Da li je uvjetovanost nekih prava i sloboda pomirenjem sa šerijatskim odredbama nesaglasna sa njihovom univerzalnošću?

U nekoliko slučajeva materije ljudskih prava u islamu, i prava i slobode navedeni u toj materiji usaglašeni su i utvrđeni na osnovi slaganja sa islamskim šerijatskim odredbama i oni su uvjetovani. Zbog toga se kaže: Ovaj uvjet uzrokuje da je materija ljudskih prava u islamu takoreći “plutajuća” i uvjetovana i, shodno tome, ne može se generalizovati na sve narode i nacije. Za odgovor na ovu primjedbu prvo ćemo analizirati prava i slobode koje su navedene u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada, koji su uvjetovani zapaženim stvarima, a zatim ćemo pristupiti objašnjenju i razdvajanju materije ili stavki koje su uvjetovane slaganjem sa odredbama islama:

1. Drugi stav člana 29 glasi: “U vršenju svojih prava i korištenju svojih sloboda svako treba da bude podvrgnut samo onim ograničenjima koja su određena zakonom isključivo u cilju osiguranja dužnog priznanja i poštivanja prava i sloboda drugih i u cilju zadovoljenja pravičnih zahtjeva morala, javnog poretka i općeg blagostanja u uvjetima jednog demokratskog društva.”

Nedvosmisleno se pod “demokratskim” podrazumijeva zapadna demokratija jer mnoga društva na svijetu žive na temeljima i principima koji nisu zapadno-demokratski principi, i vjeruju da će, ukoliko ih autoritarni moćnici ostave na miru, oni za sebe obezbijediti sreću u životu.

2. Treći stav člana 29 kaže: “Ta prava i slobode ni u kojem slučaju ne mogu se primjenjivati protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija.”

3. Član 30 kaže: “Nijedna od odredbi ove Deklaracije ne može se tumačiti kao pravo bilo koje države, skupine ili osobe da sudjeluje u bilo kojoj djelatnosti ili da vrši djelatnost usmjerenu na uništavanje bilo kojih ovdje izloženih prava i sloboda.”

Primjećuje se da su sva prava i slobode sadržane u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada uvjetovani sljedećim:

a) Nekršenje sa priznavanjem i poštivanjem prava i sloboda drugih.

b) Zadovoljenje pravičnih zahtjeva morala.

c) Postojanje javnog poretka društva i općeg blagostanja u uvjetima jednog demokratskog društva.

d) Odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada “ne treba da se tumače tako da impliciraju pravo za neku državu, skupinu ili osobu na osnovi koje mogu uništiti nešto od prava i sloboda sadržanih u ovoj Deklaraciji, ili djelovati u tom smjeru.” 

4. Prvi stav člana 13 glasi: “Svako ima pravo na slobodu kretanja i stanovanja unutar granice svake države.”

Iako se u ovom članu i spomenutom stavu otvoreno ne navodi nijedan uvjet, jasno je da je ovo pravo uvjetovano time da osoba nije počinila nikakvo krivično djelo zbog kojeg bi bila zakonski progonjena. Također, boravak u nekom mjestu čime bi se izazvao poremećaj u životu ljudi, zabranjen je sa stanovišta bilo kojeg pravnog sistema.

5. Drugi stav člana 13 kaže: “Svako ima pravo da napusti bilo koju zemlju, uključujući svoju vlastitu, i da se vrati u svoju zemlju.”

Potpuno je logično da ovo pravo bude uvjetovano time da osoba nije počinila krivično djelo koje je zakonski kažnjivo i čiji je izlazak iz sudskog područja zabranjen.

6. Prvi stav člana 14 glasi: “Svako ima pravo da pred progonom, mučenjem i uznemiravanjem traži utočište u drugim zemljama.” Drugi stav člana 14 uvjetovan je navedenim prvim stavom i glasi: “Na to se pravno ne može pozivati u slučaju progona koji su zaista izazvani nepolitičkim zločinima ili djelima protivnim ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija.”

