Strah od Boga

Svi oblici straha unose promjenu u odnos između čovjeka i Boga. U suštini, svi se ti strahovi mogu nazvati strahom od Boga. Strah koji se nalazi u korijenu čovjekove obaviještenosti i koji sve čovjekove moći i prilike usmjerava prema stjecanju Božijeg zadovoljstva – a zaista je Bog najdostojniji da Ga se bojimo – jeste strah izmiješan s ljubavlju i nadom.

Uzvišeni upravo na ovaj način opisuje poslanike: Za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali.[1]

Govoreći o ovome, Uzvišeni Allah predstavlja Se kao Onaj Kojeg se treba najviše bojati: Ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš.[2] Ishodište straha od nečeg mimo Allaha je šejtan, drugim riječima, strah od drugog mimo Boga je šejtanski strah koji čovjeka udaljava od Boga. Vjernici se plaše samo Boga, dok se nečega mimo Boga plaše oni ljudi koji su daleko od Njega i koji su odabrali šejtana za prijatelja. To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici![3]

Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.[4]

Učinci straha od Boga

Strah od Boga ima mnogo učinaka, od kojih smo dosad neke općenito i ukratko spomenuli, a sada ćemo iznijeti podrobnija objašnjenja o njima. Najvažniji i najopćenitiji učinak straha, kako smo to prije naglasili, jeste spremnost na suočavanje sa preprekama spasenju i savršenstvu te motiviranost da se priprema poputnina na putu savršenstva i onosvjetske blaženosti. Ovaj važni općeniti učinak nastaje otuda što su bogobojazni ljudi najspremniji da prime opomenu i upozorenje.

1. Prihvatanje opomene

Uzvišeni Allah je časni Kur’an, koji je Knjiga upute za ljude, objavio kako bi ih učinio svjesnim njihove Božanske iskonske prirode. Ovim govorom će se sjetiti svoje iskonske prirode samo onaj ko u svome srcu ima straha od Boga: Ta-Ha. Ne objavismo ti Kur’an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se (Allaha) boji.[5]

Uzvišeni Bog naređuje svome Poslaniku da opomene narod, a opomena koristi samo ljudima koji imaju strah od Boga: Zato opominji, a ukoliko opomena bude korisna, ubrzo će se dozvati onaj koji se Allaha boji.[6]

Postoje i drugi ajeti o ovoj temi, kao što je ajet: Tvoja obaveza je opomena onome koji od njega bude strepio.[7]

Ili pak časni ajet: A ti ćeš opomenuti samo one koji se Gospodara svoga boje.[8] Ovi ajeti također ukazuju na to da je poslanikova opomena učinkovita kod onih ljudi koji imaju straha od Boga i boje se Sudnjeg dana, kada će biti uspostavljena Božija pravda.

2. Djelovanje

Čovjek je spreman suprotstaviti se onome čega se plaši. Strah od svake stvari moguće je veoma lahko prepoznati i shvatiti da li je ispravan ili ne, osim straha od Boga, kojem je – kako to kaže hazreti Ali, a.s. – potreban dokaz i znak. U 160. govoru Staze rječitosti on kaže: “Tako je strah svoj od ljudi učinio zbiljom, a strah svoj od Stvoritelja njihova učinio odgodom običnom i obećanjem.”[9]

Ovim riječima hazreti Ali ukazuje na to da se svaki strah ne može smatrati stvarnim strahom od Boga. Istinski strah od Boga dovodi do djelovanja i kada ne bude posljedica tog straha, odnosno ako djela roba ne postanu ispravna i dobra, to je znak da još ne postoji ni uzrok (strah od Boga). Imam Ali je više od svih u sebi imao pokazatelje i učinke straha, tako da u jednom od pisama govori: “Uvijek sam nastojao dušu svoju priviknuti na bogobojaznost, tako da bi u Danu straha najvećeg bila sigurna.”[10]

