Osnove i postulati etike
Sloboda volje
Jedna od osnova etike jeste čovjekova sloboda volje. Važnost slobode volje, iz etičkog gledišta, ima dva aspekta: logički i odgojni. Ono što se podrazumijeva pod “logičkom važnošću” postat će jasno nakon sljedećeg pitanja: Nakon raspoznavanja dobrih i loših te ispravnih i neispravnih djela, da li izvršilac dobrih i ispravnih djela može biti pohvaljen, a izvršilac loših i neispravnih djela prekoren? Drugim riječima, da li je ispravno ljude smatrati odgovornim za njihova djela? Kao što je jasno, iz logičkog aspekta nije dopušteno hvaljenje nekoga ko nema izbora pri vršenju svojih djela. Moralna odgovornost ima smisla tek pod pretpostavkom da izvršioci djela imaju slobodu volje.
Nikada se ne kažnjavaju ljudi koji su nešto učinili bez svoga izbora. Nikada se neće neko prekoriti zbog toga što je obolio od viroze; to se dešava samo onda kada je bolesnik namjerno izostavio neke higijenske obaveze. Prema tome, svaki pojedinac snosi moralnu odgovornost jedino pod pretpostavkom da ima slobodu volje i tada biva hvaljen ili kritiziran.
Ondje gdje činilac nekog djela nema slobodu volje i, naprimjer, ako kao čovjek koji nema slobodu izbora počini neku grešku, ne samo da neće biti kritiziran već ukoliko ga neko bude kritizirao, sam taj koji ga kritizira bit će izložen kritici, jer je, s moralnog stanovišta gledano, neispravno kritizirati one koji nemaju slobodu volje.
Odgojni značaj slobodne volje još je jasniji u etici. Cilj etike je da razaznavanjem dobrih djela i postojanih svojstava pomogne pojedincima da se u pogledu morala poprave i nadopune. Ako čovjek u svojim djelima ne bude imao slobodu volje, nikada se ne može imati nada u njegovo moralno popravljanje i usavršavanje. Čovjek koji vjeruje da je determiniran okruženjem i genetikom nikada neće težiti ka tome da izmijeni svoj moral, kao što čovjek koji smatra da su ljudi prisiljeni nikada neće reagirati da bi ih moralno odgajao i popravljao, niti će preuzeti obavezu da moralno obrazuje i odgaja druge.
Dakle, jasno je da su etičari i moralni odgajatelji uvijek – svjesno ili nesvjesno – vjerovali u to da čovjek ima slobodu volje i nisu smatrali da je čovjek prisiljen činiocima okruženja i genetike. Monoteističke religije, posebno islam, istovremeno dok obraćaju pažnju na utjecaj genetike i okruženja na moralnu ličnost čovjeka, nikada nisu zanemarile činilac čovjekove slobodne volje, držeći da je čovjekova moralna ličnost u krajnjoj mjeri oslonjena na slobodu volje. Upravo zbog toga islamski propisi i upute za podizanje dobrih i zdravih generacija ne prestaju važiti kao obaveza ni za djecu koja potječu iz razorenih porodica. Isto tako, osobe koje žive u neodgovarajućem okruženju dužne su ispraviti okruženje ili se odseliti iz mjesta u kojem žive. Ne dolazi u obzir da im izgovor bude to što se nalaze u lošem okruženju, pa da se zbog toga mogu oglušiti o šerijatsku i moralnu obavezu.
U časnom Kur’anu onima koji su – pod izgovorom da su bili potlačeni i pod tuđom vlašću – sebi nanijeli zlo kaže se:
أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللَّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُوا فِيهَا
“Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?”[1]
Svakako, polemika o tome da li je osnova slobodne volje iz filozofskog i vjerskog aspekta ispravna vodi se u filozofiji i teologiji, a etika nema dužnost o tome polemizirati.