Općenito, može se reći: “Implementacija sve materije univerzalnih ljudskih prava u svakom društvu – bez obzira da li to bilo jasno naznačeno ili ne – uvjetovana je nepostojanjem proturječnosti između tih prava i kategoričkih i prihvaćenih zakona datog društva.

Sada ćemo pristupiti tumačenju i objašnjenju svih pojedinačnih slučajeva u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima sa stanovišta islama, koji su uvjetovani saglasnošću sa odredbama islamskog Šerijata. Nakon tog tumačenja i objašnjenja vidjet ćemo da u svoj materiji univerzalnih ljudskih prava sa stanovišta islama, ne postoji čak niti jedan slučaj da uvjetovanost nekog člana ili stava uzrokuje da pomenuti član ili stav budu promijenjeni u neko bogoštovno pravo ili obavezu neke specifične škole mišljenja. Isto kao što, sa stanovišta teoretičara ljudskih prava Zapada, uvjetovanost ljudskih prava ne uzrokuje da se pomenuta materija promijeni u određena pobožna prava i obaveze. Ova uvjetovanja ne samo da ne ograničavaju prava, obaveze i slobode u Deklaraciji ljudskih prava u islamu, nego su to zbog toga da upotpune njihovu ljudsku i savršenu dimenziju:

1. Stav “a” 1. člana: “Život je Božiji dar koji je zagarantovan svakom čovjeku, i sve osobe, društva i države su obavezni da brane život od svih vrsta nasrtaja na njega i svega drugog što ometa njegov prirodni opstanak (kao što su bolesti, prirodne i ljudske katastrofe) a čovjek nema dozvolu da, bez šerijatske nužnosti, odvoji dušu od tijela”.

U islamu je jasno naznačeno daje smrtna presuda ograničena na slučajeve kada neko počini zločin ili pokrene neki nered na Zemlji koji apsolutnost života ili poželjni život ljudi dovede u opasnost rastrojstva. U tom slučaju, takva osoba (ubica ili prestupnik) je slobodnom voljom izbacila svoj život iz područja vrijednosti. Jasnije rečeno, osoba je potpuno svojevoljno krenula u uništenje svog života. Naime, osobe koje na osnovi sirovih emocija kritikuju smrtnu kaznu ne razumiju da su trebale da se uzbude i zbog uzvišene vrijednosti ljudskih života, ukoliko su njihova osjećanja bila ljudska i istinska. Shodno tome, takve osobe bi razumjele da zanemarivanjem zločina ubice ili prestupnika, koji uništava živote ljudi ili ih dovodi u opasnost nestanka, ustvari uništavaju vrijednost i veličinu ljudskog života i duše i potpuno jednostavno ili na osnovi jedne neutemeljene predrasude to nazivaju “saosjećanjem”.

Sa druge strane, upravo kao što je navedeno u islamskom pravu (fikh), a što smo i mi spomenuli u ovoj knjizi: Ne podrazumijeva se da svaki ubica, u svakom slučaju i bez ikakvih pravila i uvjeta, biva pogubljen. Prvo, ubica treba da bude potpuno upoznat sa presudom i temom ubistva i također da u vrijeme počinjenja ubistva nema ni najmanji mentalni i psihički poremećaj, jer će u tom slučaju smrtna presuda biti odbačena. Drugo, kazna odmazde se određuje onda kada članovi porodice ubijenog ne oproste ubici ili ne prihvate novčanu kaznu (otkupninu). Jasno je da u mnogim slučajevima oprost ili novčana kazna sprječavaju odmazdu. Kao što se zapaža, uvjet i šerijatska nužnost odredbe nije jedno čisto pobožno pitanje, nego je, s obzirom na veličinu i vrijednost ljudskog života i bića, jedno potpuno racionalno pitanje −naravno za one koji su upoznati sa cijenom i veličinom života i bića ljudi. Bez sumnje, ovakvo vrednovanje ljudskog života ima izvanredan rezultat koji uzrokuje da svi ljudi život tretiraju kao ozbiljnu i veličanstvenu činjenicu i da se oslobode ne samo bolesti “otuđenja ljudi jednih od drugih” nego i od uništavajuće bolesti “otuđenja od sebe”.