U nastavku istog pisma, opisujući članove stranke Božije (hizbullah) – a to su ustvari spašeni, kaže: “Blažena je osoba koja izvršava dužnosti svoje prema Gospodaru svome i podnosi tegobe svoje, ne dopušta sebi san u noći već – kad je san nadvlada – liježe na zemlju koristeći ruku svoju kao uzglavlje zajedno s onima koji drže budnim oči svoje u strahu pred Danom sudnjim, čija su tijela uvijek daleko od postelja, čije usne šapuću u sjećanju na Boga i čiji su grijesi izbrisani njihovim ustrajnim moljenjem oprosta. Oni su pripadnici stranke Božije! Znajte, zaista, pripadnici stranke Božije oni su spašeni!”[11]

U ovim riječima strah od Dana povratka se predstavlja kao razlog ulaganja truda, činjenja ibadeta i traženja oprosta od Boga. U drugom pismu hazreti Ali, pozivajući na udaljavanje od loših stvari i pristupanje obavljanju obaveznih propisa i dobrih djela, kaže: “Izbjegavaj ono što slično ne želiš sebi. Trudi se u onome na što te je Allah obavezao, uzdajući se u nagradu Njegovu i bojeći se kazne Njegove.”[12]

I u časnom Kur’anu se strah od Boga navodi kao činilac kretanja ka dobrom djelu i prednjačenja u dobročinstvima. Od 57. do 61. ajeta sure El-Mu’minun kaže se: Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču.[13]

3. Uputa

Pored toga što strah od Boga čovjeka čini spremnim da prima pouke i potiče ga na činjenje dobra, on za posljedicu ima i njegovu uputu. Mnogi ljudi žele da učine nešto zbog straha koji osjećaju, kako bi na taj način iz nesigurnosti stigli do sigurnosti i smirenosti, međutim, ne poznaju put izbavljenja. Kada vjernik koji vjeruje u poslanike i koji prihvata njihovu poruku bude u srcu imao strah od Boga, na ispravan način će primati upute Božije vjere i nadat će se da se kreće ispravnim putem kojim će stići do pravog cilja i da će na taj način biti upućen. U časnom Kur’anu strah od Boga spominje se među činiocima koji dovode do upute: Allahove džamije održavaju samo oni koji u Allaha i Sudnji dan vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; postoji nada da su oni od upućenih.[14]

4. Oprost

Čovjek koji se boji Boga, pored toga što prihvata poslaničku opomenu, biva obuhvaćen Božijim oprostom i dobiva lijepu nagradu: Tvoja opomena će koristiti samo onome koji Kur’an slijedi i Milostivoga se boji, iako Ga ne vidi; njega obraduj oprostom i nagradom lijepom. [15]

Bogobojazan čovjek je obuhvaćen Božijim oprostom zbog toga što svoja djela obavlja sa ispravnom namjerom. On se Allaha boji u svojoj nutrini, to jest svoju nutrinu i namjeru, koji su svima sakriveni, čini iskrenim. Budući da zna da Allah poznaje tajne njegovog srca, strepi od toga da u njegovim namjerama ne bude kakve pokvarenosti. Takav čovjek svoja djela čini samo u ime Allaha. S obzirom na to da mu je namjera iskrena, ukoliko se u njegovom djelu i dogodi neka greška, Allah će mu oprostiti grešku, a ukoliko učini potpuno djelo i ne desi se nikakav propust ili greška, dobit će Božiju nagradu. Ovo se prenosi i u sljedećem ajetu: Zaista oni koji se u tajnosti Gospodara svoga boje, za njih je oprost i velika nagrada.[16]

Kao što je vidljivo, u obama ajetima naglašava se strah od Boga koji se gaji u tajnosti. Ova vrsta straha je uvijek sa bogobojaznim čovjekom, ne odvaja se od njega, čuva ga od poriva duše i strasti, jamčeći na taj način “dobrotu činitelja”, a ima veliku ulogu i u “dobroti djela”.

5. Onosvjetska sreća

Strah od Boga čovjeka upućuje na Pravi put i sprječava ga da čini neispravna djela, stvarajući poticaj za činjenje dobrih djela. Prirodno je da ovakav čovjek izgrađuje svoju onosvjetsku nastambu i da će se koristiti čistom opskrbom u Džennetu Božijem. U 40. i 41. ajetu sure En-Nazi‘at čitamo: Međutim, onome koji se plašio položaja Gospodara svoga i dušu od strasti odvratio, zaista će Džennet boravište biti.

