaditi ih koliko može – ili je pak činio zabranjena djela, poput laži, konzumiranja alkohola i u tom slučaju mora tražiti oprost, pokajati se i čuvati se da to ne ponovi. Dva posljednja uvjeta, to jest “otapanje mesa koje je izraslo u haramu” i “kušanje boli poslušnosti”, kao što je rečeno, uvjeti su savršene tevbe.

Učinci pokajanja

Postoji veliki broj učinaka pokajanja. Naravno, u zavisnosti od razina pokajnika i vrste grijeha razlikuju se i učinci pokajanja. Najmanji učinak je spasenje od kazne, a najveći stizanje među pročišćene robove i evlije Božije. I sljedeće činjenice mogu se navesti kao učinci tevbe:

1.Pokajnik se nalazi pod okriljem Božijeg oprosta i Njegove milosti. Uzvišeni kaže: Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i vjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu ustraje.[17]

2.Važan učinak pokajanja jeste nada u spasenje pokajnika: A onaj koji se bude pokajao, i koji bude vjerovao, i koji bude dobra djela činio, nadati se da će biti od spašenih.[18]

3.Potpuno brisanje grijeha sljedeći je učinak pokajanja. Imam Bakir, a.s., kaže: “Čovjek koji se pokaje za grijehe je kao onaj koji nema grijeha.”[19]

Imam Sadik, a.s., rekao je: “Kada čovjek učini iskreno pokajanje, Allah ga zavoli i prekrije njegove grijehe.” Upita ga (prenosilac predaje): “Kako ih prekriva?” Reče: “Učini da njegovi meleci zaborave ono što su napisali od njegovih grijeha, i nadahne njegove organe da sakriju njegove grijehe, i nadahne zemlju (kojom je hodao) da sakrije njegove grijehe, pa susretne Allaha kad Ga susretne, a nema ničega da svjedoči protiv njega o grijesima.”[20]

4.Jedan od učinaka koji daje nadu jeste to da Uzvišeni Allah Svojom plemenitošću loša djela pretvara u dobra. U časnom Kur’anu, nakon što ubicama i bludnicima nagovještava kaznu, a bludnicima dvostruku, Allah kaže: Osim onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.[21]

Ovaj ajet daje nadu grješnicima da mogu nadoknaditi ono iz prošlosti i da manjkavosti mogu zamijeniti upotpunjenošću. Čovjek koji je zabrinut i zaplašen onosvjetskim kaznama i lišenošću duhovnih savršenosti, čak i kada mu se da lijep nagovještaj da će mu grijesi biti izbrisani iz knjige djela, bit će veoma sretan, a kako će tek biti kada mu se kaže da će – bude li činio dobra djela – njegova ružna djela biti preinačena u dobra. Uzvišeni kaže: Dobra djela zaista poništavaju loša.[22]

5.Pokajanje naroda od zajedničkih grijeha povod je blagodati i postizanja snage. Hazreti Hud, a.s., kaže svome narodu: O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i dat će vam još veću snagu, uz onu koju imate. [23]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Et-Tevbe, 118.

[2] El-Ma’ide, 39.

[3] En-Nur, 31.

[4] Et-Tahrım, 8.

[5] El-Bekare, 222.

[6] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 8.

[7] En-Nur, 31.

[8] Et-Tahrım, 8.

[9] En-Nedžm, 32.

[10] Usulu Kafı, sv. 2, glava Et-Tevbe.

[11] Et-Tevbe, 102.

[12] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 30.

[13] El-Bekare, 37.

[14] El-Feth, 1. i 2.

[15] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 17.

[16] Nehdžu-l-belaga, izreka 427.

[17] Ta-Ha, 82.

[18] El-Kasas, 67.

[19] Usulu Kafı, sv. 2, glava Et-Tevbe.

[20] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 7, str. 9.

[21] El-Furkan, 70.

[22] Hud, 114.

[23] Hud, 52.