Promjenjivost čovjekovog morala
Ličnost svakog pojedinca predstavlja skup njegovih postojanih osobina. Neke od ovih postojanih osobina tiču se tjelesnog i formalnog aspekta, a neke unutrašnjeg i duhovnog. Različiti aspekti ličnosti svakog pojedinca, što se tiče njihove postojanosti i trajnosti, nisu jednaki. Neki od tih aspekata, poput tjelesnih svojstava (gojaznost, mršavost, visina…), ne mijenjaju se, dok se drugi aspekti mogu mijenjati. Naravno, ni promjenjivost različitih aspekata čovjekove ličnosti nije kod svih pojedinaca jednaka. Naprimjer, emocionalnost i impulsivnost se ne mogu tako lahko promijeniti. Neki ljudi, kada se nađu u neprilikama ili iznenadnim situacijama, burno reagiraju, ljute se ili bježe od novog i nepoznatog. Ova vrsta osobina mijenja se veoma sporo i teško.
Sljedeća vrsta osobina, kao što su moralna i društvena svojstva ličnosti, podložna je većim promjenama. Ove osobine, koje se nazivaju karakternim crtama, daju se izmijeniti. A one osobine čovjekove ličnosti koje su nepromjenjive ili se s naporom daju promijeniti nemaju definitivan utjecaj na moralne odlike. Naprimjer, neki psiholozi dijele ljude prema njihovoj osobenosti na introvertne i ekstrovertne. Introvertni pojedinci u različitim situacijama imaju negativnu reakciju. Oni bježe od novih situacija, zatvoreni su i tihi.
S druge strane, ekstrovertni pojedinci u mnogim situacijama reagiraju pozitivno, otvoreniji su od introvertnih i u društvenim relacijama su aktivniji. Ove osobine javljaju se pod utjecajem različitih činilaca kao što su genetika, okruženje, životno iskustvo pojedinca i kod odraslih osoba teško se mogu izmijeniti. Međutim, nijedan od ovih dvaju tipova nije moralniji od drugog. Primjera radi, jedan introvertan pojedinac može se u istoj mjeri kao i ekstrovertan držati svojih moralnih obaveza. Naravno, nekada je moguće da se neko ponašanje koje je u skladu s moralnim vrijednostima više nalazi kod ekstrovertnog.
Naprimjer, kada je riječ o poštovanju drugih u verbalnoj formi i kroz posebno ponašanje, ekstrovertni pojedinci su pogodniji za takvo šta. Isto tako, moguće je da neke moralnosti dođu do većeg izražaja kod introvertnih pojedinaca. Naprimjer, ukoliko šutnja s razmišljanjem predstavlja poželjnu moralnost, u tom slučaju introvertni pojedinci će biti spremniji za prakticiranje toga.
Razmatrajući moralna svojstva ličnosti pojedinca, etičari su postavili pitanje: Da li su moralne odlike promjenjive ili su uvijek postojane?
Neki učenjaci dijele moralne odlike na “prirođene” i “stečene”. Rekli su: Prirođeni moral je nepromjenjiv i ne može iščeznuti. On se nalazi u čovjekovoj biti i uvijek je s njegovom prirodom. S druge strane, stečeni moral ne izvire iz čovjekove prirode, već nastaje usljed činilaca kao što su obrazovanje, odgoj i druženje sa drugima, promjenjiv je i podložan nestajanju. Čovjekov moral ne može se u potpunosti smatrati prirođenim. Mnogo puta smo vidjeli da ljudi promjenom okruženja i napuštanjem nekih a stjecanjem novih prijatelja mijenjaju moral i ponašanje. Isto tako, djeca iz iste porodice obrazovanjem, boravkom u školskom okruženju i biranjem različitih poziva postaju takva da imaju međusobno različit moral.
Dakle, trebamo prihvatiti da je makar jedan dio čovjekovog morala promjenjiv. Međutim, da li se može kazati da je sav moral stečen i podložan promjeni?
Neki etičari vjeruju da je moguće promijeniti sve čovjekove ćudi. Argument za ovu tvrdnju može se objasniti ovako: Ukoliko pretpostavimo da je jedna ćud nepromjenjiva, ona mora biti u jednom od dvaju stanja: ili je dio (ili neodvojiva od) čovjekovog štastva ili nije. Ukoliko je dio (ili neodvojiva od) štastva, onda svi ljudi moraju biti jednaki u pogledu te ćudi. A ukoliko ne bude postojala nijedna ćud u kojoj će svi ljudi biti jednaki, zaključujemo da nijedna ćud nije nužnost čovjekovog štastva.