6. Božije zadovoljstvo

Najblagoslovljeniji i najljepši plod koji slijedi kao poklon za bogobojaznost jeste stjecanje Božijeg zadovoljstva. Zaista oni koji vjeruju i dobra djela čine – oni su, zbilja, najbolja stvorenja, njihova nagrada je kod Gospodara njihovog: dženneti postojani kroz koje rijeke teku, u njima će vječno i zauvijek boraviti. Allah je zadovoljan njima, i oni zadovoljni Njime. To je za onoga ko strahuje od Gospodara svoga.[17]

Način postizanja straha od Boga Kako je već postalo jasno iz definicije straha, on nastaje kada steknemo znanje o nastajanju nečeg opasnog čija štetnost je velika, a što je teško odbiti od sebe. Dakle obaviještenost, tj. znanje, najvažniji je uvjet javljanja straha. Što je intenzitet znanja jači i što je sigurnost veća, to je i osjećaj straha jači, a njegovi tragovi vidljiviji. Na taj način širenje i jačanje obaviještenosti o onome što donosi strah u čovjekovom odnosu sa Bogom podiže razinu straha. Što više povećamo razinu sigurnosti o vrstama stvari koje izazivaju strah – o kojima je bilo riječi kada smo govorili o vrstama straha – to će naš strah biti postojaniji i jači. Sigurno vjerovanje u Sudnji dan i onosvjetske kazne, znanje o svojoj grješnosti, sigurnost u to da se u svakom trenutku može biti nemaran, kao i sigurnost u promjenjivost čovjekovih stanja te u mogućnost lošeg završetka – svaki ovaj primjer po sebi može oživjeti strah u srcu i učiniti vidljivim tragove straha. U skladu s tim, jedan način postizanja i jačanja straha jeste stjecanje znanja i jačanje sigurnog uvjerenja. Drugi način je postepeno obraćanje svojim znanjima i podsjećanje na ono čega se treba plašiti. Ovaj se način naziva podsjećanje (تذکر).

Podsjećanje se ostvaruje na različite načine. Najvažnije je načelo da se čovjek izloži onome što ga opominje: prisustvo na druženjima gdje se govori o strahu od Boga i stanjima na Sudnjem danu ili, pak, proučavanje ajeta i predaja koji govore o Sudnjem danu i drugim strahotama, druženje s ljudima koji u srcu nose istinski strah od Boga i tome slično može pomoći u obnavljanju straha u srcu. Još nešto što u srcu stvara strah je postupanje u skladu s onim što strah iziskuje. Ako neko ima bojazan od nečega onosvjetskog i okrene se činjenju dobrih djela, a čuva se loših, svoj će strah očuvati i utvrditi ga, međutim, ako bude činio grijeh, a napusti činjenje dobrih djela, korak po korak, izgubit će stanje straha. Sigurnost Ono što stoji nasuprot strahu jeste sigurnost. Čovjek koji se ne plaši nečega smatra se sigurnim od toga. Nepostojanje straha od nečega temelji se na različitim uzrocima. Moguće je da se neko ne plaši nečega zbog toga što poriče postojanje toga, smatrajući to nešto uobraziljom i plodom mašte, ili zbog toga što smatra da mu to ne može učiniti nešto nažao, a sebe vidi dovoljno jakim i moćnim da se suprotstavi svemu. Potpuni strah od Boga nastaje u srcu onog čovjeka koji, prije svega, vjeruje u Boga sa svim Njegovim atributima, zatim, koji je uvjeren da je On kadar potčinjavati i kažnjavati Svoje robove, kao i to da je upoznat sa vlastitom slabošću i nemarom, te da zna kako njegova snaga pred Bogom nije veća od ništice. Ako ova vjerovanja nestanu, iz srca će nestati straha, a na taj način nestaje i bogobojaznost.

