Vrijednost znanja i morala

Vrijednost moralnih osobina i ustaljenih duševnih vrlina nije manja od vrijednosti znanja. Pravilan odgoj emocija neophodan je u osiguravanju ljudske sreće jednako kao što je neophodan i za odgoj razuma. Greška današnjeg čovjeka je što svu svoju kreativnu energiju troši na naučna istraživanja i spoznavanje skrivenih tajni prirode, dok moralne vrline i dobre ljudske osobine, koje su također stubovi ljudske sreće, gotovo potiskuje u zaborav. Ljudske emocije se kod većine ljudi danas usmjeravaju uglavnom na nemoralne požude i nemoralna djela. Upravo zato se zločini najgore vrste umnožavaju širom svijeta, a mladi – naročito u razvijenim zemljama – poput poplave jure u razvrat i moralnu provaliju.

Ljudski život treba biti usklađen sa iskonskom prirodom čovjeka. U njoj počivaju dvije važne moći: razum i emocije. Ove dvije moći, koje su izvor ljudske sreće, trebaju uporedo biti nadgledane, valjano odgajane i zajedno uzdizane.

Poznati svjetski naučnik doktor Alexis Carrel kaže:

Današnji čovjek je proizvod okruženja, životnih običaja i misli koje mu društvena zajednica nameće. Ovi običaji zadaju udarce našem tijelu i duši. Trenutno, naša usklađenost sa okruženjem koje smo izgradili oko sebe uz pomoć naučnih sredstava nije moguća bez određenog nazadovanja. U ovom slučaju ne treba kriviti nauku, već čovjeka treba smatrati grješnikom. Mi sami nismo znali razlučiti valjano od pogrešnog i dozvoljeno od zabranjenog. Na ovaj način smo okrenuli leđa prirodnim zakonima i svom unutrašnjem biću te smo tako počinili veliki grijeh, koji nikada ne ostaje bez kazne.[1] 

Zar savremeni način života nije doveo do moralnog i intelektualnog pada ljudi? Zašto se svake godine milijarde dolara moraju trošiti na borbu protiv kriminala i nasilja? Zašto, i pored ovih pretjeranih troškova, zločinci i dalje osvajački napadaju banke, ubijaju čuvara reda, otimaju, uzimaju taoce i ubijaju djecu koju su uzeli kao taoce? Zašto je ovoliki broj maloumnika i umno poremećenih? Gledajući civilizaciju koja nazaduje i propada, ima mjesta pitanju: da slučajno mi i naša organizacija nismo uzroci ovog propadanja?[2]

Nauku ne treba pustiti da se razvija samo zbog suptilnosti, prosvijetljenosti i ljepote njenih puteva, nego njen cilj mora biti usavršavanje ljudskog roda. Moramo posvetiti posebnu pažnju emocionalnim pitanjima baš kao što je posvećujemo termodinamičkim i drugim naučnim pitanjima i moramo obratiti pažnju na svestranu i cjelovitu sliku stvarnosti.[3]

Odgoj ljudskih osjećaja jedno je od najvažnijih poglavlja vjerskog odgoja. Postoje stotine ajeta i hadisa o poželjnim i nepoželjnim osobinama u islamu. Islam je veliku pažnju poklonio emocionalnim djelatnostima i međusobnoj ljubavi među ljudima. Velikani islama su ovom pitanju poklonili veliku pažnju i ljudima su ga izričito preporučivali.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Muslimani su obavezni da se jedni s drugima povezuju, da ulažu i djeluju na pomaganju siromašnima i da se ne ustežu od međusobne emocionalne srdačnosti i materijalnih davanja.”[4]

Abdulah ibn Jahja Kaheli kazuje: “Čuo sam Imam Sadika da kaže: ‘Međusobno se uvežite i stalno držite čvrstu vezu utemeljenu na ljubavi, međusobno činite jedni drugima dobročinstvo i međusobno budite milostivi i saosjećajni.’”[5]

Zadovoljavanje težnji

U tijelo i dušu čovjeka položene su mnoge težnje, od kojih svaka igra određenu ulogu u ostvarivanju ljudske sreće i dobrobiti. Stoga je potrebno da sve ljudske težnje u tačnoj mjeri budu zadovoljene pa da čovjek, u svakom pogledu, dođe do primjerenog savršenstva. Čovjek se ne treba usredotočiti na to da udovolji samo jednom nizu težnji, uz zanemarivanje ostalih iskonskih težnji. U čovjeku postoji prirodna potreba za hranom i nju treba zadovoljiti, ali čovjekova sreća nije samo u zadovoljavanju potrebe za hranom. U čovjeku također postoji seksualna strast, te je i nju potrebno zadovoljiti, ali ne može se čovjek svesti na seksualnu strast. Čovjek posjeduje jedna izuzetno vrijedno blago – razum, koji treba zadovoljiti putem promišljanja i proučavanja, treba ga odgajati i jačati. Međutim, čovjek nije samo razum i znanje. Emocije i osjećaji predstavljaju značajno čovjekovo naslijeđe po iskonskoj prirodi te njihovo zadovoljavanje predstavlja osnovni uvjet ljudske sreće. A opet, ni emocije ni osjećaji ne čine čovjeka u cijelosti.