Ukoliko nepromjenjiva ćud ne bude dio (ili neodvojiva od) čovjekovog štastva, mora se reći da su vrste i skupine ljudi usljed nekog uzroka koji se nalazi izvan njihovog štastva prihvatili određenu ćud, dakle neki je vanjski uzrok doveo do pojave te ćudi, i ukoliko spoznamo taj vanjski uzrok, možemo suditi o mogućnosti promjene te ćudi.
Uzrok javljanja neke ćudi u čovjeku je navika. Navika je u značenju opetovanja nekog djela do te mjere da se ono počinje s lahkoćom obavljati. U skladu s tim, svaka se ćud može promijeniti opetovanim obavljanjem djela koja su joj oprečna. Naprimjer, ukoliko je neko plašljiv, opetovanjem djela koja zahtijevaju hrabrost može u sebi dovesti do pojave duševnog svojstva hrabrosti i na taj način iskorijeniti strah. U skladu s rečenim, moramo dati prednost stavu onih koji smatraju da su sve ćudi stečene i moramo promjenu morala apsolutno prihvatiti. Pritom, naravno, trebamo istaknuti činjenicu da brzina promjene ćudi nije jednaka i da brojni činioci imaju udjela u njihovoj promjeni.
Urođenost želje za savršenstvom i naklonjenost dobru
Stjecanje ćudi znači da čovjek u svojoj biti nema nijednu vrlinu ni porok u aktuelnom stanju. U čovjeku postoji pripravnost za dobar i loš moral i svako ko voljno dovede do procvata potencijalne vrline, postaje dobar čovjek, a svako ko u sebi razvije potencijalne poroke i aktuelizira ih, postaje loš čovjek. Da li ova dva potencijala imaju iste uvjete?
Odgovor je da čovjek nema prirodni aktuelni moral, ali su svi ljudi skloni lijepom moralu. U čovjeku se nalazi prirodna sklonost ka dobru. Ova prirodna sklonost nije oprečna slobodi volje, jer njeno slijeđenje zavisi od čovjekove volje i izbora. On može odabrati djela koja dovode do njegovog egzistencijalnog savršenstva, kao što može odabrati djela koja uzrokuju propast i pad. Uzevši u obzir ove premise, ako neki ljudi odaberu dobra djela, a neki loša, kako se može shvatiti da svi ljudi imaju sklonost ka dobru?
U odgovoru kažemo da je činjenje dobrih djela dobro stoga što je to povod za postizanje čovjekovog savršenstva, a dobra postojana svojstva (moralne vrline) su poželjna jer predstavljaju razine čovjekovog savršenstva i povod su za stizanje do željenog krajnjeg savršenstva u životu. Dakle, djela i postojane vrline dobri su zbog utjecaja koji imaju na ostvarenje čovjekovog savršenstva. Sada se postavlja pitanje: Zar nije moguće da neko izabere pogrešne povode i puteve za stizanje do jednog cilja, iako je izabrao ispravan cilj, i zar nije moguće da se čovjek kreće ka ispravnom cilju pogrešnim putem?
Bez sumnje, odgovor je potvrdan. Koliko je samo ljudi koji izaberu svete i odgovarajuće ciljeve, ali ne poznaju puteve kojima se stiže do njih pa se kreću krivim putevima, pretpostavljajući da će stići do cilja. U svakom slučaju, postojanje zalutalih i grješnih ljudi (to jest onih koji čine loša djela) nije argument za nepostojanje prirodne naklonjenosti dobru. Međutim, glavno pitanje je bilo: Kako možemo shvatiti postojanje prirodnih sklonosti ka dobru? Treba kazati da svi pojedinci žele savršenstvo i da svaki pojedinac svakim svojim djelom i potezom želi da stigne do svoga savršenstva te sve što radi, radi sa željom da stigne do njega. Nakon što stignu do željenog, ljudi odmah u umu razvijaju drugu želju. Kao da ih ne zadovoljava nijedna želja koju izaberu. Oni sve žele na savršen način: bogatstvo, moć, užitak, znanje… Ukratko, bilo ko da slijedi bilo koji cilj, želi ga na savršen način.