2. Stav “h” 1. člana: “Pobačaj fetusa je zabranjen, osim u nužnosti kada islamski Šerijat, imajući je (nužnost op. pr.) u vidu, donese sud o dozvoli abortusa.”

Zbog toga što pravo na život u islamu nastaje od početka polaganja ljudskog sjemena u majčinu matericu, pobačaj je zabranjen osim u slučaju kada život majke bude u opasnosti. Ovaj uvjet je najlogičniji uvjet koji se može predvidjeti za pravo na život fetusa.

3. Stav “e” 3. člana: “U stanju rata i oružanog sukoba nije dozvoljeno ubijanje starih, žena, djece i bolesnih koji ne učestvuju u ratu. Ranjeni i bolesni također imaju pravo na liječenje, a zarobljenik ima pravo na ishranu, smještaj i raspolaganje drugim sredstvima za život. Masakriranje ubijenih je zabranjeno i, uz saglasnost zakonske (šerijatske) odredbe, dozvoljena je razmjena zarobljenika i susretanje i okupljanje porodica koje su usljed ratne situacije rastavljene.”

Uvjet saglasnosti sa zakonskim (šerijatskim) odredbama odnosi se na razmjenu zarobljenika i susretanje porodica, jer je jasno da dva pomenuta slučaja (razmjena zarobljenika i susreti porodica) nisu uvijek i u svim uvjetima u skladu sa društvenim interesom (naprimjer, u slučaju kada preko susreta zarobljenika sa porodicama neprijatelj može doći do nekih informacija ili ako postoji mogućnost da zarobljenici susreću porodice radi špijunaže ili pripreme za špijunažu). Očito je da u takvoj situaciji nijedna pravna, politička, religijska i moralna škola mišljenja ne propisuje razmjenu zarobljenika i susret sa porodicama.

4. Stav “b” član 3: “Sječa drveća ili uništavanje usjeva i životinja (neškodljivih), domaćih ili divljih, i uništavanje različitih naselja, gradova i ostalih mjesta za stanovanje putem lomljenja, rušenja, kidanja i slično, zabranjeno je osim u mjeri nužnosti u skladu sa kojom zakonska (šerijatska) odredba odredi obavezu.”

Sigurno je da činilac zakonske (šerijatske) nužnosti nije ništa drugo osim mogućnosti neprijateljske zloupotrebe naselja i kuća kao vatrenih položaja ili kao mjesta za skrivanje oružja.

5. Peti član: “Hapšenje jednog čovjeka, ili uslovljavanje njegove slobode, ili progonstvo, ili njegovo kažnjavanje, bez zakonskog (šerijatskog) razloga, nije dozvoljeno.”

Zakonski (šerijatski) uvjet za ovaj član također je potpuno logičan i ne radi se ni o kakvoj pobožnosti jer svi narodi i nacije uvjetuju slobodu onoga ko želi da svoju slobodu zloupotrijebi i ne dozvoljavaju da takva osoba, pozivajući se na slobodu, ometa život drugih osoba ili društva. Isti slučaj je i sa progonstvom i drugim kaznama.

6. Stav “dž” 9. člana: “Svaki čovjek ima pravo na nezavisnost u domenima svog privatnog života, u pitanjima stanovanja, porodice, imetka i raznovrsnih odnosa i nije dozvoljen pretres, nadziranje čovjeka i narušavanje njegovog imena i ugleda. I za državu i društvo obavezno je podržavanje života čovjeka i njegovih statusa naspram svih vrsta nasilnih uplitanja, uz saglasnost zakonske (šerijatske) odredbe.”