Nestajanjem bogobojaznosti istovremeno nestaju i svi njeni učinci i na taj način se zatvara put ka savršenstvu pred čovjekom. Ako neko bude vjerovao samo u Božiju milost i oprost, a zaboravi na Njegovu srdžbu i osvetu, izgubio je prvi uvjet potreban za bogobojaznost, tj. zanijekao je neka Njegova svojstva, spoznaja o Bogu mu je nepotpuna te ne vjeruje u Boga Koji ima sve atribute savršenosti. Takva osoba je blizu nevjerstva i ako njena sigurnost ne bude zbog nemara, već zbog poricanja atributa veličanstvenosti, ta osoba se ne može smatrati vjernikom. Onaj ko sebe smatra sigurnim od iznenadne kazne Božije nalazi se na gubitku: Zar oni mogu biti sigurni od iznenadne kazne Allahove? Allahove iznenadne kazne se ne boji samo narod gubitnički.[18] Šta se podrazumijeva pod iznenadnom kaznom (مکر ?) Mekr znači nanijeti štetu ili učiniti nešto neugodno drugoj osobi dok je ona u stanju nemara. Čovjek koji se iz bilo kojeg razloga osjeća sigurnim i nema straha u srcu, kao takav ne polazi prema djelu i ne stječe zadovoljstvo Božije. Moguće je da takvu osobu svakog trenutka zadesi Božija kazna i da je obuhvati Božija osveta, a zbog toga što se osjeća sigurnom, ona je nemarna prema ovoj kazni i osveti, tako da i ne razmišlja o rješenju za izlazak iz takvih okolnosti. Zbog toga, kada se spusti Božija kazna, doživjet će vječni gubitak i samo ako joj se Bog smiluje, možda joj se na putu nađe neko sredstvo opomene i otrježnjenja. Prenosi se od Imama Sadika, a.s.: “Kada Allah Uzvišeni želi nekom čovjeku dobro, a on učini neki grijeh, On mu zbog toga da neku nezgodu, podsjećajući ga na traženje oprosta od grijeha.”[19]

Bude li čovjek svjestan ove milosti Božije i zatraži li oprost, bit će spašen, a bude li i pored toga i dalje nemaran te se ne vrati sa pogrešnog puta, uvećao je svoj grijeh i prestup. Kada god čovjek učini neki grijeh, a u životu mu se ne dogodi nikakva nezgoda, mora se zamisliti, zbog mogućnosti da mu Allah daje priliku da mu teret grijeha bude još teži, kao što u Kur’anu čitamo: Neka nikako ne misle nevjernici da je dobro za njih to što im dajemo dug život. Mi im ga dajemo samo zato da što više ogreznu u grijehu; njih čeka sramna patnja.[20]

Upravo zbog ovog Imam Ali, a.s., savjetuje: “O sine Ademov, kada vidiš da ti Gospodar tvoj Uzvišeni daje blagodati Svoje dok si Mu ti neposlušan, čuvaj Ga se.”[21] Osjećaj sigurnosti od iznenadne Božije kazne predstavlja prepreku za čovjekovo savršenstvo, što je, naravno, pokuđen osjećaj, jer u potpunosti briše strah iz srca. Međutim, stanje pouzdanja i spokoja je veoma pohvalno i onaj ko ga ne bude imao bit će uznemiren. To znači da je strah u njemu prešao granicu koristi pa se on boji i onoga čega se ne treba bojati. Boji se onoga za šta zdrav razum smatra da ga se ne treba bojati. Spokoj i mir nastaju i kada čovjek smatra da može odbiti sve što mu šteti i što ga zastrašuje i suprotstaviti se tome. Čovjek koji vjeruje u milost, dobrotu i oprost Božiji te koji u svome srcu drži živom nadu, stiže do spokoja i mira.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-Ahzab, 39.

[2] El-Ahzab, 37.

[3] Alu‘Imran, 175.

[4] Et-Tevbe, 13.

[5] Ta-Ha, 1-3.

[6] El-A‘la, 9. i 10.

[7] En-Nazi‘at, 45.

[8] Fatir, 18.

[9] Nehdžu-l-belaga, govor 159.

[10] Isto, pismo 45.

[11] El-Mudžadele, 22

[12] Nehdžu-l-belaga, pismo 59.

[13] El-Mu’minun, 57-61.

[14]Et-Tevbe, 18.

[15] Ja-Sin, 11.

[16] El-Mulk, 12.

[17] El-Bejjine, 7. i 8.

[18] El-A‘raf, 99.

[19] Sefinetu-l-bihar, sv. 1, str. 442.

[20] Alu‘Imran, 178.

[21] Nehdžu-l-belaga, mudrost 25.