Zaljubljenik u moć želi apsolutnu moć. Zaljubljenik u bogatstvo nije zadovoljan ni najvećim bogatstvom. Ova nezasitost svjedoči o čovjekovoj apsolutnoj želji za savršenstvom. Čovjek traži samo apsolutno savršenstvo i svoja djela čini s ciljem da ga dosegne. Traženje apsolutnog savršenstva je prirodno. Dakle, svako djelo ili postojano svojstvo koje čovjeka udaljava od apsolutnog savršenstva za njega nije poželjno. Dobra djela i postojana svojstva i sama su razine savršenstva, a i bivaju povodom javljanja istinskog savršenstva. Prema tome, uzevši u obzir čovjekovu prirodnu sklonost prema savršenstvu, treba kazati da sve dok ne uništi svoju bogomdanu prirodu (fitret), čovjek ne želi loša djela i poroke zato što su oni krnjavost i udaljenost od savršenstva. Apsolutno savršenstvo je Bog, sve što je mimo Njega jeste nedostatno i cijela kreacija zavisi od Njega i ima potrebu za Njim:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاءُ إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ
O ljudi, vi od Allaha zavisite, a Allah je nezavisan i hvale dostojan. [2]
Allah je apsolutno dobro i sva dobra i savršenstva nalaze se kod Njega, a čovjek se nada svim dobrima. Čovjek ima potrebu za svakim dobrom koje mu stiže od Boga, a dobijanjem svakog dobra on traži još veće dobro:
رَبِّ إِنِّي لِمَا أَنزَلْتَ إِلَيَّ مِنْ خَيْرٍ فَقِيرٌ
“Gospodaru moj, ja imam potrebu za svakim dobrom koje si mi spustio.”[3]
Dakle:
- Čovjek želi savršenstvo, štaviše želi apsolutno savršenstvo.
- Svako dobro djelo i svaka moralna vrlina predstavljaju jednu od razina savršenstva i dovode do čovjekovog približavanja apsolutnom savršenstvu.
- Bog je apsolutno savršenstvo te čovjek ima potrebu i zavisi od Boga.
Uzevši u obzir navedeno, kao i ono što će poslije biti rečeno o tome da je spoznaja Boga također prirodna (fitri), dolazimo do saznanja da čovjek ima prirodnu obaviještenost o krajnjem cilju i apsolutnom savršenstvu. Isto tako, uzevši u obzir savršenost dobrih djela i moralnih vrlina, može se reći da čovjek općenito poznaje da su dobra djela dobro i da su loša djela zlo, jer fitret koji teži ka savršenstvu postavlja čovjeka na put činjenja djela koji završava apsolutnim savršenstvom. U časnom Kur’anu Bog predstavlja čovjeka kao onoga koji u sebi ima Božanski fitret:
فِطْرَتَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ
To je Allahova priroda po kojoj je ljude načinio – nema promjene u Allahovom stvaranju.[4]
Ovaj ajet govori nam o postojanju fitreta u čovjeku. U jednoj predaji Imam Sadik, a.s., kada je upitan o ovom ajetu, rekao je: “Učinio im je svima jednoboštvo prirođenim.”[5]
Ovaj ajet i predaja govore o čovjekovoj prirodnoj spoznaji Boga (apsolutnog savršenstva). Sada je važno da znamo da je monoteizam izvor svih moralnih vrlina. Kada čovjek za cilj svoga života uzme Božiju blizinu, što je apsolutno savršenstvo, neće prihvatiti koračanje u bilo kojem smjeru, jer je smjer koji završava kod Boga komplementaran sa njegovom prirodom, dok su mu drugi smjerovi strani. U kur’anskim ajetima, pored potvrđivanja činjenice da čovjek ima slobodu volje u izboru smjera svoga kretanja, također je potvrđeno da je Uzvišeni Bog čovjeka opremio prirodnom sviješću u vezi s dobrom i zlom, bogobojaznošću i nemoralnošću. U 3. ajetu sure Insan Uzvišeni kaže:
إِنَّا هَدَيْنَـٰهُ ٱلسَّبِيلَ إِمَّا شَاكِرًا وَإِمَّا كَفُورًا
Mi mu put pokazasmo, bilo da zahvali ili da porekne.