Cilj života je da od svake ljudske jedinke izgradi uzoritog čovjeka. Da bi čovjek ispunio sve svoje ljudske obaveze, potrebno je odgojiti sve njegove tjelesne, misaone i duhovne kapacitete. Prema tome, krajnji domet usavršavanja čovjeka je u postizanju njegove sveobuhvatne uzvišenosti. Stoga je ključna obaveza i dužnost svakog čovjeka da svojim aktivnim pregnućem odgoji svoje duhovne i tjelesne aktivnosti. Ovo mora biti program koji će slijediti svi ljudi – siromašan i bogat, zdrav i bolestan, muškarac i žena, dijete i starac. Svaki član zajednice, bez obzira na spol, rasu i društveni položaj, ima svoje stanovite emotivne, intelektualne i tjelesne prohtjeve čije je zadovoljavanje neophodno radi ispunjenja njegovih dužnosti i obaveza.[6]

Iako svaka pojedinačna sklonost po iskonskoj prirodi i potencijal položen u ljudsku nutrinu imaju neovisan udio u postizanju ljudske sreće i nesreće, ipak je znakovito da njihovi pojedinačni udjeli i omjeri u postizanju ljudske sreće ili nesreće nisu jednaki. Njihovi pojedinačni, dobri ili loši, učinci međusobno se razlikuju.

Emocije i osjećaji pripadaju onim odlikama po iskonskoj prirodi čiji je raspon uticaja veoma širok, a čiji su dobri i loši učinci iznimno važni. Najveća pokretačka snaga svih čovjekovih djelatnosti, kako pojedinačnih tako i društvenih, jesu upravo emocije. Većina velikih događaja koji su se kroz vjekove dešavali u svijetu potaknuta je upravo emocijama. Krvavi svjetski ratovi, nemilosrdni i strašni pokolji te druga ljudska zlodjela uglavnom svoj izvor nalaze u ljudskim emocijama i osjećanjima. Ali, isto tako, nesebičnost i velika požrtvovanost plemenitih ljudi, humanost, služenje drugima, sva dobročinstva, koja uključuju pažnju prema djeci, siročadi i bolesnim, također svoje izvorište nalaze u ljudskim osjećanjima.

Ukoliko se osjećanja ljudi jedne zemlje na ispravan način budu vodila i u valjanom omjeru budu koristila, ta će zemlja biti ispunjena srećom i blagostanjem i ličit će na Džennet. To je zemlja prijateljstva i ljubavi, središte prisnosti i bliskosti, ukratko, to je zemlja puna emocija i samilosti. U suprotnom, ukoliko se emocije i osjećanja ljudi neke zemlje ne budu vodili na ispravan način i budu se zloupotrijebili, ta će zemlja postati mjesto nesreće i stiske. Ustvari, ona će se preinačiti u svojevrsni Džehennem. To bi bila zemlja neprijateljstva i nereda, središte zlobe i nesreće, samoljublja i tvrdoglavosti. Život u ovakvoj zemlji postaje nepodnošljiv i nemoguć.

Jedna od najvažnijih naučnih, vjerskih i nacionalnih obaveza roditelja jeste velika pažnja i briga o pravilnom odgoju dječijih osjećanja. Emocije se vrlo brzo i rano bude kod djece. U vrijeme dok je, naprimjer, intelektualni dječiji mehanizam potpuno ugašen i dijete nema moć shvatanja nikakve argumentacije, i kada su dječije tjelesne snage nejake i slabašne, njegova emotivna svijest je budna i spremna za odgoj. Roditeljski nemar u ovom osjetljivom dobu može polučiti veoma loše posljedice po dječiju psihu i učiniti dijete loše odgojenim.