“Uvjetovanost podržavanja života čovjeka i njegovih statusa naspram svih nasilnih uplitanja saglasnošću sa zakonskom (šerijatskom) odredbom” govori o slučajevima kada se javljaju nužnosti kada se spomenuto pravo uskrati nekom čovjeku (naprimjer, kada neko svoju kuću učini centrom za uznemiravanje drugih ili onaj dio svog imetka – koji čine hrana i nužnosti za život ljudi – nagomila i uskladišti ili svoje ime i popularnost zloupotrebljava protiv drugih).

7. Stav “d” člana 9: “Poštivanje doma nužno je u svakom stanju a u dom se ne može ući bez dozvole stanovnika doma ili na bilo koji nezakonit način. Rušenje doma i istjerivanje njegovih stanara nije dozvoljeno osim uz zakonsku (šerijatsku) dozvolu.”

Kao što smo rekli u stavu “dž” ovog člana, pod uvjetom zakonske (šerijatske) dozvole podrazumijeva se da je svetost doma nepovrediva sve dok ne postane leglo pokvarenosti i uznemirenja za društvo. Također, onaj ko ima dug i nastanjen je u kući koja je iznad njegovog statusa, a izbjegava platiti dug i ne postoji drugi način za namirenje duga, u omjeru u kome dužnik ne bi ostao bez doma, zakonski se može prodati taj objekat za izmirenje duga. Ukoliko se otkrije da je kuća koja je napravljena, ostvarena kroz pljačku društva, u tom slučaju, njena zapljena i vraćanje duga narodu je obavezna.

8. Stav “b” člana 11: “Očevi i osobe koje su određene kao staratelji imaju pravo da odaberu vrstu odgoja svoga djeteta, uz poštivanje interesa djeteta u okrilju moralnih vrijednosti i odredbi islamskog zakona (Šerijat).”

Nužnost uvjetovanosti odgoja djeteta moralnim vrijednostima, ne samo da ne izaziva ničije protivljenje, nego ukazuje na veličinu islamskih prava koja su prava ispreplela sa uzvišenim ljudskim idealima i na taj način ljudskom životu dodjeljuju uzvišeno značenje koji se kreće prema jednom izuzetno vrijednom cilju. Ista takva je i uvjetovanost odgoja djeteta na temelju islamskog zakona (Šerijat). Ovaj uvjet – kao što smo vidjeli tokom rasprava – predstavlja poštivanje visokih ljudskih načela, koja su nesumnjivo uvod za Drugi život koji je vječan.

9. Stav “a” člana 13: “Pozivanje ka dobru i naređivanje dobra i odvraćanje od zla obaveza je svakom ko ga može činiti, općenito države, društva i svakog ko ima snagu ili vjerovatnost racionalnog uticaja. Država ima prednost u ovoj obavezi u odnosu na druge, jer je moć države da vrši spomenutu aktivnost veća nego moć drugih. Svaki čovjek može da, sa drugim osobama i skupinama, učestvuje u implementaciji ovog prava i sva ova prava i obaveze treba da se izvršavaju uz saglasnost islamskog zakona (Šerijat) a na državi i društvu je da, u provođenju gornjih prava i obaveza, pruže potrebnu pomoć i podršku.”

Jasno je da odredbe islamskog zakona ni u ovom slučaju nisu vezane za pobožnost (bogoštovlje) jer stvar na koju se zakonski treba obratiti pažnja tiče se činjenice da osoba koja poziva na dobro i dobročinstvo, sigurno treba biti upoznata sa njima i treba znati uvjete tog pozivanja. Dakle, namjera te osobe podrazumijeva isključivo popravljanje ljudi na osnovi dominantne Božije providnosti i uvjete slične ovim, čiju nužnost zahtijeva zdrav razum.

10. Član 15: “Svako ima pravo da slobodno izrazi svoj glas, pod uvjetom da nije u sukobu sa zakonskim (šerijatskim) temeljima.”

Ovaj uvjet je jedan od najlogičnijih uvjeta i njegovo nepoštivanje može okončati nemoralom ljudi te narušavanjem njihovog dostojanstva i ugleda.