U ovom ajetu naglašava se čovjekova slobodna volja u izboru životnog puta. U 7. i 8. ajetu sure Šems isto tako se kaže:
وَنَفۡسٖ وَمَا سَوَّىٰهَا فَأَلۡهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقۡوَىٰهَا
Tako mi duše i Onoga koji je uravnoteženu stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.
I u ovom ajetu Bog spominje čovjekovu prirodnu obaviještenost o ispravnom i neispravnom putu. Sada se može postaviti pitanje: Da li je svijest o nečemu isto što i naklonjenost tome? U odgovoru kažemo: Činioci koji utječu na čovjekov izbor mogu biti podijeljeni u dvije skupine: obaviještenosti i moći.
Čovjekove obaviještenosti općenito se mogu podijeliti na dvije vrste:
- obaviještenosti o ciljevima,
- obaviještenosti o smjeru stizanja do ciljeva.
Čovjek ima svijest o svome konačnom cilju, a to je, naravno, bliskost Božija i apsolutno savršenstvo, a kako smo već kazali, pored ove svijesti, u sebi ima imanentnu prirodnu sklonost ka stizanju do apsolutnog savršenstva. Pored toga, čovjek na prirodan način poznaje smjer svoga krajnjeg cilja, a usljed toga što je za kretanje u tom smjeru, osim svijesti, potreban i poticaj, kažemo da je upravo to što ovaj smjer okončava ostvarivanjem krajnje čovjekove želje dovoljno da se u čovjeku javi motiv za prelazak ovog puta. Međutim, ovaj poticaj će biti postojan tek kada čovjek svoje moći bude smatrao dovoljnim za prelazak ovog puta. Čovjek koji ima prirodnu svijest o postojanju Boga:
وَلَئِن سَأَلْتَهُم مَّنْ خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ لَيَقُولُنَّ اللَّهُ
A da ih upitaš: “Ko je stvorio Nebesa i Zemlju?” – sigurno bi rekli: “Allah!”,[6] kao i svijest o Božijim atributima:
وَلَئِن سَأَلْتَهُم مَّنْ خَلَقَ ٱلسَّمَـٰوَٰتِ وَٱلْأَرْضَ لَيَقُولُنَّ خَلَقَهُنَّ ٱلْعَزِيزُ ٱلْعَلِيمُ
A ako ih upitaš ko je stvorio Nebesa i Zemlju, oni će sigurno reći: “Zaista ih je stvorio Allah, Silni i Sveznajući, [7] zna da Mudri Allah neće položiti u Svoje stvorenje sklonost ka cilju koji je nedostižan. Drugim riječima, Božija mudrost zahtijeva da On osigura sve potrebne moći i sposobnosti zarad ostvarivanja krajnjeg cilja bića koje je On stvorio. Na taj način postoje dva učinkovita činioca u biranju i poticaju čovjeka prema dobrima, to jest u čovjeku postoje i potrebna svijest i neophodne sposobnosti za naklonjenost obavljanju dobrih djela. Sklonost ka dobru u čovjeku može se smatrati prirodnom sklonošću.
Činioci kao što su okruženje, djelo i lično iskustvo također mogu ostaviti trag na prirodnu spoznaju i prirodnu sklonost te čovjeka udaljiti od pravog puta, ali stoga što je ono što je prirodno veoma postojano, uvijek kada se putem teoloških rasprava ili duhovnih savjetovanja čovjek opomene, njegova usnula priroda (fitret) se budi i vraća unutrašnjoj naredbi svoje prirode. Moguće je da neko zbog toga što ga okruženje navraća na zlo počini loše djelo koje je suprotno njegovoj prirodi. U prvotnim stadijima činjenja loših djela njegova iskonska priroda je još budna. Svjedok budnosti su nemir i grižnja savjesti čovjeka koji je počinio loše djelo jer još nije navikao na loša djela. Nakon činjenja svakog lošeg djela muči ga grižnja savjesti. Grižnja savjesti je zapravo glas čovjekove budne prirode. Međutim, ako se činjenje loših djela nastavi i kršenje naredbi ljudske prirode postane postojano svojstvo, fitret se zastire a srce postaje osorno, jer grijeh predstavlja kršenje Božijeg ugovora, a On u vezi sa onima koji krše ugovor kaže:
فَبِمَا نَقْضِهِم مِّيثَاقَهُمْ لَعَنَّاهُمْ وَجَعَلْنَا قُلُوبَهُمْ قَاسِيَةً
Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova tvrdim učinili.[8]
A okrutno srce je razlog udaljavanja od Boga i zaboravljanja Njega. Prenosi se od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Uistinu je najudaljeniji čovjek od Boga onaj koji ima tvrdo srce.”[9]
Zato nije čudno da se i pored postojanja čovjekove prirodne sklonosti prema dobru veliki broj ljudi udaljava od dobra i čini loša djela. Postojanje potencijala slobodne volje čovjeku daje tu mogućnost da zanemari svoju osnovnu korist i da se preda prolaznim užicima. Ovo zanemarivanje krajnjeg učinka djelovanja ima za posljedicu činjenje loših djela, a kada se loša djela ponavljaju i postaju navika, srce postaje tvrdo te čovjekova monoteistička priroda, koja teži ka dobru, prestaje biti utjecajna. A ako čovjek postupa u skladu sa svojom prirodom i čini dobra djela, brzo će prelaziti razine savršenstva i približiti se svome krajnjem cilju.
Uzvišeni Bog u časnom Kur’anu kaže:
مَن جَاءَ بِالْحَسَنَةِ فَلَهُ عَشْرُ أَمْثَالِهَا
Ko dođe s dobrim djelom, bit će deseterostruko nagrađen.[10]
Ovaj ajet može se prokomentirati ovako: Zbog činjenice da su dobra djela u skladu s čovjekovom prirodom, ona brzo utječu na čovjeka pripremajući sve što je potrebno za savršenstvo tako što svakim učinjenim dobrim djelom čovjek biva sve bliži i bliži Bogu, dok djelo protivno čovjekovoj prirodi nije takvo:
وَمَن جَاءَ بِالسَّيِّئَةِ فَلَا يُجْزَىٰ إِلَّا مِثْلَهَا وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ
A ko dođe s lošim djelom, bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda.[11]
Centralna pozicija antropologije i rasprava o duši
Već je rečeno da etika proučava postojana duševna svojstva čovjeka i pokazuje put stizanja do lijepih postojanih svojstava. Također smo saznali da su meleke postojana svojstva čovjekove duše. U skladu s tim, postojanje supstance koja se naziva duša (nefs) i koja posjeduje svojstva i posebne odlike predstavlja jedan od postulata etike. Dokazivanje postojanja duše i njene supstancijalnosti teme su koje se razmatraju u filozofiji, a etičar rezultate tih rasprava postavlja za postulate svojih istraživanja. Druge teme, poput broja i vrsta moći duše, razlika između čovjekove duše i vegetativne i životinjske te kakvoće relacija duše i tijela, postulati su etike koji se proučavaju u filozofiji. Etika je odgovorna za popravljanje svojstava i postojanih svojstava nekih moći čovjekove duše, jer sva djela tih moći nisu voljna. U skladu s tim, etika pojašnjava propise vezane za onu vrstu moći duše čija djela su proizvod slobodne volje. Da bi se prepoznala ova vrsta moći, potrebno je spomenuti jednu činjenicu. Naime, neke moći duše svojstvene su ljudima, a neke su zajedničke ljudima i drugim stvorenjima. Moći koje čovjeku omogućavaju prehranjivanje, rast i razmnožavanje zajedničke su čovjeku, biljkama i životinjama. To znači da biljke i životinje također imaju ove moći. Drugim riječima, ove se moći nalaze u svim živim bićima i samo je neživa priroda lišena njih.
Moć koja čovjeku omogućava da percipira ono što ga okružuje, memorira te slike i omogućava mu privlačenje koristi a odbijanje štete također je zajednička čovjeku i životinji. I čovjek i životinja imaju čulo vida, sluha, dodira, mirisa i okusa. Te moći su posljedica posjedovanja instrumenata poput uha, jezika, nosa, kože. I čovjek i životinja također su sposobni da se prisjećaju onoga što su percipirali iz svoga okruženja, pa čak i da to usporede sa sličnim slučajevima. Životinja koja uživa u jedenju trave, uvijek kada ponovo vidi travu, sjeti se da je prije uživala jedući je i da joj je ona utolila glad.
Nijedna moć koju smo dosad spomenuli nije povezana sa djelima koja su proizvod slobodne volje. Ni biljka, ni životinja, ni čovjek ne uzimaju i ne vare hrane u skladu sa slobodnom voljom. Naravno, životinja i čovjek jedu hranu svojim izborom, ali se proces varenja hrane dešava automatski, bez čovjekove volje. Isto tako, gledanje i slušanje ne dešavaju se slobodnom voljom. Tačno je da čovjek svojom voljom gleda slike ili sluša zvukove, ali nakon što svojom voljom otvori oči prema nekom prizoru, ostatak procesa, tj. prijem slike koja se čovjekovom oku prenosi zahvaljujući svjetlosti, izvan je čovjekove volje.
Isto je i sa sa slušanjem zvukova. Čovjek svojom voljom sluša ono što hoće, ali je čuvenje zvukova proces čije je dešavanje izvan okvira čovjekove volje. Kada se u čovjekovom okruženju stvaraju zvukovi koji se mogu čuti, slušni aparat ih percipira bez obzira želi li to čovjek. Asociranje na značenje i prisjećanje na nešto što se ranije vidjelo, čulo, pomirisalo itd. također su izvan okvira čovjekove volje. Životinja ima i druge moći koje je čine sposobnom da postigne nešto što joj pruža zadovoljstvo ili da odbije nešto što joj nanosi bol i štetu.
Čin privlačenja koristi i odbijanja šteta dešava se na voljan način. Moć zadužena za privlačenje koristi je moć strasti (قوه شهویة) a moć odbijanja štete je moć srdžbe (قوه غضبیة). I životinja i čovjek, zahvaljujući posjedovanju ovih moći, mogu se kretati prema onome što vole i stjecati to posredstvom odgovarajućih sredstava, kao i udaljavati od sebe ono što ne vole i što im stvara bol. Kod životinja ove dvije moći vođene su instinktom, dok čovjek posebna djela koja čini odabira razmišljanjem. Životinjsko savršenstvo postiže se djelovanjem moći strasti i srdžbe, tako da nema potrebe da se one ograničavaju, dok savršenstvo čovjeka zavisi od djelovanja jedne više moći.
Čovjek ima posebnu moć koju nazivamo moć razuma (قوه ناطقة). Savršenstvo ove moći biva postignuto kada strasti i srdžba djeluju u posebnim granicama i kada se ne nalaze ni u jednoj od dviju krajnosti. Etika spoznavanjem dobrih i loših djela te postojanih svojstava pokazuje put kojim se stiže do posebnog čovjekovog savršenstva. Ukratko, etika određuje dobra i loša djela vezana za tri vrste čovjekovih moći: strasti, srdžbu i razum. Zajedničko obilježje ovih triju moći jeste to da su djela vezana za svaku od njih voljna, a kako već znamo, etika je vezana za čovjekova voljna djela. Na kraju, može se kazati da se etika ne bavi niti raspravlja o djelima vezanim za samo ove tri moći. Rezultati rasprava o antropologiji i samospoznaji su utjecajni u etičkim raspravama. U skladu s tim, jednako kako su teme spoznaje duše i njenih moći postulati etičkih rasprava, tako je moguće i da različite metode antropologije i samospoznaje imaju utjecaja u različitim poglavljima etike. Otuda sve moći i stremljenja koji se prepoznaju putem samospoznaje mogu imati ulogu da pripreme za ulazak u etičke rasprave.
Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik
[1] En-Nisa’, 97.
[2] Fatir, 15.
[3] El-Kasas, 24.
[4] Er-Rum, 30.
[5] Biharu-l-envar, sv. 3, str. 278.
[6] Lukman, 25; Ez-Zumer, 38.
[7] Ez-Zuhruf, 9.
[8] El-Ma’ide, 13.
[9] El-Mustedrek, pogl. 73 (Džihad).
[10] El-En‘am, 160.
[11] El-En‘am, 160.