Razlike u ljudskim emocijama

Važno je napomenuti da različiti nasljedni činioci utiču na razlike u emocionalnoj građi djece. Upravo kao što se ljudi međusobno razlikuju po obliku i boji kose, po jagodicama na vrhovima prstiju, isto tako se razlikuju po emocijama, mislima i psihološkim i neurološkim stanjima. Ove nasljedne različitosti jedan su od mudrih znakova Uzvišenog Stvoritelja, a potiču od neminovnog zakona nasljedstva.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Ljudi su različiti poput rudnika zlata i srebra, pa onaj ko je u vrijeme neznaboštva bio jedan od odličnika, i u islamu je jedan od odličnika.”[7]

Drugim riječima, zakon genetskog nasljeđivanja svojstva predaka iz doba džahilijeta prenosi na potomke iz doba islama.

Ponekad, u određenim uvjetima i usljed nepoznatih stanja i okolnosti, zakon nasljeđivanja uzrokuje izrazite intelektualne, psihološke i neurološke razlike među djecom u istoj porodici. Dakle, isti otac i majka u toku svog bračnog života donesu na svijet nekoliko djece koja se očigledno razlikuju u intelektualnom, emotivnom, psihološkom i neurološkom smislu.

Među djecom jedne porodice, koju odgaja jedna majka i imaju isti način odgoja, postoje izrazite razlike po pitanju građe i visine tijela, kao i u njihovim misaonim, duhovnim, emotivnim i neurološkim aspektima. Jasno je da je ovdje riječ prvenstveno o uticaju nasljednih činilaca na djecu. Čak i ako usporedimo psiće koje zajedno doji jedna majka, ustanovit ćemo da svaki od njih ima sebi svojstvene osobine. Naprimjer, kada pored njih odjekne jak pucanj, jedan će leći na zemlju, drugi će se propeti na nožice, a treći će potrčati u smjeru pucnja. Ili, kada doje, neki će izabrati najpunije majčine dojke, drugi će uzeti šta mu dopadne, neki će pak na odstojanju kružiti oko majke, dok će neki uvijek biti uz nju i nikad se neće odvajati. Ili, ako ih neko bude dirao, neki će stupiti u odbranu, a neki drugi neće pružati otpor. Kada ovi psići odrastu u jednakim uvjetima, zadržat će većinu ovih osobina. Oni psići koji su u mladosti bili mirni i strašljivi, takvi će biti i kada odrastu, a oni koji su mladosti bili neustrašivi, iako pri odrastanju mogu izgubiti ovu osobinu, obično ostaju živahni i neustrašivi…[8]

Emocionalne osobine su pod izrazitim uticajem nasljednog činioca. Upravo zbog ovoga se djeca u emocijama međusobno toliko razlikuju. Neka djeca su od samog početka života hrabra i odvažna, a neka su slaba i plašljiva. Neka od početka pokazuju znake samostalnosti i sklonosti ka predvođenju, a neka druga su nedomišljata i sklona potčinjenosti drugima. Neka rano pokazuju zastranjenje i štetnost, a neka odmah pokažu čistotu duše i emocionalnost. Neka djeca prirodno pokazuju darežljivost i velikodušnost, a neka druga iskažu prirodnu sklonost ka škrtosti. U najkraćem, emocije djece jednog društva, a u nekim slučajevima i kod djece istih roditelja, mogu se uveliko razlikovati. Kao što bi to kazao Imam Sadik, razlikuju se međusobno u građi kao što se prirodno razlikuju zlato i srebro.

Osjećaj moralnosti poput misaonih aktivnosti proizlazi iz jedne vrste stanja građe i djelovanja tijela. Ovo stanje pak u isto vrijeme zavisi od građe naših tkiva, naše svijesti, kao i od fizioloških i psihičkih činilaca koji su na nas vršili uticaj tokom sazrijevanja i odgoja. Schopenhauer u svom čuvenom djelu O temelju morala ističe da su neki ljudi po prirodi skloni egoizmu i zlovolji ili blagosti i dobročinstvu. Po mišljenju Kaluvardina, među nama postoje osobe koje su potpuno ravnodušne prema sreći i nesreći ljudi oko sebe. Postoje također i osobe koje, vidjevši jad i patnje drugih, u tome uživaju, pa su čak i same sklone proizvoditi takva stanja drugima. Postoje, međutim, i osobe koje su blage, koje zbog nevolja i nesreća drugih i same osjećaju bol. Ovaj dar, sklonost ljubavi prema ljudima, postaje izvor blagosti i pomaganja drugim, a oni koji shvataju bol drugih pokušavaju umanjiti boli i životne patnje ljudi. Svaki od nas dolazi na Ovaj svijet kao dobar, prosječan ili loš, međutim, osjećaj etike, poput inteligencije, podložan je razvoju i odgoju posredstvom podučavanja, discipline i snage volje.[9]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić