Odgoj siročadi

Često se događa da roditelji u ratnim – ili u uobičajenim uvjetima – umiru i iza njih ostaju sitna djeca koju treba paziti i pravilno odgojiti, tako da postanu korisni članovi zajednice. U organizovanim državama svijeta za ovu djecu doneseni su posebni zakoni, a o njima se brinu posebne ustanove.

Islam je, također, u svojim uzvišenim zakonima i u svojim moralnim pravilima iznio svojim sljedbenicima odgovarajuće upute, kao i obaveze u pogledu brige za djecu bez roditelja. Ukoliko siročad imaju naslijeđeni imetak od roditelja, islamska vlast je dužna da im imenuje odgovarajućeg skrbnika koji će se brinuti o njihovim životnim potrepštinama i troškovima za hranu, odjeću i stan – što će se isplaćivati iz dječijeg imetka, tj. iz njegove zaostavštine od roditelja.

Ako su siročići odveć siromašni i bez sredstava za život, onda je islamska vlast dužna da im iz državne blagajne osigura pokrivanje životnih troškova u skladu sa islamskim zakonodavstvom. Međutim, bitno je napomenuti da islam sreću siročadi ne vidi samo u osiguravanju materijalnih uvjeta za život, dakle hrane, odjeće i stanovanja.

Siroče je ljudsko biće i treba oživiti njegovu duhovnu dimenziju i njegovu ličnost. Siročetu treba njegovanje, ljubav i odgoj, u skladu sa islamskim načelima, odnosno upravo ono što običnô dijete dobija kod svojih roditelja. Siroče nije poput janjeta koje se sa stadom ujutro vodi na pašnjak i navečer vraća. Siroče je ljudsko biće koje, osim tjelesne hrane i pažnje, ima potrebu za zadovoljavanjem duhovne i psihičke hrane.

U predajama se naglašava odgajanje siročadi u porodičnom okrilju, zajedno sa djecom njihova skrbnika. Islam želi da muškarci i žene zauzmu ulogu očeva i majki siročadi, te da ih poput svoje vlastite djece, s puno ljubavi i emocija, odgajaju.

Islamska vlast u vrijeme časnog Poslanika, s.a.v.a., bila je toliko ekonomski moćna da je mogla u svakom gradu osnovati ustanovu poput obdaništa i iz državne blagajne plaćati troškove siročadi tog grada, te u tim obdaništima okupiti svu siročad kako bi je tu odgajali. Međutim, časni Poslanik, s.a.v.a., to nije želio. On je znao da ovakva ustanova može zadovoljiti tjelesne potrebne djeteta, ali da je nedostatna i nemoćna da zadovolji djetetove duševne potrebe. Samo porodično okrilje i posebna osjećanja mogu potpuno i sveobuhvatno odgojiti psihu djeteta. Stoga se neprestano ljudima, roditeljima i rodbini, logikom vjere, preporučivalo da pripaze siročiće, da ih odvedu u svoje porodice, da ih stave pored svoje djece, da ih odgajaju poput svoje djece i da ulože napor da ih s nježnošću i blagošću učine radosnima.

Izgrađivati obdaništa i naselja za siročad, hraniti i odijevati siročad, bez sumnje, spada u veliki islamski ibadet. Međutim, maziti ih, iskazati prema njima ljubav i emocije, odgajati ih, predstavlja posebnu vrstu ibadeta koja zaslužuje kod Boga posebnu nagradu. 

Briga i ljubav prema siročetu 

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Najbolja od svih vaših kuća je ona u kojoj se prema siročetu postupa dobro, a najgora od vaših kuća je ona u kojoj se prema siročetu postupa loše.”[1]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko bude brinuo o siročetu dok ono ne stasa, Allah je sebi propisao obaveznim da ga nagradi Džennetom.”[2]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko preuzme brigu o siročetu muslimanu, dadne mu hranu i piće, Allah će ga sigurno uvesti u Džennet, osim ako iza toga počini neki neoprostivi grijeh.”[3]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko pomiluje siroče po glavi, za svaku dlaku po kojoj mu pređe ruka pisat će mu se dobra djela.”[4]

“Onaj ko posadi siroče za svoju sofru i pomiluje ga po glavi, srce će mu postati nježno i prefinjeno.[5]

Božiji poslanik, s.a.v.a.: “Ko je od vas nezadovoljan osornošću svoga srca, neka s nježnošću i blagošću pripazi siroče i pomiluje ga po glavi, raznježit će mu se srce, sa Allahovom dozvolom, jer siroče ima pravo na to.”[6]

Prenosi Habib ibn Ebi Sabit: “Donijeli su nešto meda u državnu riznicu (bejtu-l-mal). Hazreti Ali, a.s., je naredio da dovedu siročad. Kada je raspodijelio med, lično je siročićima stavljao med u usta. Upitaše ga: ‘O Vladaru pravovjernih, čemu to?’ On reče: ‘Zaista je Imam otac siročadi i zaista je ovo hranjenje nadomjestak za ljubav i nježnost njihovih izgubljenih očeva.’”[7] 

Imam Ali, a.s., je rekao: “Odgajajte siročad isto kao što odgajate svoju djecu, a i istucite ih kako tučete svoju djecu.”[8]

Ovim hoće reći: Ako drškom pera ili olovke udariš svoje dijete po ruci, onda time udaraj i siroče, a ne kaišom ili štapom.

Ovo je Imam Ali, a.s., izrekao kao oporuku svojoj djeci: “Bojte se Allaha, bojte se Allaha zbog siročadi, nemojte dozvoliti da budu gladni i pazite da ne budu ponižavani u vašem prisustvu!”[9]

Imam Rida, a.s.: “Ukoliko siroče pogodi životna nevolja, pomilujte ga po glavi (i tako mu ljubavlju i nježnošću dajte njegovo pravo).”[10]

Kada je kao šehid pao Džafer ibn Ebi Talib, vijest o tome je došla do Poslanika u Medinu. Poslanik se odmah uputio Džaferovoj kući. Rekao je njegovoj ženi, Esmi bint Umejs: “Dovedi mi Džaferovu djecu!” Potom ih je zagrlio i mirisao.

Kazuje Abdullah ibn Džafer: “Dobro se sjećam dana kada je Poslanik, s.a.v.a., došao i obavijestio moju majku o smrti moga oca, i kad je mene i moga brata milovao po glavi.”[11]

Iz svih navedenih hadisa shvata se da siročad, poput sve ostale djece, imaju potrebu za valjanim odgojem, kao i zadovoljenjem svih drugih ljudskih duševnih i emotivnih potreba. U islamskoj državi siročad se, u porodicama, odgajaju rame uz rame sa ostalom djecom. Na taj način oni dobijaju jednak udio u hrani, odjeći, ljubavi i odgoju. O njima se vodi briga tako da ne bi osjetili nikakvu razliku između sebe i druge djece. Jasno je da je ovakav odgoj lišen bilo kakvih skretanja i zastranjenja. Ovakvo dijete nije u položaju da se osjeća poniženo i manje vrijedno. Ono raste i razvija se prirodno, i svi njegovi unutarnji nagoni i sklonosti upotpunjavaju se na ispravan način. Naravno da ovako svet i težak čin odgoja nije moguć bez postojanja snage vjere i vjerske prefinjenosti. Samo muškarci i žene čiste duše – čija vjera je duboko usađena u srca i koji su vrline i uvjerenja stekli iz Božije knjige – mogu u potpunoj sigurnosti krenuti u ovako složen zadatak sticanja Božijeg zadovoljstva, tj. odgoj siročadi, i samo oni mogu primiti u svoj zagrljaj djecu bez skrbi kao vlastitu djecu.

Časna vjera islam dala je svojim sljedbenicima ovu svetu poduku. Iako je prošlo već 14 stoljeća od njenog početka, još uvijek je, širom islamskog svijeta, mnogo žena i muškaraca koji uzdignute glave, s punim zadovoljstvom i srčanošću, ispunjavaju ovu svetu dužnost. Pritom se ni najmanje ne ustručavaju djelovati kako bi uklonili bol i opasnost od siročadi.

Vodi brigu o djetetu bez oca,

Obriši prašinu i trn mu izvadi!

Kad vidiš jetima oborene glave,

Ne stavljaj poljubac na lice svoga djeteta!

Da ne zaplače, jer Arš veličanstveni

Trese se kad jetim plače.

Ako sjena njegova nestane mu iznad glave,

Ti u sjeni svojoj ga odgoji!

Kad prerana smrt ukloni djetetov prirodni oslonac, pažnja drugih osoba pruža zaštitu siročetu i rješava njegove potrebe. Ali, s kako samo velikom riznicom ljubavi i dobročinstva ovakva pomoć treba biti začinjena! Jedna ovakva riznica može se naći samo u nutrinama rijetkih, istaknutih i odabranih.[12]

Kada islamski prvaci siročad, radi valjanog odgoja, upućuju porodicama i savjetuju da se muslimani prema siročadi odnose kao prema svojoj djeci, čime će ta djeca zadobiti i upotpuniti sve ono što dobijaju i ostala djeca: emocije, ljubav, odgoj – da li je moguće da časni Poslanik, s.a.v.a., bude zadovoljan da majke svoju djecu ostave, te da iz razloga koji su samo njima poznati svoju djecu liše valjanog odgoja, čime će ta djeca trajno biti uskraćena za velike blagodati koje bi mogla steći da su odgajana u porodičnom okrilju.

Toplina i prijatno ozračje jedne porodice uzrokuju da se svi uzvišeni osjećaji i emocije sami po sebi procvjetaju u nutrini djeteta. Miješanjem tih emocija dijete će se u prvim godinama života naviknuti na poštenje, ispravnost i odvažnost. Porodica je zapravo tlo na kojem se suhoparne zapovijedi o odgovornosti i savjesnosti u vidu živih i razumljivih primjera očituju pred očima djeteta.

Porodica u kojoj su zastupljene odanost, požrtvovanost, poštenje, odvažnost u govoru i djelovanju, povjerljivost, hrabrost u radu, nesebičnost, skromnost i skrušenost stavlja djeci na raspolaganje najvrjednije primjere. Svi ovi činioci, u okrilju životne svakodnevnice, pojavljuju se pred osjetljivim dječijim očima, i dok ih dijete spontano uči, polahko se navikava na ovakvo djelovanje.[13]