Međutim, jasna proturječnost koja je nastala u univerzalnim ljudskim pravima sa stanovišta Zapada proističe iz nepažnje prema ovom uvjetu i njegovog nepoštivanja u slobodi pisanja i izražavanja. Univerzalna prava sa stanovišta Zapada, sa jedne strane u uvodu Deklaracije u 1, 2. i 5. paragrafu i također u 1. i 2. članu, jasno napominju nužnost poštivanja ljudskog dostojanstva (časti i ugleda) i, sa druge strane, u članovima 18 i 19, slobodu izražavanja i izražavanje uvjerenja, bez ikakvog uvjeta i ograničenja, smatra pravom svih ljudi.

11. Član 16: “Svaki čovjek ima pravo uživati i raspolagati svojim naučnim, književnim, umjetničkim i poslovnim rezultatima i produktima i, također, svaki čovjek ima pravo biti podržan svojim duhovnim, imovinskim, konvencionalnim interesima i rezultatima svojih aktivnosti, pod uvjetom da nije u suprotnosti sa zakonskim (šerijatskim) odredbama.”

Ovaj uvjet je, također, uzeo u obzir interes čovjeka proizvođača i društva. Znači, ne treba proizvoditi stvari koje su na štetu društva (pisati nemoralne i nehumane knjige i vrijeđati svetinje) ili proizvoditi stvari koje su štetne za zdravlje pripadnika društva kao što su opojna sredstva, sredstva za kockanje i drugo.

12. Član 20: “Svaki čovjek ima pravo na slobodno preseljenje i izbor mjesta boravka u gradovima u svojoj zemlji i u stranim zemljama na osnovi islamskog zakona (Šerijat). Također, svaki čovjek ima pravo, kada je tlačen, da izbjegne u drugu islamsku državu, a zemlja u koju je izbjegao treba toj osobi dati utočište. Ovo pravo je uvjetovano činjenicom da to utočište ne bude zbog počinjenog zločina koji je sa zakonskog (šerijatskog) stanovišta kažnjiv. Izbjeglištvo muslimana u neislamske zemlje nije dozvoljeno, osim u nužnosti.”

Uvjetovanost slobode preseljenja i izbora mjesta boravka i utočišta zakonskim osnovama ograničena je mogućnošću zloupotrebe ovih stvari i ovo je jedan potpuno racionalan uvjet koji niko ne može negirati. Islamski zakon (Šerijat) ni u ovom slučaju nije izdao odredbu vezanu za pobožnost (bogoštovlje).

13. Član 21: “Pravo na rad postoji za svaku osobu koja je za njega sposobna, a država i društvo su dužni da to pravo provedu i implementiraju. I svako je slobodan u izboru posla koji odgovara njegovom rangu i preporučljiv je za njegovu i društvenu korist. Svaki radnik ima pravo na sigurnost, zdravlje i sve vrste garancija društvenog života. Nije dozvoljeno radnika opterećivati poslovima iznad njegovih mogućnosti. Također nije dozvoljeno radnika primoravati na rad, izrabljivati ga i nanositi mu štetu. U ovom pravu nema razlike i privilegije među radnicima u pogledu boje kože, rase, državljanstva, nacionalnosti i drugih konvencionalnih stvari, osim u slučajevima kada stručnjaci od povjerenja društva, nekima od njih priznaju privilegiju i islamski zakon, na osnovi njihovog suda, donese odredbu.”

Kao što se zapaža, islamski zakon propisuje odredbu na osnovi dijagnoze i potvrde predmeta koji podrazumijevaju razlikovanje i povlastice među nekim od radničkih zanimanja u potpunom smislu, ili neke slučajeve u skladu sa procjenom stručnjaka upoznatih sa predmetima vezanim za tekuće događaje, a ne kao jednu odredbu vezanu za pobožnost i uvjerenje.

14. Stav “b” član 23: “Nijedna sankcija i kazna nije dozvoljena osim na osnovi zakonskih odredbi.”

Uvjet “zakonske (šerijatske) odredbe” u pomenutom članu i stavu, naglašava nužnost poštivanja ljudskih prava. Isto kao što se kriminal i grijeh ne dokazuju maštom, misaonim igrama i na osnovi vjerovatnoće, ni kazna se bez dobijanja zakonskih (šerijatskih) potvrda ne dokazuje i ne potvrđuje.

15. Stav “b” člana 24: “Zapljena imovine i zabrana korištenja te imovine u svim slučajevima je zabranjena, osim po zakonskoj potrebi.”

Ovaj uvjet je objašnjen u tumačenju zakonskog uvjeta u stavu “dž” i stavu “d” člana devet, pa se tamo može pogledati.

16. Stav “a” člana 25: “Svaki čovjek ima pravo da za sebe izabere legalno zanimanje, (iz oblasti zemljoradnje, industrije, trgovine itd.), bez monopola, prevare ili štete za sebe i druge, izravne ili neizravne. Zabrana uzrokovanja štete stoji onda kada okrivljavanje za štetu u korištenju spomenutih prava bude ispravno.”

Pod legalnim zanimanjem se podrazumijeva oglašavanje zabrane svakog zanimanja koje uzrokuje nanošenje štete sebi, drugim osobama ili društvu (proizvodnja štetnih stvari poput opojnih droga, zelenaška zarada, špekuliranje, monopol, sredstva kocke i drugo). Prema tome, u islamskom pravu jasno su naznačeni razlozi zbog kojih su određena zanimanja i poslovi zabranjeni, a to je navedeno i u predaji Hasana ibn Alija ibn Ša‘beha: “Svaki posao koji uzrokuje tjelesnu ili mentalnu i duhovnu propast u islamu je zabranjen.”[1]

17. Stav “b” član 28: “Svaki čovjek ima pravo da, izravno ili neizravno, učestvuje u javnim poslovima upravljanja njegovom zemljom, kao što svaki čovjek ima pravo prihvatanja javnih dužnosti u skladu sa zakonskim odredbama.”

U ovom slučaju također je jasno da preuzimanje javne dužnosti u jednom društvu i učešće u njegovom upravljanju može biti ili na ispravnim ili na pogrešnim osnovama. Naprimjer, predavanje poslova nestručnim i neodgovornim osobama sigurno će uzrokovati nanošenje štete društvu. Isto važi i za prepuštanje raznovrsnih poslova osobama koje mogu do određene granice obaviti te poslove, ali postoji velika vjerovatnoća da će pogriješiti. Prema tome, brojna i raznovrsna zaduženja ovakvih osoba moguće je da uzrokuju velike štete.

18. Stav “a” član 29: “Sva prava i slobode propisane u ovoj Povelji uvjetovane su saglasnošću sa odredbama islamskog zakona (Šerijat).”

Ukoliko obratimo pažnju na trideset i jedan član ljudskih prava u islamu možemo zaključiti sljedeće: Filozofija i značenje velike većine materije ovih prava, bez nepotrebnih tumačenja i opravdanja, prihvatljiva je za sve narode i nacije svijeta i utemeljena je na primordijalnoj i čistoj prirodi svih ljudi. Mali broj slučajeva za koje se čini da nisu prihvatljivi za sve narode i nacije svijeta, kao što su zabrana kamate i zabrana pobačaja te neka porodična pitanja, uz zadovoljavajuće naučne analize i argumentaciju mogu biti prihvatljivi za sve ljude čija primordijalna i čista priroda nije zaprljana. Mi smo u ovoj knjizi – onoliko koliko smo mogli – naveli analizu i argumentaciju u vezi sa tumačenjem ljudskih prava sa stanovišta islama i njihovu komparaciju sa ljudskim pravima sa stanovišta Zapada.

19. Član 30: “Jedini autoritet i izvor tumačenja i objašnjenja materije ovih prava je islamski zakon (Šerijat).”

Objašnjenje koje smo dali za stav “a” člana 29. primjenjivo je i za ovaj član.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić